Iz pakta sa đavolom čist se ne izlazi

U političkoj borbi i podelama na „naše i njihove“ i „njihove i naše“ koja je godinama u toku u Srbiji najveće žrtve su prave vrednosti – antifašizam, borba za pravdu, pravo žrtava, pravo na dostojanstvo…

Sve su to političari i partije žrtvovali u borbi za glas. A glasove donosi populizam, nacionalno, povlađivanje retrogradnom, klerikalnom… Prosvećenim glasačima koji promišljaju je teško nametnuti stav u koji se bespogovorno veruje.

Poslednji primer je slučaj opštine Stari Grad. U njoj se ne zna s izvesnošću ko je sve na vlasti – ali se bez sumnje zna ko je glavni – Marko Bastać. Budući da se svojim zalaganjem izborio za sebe na čelu opštine i galimatijas stranaka koje su na vlasti nazvavši to eksperimentom, mora biti i spreman da odgovara kada eksperiment proizvede posledice -  ovog puta u pitanju je negiranje genocida u Srebrenici.

Hteo-ne hteo napad na aktiviste nevladinih organizacija posledica je Bastaćevog inženjeringa i spajanja nespojivog da bi se domogao vlasti. Zato je sada odgovoran, a građani s pravom mogu da posumnjaju u njegovo izvinjenje – pakt s đavolom ima cenu. To bi neko ko želi da se bavi politikom morao da zna.

Na sličan način cenu plaćaju i ostale stranke. Ne može se iz koalicije s radikalima izaći neokrnjen kao mirotvorac, ne može se iz političkog braka sa protivnicima Evropske unije i istopolnih veza izaći kao Evropejac liberalnih shvatanja, niti je podrška onih koji negiraju presude Haškog tribunala preporuka za stranku koja želi da propagira evropske vrednosti…

Malo koja od stranaka u političkom spektru Srbije se trudi da se jasno profiliše kao antifašistička, da jasno osudi ratove devedesetih i prihvati ulogu svake od učesnica, pa i svoje zemlje, da jasno prihvati Haški tribunal i njegove presude, da se stavi na stranu žrtava, da se u borbi protiv korupcije jasno i nedvosmisleno ogradi od „svojih“ ne tvrdeći da su u pitanju politički procesi…

Stvaranje koalicija samo isključivo na jednoj ravni namenjeno je jednodimenzionalnim ljudima. Onima koji su samo protiv. A čovek ne mora biti samo protiv opozicije ili vlasti. Može istovremeno biti i antifašista, evrofil, ateista, zeleni…

I upravo zato u normalnom svetu stranke su zasnovane na programima. U Srbiji – na borbi za glasače. A takva borba uvek je populistička i uvek od danas do sutra, od izbora do izbora. Tako je program vlasti kao poruka izbora za mis „mir u svetu i posao za sve“, a program opozicije „da ovi odu“. Sve između – želje, potrebe, nade, ideje – podređeno je ovome.

U takvom svetu i takvom društvu desnica caruje, prave vrednosti bivaju nadglasane, a oni koji najviše viču – najbolje se čuju.