Crna Gora na "istorijskim izborima"... po ko zna koji put

Crna Gora nema "dvopartijski sistem" i zato rezultat izbora ne može da se očekuje između dvije jasno razdvojene opcije poput Hilari-Tramp. Dva puta su savremenoj istoriji Crna Gora je birala između dvije opcije - prvi put 1998. bilo je "Milo ili Momo", a drugi put 2006, kada smo glasali da li će država biti nezavisna.

Iako ni dilema Hilari ili Tramp nije toliko jednostavna ("biranje manjeg zla"), jasno je zbog čega inostrani novinari na takav način posmatraju ove izbore u Crnoj Gori, imajući u vidu trenutnu geopolitičku situaciju. Istina je, međutim, da građani Crne Gore odlučuju o mnogo širem spektru dilema od "NATO ili Rusija". 

Crna Gora u NATO-u - završeno ili otvoreno pitanje?

Crna Gora je dobila poziv za članstvo u NATO u decembru 2015. i od tada teče proces ratifikacije u parlamentima država članica. Pošto sve članice i formalno odobre poziv, izjasniće se i crnogorska Skupština. U ime građana, poslanici Skupštine odlučiće da li Crna Gora prihvata poziv da bude članica NATO-a. Ali to nije jedini put do članstva.

Dio opozicionih političkih snaga traži da o članstvu odluče građani na referendumu, ali odluka u Skupštini je nešto što i NATO očekuje od Crne Gore. Referendum je manje poželjna opcija, a razlozi su vrlo jasni.

Podrška javnosti nije baš toliko ubjedljiva, a "rizik" u ovom trenutku nije baš dobra opcija. Ako bi se dogodilo da većina građana Crne Gore bude protiv, višegodišnji procesi integracije sa Zapadom i distanciranje od Rusije bili bi vraćeni na početak.

Za ugled NATO-a odbijanje pozivnice bio bi veoma nepovoljan presedan. Ne zbog strateške važnosti i uticaja države sa 600.000 stanovnika na raspodjelu globalne moći, već zbog činjenice da se Rusija otvoreno protivi našem učlanjenju u NATO i crnogorsko NE bila bi još jedna pobjeda Rusije u takozvanom hibridnom ratu.

Da li se na ovim izborima zaista odlučuje o tome, da li je ovo još jedno DA ili NE kao na referendumu za nezavisnost prije 10 godina? Moj utisak je da izbor nije tako jednostavan i da su ključna pitanja ipak na unutrašnjem planu - veoma teška ekonomska situacija i vladavina prava. 

Zaoštrena borba protiv korupcije i organizovanog kriminala, tokom prethodnih 20-ak mjeseci, najvećim dijelom je posljedica pritiska i uslovljavanja od strane EU i NATO-a, a istovremeno i distanciranja od Rusije, tj primjene ruskog "biznis modela".

Borba protiv korupcije i organizovanog kriminala tijesno je povezana i s ekonomskom situacijom. Zaustavljanje zloupotrebe funkcija, otimanja državne imovine i izbjegavanja plaćanja poreza u velikoj mjeri bi poboljšalo stabilnost i održivost budžeta Crne Gore.

Transparentan sistem i snažne i nezavisne institucije povoljno bi uticale na privlačenje stranih investicija s manje sumnjivim kapitalom od onog koji je prethodno na velika i mala vrata ulazio u Crnu Goru. 

Specijalni tuzilac na dežurstvu tokom "najregularnijih" izbora u istoriji

Izbori u nedjelju održaće se pod drugačijim uslovima od bilo kojih do sada održanih u Crnoj Gori. Vlada koja ulazi u izbore sačinjena je od opozicije i vlasti pod imenom Vlada izbornog povjerenja.

U njoj sjede ministri iz opozicije čiji je zadatak bio da kontrolišu rad institucija, tj. da spriječe moguće zloupotrebe javnih sredstava u predizborne svrhe.

Osim ministara i potpredsjednika Vlade, opozicija je imala predstavnike u lokalnim upravama i javnim preduzećima, s istim zadatkom.

Zakoni su poboljšani i uvedena su krivična djela sa strožim (zatvorskim) kaznama za one koji bi spriječavali građane da glasaju slobodno. Moguće zloupotrebe su u nadležnosti Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal i korupciju.

Ovo odjeljenje Tužilaštva (koje je u zatvor smjestilo i Svetozara Marovića, potpredsjednika DPS-a) već ima veliki broj prijava, a tokom izbornog dana svi iz te jedinice biće dežurni.

Opozicija je kontrolisala ministarstva za koja je procijenila da se najviše zloupotrebljavaju pred izbore - unutrašnje poslove, rad i socijalno staranje, finansije i poljoprivredu, uz potpredsjednička mjesta u Vladi.

Na čelu MUP-a je bio ministar iz opozicije koji je, između ostalog, radio na sređivanju biračkog spiska i uvođenju novih sistema identifikacije birača prilikom glasanja.

Ipak, nakon višemjesečnog rada i kontrole, ministar unutrašnjih poslova Goran Danilović iz opozicione partije Demos odbio je da potpiše birački spisak uz obrazloženje da u njemu ima previše nepravilnosti. Uprkos tome, birački spisak potpisao je predstavnik DPS-a, s ovlašćenjem Vlade.

Nakon svega, opozicija tvrdi da je uradila najviše što je mogla u kontrolisanju iznutra, a da su ih predstavnici vlasti previše ometali. Iako nezadovoljna uslovima za održavanje izbora, opozicija je odustala od bojkota.

Zbog brojnih okolnosti, parlamentarni izbori 2016, gledajući spolja, održaće se u regularnijim uslovima od svih prethodnih. Vladajuća partija, DPS, nikada nije bila izložena toliko detaljnim provjerama.

Ova ocjena ne znači da je kontrola Vlade izbornog povjerenja bila besprijekorna i do kraja uspješna, pa su ovi izbori zato regularni.

To samo pokazuje koliko su svi prethodni izborni ciklusi u Crnoj Gori bili problematični, što se vidjelo u aferi Snimak, u kojoj je prikazano kako funkcioneri vladajuće partije razrađuju taktiku prikupljanja glasova zapošljavanjem građana po sistemu „jedan zaposleni - četiri glasa“.

DPS, međutim, oštro odbacuje sve kritike da se bavi neregularnostima tokom izbora i tvrdi da svi građani glasaju slobodno bez pritisaka i zloupotrebe državnog aparata. Ipak, pristali su da s opozicijom kreiraju Vladu izbornog povjerenja jer je očigledno povjerenja u izborni proces nedostajalo. 

Najskuplje kampanje, a porijeklo novca nepoznato

Prema dosadašnjim procjenama i javno dostupnim podacima, političke partije su za ove izbore potrošile više nego ikad. Pored DPS-a, koji očekivano troši najviše novca za kampanje, posebno se istakao Demokratski front, koji je angažovao izraelsku agenciju Shaviv Strategy&Campaigns i uveo nekonvencionalno komuniciranje s biračima.

Pitanje otkud Demokratskom frontu toliko novca brzo je izbilo u prvi plan i do danas se ne zna odgovor. DPS optužuje Demokratski front da novac za kampanju dobija od ruskih tajkuna bliskih Vladimiru Putinu s ciljem da se spriječi pristupanje Crne Gore NATO-u.

Nezvanično, govorilo se o iznosu od 4-5 miliona dolara koje je DF navodno dobio iz Rusije. Demokratski front izbjegava direktne odgovore na ova pitanja, ali ne krije da se zalaže za ukidanje sankcija Rusiji, povlačenje priznanja Kosova, a najuticajnije partije tog saveza otvoreno se protive crnogorskom članstvu u NATO-u.

Finansiranje kampanje DPS-a takođe je ostalo nerazjašnjeno prije izbora, ali s velikim izgledima da se nakon izbora makar djelić toga rasvijetli. I to je najbolja slika izbora u Crnoj Gori - finansiranje dvije najjače političke grupacije za građane je potpuna misterija. 

Da li se opozicija ujedinila protiv DPS-a?

Pitanje ujedinjavanja opozicije je dio lavirinta pred kojim se građani danas nalaze u glasačkim kabinama. Na izborima, tradicionalno pretenciozno, učestvuje previše partija i koalicija. Ove godine građani biraju između njih 17, a realno je da će ispod cenzusa biti više od polovine učesnika.

Koliko su ljudi u Crnoj Gori zainteresovani za politiku pokazuje da su od 17 izbornih lista pet koalicije sastavljene od tri i više partija. Usitnjavanje biračkog tijela uvijek ide u korist najjačoj partiji, što je u ovom slučaju DPS.

Opozicija se djelimično objedinila i nastupiće kroz dvije koalicije i dvije samostalne liste. Među njima očigledno još ne postoji dovoljno veliki potencijal za zajedničko djelovanje ili to građanima nije baš najjasnije predstavljeno.

Unutaropozicione podjele i dalje se temelje na identitetskim pitanjima poput jezika, crkve, himne, zastave, priznanja nezavisnosti Kosova, ukidanja sankcija Rusiji i članstva u NATO-u.

Nesporno ih ujedinjuje borba protiv korupcije i organizovanog kriminala i poboljšanje životnog standarda. Takođe, jedan od najvažnijih faktora je i zajednička želja da u Crnoj Gori vlast bude prvi put u istoriji smijenjena na izborima.

Đukanović, DPS, nezavisnost i NATO - sami protiv svih

DPS je, izgubivši dugogodišnjeg koalicionog partnera SDP, odlučio da praktično samostalno nastupi na izborima i da čitavu kampanju iznese njegov lider Milo Đukanović. Nešto slično događalo se i u prethodnim izbornim ciklusima, ali prvi put u ovolikoj mjeri je kampanja bazirana samo na ličnosti i sposobnostima Mila Đukanovića, koji je i dalje najuticajnija i najmoćnija politička figura u zemlji.

U svojim nastupima, Đukanović poručuje da su ovi izbori test opstanka nezavisnosti Crne Gore, čuvanje identiteta i suvereniteta, što je ista tema kao i na referendumu koji je održan prije deset godina.

Imidž vladajuće partije je opterećen brojnim aferama i optužbama za korupciju, a posebno time što je doskorašnji potpredsjednik partije Svetozar Marović priznao na sudu da je bio šef organizovane kriminalne grupe koja je zloupotrebom javnih funkcija tokom više godina svjesno nanosila štetu budžetu i otimala imovinu svih građana.

Osim Marovića, i drugi funkcioneri iz DPS-a su pod istragama i optužbama Specijalnog tužilaštva za organizovani kriminal. Zbog svega toga čini se da je DPS u najtežoj situaciji od početka 2000-ih i da opozicija ima velike šanse da osvoji vlast.

Međutim, nije baš tako. U DPS-u tvrde da je hapšenje Marovića zapravo dokaz opredjeljenosti da stvaraju sistem u kom nema nedodirljivih, pa čak ni ako su najviši funkcioneri njihove stranke umiješani u kriminal, i da je njihova borba protiv korupcije dala konkretne rezultate.

DPS svoju snagu sada crpi i iz onoga oko čega opozicija ne može da se dogovori, a to su spoljnopolitička pitanja. Pored priče o očuvanju državnog suvereniteta, DPS biračima poručuje da glasajući za njih garantuju nastavak integracija Crne Gore u NATO i EU.

Sporim, ali vidljivim reformama i jasnim distanciranjem od Rusije, koja je u periodu 2004-2009. bila najuticajniji strani faktor u Crnoj Gori, DPS pokazuje domaćoj i međunarodnoj javnosti svoj potencijal da nastavi da vodi Crnu Goru ka zapadu. 

Ko će biti novi predsjednik Vlade Crne Gore?

Bez obzira na rezultat izbora, nije realno očekivati da će se Vlada formirati brzo.

Ako DPS ne osvoji dovoljno glasova da s partijama manjinskih naroda (Bošnjaci, Albanci i Hrvati) ima stabilnu većinu, formiranje Vlade će biti veoma kompleksno.

Jedan od mogućih ishoda predviđa da se "prozapadne" snage, u vlasti i opoziciji, dogovore da formiraju vladu koja će završiti proces pristupanja NATO-u i nastaviti integraciju u EU. Takva vlada bila bi najsličnija Vladi izbornog povjerenja koja je funkcionisala prije ovih izbora.

Za sada je najveća prepreka za ostvarivanje tog scenarija sporazum koji su potpisale opozicione partije, da ni pod kojim uslovima nakon izbora neće formirati vlast s DPS-om. Osim toga, prepreka za formiranje vlasti bez DPS-a je i to što neke partije u opoziciji imaju nepomirljive stavove o pitanjima spoljne politike, kao što su NATO, priznanje Kosova, sankcije Rusiji.

Najtvrđa linija je svakako DF, ujedno i najjača opoziciona lista koja može osvojiti i 20 % podrške. Na koji način bi DF mogao pomiriti stavove po tim pitanjima s prozapadnim srankama poput SDP-a i pokreta URA biračima nije do kraja jasno.

Iako DPS-u ide na ruku neslaganje opozicije o spoljnopolitičkim pitanjima, ni njegova pozicija nije baš laka. Eventualni sporazum s dijelom prozapadnih opozicionih snaga vjerovatno bi bio uslovljen snažnijom borbom protiv korupcije, oslobađanjem institucija od političkog uticaja i zaustavljanjem određenih privatizacionih poslova koje vlast na čelu s DPS-om namjerava da počne ili su već u toku.

To znači da bi mogući partneri iz opozicije uslovljavanjem podrške vladi mogli da oduzmu veliki dio moći partiji koja neprekidno vlada Crnom Gorom od završetka drugog svjetskog rata - do 1991. partija se zvala Savez komunista Crne Gore, a u junu 1991. ime je promijenjeno u DPS. 

Posljednjih mjeseci u Crnoj Gori govori se i o povlačenju Mila Đukanovića, ali kako se bližio datum izbora ta priča je sve brže nestajala. Razlog je jasan - DPS bi bez Đukanovića vjerovatno izgubio najveći dio podrške birača, tako da se o njegovom povlačenju može govoriti tek nakon izbora.

I DPS i opozicione stranke imaju velike uloge za pregovaranje nakon objavljivanja rezultata, naravno osim u slučaju da DPS toliko ubjedljivo pobijedi da može samostalno da formira vlast.

Ekonomska situacija u zemlji je veoma zabrinjavajuća, štrajkovi nezadovoljnih građana i radnika propalih preduzeća su svakodnevni. Jesen 2015. obilježili su veliki protesti protiv Vlade, koji su završeni uličnim nemirima, što opet znači da tijesna većina ne bi mogla Crnoj Gori da garantuje stabilnost.

Poseban izazov biće održavanje reda i mira u zemlji nakon proglašenja rezultata. Ako razlika u broju glasova ne bude ubjedljiva, nije isključeno da određene političke snage izbore proglase pokradenim i pozovu građane na ulice u cilju "zaštite izborne volje".

Crna Gora nije baš poznata kao društvo u kom se protesti završavaju mirno, niti je do sada u takvim situacijama bilo moguće kontrolisati masu i stvarno "zaštiti izbornu volju".

Takva okupljanja najčešće su rezultirala jačanjem postojeće vlasti naspram "rušilačke opozcije".

Kratkoročno, nemiri i nestabilnost mogli bi da donesu profit određenim političkim subjektima iz opozicije, ali i iz vlasti. Dugoročno, to bi nanijelo gotovo nepopravljivu štetu Crnoj Gori i njenim građanima.