Svetski dan slobode medija: Kada poštovanje Ustava postane vest za naslovnu stranu

Vlasti u Srbiji ne propuštaju da se podiče demokratičnošću i nadasve – slobodom medija. Na svaku zamerku, a mnogo ih je u godinama za nama koje se odnose na neslobodu medija – odgovaraju čuđenjem, konstatacijom da ne razumeju o čemu se radi ili, kontrapitanjem s najćešće pogrešnim primerima onoga što smatraju slobodom medija.

mediji

Demokratska država znači da novinari mogu slobodno, ali odgovorno da rade svoj posao. Da li je društvo demokratično pokazuje Ii način na koji vlasti reaguju na navode medije. Kritike bi trebalo prihvatiti, na pitanja odgovoriti… Umesto toga, ovdašnji zvaničnici koji imaju sve poluge moći ne propuštaju priliku da se upuste u “kontranapad”, optužuju bez dokaza i etiketiranje novinara kao neprijatelja, pa i političkih protivnika.

Novinari pojedinih medija koji samo nastoje da rade svoj posao često su “krivi” zato što oni koji su na vlasti imaju nešto protiv nekog vlasnika ili neke privatne kompanije.

Kada takvo ophođenje primeti neko iz međunarodnih organizacija, Evropske unije koja ocenjuje napredak Srbije na primer, pa kada to i napiše u izveštaju o napretku kao primedbu - problem postaju neki drugi, prozivaju se oni koji “tužakaju svoju državu”, etiketiraju se uz tvrdnje da cenzure i pritisaka u Srbiji nema. I tako se krug najčešće zatvara...

Cenzure zaista nema, ali nije cenzura samo odlazak s tekstovima kod cenzora, niti su stvari tako crno-bele.

Jer slobode nema kada građani ne mogu da vide sve što se dešava, kada im se servira jedno mišljenje, kada su neki uvek svetli primeri, a drugi pak uvek crni. A praćenjem dela medija stiće se upravo takva slika – bezgrešnosti onih na vlasti i zlih namera i karaktera onih u opoziciji. Uz takvu sliku, nema slobodnih izbora, a samim tim država je daleko od demokratske. A svrha demokratije je da spreči preveliko gomilanje moći u rukama jednog pojedinca ili nekoliko njih.

Matrica medijskog linča postala je najopasnije oružje za borbu s neistomišljenicima. Pojedinci se diskredituju ne birajući sredstva, bez ikakvog obzira, a katkada i logike.

Svaka vlast je imala svoje medije. Ipak, ova je otišla korak dalje spregom najtiražnijih tabloida i televizija s nacionalnom frekvencijom koje su danas uveliko preuzele ulogu tabloida. Rezultat takve medijske scene je da je Srbija informisana onoliko koliko neko odluči da je potrebno.

Jer iza slike na ekranu televizije kao najmoćnijeg medija ne stoji samo slika. Iza toga se kriju isprepletani interesi politike, biznisa i medija. U opštem trendu zamena teza, izvrtanja činjenica i njihove interpretacije u skladu s dnevnim potrebama najčešće stradaju nevini, odnosno oni koji su se ni krivi ni dužni našli na meti zahvaljujući neargumentovanom etiketiranju. Tako su građani svedoci mešanja privatnog i javnog, harangi i optužnica, informacija i spinovanja… A stradaju i građani kojima je uskraćeno ustavno pravo na informisanje

Zato nije preterano podsetiti na najviši pravni akt zemlje koja želi da se predstavi kao demokratska. Koliko se retko poštuju neki od članova Ustava, ovo podsećenje skoro da ima odlike ekskluzivnosti.

Članovi 50 i 51 u Ustavu Srbije nalaze se od njegovog usvajanja 2006. godine baš kao što su se gotovo istovetne odredbe nalazile i u prethodnim ustavima koji su važili na ovoj teritoriji.

Ipak, izgleda da su za većinu onih koji su bili na vlasti, pa i ne tako mali procenat građana oni napisani - nevidljivim masilom. Zato Insajder, povodom Svetskog dana slobode medija gotovo eksluzivno otkriva šta piše u ova dva člana najvišeg pravnog akta.

U članu 50 piše da je u Srbiji svako slobodan da na zakonom predviđen način osniva novine, pa i televizije i radio stanice. To nikako ne znači da svako i svašta može da objavljuje pod formom vesti.

Važnije od toga u Srbiji, prema Ustavu, nema cenzure. Ovo je posebno zanimljiva odredba jer ako nema cenzure onda mora biti da nema ni autocenzure. Za novinare u Srbiji ovo bi morala biti vest za naslovnu stranu. Baš kao kad čovek ujede psa.

Sud jedini može sprečiti širenje informacija, ako je to u demokratskom društvu neophodno. Sud to, dalje kaže Ustav, može uraditi samo ukoliko neko poziva na nasilno rušenje ustavnog poretka, propagira rat ili neposredno nasilje ili kako bi se sprečilo zagovaranja rasne, nacionalne ili verske mržnje.

Iako se ova odredba čini sasvim jasnom, mnogi je se ne pridržavaju jer ili ne znaju da čitaju ili smatraju da se zakon, odnosno Ustav, na njih ne odnose.

Laži, prema Ustavu, nisu dozvoljene, mada to nije tako precizno napisano. Ali piše da se zakonom uređuje “ostvarivanje prava na ispravku neistinite, nepotpune ili netačno prenete informacije kojom je povređeno nečije pravo ili interes i prava na odgovor na objavljenu informaciju”. Moguće je da pojedinci tumače da mogu da objavljuju šta hoće, po onoj staroj: “Pa neka me tuži”.

Problem je i kada tuži - čeka mesecima, a tu nazovi vest koja je objavljena davno su pregazile nove slične, za koje ponovo neko može da tuži. Tada preostaje ona starija “Ne opra ga ni Sava ni Dunav”. 

I na kraju najvažnija, gotovo udarna vest, za građane je član 51.

U njemu piše da “svako ima pravo da istinito, potpuno i blagovremeno bude obaveštavan o pitanjima od javnog značaja”. Ako godinama građani u raznim anketama katkada čak i dve trećine njih, tvrde da medijima ne veruju, izgledaa da Ustav I nije baš najviši pravni akt, već više štivo koje se niti čita niti primenjuje.

I to nije problem samo medija koji su dužni da građanima obezbede istinite i objektivne informacije, nego pre svega građana koji se za to pravo moraju izboriti. U protivnom, mogao bi se steći zaključak da imaju medije kakve zaslužuju. A ovakve ne zaslužuje baš niko.