Korona na pauzi

Više od dva i po meseca otkad je u Srbiji registrovan prvi slučaj infekcije koronavirusom jasno je da se o samom virusu i bolesti malo šta izvesno zna. Može biti dramatično, a može i opušteno. Možda se vrati, a možda i neće. Možda je opasno, a možda i nije tako strašno.

Ali u slučaju korone i Srbije ispada da su građani ti koji su uvek nezadovoljni – kada se škole ne zatvaraju – zašto se ne zatvaraju, kada se uvode rigorozne mere – zašto smo zatvoreni, kada se otvaraju granice – zašto se bezuslovno otvaraju...

Ipak, kada se pogleda kako su stihijski donošene odluke, kako su se menjale, biće da nije problem u građanima.

Na samom početku epidemije, na građane je vikano, proglašavani su nedisciplinovanima, gotovo nesposobnima da se sami brinu o svom i kolektivnom zdravlju. Odjednom, kao da korone više nema – ostala su samo upozorenja da je korona još tu, ali su mere gotovo potpuno ukinute, i to tako da je Srbija od zemje s merama koje su među najrestriktivnijama – postala zemlja u kojoj posebnih mera gotovo da i nema, a i one koje još postoje se baš i ne primenjuju.

A ukoliko korona ponovo „odluči“ da se vrati s pauze, biće da će opet krivi biti građani koji je nisu ozbljno shvatili, a ne oni koji su sve vreme davali sluđujuća, oprečna upozorenja. Jer građani imaju pravo da zaključe da je opasnost prošla, ako su sve mere ukinute.

Jedva da je prošlo mesec dana od policijskog časa tokom kojeg su građani bili zatvoreni u domovima 84 sata, a granice Srbije su otvorene za sve, bez obzira na državljanstvo i na dokaz da su negativni na koronavirus, dok su dozvoljena okupljanja do 100 osoba.

Istini za volju, okupljanja više od 100 osoba je bilo i ranije, pa je tako sam predsednik konstatovao da je na skupu ispred Skupštine svega pet dana po ukidanju vanrednog stanja bilo „5.790 pristalica uglavnom SNS i oko 64 ili 65 ukupno pristalica pokreta Dveri“.

Sve u svemu značajno više od broja koji je bio određen kao maksimum za okupljanje ljudi u tom momentu.

Od dana kada je građanima tokom večeri i policijskog časa poslata poruka da je situacija dramatična i da se Srbija približava scenariju iz Italije ili Španije nije prošlo ni dva meseca.

Građani su u međuvremenu sluđivani na dnevnoj bazi – izolacija 28 dana u kampovima, samoizolacija 28 ili 14 dana, dva negativna testa u kovid bolnici, jedan u kovid bolnici i jedan tokom samoizolacije, uzimanje uzoraka u domovima zdravlja, odlazak kod lekara uz negativan test, a testiranje uz čekanje u redovima uz one koji sumnjaju da su zaraženi, dolazak u kovid bolnice u sanitetu, ali odlazak do saniteta kako se ko snađe, izolacija za kontakte bez testiranja, testiranje svih kontakata...

Po svemu sudeći, ma koliko se zvaničnici trudili da neprekidno šalju poruku da su sve odluke donete po savetu struke, jasno je da odluke o merama nisu zavisile isključivo od epidemioloških pokazatelja, već mnogo više od nekih drugih stvari. Od toga ima li i koliko testova, opreme u bolnicama, koliko su direktori bolnica spremni da dozvole upotrebe opreme (jer to košta, a njihovo se delovanje svodi na to da troškovi budu što manji, makar to uticalo i na uslugu za pacijente koji su to svoje lečenje dobrano platili).

Građanima se čini da kako su mere stihijski uvođene, motivisane nečim što bi teško moglo racionalno biti obrazloženo zahtevima struke, tako se stihijski i ukidaju - kao da je opasni virus zbog kojeg smo mesecima bili zatvoreni– izumro.

Da potezi nisu uvek bili baš racionalno planirani pokazuje i odluka da se skrati radno vreme onih radnji koje su bile otvorene. Praktično, to je značilo da određeni broj ljudi ima manje vremena za kupovinu, pa su shodno tome gužve bile veće. Kao da virus ima radno vreme i pauzu samo tokom dana.

I menjanje odluke o tome ko sve može i pod kojim uslovima u gradski saobraćaj gotovo po satima ukazuje na to da nisu svi potezi nadležnih bili sasvim promišljeni – odluka je više zavisila od odluke (koja je nazvana „molbom“) s jednog mesta, nego od onoga što su govorili epidemiolozi.

A pod takvim okolnostima – nedovoljno informisani, sluđeni oprečnim informacijama i još oprečnijim postupcima, građani nikako ne bi smeli da budu odgovorni ako korona odluči da prekine pauzu i naprasno se vrati.