Transkript: Prekobrojni

Pre nešto više od godinu dana u hladnjači mađarskih registracija na autoputu nadomak Beča ugušilo se 70 migranata. U Mađarskoj je povodom ovog slučaja uhapšeno nekoliko osoba. Takođe u Mađarskoj, prošlog leta, u kamionu u blizini srpske granice, umalo se ugušilo 106 ilegalnih migranata. Na sreću, spaseni su iz zaključanog kamiona, u kom ih je ostavio krijumčar koji im je tražio 1.500 evra po osobi da ih prebaci do Austrije. Onda se predomislio i ostavio ih na putu. Krajem avgusta prošle godine 50 migranata ugušilo se u potpalublju broda blizu libijske obale, najverovatnije zbog dima iz brodskih mašina. Slika malog Ajlana Kurdija, čije je telo izbacio more u poznatom turskom letovalištu Bodrum, obišla je svet. On, majka i petogodišnji brat nisu uspeli da se domognu grčke obale. 
Ovo su samo pojedinačne slike užasa koji prolaze migranti u pokušaju da dođu do slobode i boljeg života.

Dobijanje azila, pored zakona i međunarodnih konvencija koje regulišu ovu procedure, postalo je pre svega političko, a ne pravno pitanje. Izbeglice, kojih nije bilo ovoliko od Drugog svetskog rata, nalaze načine da izbegnu granične prelaze jer legalno ne mogu da ih pređu, i okreću se krijumčarima. Organizovani kriminal cveta. Evropa uglavnom ćuti, vodeći duge rasprave o kvotama izbeglica koje bi članice EU trebalo da prime, a koje ostaju mrtvo slovo na papiru.

Nekoliko hiljada izbeglica u Srbiji, posle zatvaranja Balkanske rute kojom su prolazili, čeka da Evropa otvori granice, ili da s krijumčarima, rizikujući nekada sopstvene živote, pokušaju da se domognu željene zemlje. A uskoro će zima koju će na hiljade njih dočekati u najboljem slučaju po ugrejanim prihvatnim centrima, na putu na koji su krenuli bez karata i voznog reda.

Nemoguće je dati procenu koliko ljudi dnevno ulazi, a koliko izlazi iz Srbije, odnosno koliko migranata se trenutno nalazi na teritoriji naše zemlje. Mnogi su ušli krijumčarskim kanalima, njihov ulazak nije nigde evidentiran, kao što možda neće biti ni izlazak. One koji su u izbegličkim centrima mora da evidentira država. U septembru je procenjeno da ima i do 6.000 migranata u našoj zemlji. Njihov broj se krajem septembra i u oktobru povećao, što se sigurno može objasniti i strahom od zime koja dolazi, kao i potrebom da što pre pređu put do zemalja gde žele da počnu novi život, a to su obično države zapadne i severne Evrope. Balkanska ruta je zvanično zatvorena u martu, kada je počela primena drugačijeg režima ulaska na teritoriju članica EU.

Aleksandar Vulin, ministar za rad i socijalna pitanja: Balkanska ruta je zvanično zatvorena, ali kao što vidite nije zatvorena, ja to prenosim našim evropskim partnerima. I to govorim na svakom mestu, govorio sam i na Izvršnom komitetu UNHCR-a, gde sam jasno rekao da Balkanska ruta nije zatvorena, da stara pravila ne važe i ne mogu više da važe, to je odgovor koji će morati da da ceo svet. Ovo su neke stvari, verovati je, koje se dešavaju jednom u 100 godina, kada se pred našim očima menja čitav svet. Sada se menja čitav svet, to je jednostavno tako.

Sada se migranti duže zadržavaju na teritoriji Srbije jer teško nastavljaju dalje. Budući da Mađarska, na dva granična prelaza, Horgošu i Kelbiji, prima po oko 30 ljudi dnevno, a Hrvatska traži vize koje migranti nemaju, njihov put ka EU je znatno otežan. Zato se mnogi okreću krijumčarima i taj biznis praktično cveta.

Nikola Kovačević, Beogradski centar za ljudska prava: Od kada je zvanično zatvorena zapadnobalkanska ruta naravno da je jedini način koji je ostao na raspolaganju tim ljudima da prelaze granice korišćenje usluga organizovanih kriminalnih grupa. I krijumčarske grupe zaista cvetaju. Ja sam čuo podatak da je prihod koje su te grupe ostvarile baveći se tim poslom na milijarde evra.

To se navodi i u najnovijem zajedničkom izveštaju Interpola i Europola o mreži krijumčarenja migranata, iz maja 2016:

Kriijumčarenje migranata je multinacionalan biznis s osumnjičenima koji potiču iz više od 100 zemalja, kako EU, tako i van nje. Krijumčarenje ljudi je vrlo profitabilan biznis jer podrazumeva niske ukupne troškove, za celu operaciju krijumčarenja, a postoji visoka tražnja za takvim uslugama. Procena ukupnog novčanog prometa na godišnjem nivou od krijumčarenja ljudi je obrt od 5-6 milijardi dolara. Glavni metod plaćanja je keš.

U izveštaju je objašnjeno kako su došli do ove sume, koja zvuči zaista neverovatno. Gruba procena godišnje zarade od krijumčarenja ljudi data je na bazi broja migranata koji su prošle godine ušli na teritoriju EU. Prema procenama Europola i Interpola, bilo ih je oko million. Naveći broj njih je tražio usluge krijumčara i plaćali su, za ceo put, 3.000 do 6.000 evra.

Sirijka Mariam, izbeglica: Platila sam 1.300 evra da pređem iz Grčke u Makedoniju, a da bih prešla iz Makedonije u Srbiju krijumčari su tražili još para, još 500 evra. Bilo je ljudi u grupi koji nisu platili, nisu imali, i nisu nastavili. Ali mi, moji prijatelji i ja, mi smo platili taj novac da dođemo ovde. Sada su tražili od nas 1.700 ili 1.800 evra otprilike da pređemo granicu s Mađarskom. To je novac da se pređe u Mađarsku i do Austrije, posle u Austriji ima neki voz koji košta oko 100 evra i to je to.

Jelena Hrnjak, NVO Atina: Ljudi kažu - ok, krijumčarenje je dobrovoljno. Jeste, mi možemo reći da je to jedna vrsta dogovora te osobe i krijumčara, ali ako je ta osoba dala saglasnost da se prokrijumčari, ona, ta osoba, nije dala saglasnost da bude u hladnjači sa 70 drugih osoba. Nije dala saglasnost da je neko primorava na neke stvari. I to je ono što mi pokušavamo da s našom Policijom radimo, da im budemo podrška, da zajednički nekako prepoznamo, odemo na neki viši nivo i prepoznamo i krivična dela trgovine ljudima.

U MUP-u nisu bili spremni na razgovor za Insajder bez ograničenja na temu krijumčara i migranata, iako smo Ministarstvu dvadesetak dana slali pisane zahteve i upućivali telefonske pozive. Ono što se može zaključiti iz medijskih objava je da su u više gradova u Srbji sprovođene akcije hapšenja krijumčara ljudi, neke i po nalogu Tužilaštva za organizovani kriminal.

Nebojša Stefanović, ministar unutrašnjih poslova: Mi smo s Nacionalnim istražnim biroom iz Mađarske i našim Tužilaštvom za organizovani kriminal i Policijom priveli 10 osoba zbog sumnje da su od januara do danas prokrijumčarile više od 100 ljudi tako što su pre svega u kampovima u Grčkoj obavljali određene kontakte s tim ljudima, pravili organizaciju, ilegalne migrante prebacivali na teritoriju Srbije, a onda u Mađarsku, odakle su oni, to je bila organzovana kriminalna grupa, kanalima išli ka državama Evrope. I za svaku od ovih usluga po jednom migrantu se uzimalo više od 1.000 evra.

Migranti u Srbiji o načinu plaćanja krijumčara najčeće ne govore javno, svesni činjenice da je ceo posao nelegalan. I posle hapšenja i osuđujućih presuda krijumčarima nemali broj njih se posle nekoliko meseci ponovo nalazio na slobodi.

Jelena Hrnjak: Kazne jesu za krijumčarenje na neki način podsticajne, zato što ako se radi o pojedincu koji je uhapšen za to krivično delo i protiv kog je podneta neka optužnica, obično te kazne budu po nekoliko meseci. One ne korespondiraju s količinom novca koji ti ljudi mogu da uzmu i uzimaju. Svakako treba ići na to da se dokazuje da je to krivično delo vezano za organizovani kriminal.

U izveštaju koji su objavili Europol i Interpol navodi se i da više od 90 procenata migranata dolazi na teritoriju EU preko krijumčara, odnosno članova organizovanih kriminalnih grupa.

“Obaveštajni podaci sakupljeni poslednjih nekoliko meseci pokazuju da je u porastu vršenje različitih krivilnih dela vezanih za krijumčarenje ljudi. Osumnjičeni za slučajeve krijumčarenja ljudi prethodno su registrovani u vezi s drugim ozbiljnim krivičnim delima”.

Nikola Kovačević: Mogu da kažem da je ono što naši klijenti nama govore, da se one sastoje od lokalnog stanovništva nekih od zemalja kroz koje se ti krijumčarski pipci pružaju, preko Sirijaca i Avganistanaca, ljudi iz Irana, Pakistana. Radi se o Kurdima, Arapima, zaista o mešovitim grupama koje vrlo često umeju da budu veoma surove prema korisnicima njihovih usluga, pa tako i da ih prevare i opljačkaju i da ih nezakonito liše slobode i da ih ostave u nekoj bezizlaznoj situaciji i da ih ucenjuju za novac, pa se ljudi nađu u problemu kad im kasni rata za usluge krijumčarenja, pa da onda budu izloženi različitim vrstama pretnji ili čak fizičkog nasilja.

Mariam: Mi smo krenuli kroz Makedoniju iz Grčke, ne znam koliko dana smo bili u Makedoniji, bili smo bez hrane, to je bilo mnogo teško za decu. I onda smo u Makedoniji bili zatvoreni u jednoj kući, bilo je baš strašno. Oni, krijumčari, su nam rekli - ako vi ne date nama novac, mi nećemo nikuda da vas vodimo odavde. Onda smo platili i došli dovde.

Migranti koji putuju u EU prijemčivi su da budu iskorišćeni za radnu ili seksualnu eksploataciju jer treba da plate dugove krijumčarima. Interpol očekuje da će ova vrsta ekploatacije biti u porastu u narednom periodu.

Jelena Hrnjak: Ono što smo mi kao organizacija koja se bavi zaštitom od trgovine ljudima uočili, razgovarajući posebno i s decom bez pratnje, to je da oni nisu dali novac krijumčarima jer oni taj novac nisu imali. Dogovorili su se da će oni taj put isplatiti kad dođu u ciljanu zemlju. I to je nama pokazatelj da se tu može raditi i o vrsti dužničkog ropstva, koje takođe može da potpada pod trgovinu ljudima, gde mi sada pratimo statistike različitih zemalja EU, gde recimo vidimo tačno da su deca bila primoravana da izvršavaju različita krivična dela, da su morala da rade različite stvari koje nisu želela, ali nisu imala alternativnu jer su morala praktično da odrade ceo taj put i da se pobrinu sami za sebe.

U nevladinoj organizaciji Atina kažu da su imali svedočenja dece od petnaestak godina koje su krijumčari primoravali da druge migrante prevoze pretrpanim čamcima, posle vrlo kratkog uputstva kako to da urade. Nemajući mogućnost da odbiju krijumčare, dečaci su slušali naređenja i neretko se dešavalo da nakon takve vožnje neko strada.

Jelena Hrnjak: Pošto je došlo do pogibije ljudi na brodovima, ti dečaci su završavali s višestrukim traumama i krivili su sebe za to što se dogodilo. U ovoj situaciji nema garancije s krijumčarima. To su vrlo striktna pravila koja važe u tim krugovima, iz onoga što mi vidimo i iz razgovora s izbeglicama.

Najrasprostranjenija prevozna sredstva u 2015. su bili gumeni čamci dugi 8-12 metara, koji nose oko 30 do 40 migranata. U najvećem broju slučajeva šverceri ne prate migrante na putu iz Turske u Grčku, nego im jednostavno daju instrukcije kako da voze te čamce, navodi se u izveštaju Interpola.

Ovo se dešavalo svakodnevno. Najčešće nismo bili svesni užasa kroz koji ti ljudi prolaze.

Avganistanka Leila, izbeglica: Kada smo prešli granicu iz Teherana u Tursku deca su bila u čudu, nikada pre toga nisu videla šumu ili neke goleti. Hodali smo i iznenada mala ćerka se onesvestila. Bila je ukočena, pena joj je išla na usta. Izgledala je kao da je mrtva. Posle je popila malo vode, bilo je malo bolje, otac ju je nosio sve vreme na ramenima. Vikali smo i dozivali kroz šumu, ali nije bilo nikoga da nam pomogne.

Tamo smo proveli noć. Danju smo morali da budemo mirni, mogli smo da nastavimo dalje samo kada je bila noć, po mraku. Našli smo neke ljude koji su bili deportovani iz Turske, oni su nam malo pomogli. Padala je kiša, bilo je mokro. Bilo je toliko vode kroz šumu da nam je u jednom trenutku bila do ramena. Hladno je bilo i kiša, morali smo dalje, tako smo ušli u Tursku.

Mariam: Krenula sam iz Sirije pre šest meseci i stigla ovde u Srbiju pre 10 dana. Muž mi je rekao - put je veoma težak, ali ako imaš snagu da putuješ sama, onda kreni. Ja sam krenula s dve žene, jedna je stigla u Nemačku, a jedna je danas otišla s krijumčarima, i ja sam ostala. Sada nemam više para da dam krijumčarima i moram da čekam da budem na spisku.

Spisak s imenima tridesetak migranata, 15 koji će legalno ući u Mađarsku na Horgošu i 15 koji će ući preko prelaza Kelebija, zvanično prave nadležne institucije Srbije - Komesarijat za izbeglice - u saradnji s mađarskim graničnim organima.

Nikola Kovačević: A u njima učestvuju i migranti, tj. izbeglice koje žele da stignu u zemlje EU. I taj spisak je sada dug 3.000 ili 4.000 ljudi, i ako bi se sada uzeli u obzir ritam i dinamika po kojoj u Mađarskoj primaju izbeglice, to bi značilo da se na ulazak u tu zemlju može čekati i po nekoliko meseci. To je poražavajuće za Srbiju, to je poražavajuće za ljude koji moraju da čekaju po kampovima gde su uslovi, nažalost, sve teži.

Dužina ovog spiska i način sastavljanja mogli bi ostaviti prostora za nepravilnosti i korupciju. Međutim, ako pretpostavimo da se u proseku u Srbiji nalazi 3.000-4.000 migranata, da ih zvanično iz zemlje može izaći samo 30, očigledno je da više stotina izbeglica svakodnevno ilegalno izlazi iz naše zemlje. Isto toliko ih verovatno i ulazi iz Bugarske ili Makedonije. Zbog velikog broja ilegalnih ulazaka i troškova za Vojsku i Policiju koje obezbeđuju granice, inicijativa ministara Stefanovića i Vulina je bila da se duž granice s Makedonijom i Bugarskom postave i fizičke prepreke. Premijer nije podržao ovaj predlog.

Aleksandar Vulin: Nisu to nikakve promene, mi i dalje smatramo da je potrebno ojačati našu granicu, nikad nismo rekli to je žica ili nije žica. Znate, imate takvu geografiju da na nekim mestima nije moguće postaviti žicu. Na bugarsko-srpskim planinama nema nekog smisla postavljati žicu, negde ima i te kako smisla. Ne pravite vi branu na granici da biste nekome povredili njegova ljudska prava i da biste mu zabranili da uđe na prostor ove zemlje. Ne, vi to radite zato da ne bi ilegalno prelazio i da ne bi, u krajnjoj liniji, kompromitovao i sopstvena ljudska prava. Možda on i ne zna šta radi.

Nikola Kovačević: A šta bi te fizičke prepreke mogle da znače nego da se ljudi usmeravaju na određene tačke gde bi Srbija mogla da kontroliše ulaz? Ja se nadam da se to neće desiti i mislim da je razočaravajuće što je bilo ko izašao u javnost i pokrenuo to pitanje. Da li će se staviti žica na granicu s Bugarskom, to ako mene pitate, možda čak i nije toliko važno. Važno je, na primer, šta se desi kada se grupa od 30 migranata, kažemo migrant kao jedan opšti pojam, pojavi pred tim zidom i s druge strane vidi srpskog graničnog policajca. Postavlja se pitanje koje su obaveze u tom trenutku srpskog graničnog policajca.

Postoji zakonom i međunarodnim konvencijama utvrđena procedura po kojoj bi uniformisano lice na granici moralo da napravi selekciju o tome ko je ekonomski migrant, a ko izbeglica, u individualnom razgovoru. Zatim da popuni formulare i da ima prevodioca. Ovo je sve skraćeno kada vojnik ili policajac jednostavno uperi oružje u osobe s druge strane granice i naredi im da odstupe. To se u pravu zove push back i zbog ovakvog postupanja nemački advokati tužili su Makedoniju pred Evropskim sudom za ljudska prava. To bi hipotetički značilo da bi se i Srbija, ako bi prekršila međunarodne norme, mogla naći pred sudom u Strazburu zbog različitih stvari.

Nikola Kovačević: Može se naći. Protiv Mađarske je već podneto nekoliko predstavki zbog neformalnog vraćanja ljudi u Srbiju, bez ikakve saradnje sa srpskim graničnim organima. A i Srbija sama, na neki način, primenom ovog koncepta sigurne treće zemlje, gde Makedoniju, koja sigurno nije sigurna zemlja za izbeglice, može dovesti sebe u situaciju da jednog momenta bude pozvana na odgovornost. Sada je pitanje da li će se to desiti ili neće. Ali mogućnost postoji.

Pravnici se drže zakona, konvencija i preporuka, a po, primera radi, mišljenju UNHCR-a iz 2012. Srbija nije sigurna treća zemlja za izbeglice, kao ni Makedonija, ni Grčka. To znači da se izbeglice ne mogu vratiti u te zemlje iako su iz njih ušle na teritoriju neke druge države. Da bi se mogle smatrati sigurnim trećim zemljama moraju imati efikasan postupak azila.

Aleksandar Vulin: I nije to samo naša potreba, to je potreba čitave Evrope. Jednostavno, azilni sistem i sistem azilne zaštite više ne funkcioniše. Nigde u svetu, nigde u Evropi, pa tako ni kod nas. Sistem azilne zaštite je rađen u neko drugo vreme, kada je bio daleko manji broj ljudi, kada se migracija nije mogla meriti stotinama hiljada, ili miliona. Sve zemlje, kao što vidite, pokušavaju da na odgovarajuć način, zakonskim procedurama, azilne procedure prilagode vremenu i da što pre, u što kraćem roku, odrede ko zaslužuje zaštitu, dakle izbeglica, a ko ne, dakle ekonomski migrant.

Nikola Kovačević: Ono što je u Srbiji problem... Srbija nema pravni okvir za situaciju u kojoj se našla. Naš Zakon o strancima ne može da odgovori na potrebe Srbije da na primer sa svoje teritorije ukloni ekonomske migrante. Zašto? Zato što tim zakonom nije propisana procedura prinudnog udaljenja, koja propisuje, bez obzira na to da li se radi o izbeglici ili ekonomskom migrantu, da ta osoba kada bude vraćena u zemlje kao što su Makedonija ili kao što je Bugarska, da tamo neće biti izložena mučenju ili nečovečnom postupanju. Svaka procedura prinudnog udaljenja, tako propisuju standardi, najčešće standardi koji proizlaze iz jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava, govore o tome kako treba da izgleda postupak prinudnog udaljenja.

To znači da mora da postoji jedan organ koji donosi odluku u postupku u kom osoba koja se prinudno udaljava pravilno i ravnopravno učestvuje, uz pomoć tumača i zastupnika, i uz mogućnost da ako je provostepena odluka po njega negativna, da lice uloži žalbu sa suspenzivnim dejstvom, odnosno žalbu koja tu deportaciju odlaže.

Zakon o azilu, koji će se takođe menjati, kako tvrde pravnici, i nije sam po sebi loš, ali ga je gotovo nemoguće primeniti zbog kratkih rokova u kojima treba doneti prvostepenu odluku, manjka ljudi koji rade u kancelariji za azil, a ima i drugih administrativnih poteškoća. U Srbiji je do sada podneto svega nekoliko stotina zahteva za dobijanje azila. Većina njih je i ove zahteve podnela kako bi imala pravni osnov da bude na teritoriji Srbije dok se ovo njihovo pravno pitanje ne reši. Malo je onih koji zaista žele da ostanu.

Tražilac azila: Rekao sam ti, svi ljudi me pitaju zašto želiš da dobiješ azil ovde i da ostaneš u Srbiji. Ne znam šta da kažem o tome…ali ja sam srećan ovde, imam dosta prijatelja ovde i sviđa mi se Srbija.

Insajder: Da li su ljudi prijatni prema tebi ovde?

Tražilac azila: Da, baš mnogo. Ne malo. Svi ljudi u Srbiji su prema meni vrlo dobri. Kunem se.

Insajder: Nema diskriminacije prema tebi?

Tražilac azila: Ne, ne, ne. Sada čekam da dobijem azil, rekao sam, a posle toga ću videti šta ću za posao ili nastavak fakulteta.

U Mađarskoj su, gde je ušao legalno jer se njegovo ime našlo na spisku za ulazak u zemlju, prekršili sve pravne procedure kojih su bili obavezni da se pridržavaju. Po kratkom postupku je bio vraćen u Srbiju, što mu je otežalo postupak traženja azila.

Tražilac azila: Prvi intervju je trajao 10 ili 15 minuta. Pitaju te kako se zoveš, odakle dolaziš i zašto si napustio svoju zemlju, tako neke stvari. I najvažnija stvar - da li si musliman, da li si pravoslavne veroispovesti, tako neke stvari. Ja sam rekao - ovo je Evropska unija, ne možete pitati tako nešto. Odmah su mi odgovorili da mađarska vlada nas odbija. Bio sam na drugom intervjuu i to je bilo zaista loše. Bio je neki drugi prevodilac, iz Jordana mislim, s nekom devojkom. Pitao me - zašto si napustio Siriju, rekao sam mu zašto. Odgovorio mi je - zašto si napustio Siriju kada si sada potreban tamo zbog rata. Rekao sam mu da sam otišao jer ne želim da nosim pušku i ne želim to da naučim i neću nikoga da ubijem. Posle 14 dana prevodilac, arapski prevodilac, onaj prvi, došao je u naš kontejner s dvojicom ili trojicom vojnika i još nekim muškarcima iz Sirije da saopšti da je vlada odbila naš zahtev za azil. I vi treba da...

Insajder: Samo tvoj zahtev ili…

Tražilac azila: Moj i još nekoliko muškaraca. Mislim još petorica ili šestorica. Sada morate da odete. Sada je potrebno da odete iz Mađarske u Srbiju.

Sada čeka da odgovor nadležnih organa i najteže mu pada to što nema kontakt s porodicom.

Tražilac azila: I sve vreme razmišljam da li ću u budućnosti videti majku ili ne. zaista. Sve vreme razmišljam o tome. Da li ću moći da vidim majku u budućnosti, jel sve u Siriji je... loše.
Insajder: Možeš li da pričaš s njima telefonom?

Tražilac azila: Ne sve vreme jer je mreža u Siriji jako loša. I…kada pričam s mamom ja mnogo plačem. Zaista. Kada joj čujem glas. Jer kada joj čujem glas setim se mnogih lepih stvari, mnogih lepih trenutaka
Sudeći po ponašanju većine evropskih zemalja, pitanje dobijanja azila je postalo političko, a ne pravno pitanje. Srbija se ipak u odnosu na veći broj evropskih zemalja ponela odgovorno prema migrantima, trudeći se barem da ih na adekvatan način humanitarno zbrine.

Leila: Kada smo došli u Srbiju ljudi su nas tako dočekali da ja to nikada ne mogu da zaboravim, i sve što su nam dali. Znam da smo pogrešili što smo došli ilegalno u Srbiju i da to nije dobro. Nismo se poneli dobro prema Srbiji jer su nam dali sve, a mi smo ušli ilegalno. Nikada ne mogu da se odužim za sve što su nam dali.

U Bugarskoj su imali potpuno drugačije iskustvo.

Leila: Oni tamo ne prihvataju izbeglice. Bili smo u autobusu, i obični ljudi u autobusu su ih tukli. Neki od njih su tukli čak i decu, ismevali su devojčice koje nose marame. Jedna žena je pokazivala na devojčicu, napravila grimasu kao da će joj povratiti u lice. Bilo je to krajnje uvredljivo, zato što nosimo marame i zato što smo muslimani.

Nikola Kovačević: Nažalost, kada je ova izbeglička kriza počela, svega nekoliko zemalja u Evropi joj je odgovorno pristupilo, najvećoj posle Drugog svetskog rata, i ozbiljno je počelo da ispunjava svoje međunarodne obaveze. Govorim o Nemačkoj i nekim skadinavskim zemljama. Nažalost, sve ostale zemlje Evrope, uključujuci i EU kao kolektiv, nisu uspele da iznedre rešenje koje bi bilo sveobuhvatno i koje bi podrazumevalo ravnomernu raspodelu odgovornosti. I to se sve slomilo preko leđa onih koje su svoje zemlje porekla napustili, ne da bi našli posao u Nemačkoj ili Švedskoj, nego zbog toga što su tamo sve izgubili, sve što su imali, i zato im pripada pravo na međunarodnu zaštitu.

Jelena Hrnjak: Pa mi se sve vreme bavimo smanjivanjem štete nastale donošenjem odluka nekih drugih ljudi nauštrb ostatka ljudi, da tako kažem. I zaista je jako teško praviti bilo kakve prognoze.

Ovaj problem neće nestati. U izveštaju Interpola i Europola navode kako očekuju da će se u budućnost migratorne rute verovatno menjati jer će krijumčari morati da se adaptiraju na pojačane kontrole i nađu nove načine ulaska u EU. Nova žarista mogu iskrsnuti kao odgovor na novonastale promene. Takođe, postoji narastajuć rizik da bi teroristi mogli da koriste migracione tokove kako bi došli u EU, navodi Interpol. A oni koji su izgubili gotovo sve osim golih života gledaće da prezime u nekim od izbegličkih centara nadajući se da će se svetska politika prelomiti negde daleko od njihovih leđa i da će moći da se smeste negde i započnu neki bolji život.