Transkript: Ubistvo u Libiji

Pre godinu dana oteto je dvoje službenika Ambasade Srbije u Libiji. I ni dan danas nije zvanično saopšteno koji je bio motiv otmice. Kidnaperi su ih držali zarobljene dva i po meseca. Vlasti Srbije sve vreme su najavljivale skoro oslobađanje. Dvadesetog februara poginuli su u američkom bombardovanju terorističkog kampa u kom su bili zarobljeni.

Nagađanja o motivima otmice uglavnom su se svodila na trgovnu oružjem, čak je i premijer Srbije poslove s oružjem naveo kao jedan o mogućih motiva. Obećano je da će sve biti istraženo, ali prema istraživanju Insajdera istraga o mogućim motivima otmice se i ne vodi.

S druge strane, u vreme otmice Srbija - srpski trgovci oružjem - nisu imali nijedan zvaničan ugovoren posao o isporuci oružja. U Libiji se još od 2011, od izbijanja “arapskog proleća” i svrgavanja Muamera al Gadafija ne nalaze zvanični predstavnici kompanija koje oružjem trguju.
Pitanje je da li je onda motiv otmice bio neki privatan neformalan posao i ko ga je ugovarao. 

Ambasador u Libiji Oliver Potežica, za kog se verovalo da je bio meta otmičara, nekoliko sati je odgovao je pred radnom grupom Ministarstva spoljnih poslova na pitanja o okolnostima otmice. Prema saznanjima Insajdera, pokazalo se da je bilo propusta. Put na koji su krenuli ambasador s porodicom i dvoje službenika Ambasade nije bio najavljen Ministartsvu spoljnih poslova, ali jeste čoveku za kog se danas sumnja da stoji iza organizacije. Izveštaj radne grupe nije objavljen iako je to bilo najavljeno.

Otmica dvoje državljana Srbije, službenika Ambasade, je najveća talačka kriza s kojom se suočila srpska diplomatija.

UBISTVO U LIBIJI

Osmog novembra 2015. u blizini libijskog grada Sabrata oteti su službenici Ambasade Srbije Slađana Stanković i Jovica Stepić.

Rekonstrukcija svega što se dogodilo prema istraživanju Insajdera i na osnovu dostupnih zvaničnih podataka pokazuju da je do otmice došlo na sledeći način:

Srbija je jedina evropska zemlja koja je posle svrgavanja Muamera al Gadafija 2011. i pojačavanja ratnih sukoba 2014. zadržala ambasadu u glavnom gradu Libije Tripoliju. Taj deo zemlje kontrolisala je takozvana paralelna vlada, koja nije bila međunardno priznata. Sukobi raznih oružanih frakcija bili su svakodnevni. Za sve važnije poslove službenici Ambasade morali su da putuju u Tunis, u kom je otvoren i račun Ambasade.

Dva vozila Ambasade krenula su 8. novembra ujutro iz Tripolija ka Tunisu. Put, prema istraživanju Insajdera, nije prijavljen Ministarstvu inostranih poslova, iako je morao da bude.

Svako putovanje van mesta u kom je Ambasada diplomatski predstavnici moraju da najave Ministarstvu spoljnih poslova i službama zemlje u kojoj se nalaze. U vreme Gadafija moralo je da, zbog rizika, bude prijavljeno svako putovanje koje je duže od 30 kilometara. Nakon svrgavanja Gadafija nove vlasti uvele su obavezu obaveštavanja kada se putuje 80 kilometara dalje od mesta u kom je diplomatsko predstavništvo. Potežica je tog dana krenuo da prebaci porodicu u Tunis. Ispostavilo se da su službenici Ambasade Slađana Stanković i Jovica Stepić krenuli s ambasadorom kako bi mu pokazai put jer su nekoliko dana ranije prošli baš tim putem.

Njih dvoje seli su u automobil koji je ranije koristio ambasador i koji je imao oznaku 01. U drugim kolima bili su ambasador sa ženom i dva sina.

U Sabrati, kolona je sišla sa puta da popije kafu u jednom hotelu u koji su i ranije svraćali. Tu im se pridružio libijski državljanin Haudi Ganudi, Stepićev prijatelj. Dogovoreno je da Ganudi otprati ambasadora do granice s Tunisom. Službenici Ambasade trebalo je da se vrate u Tripoli. Na raskrsnici, po izlasku na glavni put, automobili se razdvajaju i nekoliko stotina metara dalje nepoznati napadači izazivaju sudar.

U 13.15 u automobil u kom su bili Slađana Stanković i Jovica Stepić napadači udaraju u desnu stranu branika i izbacuju ga sa puta. Ljudi s maskama na licima izvode službenike Ambasade iz kola i uvode ih u svoja vozila. U tom trenutku i Potežica i njegov pratilac se zaustavljaju, izlaze iz automobila i kreću ka napadačima, koji otvaraju vatru, ali pucaju u noge kako bi ih odvratili od pokušaja da priđu bliže. U toj pucnjavi u nogu je lakše ranjen libijski državljanin koji je bio pratilac ambasadora. Slađana Stanković i Jovica Stepić odvedeni su u pravcu Sabrate i tada počinje potraga.

Znalo se da u okolini tog grada postoje kampovi u kojima se obučajavu teroristi za napade, uglavnom se radilo o Tunišanima. Vlast u gradu Sabrata, kao ni vlasti u Tripoliju, nije bila međunarodno priznata.

U saopštenju koje su dali predstavnici veća Sabrate navedeno je da će učiniti sve da nađu kidnapovane srpske držvljane, uz napomenu da ambasador nije najavio prolazak kroz tu teritoriju.

Saopštenje Sabrate: Za otmicu odgovornim smatramo ambasadora Srbije i nadležne državne institucije koje se na bezbednosnom nivou nisu koordinisale s Većem bezbednosti Sabrate, koje bi pružilo potrebnu zaštitu delegaciji i omogućilo joj da bezbedno stigne do graničnog prelaza s Tunisom.

Ostalo je nejasno zašto su se članovi Ambasade Srbije uputili u pravcu Tunisa bez prethodne najave.

U Libiju su sutradan otputovali oprativci BIA i generalni sekretar Ministartsva spoljnih poslova Veljko Odalović. Vlasti u Srbiji su navodile da je formiran krizni štab i da očekuju brzo oslobađanje srpskih državljana.

Aleksandar Vučić: Mogu samo da odgovorim da su ti ljudi živi i da sve radimo da što pre dođu u Srbiju. O svemu drugom tek posle spasavanja ćemo moći da govorimo.

Ivica Dačić: Nema novih informacija nažalost. 

Osim najava da će službenici Ambasade uskoro biti oslobođeni, kako je vreme odmicalo, detalja o otmici bilo je sve manje. O motivu se samo nagađalo, a manjak informacija pravdan je tajnošću istrage.

Insajder: Odakle Vam optimistične najave, da će se znati, da je blizu puštanje, odakle sav taj optimizam?

Veljko Odalović: Ja verujem da je to tako rečeno. Mi smo želeli da to bude juče, a ne 48 sati. Očigledno da su uveravanja iz tih struktura s kojima su održavani kontakti bilo takvo. Verovalo se, verujem u to, da su mogli i više od onoga šta su nam rekli i uradili. Ono što smo mi dobijali kao informaciju je da spremaju akciju, da su maltene zatvorili prsten oko te situacije i da samo čekaju pogodan trenutak da sprovedu akciju u kojoj bi najmanje potecijalno bili ugroženi naši zaposleni.

Insajder: I ko je trebalo to da uradi, ko je Vama to uopšte javio?

Veljko Odalović: To su informacije koje je naš ambasador dobijao od njihovih službenika službe bezbednosti.

Nakon nešto više od 100 dana u zarobljeništvu, mediji 20. februara javljaju da su srspski državljani Slađana Stanković i Jovica Stepić poginuli u američkom bombardovanju terorističkog kampa u blizini grada Sabrate. Meta je bio vođa terorističke organizacije koja je izvršila dva napada u Tunisu, a u kojima je poginulo 38 turista na plaži i u hotelu.

Na konferencijama za štampu koje tada odvojeno drže ministar spoljnih poslova i premijer Srbije javnost saznaje da su službenici Ambasade bili zatočeni u kampu organizacije koja je bila bliska s Islamskom državom. Radi se o porodici Dabaši, koja se prema informacijama srpske službe bavi krijumčarenjem ljudi.

Aleksandar Vučić: Lice koje stoji iza porodice Dabaši je mnogo ozbiljnije, njeno ime ne mogu da izgovorim da ne bih ugrozio živote Srba koji se nalaze u Libiji i u na terotoriji Tunisa, lice koje je bilo izrazit borac protiv Gadafija, i to je razlog zašto je imao negativan stav prema Srbima. Ono što je želelo to lice, inicijala MN, želelo je međunarodno priznanje tu je bilo i drugih stranaca jer su oni hteli da staknu reputaciju boraca protiv terorizma. Nisu prestavnici Daeša, ali su blisko povezani.

Čovek o kom je govorio premijer je, prema istraživanju Insjadera, Mustafa Noah, šef obaveštajne službe u Tripoliju, pripadnik paralelne vlasti koju čine islamisti. On je po svemu sudeći bio glavna osoba s kojom su srpske vlasti mogle da razgovaraju. Veljko Odalović u razgovoru za Insajder bez ograničenja opisuje kako je izgledao sastanak članova srpske delegacije s Noahom. Srpska delegacija je dan posle otmice otišla u Libuju da pregovora o puštanju otetih srpskih državljana. S kim su razgovarali i kako je sve izgledalo nije bilo poznato javnosti. Veljko Odalović danas kaže da je ceo odlazak u takozvani kamp bio mučan i strašan.

Veljko Odalović: To je služba koja je postojala u to vreme, bila ključna, za vreme otmice, ja u razgovoru s njim, u jednom od razgovora, moram vam reći prijatnom razgovoru, ali neprijatnom okruženju, ambijentu i ono kroz šta sam prošao i došao, pored zidova koji su nekoliko metara visoki, u sred Tripolija s mitraljeskim gnezdima, s polutransportnim vozilima na kojima su teški mitraljezi, a ljudima naoružanim, s borbenim kompletima, koji sede u tom dvorištu, u crnim uniformama... Prolaziti sve to nije nimalo prijatno. Moram priznati, nije bilo prijatno, ali čovek tog trenutka, u tom razgovoru , kaže da će on lično da se založi, da će da se angažuje i da već ima informaciju o potecijalnoj grupi, da su locirali dosta stvari, ja to dobijem drugog dana otmice. I od tada ne dobijemo više ništa, to onda govori o nečemu da tu je nešto trulo.

Ispostavilo se da je Mustafa Noah i pre otmice službenika Ambasade imao kontakte s našim vlastima, pre svega s Potežicom. S njim se razgovaralo i o puštanju Srđana Babića, srpskog državljanina koji je 10 meseci proveo u zatočeništvu. Njega su u martu 2015. oteli pripadnici islamističke organizacije El majd, a pušten je na slobodu 12. januara 2016.

Važan podatak je da je dan pre puta na kom su oteti Slađana Stanković i Jovica Stepić Potežica bio kod Noaha i praktično mu najavio da će putovati s porodicom. Do tog susreta je navodno došlo upravo zato što su u to vreme trajali pregovori o puštanju Babića.

Veljko Odalović objašnjava da se na sastanku koji je odrzan posle otmice saznalo da je Potežica dan pre planiranog puta za Tunis razgovarao s Noahom baš o putu.

Veljko Odalović: Jedan veoma interesantan detalj iz tih razgovora, Potežica podsetio Noaha da je njemu dan pre toga u razgovoru rekao, znači dan uoči puta, da on putuje i da neće biti tu, da ima porodicu i da planira neke sastanke u Tunisu i da porodicu želi da prebaci, bili su mu žena i dva sina u Ambasadi u tom trenutku, on ga obaveštava da planira sutra put, a onda u tom razgovoru kaže baš ovako, sećam se - ja sam mislio da vi idete avionom i ovaj ga podseti - pa rekao sam vam da idem kolima.

Po svemu sudeći, u najavi puta tog 8. novembra bilo je ozbiljnih propusta. Putovanje ambasadora, njegove porodice i službenika Ambasade nije bilo najavljeno Ministarstvu spoljnih poslova iako su svi bili svesni rizika puta. Činjenica je da je još 2012. Potežica dobio generalnu saglasnost da zbog specifične situacije u Libiji ne mora redovno da izveštava o svom kretanju.

Insajder: Ambasador vama nije najavio put u Tunis, najavio je, koliko sam shvatila, nekom gospodaru života i smrti u Tripoliju. Kako je uopšte moguće da krene na tako rizičan put s porodicom, a da nekome ko bi eventualno mogao da prati plan puta ne javi?

Veljko Odalović: Pa dobro, ambasador je zvanično i taj njihov protokol... gospodina Noaha obavestio o tome, oni su 7. imali taj razgovor, on mu je rekao i kuda ide i kako ide i da vodi porodicu, nije neobavešten bio niko.

Insajder: Zašto ambasador vama nije najavio da će izmestiti porodicu iz Tripolija?

Veljko Odalović: Pazite, on je trebalo da najavi, prema onoj instrukciji koju je dobio on je trebalo dan ranije da najavi, da nas obavesti. Nama je telegram stigao, ali s danom zakašnjenja. Taj telegram je trebalo da pošalje Slađana jer je ona bila šifrant koji je trebalo da nas obavesti. Međutim, pošto su oni doneli odluku da putuju zajedno, telegram nije poslat, bio je spreman, poslat je kasnije kada se nažalost sve desilo.

Insajder: To liči da je to onda pokrivanje procedure?

Veljko Odalović: Pa dobro, da li je pokrivanje procedure... ništa nije moglo ono da promeni više u tom trenutu. I kažem, mnogo puta su se putovanja dešavala. Ali u svakom slučaju ostaje opor utisak da tu proceduralno nije bilo sve u redu i to je nešto što smo mi konstatovali.

Operativci BIA bili su u Libiji i vodili akciju spasavanja srpskih državljana, i to u saradnji s evropskim i službama SAD. Prema njihovim tvrdnjama, da nije bilo bombardovanja Slađana Stanković i Jovica Stepić bi bili oslobodođeni.

Ivan Todorov, BIA: Došli smo do lokacije partnerske grupe koja je bila povezana s Islamskom državom, libijska služba je čekala pravi trenutak da oružano deluje. To je trebalo da bude ozbiljna akcija.

Kamp u kom su bili zarobljeni srpski službenici bombardovale američke snage su bombardovale 19. februara 2016. Vojska SAD je saopštila da prema njihovim informacijama u kampu nije bilo civila. Pojašnjenje da li su službe SAD znale da su srpski državljani zarobljeni baš u tom kampu nikada nije stiglo.

Nakon pogibije, obećani su puna istraga i objavljivanje svih informacija koje bi rasvetlile najveću talačku krizu s kojom se suočila srpska diplomatija. Do toga do danas nije došlo.

Ministarstvo spoljnih poslova formiralo je radnu grupu koja je trebalo da ravetli sve okolnosti otmice i pogibije, pre svega da utvrdi da li je bilo odgovornosti zaposlenih u Ministarstvu, pa i Potežice.

Radna grupa Ministarstva spoljnih poslova svakako se ne može baviti krivičnom odgovornošću pojedinaca, a svi podaci do kojih su došli prosleđeni su Tužilaštvu. Insajderu je u Višem tužilaštvu rečeno da je predmet prosleđen, ispostavilo se da je slučaj od maja u nadležnosti Tužilaštva za ratne zločine, koje bi trebalo da naloži sprovođenje istrage, ali samo iz svoje nadležnosti, dakle ratnih zločina. Ostalo je nejasno zašto bi Tužilaštvo za ratne zločine uopšte trebalo ovim da se bavi.

U međuvremenu, ni najavljen izveštaj radne grupe nije objavljen, niti je završen. Deo koji se osnodi na propuste zaposlenih u Ambasadi je gotov, ali se već mesecima čekaju izveštaji iz Libije i SAD.

Veljko Odalović: Nismo mogli da dođemo do motiva otmice, nismo mogli da dođemo do toga kako su, to je taj treći važan segment, kako su smrtno stradali, odnosno kako se moglo desiti da SAD bombarduju mesto gde su bili civili. Videli su da nam evidentno treba da istražimo celu tu informaciju i odgovor na ta pitanja. Mi smo prosledili svima zahteve.

Insajder: Da li ćete i kada objaviti ovaj deo izveštaja koji ste završili, pošto je jasno da se već mesecima čeka deo izveštaja koji je moguće da nikada nećete dobiti?

Veljko Odalović: Pa izveštaj je od početka zbog osetljivosti označen kao izveštaj od poverljivog značaja. I do trenutka dok ne budemo doneli drugačiju odluku, a donećemo je sigurno u trenutku ako budemo odlučili, ako ne budemo mogli da čekamo više, da damo izveštaj.

Insajder: Pa ja vas pitam do kada ćete čekati?

Veljko Odalović: Pa to već nije na grupi, to je na proceni koju ćemo sigurno brzo obaviti. U svakom slučaju, ne vidim razlog da ako ne budemo imali ove informacije, da ovo traje i da držimo u nedogled. Jer se javnost s pravom interesuje.

Izjavu radnoj grupi dao je ambasador Oliver Potežica, ali šta je sve rekao i dalje je pod oznakom tajnosti. Potežica je ambasador Srbije u Tripoliju od 2009. i mandat mu je istekao još 2013, ali ni do danas nije povučen iz Libije.

Nije do danas jasna odluka zašto Srbija nije zatvorila Ambasadu kada su to uradile sve evropske zemlje u trenutku pojačavanja ratnih sukoba u Libiji. Istovremeno dok Ambasada nastavlja da radi, Ministarstvo spoljnih polsova dva puta je pozivalo srpske građane da napuste Libiju.

Godine 2011. poslati su i avioni po one koji žele da se vrate, a 2014. ponovo je izdato saopštenje.

Ministarstvo spoljnih poslova preporučuje svim građanima Republike Srbije da hitno napuste Libiju i da se uzdrže od daljih putovanja u ovu zemlju. U ovom trenutku, Ambasada Republike Srbije u Tripoliju ostaje otvorena, ali zbog nastale situacije može da pruži konzularnu zaštitu u ograničenom obimu. Međunarodni aerodrom u Tripoliju je zatvoren, a drugi aerodromi su u ograničenoj upotrebi, bez preciznog reda letenja. Jedan od mogućih pravaca napuštanja libijske teritorije je kopnenim putem, preko Tunisa.

Strana diplomatska predstavništva u Libiji su pre ovog saopštenja bila mete napada, dok su kidnapovanja postala svakodnevica.

Prema pisanju medija, zbog sve lošije bezbednosne situacije, u junu 2015. Bezbednosno-informativna agencija sugerisala je zatvaranje Ambasade i povlačenje osoblja. Ipak, Vlada Srbije nije zatvorila Ambasadu, a razlozi za takvu odluku ostaju nejasni.

Veljko Odalović: Jedan od razloga su sigurno odnosi koji su postojali između Libije i Srbije, drugi je što smo imali mnogo naših građana koji su ostali u Libiji, tada ih je bilo više stotina, i napuštanje je značilo da ih dovodimo u vrlo nezgodnu situaciju. Da podsetim da se tamo nalazi veliki broj onih koji su poodavno tamo, koji rade na naftnim poljima, i osećali bi se nezaštićeno. Konzularni poslovi su svakako nešto što je treblo održati.

Insajder: U julu 2014. ministar i Ministarstvo pozivaju građane da napuste Libiju zbog jačanja sukoba i loše bezbednosne situacije. Kako onda nismo imali informaciju ili nije bilo bezbedosne pretnje po naše građane ili po one koji su bili zaposleni u Ambasadi?

Veljko Odalović: Mi gde god da dođe do sukoba ili gde god imamo taj nedefinisan prostor ili nedefinisae strane u skobu, mi obaveštavamo naše državljane i upozoravamo ih na to. Ono što je vrlo indikativno - naši ljudi se na to nisu reagovali, oni se nisu osetili ni na koji način ugroženima, niti su tražili da ih evakuišemo, niti da ih vratimo.

Slađana Stanković je, međutim, tražila da bude vraćena u Srbiju i za to postoje dokazi u Ministarstvu spoljnih poslova. Ona je u pismima navodila da je više od 10 godina u Libiji i da je majka dvoje dece koja žive odvojeno od nje. Ipak nije vraćena.

Insajder: Slađana Stanković je tražila da bude vraćena u Srbiju. U međuvremenu je oteta i stradala je. Kako je moguće da majka dvoje dece, koja je više od 10 godina bila u Libiji, nije mogla da dobije zamenu?

Veljko Odalović: Od trenutka kada je Slađana tražila da bude vraćena, a tačno je, ona je bila desetak godina, mi smo krenuli u proceduru zamene. Ta zamena ima svoj redovan tok, a taj redovan tok je da se oglas raspiše u kući i da se na oglas prijave zaposleni koji ispunjavaju uslove i kada mi odaberemo lice ono počne s pripremama.

Insajder: A kada ste raspisali oglas?

Veljko Odalović: Pa negde preko leta. Mi smo izabrali čoveka, odredili, i on je počeo s pripremama. Da li bi za mesec dana ili više ili manje od tog trenutka bila zamenjena.

Slađana nije dočekala zamenu. I nakon pogibije Slađane Stanković i Jovice Stepića Ambasada u Libiji nastavila je da radi, a ambasador je i danas Oliver Potežica, iako je nekoliko puta najavljivano da će biti i povučen.

Za godinu dana nije razjašnjena ni dilema ko je bio meta napada s obzirom na to da su službenici Ambasade bili u kolima u kojima bi trebalo da se vozi ambasador.

Veljko Odalović: Ja prosto ne verujem da je druga meta postojala, nego Slađana i Jovica. Što bi oni bili meta? Pazite, nisu oni meta što su oni lično bilo kome šta dugovali ili imali lični razlog. Ako je neko hteo da kidnapuje nekoga za koga je trebalo da traži materijalna sredstva, oni su prepoznali. Oni su bili najlakši i najlakše je bilo njih kindapovati iz razloga što su se oni odvojili, oni su krenuli da se vraćaju. Odvojio se i ambasador na drugu stranu. Ambasador se odvojio i krenuo ka Tunisu. Prosto nije bilo slučajeva kidnapovanja tako visokih zvaničnika i misim da bi to bio veliki problem onog koji bi se usudio da ambasadora s članovima porodice kidnapuje, to bi bila ozbiljno teška poruka Srbiji, a njima sigurno, nikom u Libiji ne odgovara da sa Srbijom kvari odnose.

Najneobičnije kod otmice je što zvanično nije tražen otkup. Nezvanično su se pojavljivali ljudi koji su navodno nudili da za određen novac oslobode službenike, ali prema tvrdnjama srpskih vlasti nijedan kontakt se nije ispostavio kao koristan.

To je i otvorilo prostor za brojna nagađanja koja je trebalo da istraže nadležni organi. Tek utvrđivanjem motiva otmice saznalo bi se i ko je stvarno bio meta otmice.

Informacije koje su saopštavane u vreme otmice nisu otkrivale zbog čega su službenici Ambasade oteti. Mediji su od otmice do pogibije službenika Ambasade nagađali šta bi mogao biti motiv.

Sumnjalo se uglavnom na ambasadora, zbog pisanja medija o umešanosti Potežice u nelegalne poslove, navodeći kao jedan od motiva otmicu i prodaju viza u Ambasadi. Veliki broj Libijaca pokušavao je da se domogne Evrope. Na sve to ambasador je 11. novembra poslao pismo u kom traži zaštitu i prekid, kako je naveo, prljave kampanje.

Pismo ambasadora: Kad je reč o ogavnom pisanju o "prodavanju viza", pa to je čak "i vrapcima jasno" da je laž i "nameštaljka". Svako ko iole poznaje ovog ambasadora i službenike ove ambasade zna da je to notorna i najprljavija laž. Mi smo već ranije u izveštajima ukazivali MSP-u na ovakve bljuvotine, koje, uglavnom, potiču od naših ljudi koji rade ovde u Libiji. Čak i tada smo MSP-u rekli da smo spremni za reviziju postupka za svaku izdatu vizu.

Veljko Odalović: Ne bih želeo da tu da nagađam jer nismo došli do informacije da je to potencijalni izvor. Da jesmo, mi bismo otvorili istragu i tražili da se na te okolnosti obavi razgovor s ambasadorom. Čak smo, čini mi se, dobili i pismo od njihovih vlasti da njihove službe nemaju informacija jer bi oni bili izuzetno zaiteresovani da tako nešto postoji. Zato što nije njima svejedno da li mogu da kontrolišu situaciju i ko im kuda ide iz zemlje i ko ide s kojim razlogom i kojim motivima.

Ipak, najupečetljiviji motiv koji se provlačio kroz medijske navode je svakako priča o trgovini oružjem i nekim nezavršenim poslovima.

Priče o tome da bi trgovina oružjem mogla biti motiv za otmicu pospešene su i izjavom premijera Alekandra Vučiča na dan pogibije srpskih državljana, iako je insitirao na tome da je cilj otmičara bio da dobiju međunarodno priznanje boraca protiv terorizma.

Aleksandar Vučić: Ima tu još nekih motiva o kojima ja ne bih danas da govorim, a koji su u vezi s određenim poslovima s oružjem.

Radna grupa Ministarstva spoljnih poslova, međutim, ni te navode nije dokazala.

Veljko Odalović: Kad je reč o oružju... pominjalo se, sagledavano, da vidimo gde je uloga naših ljudi u DKP-u u vezi s izdavanjem i bilo kakvim vezama s dozvolama i trgovinom naoružanjem. Onda smo proverili i nešto što je bilo veoma važno. Postoji poseban komitet UN bez čije saglasnosti se ne može ući i tamo ako se ne prođe ta trijaža, onda ni državni organi, a više državnih organa daje saglasnost... Mi nismo prepoznali da je Ministarstvo uradilo bilo šta zbog čega bi ono bilo obeleženo kao neko ko je uradio bilo koju nedozvoljenu ili neku radnju koja bi mogla da bude motiv da naši ljudi budu kidnapovani.

Libija je u vreme Gadafija bila veliki kupac oružja u svetu, pa i oružja iz Srbije. Tokom 2010. vođeni su i pregovori o gradnji vojne bolnice, što je najavljivano kao jedan od najvećih poslova vojne građevinske industrije Srbije. U Tripoliju su predstavništva imali i državna kompanija za trgovinu oružjem Jugoimport SDPR i privatne kompanije, posrednici u prodaji oružja. Međutim, sve pradstavništva su zatvorena 2011, a zaposleni su evakuisani. Srbija je tada odlučila da se ne stavlja ni na jednu stranu u sukobu i svi poslovi s Libijom su prekinuti. Iako još ni izbliza nije bila uspostavljena jedinstvena vlast u Libiji, tokom 2013. i 2014. najavljivan je veliki izvoz oružja u Libiju. Prema saznanjima Insajdera, ti poslovi su tek delimično realizovani. O tome kakvi poslovi su dogovarani u vezi s trgovinom oružjem i ko je sve u tome učestovao pogledajte u sledećoj emisiji Insajder bez ograničenja.

Nastaviće se...