Selfiji i rukovanja nisu diplomatski uspesi

Danima se javnost bavi pitanjima ko je koliko puta sreo čelnike velikih država, ko je s kim razgovarao, čak ne ni na marginama velikih susreta već doslovce u prolazu po hodnicima i ko je kakvo obećanje dobio od čelnika velikih sila.

Rukovanje, diplomatija Foto: pixabay.com

Dok predsednik Srbije Aleksandar Vučić rukovanje kosovskog čelnika s ruskim predsednikom tokom ceremonije obeležavanja stogodišnjice primirja u Prvom svetkom ratu maltene proglašava greškom: „Putinu je došao Tači i pružio ruku, a tek kada je šef ruske države shvatio ko je taj čovek okrenuo se drugima“, na Kosovu se jedan susret Hašima Tačija s ruskim predsednikom Vladimirom Putinom naziva velikim diplomatskim uspehom, iako je taj susret ovekovečen s nekoliko fotografija ostao u potpunosti nezabeležen u zvaničnom Kremlju.

S druge strane, mediji u Srbiji, ne potkrepljujući susret fotografijom, ali se pozivajući na čak 25 neimenovanih svedoka prenose izjave iz dva susreta predsednika Vučića s predsednikom SAD Donaldom Trampom koji je, iako je prethodno pomešao Balkan s Baltikom, navodno rekao da su Srbi veliki narod.

I dok su se svetski mediji bavili kaputom Brižit Makron, dremkom marokanskog prestolonaslednika i napadom demonstrantkinje golih grudi na kolonu s Donaldom Trampom, beogradski i prištinski mediji bave se spinovanjem i nadgornjavanjem – ko je koliko minuta proveo u ćaskanju sa svetskim liderima.

Činjenica da je svaki minut u blizini nekog od lidera predstavljen kao diplomatski uspeh ukazuje da zvaničnici na ovim prostorima baš i nisu uspešni u diplomatiji. Jer, bez namere da se umanjuje važnost i značaj neformalnih susreta, diplomatija je oduvek bila uspešna kada se odvijala uz manje pompe, a broj rukovanja i fotografija nikada nije bio merilo stvarnih postignuća.

Pre će biti da fotografije nasmejanih balkanskih čelnika sa svetskim liderima služe za unutrašnju upotrebu, za poruke građanima kako su omiljeni i u svetu i kod velikih igrača, kako im je obećano nešto i očekuju nešto…

Za to vreme Priština ne dobija toliko željenu viznu liberalizaciju, a Srbija rastrzana između Istoka i Zapada nikako da jasno pokaže da proklamovani evropski put nema alternativu.

Građani su prinuđeni da budu publika u predstavi razmetanja partijskih lidera koji su sticajem okolnosti na mestima na kojima bi trebalo da budu državnici. Jer državnik ne broji rukovanja, broji uspehe.