Transkript četvrte epizode

Dokazima o pljački države i zvanično su razbijene iluzije o patriotizmu Miloševićevog režima, ali i iluzije o demokratskoj vlasti koja je obećavala da će vratiti novc u zemlju. Iako su imali i imaju sve dokaze, nisu vratili milijarde koje su iznete na Kipar, ali ni milione maraka koje su na privatnim računima Milovana Bojića, Dragana Tomića, Mirka Marjanovića, Dragomira Tomića našli u Švajcarskoj još 2001.

Posle šest godina podignuta je optužnica u čijem se samo jednom pasusu navodi i deo iznošenja novca na Kipar. Na toj optužnici je sada samo bivši direktor carine Mihalj Kertes, koji je u međuvremenu uhapšen. Prema saznanjima Insajdera, Kertes je nekoliko puta od 2000. dao iskaz povodom novca iznetog na Kipar. Specijalno tužilaštvo preuzelo je od Okružnog tužilaštva predmet i optužnica je podignuta na osnovu krivične prijave MUP-a još iz 2001. U optužnici se navodi da je na Kipar preko Carine izneto 100 miliona maraka. Prema dokazima koje je objavio Insajder, a koje imaju nadležne institucije u zemlji i Haški tribunal, samo u kešu je bez dozvole Narodne banke izneto oko 1,6 milijardi maraka. Ta suma je mogla da bude vraćena u zemlju odmah posle 5. oktobra jer su postojali i postoje svi dokazi.

U krivičnoj prijavi MUP-a iz 2001, koja je objavljena u Insajderu, i na osnovu koje je podignuta optužnica protiv Kertesa, nalazi se samo deo dokaza o iznošenju novca na Kipar. U toj krivičnoj prijavi nema imena onih koji su učestvovali u sumnjivim transakcijama, nema vlasnika tadašnjih of šor kompanija, a današnjih biznismena. Nema ni političara iz tadašnje vlasti koji su uzimali stotine hiljada maraka od Carine i tako oštetili budžet, odnosno građane. Prema našim saznanjima, sumnjive transakcije danas uspešnih biznismena, koji su tada radili preko Beogradske banke na Kipru, poznate su nadležnim institucijama jer ih je krajem 2003. dostavio Haški tribunal, jednom prilikom tadašnjem okružnom tužiocu Radetu Terziću, a drugi put tadašnjem ministru pravde Vladanu Batiću. Tako se već četiri godine u Tužilaštvu nalaze svi dokazi dovoljni za pokretanje mnogih istraga.

Vladan Batić, ministar pravde 2001-2004: Da vam kažem kako je to bilo. Mi imamo neku komunikaciju s Karlom del Ponte zategnutu ili manje zategnutu, ali ne tako poremećenu kao što je to bilo i sada sa ovom vladom, i tad smo mi imali jednu fazu izuzetno korektne saradnje i između ostalog, u znak, eto, nečega što se danas naziva dvosmerne saradnje, Karla del Ponte kaže da će nam dati ceo dosije Kipar, što je za mene bilo vrlo interesantno. A ona kaže - Srbija je bogata zemlja, kažem - kako Srbija bogata zemlja, pa kaže - Srbija ima mnogo para na Kipru. Ja kažem - ne znam, mislim i ja da ima, ali nemam nikakve dokaze za to, i ona kaže - ja ću vam dati dokaze i odmah da vam kažem da smo spremni da iz Tribunala Srbiji prepustimo blokadu nekih 59 ili 60 miliona dolara blokiranih para na računima, kako je rekla, Miloševića, njegove porodice, njegovih firmi, njegovih bliskih saradnika i tako dalje.

B92: Vladan Batić kaže da u njegovo vreme nije moglo ništa da se uradi povodom dokaza koje su dobili iz Haga zato što je već bio kraj mandata Živkovićeve vlade.

Vladan Batić: Nije moglo Tužilaštvo 19. novembra da uzme punu sobu dokumenata i da 20. novembra procesuira već. Drugo, da budemo realni, pa pogotovo Tužilaštvo je osluškivalo šta će biti na izborima, ma niko nije hteo da ulazi u klinč i da odmah brže bolje to radi, a nije ni mogao realno. Znači, trebalo je neko vreme, ja sam profesionalac u tom poslu i znam da treba neko vreme da se neke stvari prouče, istraže, veštače i tako dalje. Ja sam mislio da je realno vreme nekoliko meseci.

B92: Od tada je međutim prošlo četiri godine.

Josip Bogić, UBPOK, Finansijsko odeljenje do 2005: Meni to nije poznato, ali to treba pitati Tužilaštvo jer ako je Tužilaštvo dobilo sve te dokaze kao što vi kažete da je dobilo dokaze od Haškog tribunala, ja nisam video to, ne mogu da pričam apriori o nečemu kad nisam video, ali Tužilaštvo je to koje ceni da li u tim svim dokumentima koja su dobili, da li ima dovoljno osnovane sumnje da se krene u postupak. To treba pitati Tužilaštvo koje je dobilo tu dokumentaciju.

Rade Terzić, okružni javni tužilac 2001-2003: Tužilaštvo je zainteresovano isključivo tada kada dobije odgovarajući inicijalni akt. Inicijalni akt može biti krivična prijava, može biti izveštaj, a u njemu ne mogu biti opšta mesta, u njemu ne mogu biti navodi o tome da se priča kako je neko uradio ovo ili ono. To mora biti potkrepljeno odgovarajućim dokazima, to mora biti potkrepljeno odgovarajućom dokumentacijom, to mora biti po svom kvalitetu takvo da je dobar materijal za postupajućeg tužioca da pred sud izađe s tezom da postoji osnovana sumnja da je neko lice izvršilo neko krivično delo.

B92: Dok pripadnici Tužilaštva i policije prebacuju odgovornost jedni na druge i dok se političari iz tadašnjeg DOS-a međusobno optužuju ko je stopirao istragu o novcu, a Tužilaštvo podiže optužnicu samo protiv Mihalja Kertesa, finansijski istražilac Haškog tribunala Morten Torkildsen kaže da je sve vrlo jednostavno, treba samo pokrenuti sudske postupke protiv mnogih koji su učestvovali u iznošenju državnog novca, a za šta postoje dokazi.

Morten Torkildsen: Naravno da morate da stvorite slučaj za nadležne institucije u zemljama odakle želite da dobijete informacije. Ne mislim da ćete imati problema s dokazivanjem da je to vaš novac i da on pripada Srbiji. Za mene je teško da shvatim da nemate dovoljno dokaza da biste otvorili slučaj i došli do računa.

B92: Optužnica protiv Kertesa može, međutim, da bude osnov da Srbija traži pomoć od međunarodnih agencija i da utvrdi na čijim se sve računima nalazio novac i kuda je nestao.

Dragoljub Janković, Izvršni direktor Ekonomskog instituta EU: Mislim da taj novac nije izgubljen zauvek, deo novca svakako, ali mislim da država kroz ozbiljno angažovanje, odnosno kroz ozbiljnu želju da do tog novca dođe, pre svega je potrebno da država hoće, odnosno državne instuticije i državne političke elite, hoće do tog novca da dođu. Mislim da još može da se uđe u trag ili ljudima koji su odgovorni za to, a kad uđete u trag ljudima koji su odgovorni za to onda ćete doći i do destinacija gde je taj novac završio.

Božidar Đelić, ministar finansija 2001-2004: Čini mi se da trebalo bi angažovati neke međunarodne firme, nikada nije kasno. Da vas podsetim, u ovom momentu se baš traga, i to u Hongkongu, prema nekim naznakama izgleda da je neko zlato koje je Pinoče '70-ih tamo stavio je nađeno. Velika je ta šuma finansija, vredi još pokušati.

Predrag Đorđević, biznismen sa Kipra: Uzeću primer Jevreja i holokausta, Jevreji i dan danas uzimaju svoje pare iz švajcarskih banaka koje su od njih pokradene '40-ih godina prošlog veka. Znači, to stanje ne zastareva. Po britanskom pravu, koje ja odlično poznajem, Srbija ima neprikosnoveno pravo da potražuje svoje pare nazad.

Ioannis Kasoulides, ministar spoljnih poslova Kipra 1997-2003: Mislim da kada sednu i pogledaju jednu po jednu transakciju koja se odigrala u tom periodu, koja je došla iz Jugoslavije na Kipar i da im uprave banaka na Kipru kažu gde su one otišle. To mislim i verujem da mogu da im kažu, to nije tajna, mogu da im kažu da je neki iznos odavde otišao nekud.

B92: Torkildsen je bio finansijski istražilac Haškog tribunala i istraživao je tokove novca koji je iznet na Kipar, ali samo u delu koji se odnosi na dokazivanje da je Srbija finansirala ratove. Prilikom tog istraživanja došao je i do mnogih sumnjivih bankarskih transakcija današnjih biznismena. On, međutim, kaže da nikada ne bi pristao da istražuje novac koji pripada njima.

Morten Torkildsen: Na površini to izgleda kao ogroman slučaj na kom bi trebalo poraditi. Za sve istražioce kao što sam ja to bi trebalo da predstavlja njihov slučaj snova zato što je ogroman i interesantan. Ako bih ja bio upitan da radim na tome ne bih, zato što mislim da je riskantan. Znao sam da ćete me pitati zašto, da postavimo to ovako - Oslo i druga mesta su mnogo sigurnija od Beograda za istražioce, ne vidim razlog zašto bih se eksponirao, pogotovo pred ljudima kojima se to ne sviđa, kojima bi trebalo da se oduzme imovina i novac koji im ne pripada. Ne bih želeo da se upuštam u tako nešto.

Mlađan Dinkić, guverner NBJ 2001-2003: Ako me danas pitate da li je moguće nešto od toga naći, mislim da bi to moglo samo pukom srećom.

Dragoljub Janković: Ja verujem da je napravljen neki dogovor, pretpostavljam da je napravljen neki dogovor te nove vlasti i tih nekih ljudi koji su radili tehnički posao iznošenja novca i eventualno ljudi koji su znali da taj novac postoji negde na nekim računima.

B92: Na osnovu dokumentacije koja je 2001. doneta sa Kipra policija je podnela krivičnu prijavu protiv Zebića, Šainovića, Miloševića, Kertesa i Markovića. To je bilo poslednje što je policija uradila kada je u pitanju istraga o novcu koji je iznet na Kipar. Nikada više nisu dobili nalog da istražuju dalje, naprotiv, dobili su, prema tvrdnjama ljudi iz policije, nalog da prekinu svaku istragu. Ipak, i pored toga nadležne institucije u zemlji imaju sve dokaze jer im je Hag to zvanično dostavio tokom 2003. Šta je bio razlog da se odustane od novca koji je iznet na Kipar saznaćete u poslednjoj emisiji u serijalu Insajder, a u večerašnjoj emisiji videćete šta je bio razlog što vlast nije vratila ni novac nađen na privatnim švajcarskim računima.

Mlađan Dinkić: Nađeno je petnaestak miliona dolara, čini mi se, ili maraka na računima u Švajcarskoj, takođe pripadnika bivšeg režima, Milovana Bojića, Mirka Marjanovića i drugih. I čak i taj novac koji je nađen, gde su nam Švajcarci rekli šta treba da radimo da bismo taj novac vratili u zemlju, naš pravosudni sistem iz nekog razloga nije do kraja procesuirao. Tada je Terzić bio, čini mi se, tužilac i on je tačno dobio uputstva od Švajcaraca šta treba da uradi da pokrene postupak protiv njih u zemlji da bi se stvorio pravni osnov da Švajcarci nama taj novac transferišu i da nam ga vrate. Međutim, nikada ti postupci protiv Marjanovića, Bojića i ostalih nisu pokrenuti i na kraju nas je 2002. Amsasada Švajcarske obavestila da su advokati tih ljudi podneli zahtev za odmrzavanje novca i taj novac je vraćen Bojiću i Marjanoviću i svima njima. Čak i ono što je bilo nađeno i zamrznuto. Ja sam se tada obeshrabrio.

B92: Novac je tokom sankcija osim na Kipar iznet i u Švajcarsku, odnosno položen na privatne račune predstavnika Miloševićevog režima. Najbolji pokazatelj šta je sve država mogla da uradi, a nije uradila da vrati novac koji je opljačkan od građana Srbije, je primer s privatnim švajcarskim računima koji su nađeni i blokirani 2001. Krivična prijava MUP-a iz 2001. protiv Miloševića, Zebića, Kertesa i Šainovića bila je povod da Tužilaštvo zatraži od Švajcarske proveru računa. Srbija tada uz pomoć Haga dobija od Švajcarske informacije o računima u njihovim bankama. To je bio prvi put posle II svetskog rata da jedna evropska zemlja dobije od Švajcarske takve podatke. Jedini uslov koji je Švajcarska postavila srpskim vlastima bio je da u zemlji pokrenu i okončaju sudske procese protiv ljudi čiji je novac zamrznut i da tako novac koji je nađen vrate u budžet. Istraga do danas nije utvrdila kako su pojedinci imali na svojim privatnim računima milione. Vlasnici računa u švajcarskim bankama bili su uglavnom državni službenici ili funkcioneri u Vladi Srbije. Te funkcije nisu mogle da im obezbede legalna primanja od kojih su uštedeli nekoliko miliona maraka.

Božidar Đelić: To je krenulo od toga da smo imali ne mnogo više od indicija da neke stvari postoje, obratili smo se u početku raznim zemljama gde se po nekoj logici stvari moglo naći nešto. Znači, nismo samo krenuli sa švajcarskom federacijom, ali ono što je veoma važno i želim da to istaknem, to je da su tadašnji ambasador Švajcarske i gospodin Ruh, koji se bavio tim pitanjima, su nam mnogo pomogli, a čovek koji je to uradio, mada me kasnije nešto izneverio, to je Aleksandar Radović, želim da mu, evo i danas pred svima, izdam priznanje jer on je ta koji je bio operativan čovek, koji je kroz mesece, to je trajalo 18 meseci, radio sa švajcarskom konfederacijom da dođemo do nekih spoznaja.

B92: Cela priča o nalaženju, otvaranju i zatvaranju privatnih računa u Švajcarskoj počinje 2001. Prvo je Vladina Komisija za ispitivanje zloupotreba istraživala, između ostalog, poslovanje NIS Jugopetrola. Na osnovu podataka do kojih su došli postojala je sumnja da su direktori tog preduzeća osnovali of šor kompaniju koja je imala račun u jednoj od banaka Austrije. U julu 2001. tadašnji guverner Mlađan Dinkić piše predstavnicima austrijskih banaka da sa što više informacija pomognu istragu.

Iz pisma Mlađana Dinkića direktoru austrijske banke Rajfajzen: Poštovani gospodine Štermbah, istraga je pokazala da postoji osnovana sumnja da su određene osobe u toj kompaniji vršile zloupotrebe. Konkretno, Dragan Tomić, bivši direktor kompanije NIS Jugopetrol iz Beograda, Vuković i Marković, direktori, s predstavnicima švajcarske kompanije Vitol iz Ženeve. Osnovali su of šor kompaniju Eurol International Limited Bermuda. Prema podacima iz istrage, ta kompanija ima račun broj 7050611128 u Rajfazen central banci Austrije u Beču. U skladu s gore navedenim molim vas da nam obezbedite sledeća dokumenta: celu dokumentaciju vezanu za otvaranje računa firme Eurol International u banci Rajfazen banci, molim vas da nam između ostalog pošaljete naloge za isplate upravljačkih provizija, konkretnije 27. avgusta 1999. 100.151 američki dolar isplaćen je dva puta sa istom oznakom i 1. decembra isti iznos uplaćen je Draganu Tomiću kao honorar za direktora. 23. juna 2000. 100.036 dolara plaćeno je gospodinu Vukoviću. 23. juna 2000. 100.036 dolara Markoviću, 23. juna 2000. 100.036 dolara gospođi Vajagić. Sva gore navedena dokumenta i način na koji smo došli do njih biće strogo poverljivi i biće korišćeni isključivo za procesuiranje kriminalnih radnji.

B92: Sedam dana kasnije stigao je odgovor predstavnika austrijskih banaka u kom se navodi da su svi podaci koje imaju nadležne institucije u Srbiji tačne.

Odgovor austrijske banke Rajfajzen: Poštovani gospodine guverneru, u vezi s vašim pismom od 19. juna 2001, a u vezi s pomenutim transakcijama, potvrđujemo da su datumi plaćanja i iznosi i krajnji korisnici koje ste naveli tačni.

B92: 2001. Okružno tužilaštvo podnelo je zahtev za sprovođenje istrage protiv Dragana Tomića, bivšeg direktora NIS-a, Gorana Markovića, direktora Jugopetrolove firme Jusiko, i Dušana Vukovića, bivšeg direktora Direkcije za spoljnu trgovinu. Oni su bili osumnjičeni da su od decembra 1997. do jula 2000. uzimali mito i procenat od transakcija u akciji Nafta za hranu, čime su oštetili NIS za 660.000 dolara i 184.000 maraka. Do uzimanja procenta došlo je jer su predstavnici Vlade Srbije i Iraka postigli dogovor o prodaji iračke nafte iz programa Ujedinjenih nacija Nafta za hranu.

Podaci iz istrage: Ugovor vlasti Srbije sa Irakom predviđao je da posrednik u tom poslu bude NIS Jugopetrol. Jedan od uslova bilo je plaćanje provizije Jugopetrolu zbog posredovanja. Marža koju su uzimali bila je 10 do 15 dolara po barelu. Jugopetrol je zbog sankcija UN angažovao preduzeće Vitol iz Švajcarske da to radi, međutim, čak ni Vitol nije direktno učestvovao nego firma Eurol International sa Bermuda, za koju je utvrđeno da je 50 odsto vlasništva Vitola, dok je ostalih 50 odsto u vlasništvu Dragana Tomića, Dušana Vukovića i Gorana Markovića. Otkriveno je da je Eurol International na nezakonit način prisvojio 1.719.156 dolara. Takođe je utvrđeno da je Vitol isplatio Draganu Tomiću pet miliona dolara u dobrotvorne svrhe i sume od 51.866 dolara, 25.322, 11.543 i 60.856 dolara u vidu donacija. Isplaćeno je i 300.000 dolara kao nagrada za direktora, odnosno Dragana Tomića. Tadašnji Okružni tužilac Rade Terzić u pismu švajcarskim vlastima navodi da je utvrđeno da njih trojica poseduju račune u stranim državama koji su korišćeni za uplate i isplate, tako je Tomićeva kćerka Tamara kao član uprave Eurola primila 300.000 dolara. Što se tiče mita, oni su primili od Vitola u kešu u nekoliko navrata u drugoj polovini 2000. više od 180.000 maraka. Nešto od novca je prebačeno i na račun Dži trejda iz Praga, što je takođe njihova firma.

B92: U junu 2001. nadležne institucije u zemlji imaju sve dokaze o poslovanju i zloupotrebama u NIS-u. Istraga je pokrenuta. Pet meseci kasnije, u novembru 2001. okružni tužilac Rade Terzić šalje pismo švajcarskim vlastima da zamrznu sredstva direktorima NIS-a Draganu Tomiću, Dušanu Vukoviću i Goranu Markoviću. U obrazloženju se kaže da su oni učestvovali u uzimanju mita, procenat od transakcija i da su kršili zakone Jugoslavije i po drugim osnovima.

Božidar Đelić: Da li znate ko je osoba koja je otvorila malo više švajcarske finansije? Ne znate? Znate, zove se Karla del Ponte, ona je to radila pre Haškog tribunala i do neke mere, evo, da malo, ne bih da kažem da zabavim, ali to je realnost, ako smo dobili te račune i tu informaciju, to je u jednom delu i zbog nekog prethodnog života Karle del Ponte, mora se znati. I u tom smislu, mada ja ne mislim baš mnogo visoko o načinu na koji ona vodi taj postupak oko Haškog tribunala, bar oko tog dela sam joj zahvalan.

B92: Hag je bio zainteresovan za račune pripadnika Miloševićevog režima. Oni su od Švajcarske dobili određene podatke. Karla del Ponte u novembru 2001. piše jedno od pisama predstavnicima švajcarskog Ministarstva pravde s molbom da javnom tužiocu Radetu Terziću saopšti brojeve računa koji su se vodili na ime Miloševićevih saradnika.

Iz pisma Karle del Ponte: Poštovani gospodine Mauro, želela bih da vas obavestim da su informacije koje bih saopštila okružnom javnom tužiocu Terziću brojevi određenih računa i njihova lokacija u Švajcarskoj. Molim vas da dozvolite mojoj savetnici za pravna pitanja iz oblasti finansija, gospođi Suzan Hasden, koja radi s Terzićem, da mu saopšti brojeve računa i lokacije banaka koje se odnose na osobe navedene u zahtevu. Terzić je do sada zahtevao vašu pomoć što se tiče računa Dragana Tomića, Milovana Bojića, Nikole Mitrovića i Tomislava Jankovića. Dostaviće vam i dodatni zahtev za pomoć po pitanju računa i dokumenata Mirka Marjanovića i Dragomira Tomića. Molim vas da imate u vidu da je tokom naše istrage moja kancelarija dobila brojeve i lokacije računa tih osoba koji se nalaze u Švajcarskoj. Tražimo vaše odobrenje da te informacije otkrijemo Terziću, da ih uključi u zahtev za pomoć. U iščekivanju vašeg odgovora srdačno vas pozdravljam.

Božidar Đelić: I mi smo to uspeli i moram da kažem, od one tri godine i jednog meseca kao ministar, ona nedelja kada smo polako pokazivali elemente kojih ima u Švajcarskoj i totalnu paniku onih koji su znali da su prekršili zakon, naročito Marjanović, neka mu je laka zemlja, ali on nije odgovarao za njegova zlodela, moram da kažem i to uz svo poštovanje za njegovu porodicu i za ljude koji su ga kao osobu cenili i voleli. Realnost je da on nije do kraja objasnio kako je imao račune u Švajcarskoj, milionska sredstva koja su tamo bila, a mi smo doneli neoborive dokaze da ih ima i opunomoćenje koje je dao članovima njegove porodice, predstavio se kao, da kažem, predstavnik neke zapadne kompanije za Balkan koja proizvodi baterije. Sve to da nije tužno i tragično bilo bi smešno.

B92: Aleksandar Radović, predsednik Komisije za ispitivanje zloupotreba, 2001. saopštava da je švajcarsko Ministarstvo pravosuđa obavestilo Vladu Srbije da je do sada našlo šest bankarskih računa istaknutih političara bivšeg režima.

Dragomir Tomić ima tri računa, prvi na iznos 4,3 miliona švajcarskih franaka, drugi na 650.000 i treći 1,1 miliona franaka. Dragan Tomić dva računa, na jednom 1,1 miliona, a na drugom 237.000 švajcarskih franaka. Bivši premijer Mirko Marjanović i bivši direktor Fonda za zdravstvo Tomislav Janković, prema dosadašnjim nalazima švajcarskih vlasti, imaju po jedan račun. Marjanović tu ima 1,2 miliona, a Janković 1,5 miliona švajcarskih franaka. Svi računi otvoreni su na lična imena. Milovan Bojić ima 800.000 švajcarskih franaka.

B92: Svi za koje je saopšteno da imaju privatne račune u Švajcarskoj su to demantovali i najavili krivične prijave protiv tadašnjih predstavnika vlasti.

Božidar Đelić: I šta je rezultat, ja vas molim? Rezultat je da oni koji su pokrenuli sve to, kao Radović, su popili, ako smem da se tako narodski izrazim, na desetine krivičnih prijava onih koje su hteli da napadnu, oni su bili napadnuti. Da sam ja dobio privatne detektive na mojoj grbači koji su pokušavali da mi otkriju bilo kakvu prljavštinu, čak me jedan taj advokat posle kontaktirao i kaže - Đeliću, svaka čast, ja sam radio svoj posao, ali vaš život je strašno dosadan. Kažem - samo radite, pa jeste, šta vi mislite.

B92: Tako je 2001. Ministarstvo pravde Švajcarske blokiralo račune predstavnika Miloševićevog režima. Uslov koji je Švajcarska postavila Srbiji bio je da u roku od tri meseca zahtev dopuni podacima koji ukazuju na vezu krivičnog dela i sredstava koja su u Švajcarskoj. Sudskim postupkom i pravosnažnom presudom protiv osoba čiji su računi nađeni Srbija je mogla da preuzme nekoliko miliona maraka i vrati u budžet. Međutim, prvi problem sa zamrznutim švajcarskim računima nastaje u slučaju Dragana Tomića, bivšeg direktora Jugopetrola.

Božidar Đelić: Kakvo je bilo moje iznenađenje kada me je švajcarski ambasador pozvao i rekao da moramo smesta da se vidimo i pokazao mi na moju, ali i na vašu, na našu kolektivnu sramotu, pismo na nemačkom jeziku gde specijalni tužilac traži da se obustave istražne radnje o jednom čoveku, to je onaj iz Jugopetrola, Tomića kog smo ganjali.

B92: Govorite o...

Božidar Đelić: ...gospodinu Terziću. I kad sam ga pitao šta je to, on je, da ne kažem pravio se malo Englez. Kako je to moguće, znači država i ja lično stavljamo kredibilitet na crtu, ne radi se o nekim minornim stvarima, radi se o veoma ozbiljnim stvarima, o proneveri državnog novca sa strane samog vrha države. Imamo saradnju koju nijedna druga evropska zemlja nije dobila, mi to dobijemo, mi to dobijemo na kredibilitet te nove demokratske vlasti i onda neko tako strašno izneveri, monstruozno pokvari. I gde je onda vaš kredibilitet? Šta mislite šta su onda Švajcarci govorili? Meni su rekli - gospodine Đeliću, vi nama kažite šta vi u Srbiji hoćete.

Rade Terzić: Ne, nikakvu komunikaciju što se tiče tog računa ja nisam imao. Jedan zamenik okružnog tužioca u Beogradu je izjavlio da Okružno javno tužilaštvo u Beogradu odustaje od daljeg krivičnog gonjenja jer je smatralo da nema dovoljno dokaza za krivično delo zloupotrebe koje je Draganu Tomiću stavljeno na teret. I u tom delu je nakon tog... utvrđivanja tih činjenica protiv tog zamenika tužioca inicirano pokretanje postupka za utvrđivanje njegove disciplinske odgovornosti. Potom, ako se ne varam, on je i suspendovan, odnosno udaljen rešenjem tadašnjeg republičkog javnog tužioca Siniše Simića sa dužnosti.

B92: U julu 2001. suspendovan je na sedam dana zamenik okružnog javnog tužioca u Beogradu Nebojša Stojiljković. Zvanično obrazloženje bilo je da nije napravljen pomak u postupku protiv bivšeg direktora NIS Jugopetrola Dragana Tomića. 1. jula 2002. istražni sudija Okružnog suda u Beogradu obustavio je krivični postupak protiv bivšeg generalnog direktora Jugopetrola Dragana Tomića i njegovih saradnika. Tomić je tužio Aleksandra Radovića i Mlađana Dinkića zbog toga što su, kako tvrdi, u javnost iznosili laži. Tadašnji okružni tužilac Rade Terzić kaže da ne zna zašto je Draganu Tomiću deblokiran račun u Švajcarskoj, ali tvrdi da za to nije krivo Tužilaštvo.

Rade Terzić: Ne, to nije istina, to je neistina. Švajcarski organi vlasti tražili su informaciju o tome da li u Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu postoji krivični postupak protiv Dragomira Tomića i ako protiv tog lica u Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu nikad nije vođen, ako Okružno javno tužilaštvo u Beogradu nikad nije ni iniciralo postupak, kao ni MUP-a Srbije, nikad nije podneta krivična prijava koja bi govorila u tom smislu, ako se ne varam, na zahtev švajcarskog saveznog ministarstva pravde i policije dostavljen je dopis da za to lice ne postoji traženje te vrste, ne postoji sudski postupak.

B92: Govorite o Dragomiru...

Rade Terzić: ...Dragomiru Tomiću koji je u tom pređašnjem periodu bio direktor Simpa, ja zaista ne znam šta je sada. I šta je ja trebalo da napišem, da se vodi postupak i da krivotvorim činjenice i da govorim o tome da određene činjenice postoje, a one stvarno ne postoje. Ja to zaista nisam imao ideju, niti bih ikada radio.

B92: Hoćete da kažete da je greška u imenu?

Rade Terzić: Ja zaista ne znam o čemu se radi.

B92: Međutim, dokument švajcarskog javnog tužilaštva do kog je došla ekipa Insajdera pokazuje da je zahtev koji je Okružno tužilaštvo iz Srbije 2001. uputilo švajcarskim vlastima da se blokira račun direktorima u NIS-u Draganu Tomiću, Goranu Markoviću i Dušanu Vukoviću, doveo do toga da švajcarsko tužilaštvo pokrene istragu u svojoj zemlji protiv te trojice zbog sumnje da su prali novac. Istraga u Švajcarskoj je pokrenuta u februaru 2002. U dokumentu se navodi da je švajcarsko javno tužilaštvo u martu 2003. naredilo konfiskaciju svih imovinskih vrednosti Tomiću, Markoviću i Vukoviću kod banke u Ženevi, a na ime računa Dušana Vukovića. Švajcarski tužilac tada traži od nadležnih institucija u Srbiji da dostave još informacija i dokaza o krivičnim delima Tomića, Markovića i Vukovića. Uprkos brojnim intervencijama švajcarskog tužilaštva, Srbija nije dostavila dokaze koji su traženi i švajcarsko javno tužilaštvo je u obustavilo sudsko-istražni postupak protiv Dragana Tomića, Dušana Vukovića i Gorana Markovića vođen u toj zemlji.

Mlađan Dinkić: Ako mislite da sam ja srećan zbog društva u kom živim, nisam. Ja mislim da je najslabiji deo našeg sistema pre svega pravosudni sistem jer imate sledeću stvar, ako Terzić kao tužilac, bez obzira, baš me briga da li ga je neko pritiskao, ali on je tužilac koji je došao na javnu funkciju, pusti da se odmrzne novac, to je toliko očigledno i dokazano da je on to pustio.

Rade Terzić: Informacije koje su dobijene od švajarskih nadležnih organa govorile su samo to da određena lica imaju određene račune i da imaju na njima nekakva sredstva.

B92: Švajcarske vlasti blokirale su račun i Mirku Marjanoviću, međutim, pošto Srbija ništa nije uradila ni tim povodom, švajcarsko ministarstvo pravde obraća se okružnom tužiocu 22. januara 2003.

Iz pisma nadležnih švajcarskog tužilaštva Terziću: Poštovani gospodine Terziću, podsećamo vas da je na osnovu odluke od 19. aprila 2002. različita dokumentacija u vezi s bankarskim računima gospodina Marjanovića dostavljena srpskim vlastima. Takođe, njegova sredstva ostala su zamrznuta sve dok srpske vlasti ne donesu zakonsku odluku o otuđenju ili obaveste švajcarske vlasti da su odustale od takve odluke. 18. decembra 2002. advokat gospodina Marjanovića zahtevao je od švajcarskih vlasti da odmrznu njegove račune. Ministarstvo pravde traži od vas da nam odgovorite da li smatrate da je zamrzavanje tih računa i dalje primereno. Ako je odgovor pozitivan, molimo vas za kratko obrazloženje i rokove u kojima ćete doneti zakonske odluke u ovom slučaju. Osim toga, voleli bismo da dobijemo informaciju o tome dokle se stiglo sa istragom u tom slučaju. Hvala vam na odgovoru koji bi trebalo da dobijemo pre 24. februara.

B92: Krivična prijava protiv Marjanovića dostavljena je, međutim, tužilaštvu tek 29. maja 2003. Trajao je pretkrivični postupak, a istraga je obustavljena zbog Marjanovićeve smrti februara 2006. Nije poznato šta se dogodilo s novcem nađenim na njegovom privatnom računu u Švajcarskoj. Prema tvrdnjama predstavnika nadležnih institucija, Marjanović je taj novac podigao i prebacio u Rusiju. Drugi slučaj je primer sa švajcarskim računima koji su nađeni na ime Milovana Bojića. Novac koji je bio zamrznut ponovo je zahvaljujući pravosudnom sistemu Srbije vraćen Bojiću.

Vladan Batić: Ja znam da je bilo neke priče valjda o Bojiću i da je bilo... i da onda su činjeni silni napori, ja sam bio šef Poslaničke grupe DOS-a u saveznom parlamentu, i da neki koalicioni partneri DOS-a, a to je SNP, nisu želeli da se Bojiću oduzme imunitet, toga se dobro sećam, jer kad vi meni postavite ta pitanja, pa naravno da je to čudno.

B92: Milovan Bojić je bivši potpredsednik Vlade Srbije, bivši ministar zdravlja, bivši direktor za Instituta za kardiovaskularne bolesti Dedinje, bivši predsednik Atletskog saveza Jugoslavije i bivši redovni profesor na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Kao ministar zdravlja ostao je upamćen po posetama domovima zdravlja, postrojavanju medicinskih radnika koje su po pravilu pratile kamere RTS-a. Upamćen je po uvozu kineskih lekova bez uputstva koji su ostali neupotrebljeni uprkos činjenici što su pakovani u kutije Galenikinih proizvoda.

Milovan Bojić, arhivski snimak 2000: Koliko dugo čekate, majko? A zajedno ste došli? Sat vremena čekate, a zna li hirurg da čeka ona, ima li neki treći hirurg? Hoćete li mi reći zašto su svi termini popunjeni do 1. avgusta da ne primate knjižice, kako to? Hoćete mi otvoriti da vidim aparat? Zašto vam je ovako prljava ultrazvučna ambulanta? Evo ga slavni sanitarni inspektor, pacijent da slomi i ruke i noge. Šta je aparatu da ne radi? Zašto ne radi poslepodne? Molim vas, kako su svi pregledi popunjeni, a ne radi... Sad mi zovite direktora...

B92: Na saveznim izborima 2000. Bojić je izabran za saveznog poslanika. Prva istraga protiv njega trebalo je da počne 21. juna 2001, imunitet ga je štitio do 2003, pa tako nije ni bio ispitan. U jednom trenutku protiv Bojića je vođen pretkrivični postupak za sedam različitih zloupotreba pred Okružnim tužilaštvom u Beogradu. U aprilu 2005. Okružno tužilaštvo odustaje zbog nedostatka dokaza od četiri navoda krivične prijave i proglašava se nenadležnim za ostala tri navoda. Taj ostatak preuzima drugo tužilaštvo i podiže optužnicu za zloupotrebu službenog položaja od 1995. do 2000. Međutim, u toj optužnici nema dokaza koji su otkriveni još 2002. Budžetska inspekcija Ministarstva finansija tada je vršila kontrolu poslovanja Instituta Dedinje i napravila zapisnik o nenamenskom trošenju sredstava. Insajder je došao do dokumentacije koja pokazuje poslovanje bivšeg ministra zdravlja Milovana Bojića, a koje nema u optužnici.

Podaci iz zapisnika Budžetske inspekcije Ministarstva finansija: Tokom 1996. rukovodioci Insituta za kardiovaskularne bolesti Dedinje odlučili su da kupe medicinsku opremu i operacionu salu, opremu za intenzivnu negu, centralnu sterilizaciju i krevete s delom bolničkog nameštaja. Pošto su stigle ponude inostranih dobavljača, Upravni odbor je u avgustu odabrao firmu Medikal ekipment kao najpovoljnijeg ponuđača. Ugovor je potpisan 4. oktobra 1996. između Medikal ekipmenta, kog je predstavljao Eugenio Kremaskoli, i Instituta za kardiovaskularne bolesti Dedinje, kog je predstavljao Milovan Bojić, i beogradske firme Mobex kao uvoznika. Ugovorom je dogovorena kupoprodaja medicinske opreme vredne 14.531.830 maraka uz uplatu avansa od 4.140.000 maraka i kreditno zaduženje od 10.391.830 maraka kod Jugobanke po kamatnoj stopi od 9 odsto, uz rok vraćanja od tri godine. Oprema je isporučena krajem 1997, ali je bila lošeg kvaliteta, pa nikada nije ni upotrebljena. Ista oprema kupljena je zbog toga 2001. i plaćena je nepuna tri miliona maraka manje. Zanimljivo je da italijanska štampa piše da je Eugenio Kremaskoli, direktor Medikal ekipmenta, s kojim je Bojić sklopio posao, bio centralna ličnost velike afere oko medicinske opreme koja je 2003. potresala Italiju. Kremaskoli je i uhapšen zbog davanja mita i sklapanja štetnih ugovora, dok je više lekara osuđeno na višegodišnje kazne zatvora jer su poslovali s Kremaskolijem. Firma Medikal ekipment nudila je više cene od ostalih, oprema koja je dolazila bila je oštećena, a po pravilu bolnicama nije stizalo onoliko materijala koliko je bilo plaćeno. Italijanski istražni organi utvrdili su da je Medikal ekipment dobijao poslove zato što su lekari znali da će od Kremaskolija primiti mito.

B92: Bojić je tokom 1999. i 2000. potpisivao rešenja o nabavci uvoznog medicinskog materijala za potrebe Instituta. Dobavljačima Bašić med sa Kipra i Promedikusu iz Beograda plaćeno je i do 50 odsto više nego što je taj materijal koštao 2001, pa je razlika za koju su takvim poslovnim potezima oštećeni građani bila skoro pet miliona maraka. Institut Dedinje je medicinske sestre koje su negovale roditelje Milovana Bojića platio 950.000 dinara.

Podaci iz zapisnika Budžetske inspekcije Ministarstva finansija: Medicinske sestre zaposlene na Institutu na neodređeno i određeno vreme su od oktobra do decembra 1999, od februara do septembra 2000. bile angažovane za negu roditelja Milovana Bojića Drage i Milije Bojića. 1999. medicinske sestre bile su angažovane na Institutu za kardiovaskularne bolesti Dedinje i bolnici Sveti Sava, a u 2000. na Institutu za rehabilitaciju Dr Zotović, i u porodičnoj kući u Kolašinu, u zavisnosti od toga gde su se Bojićevi roditelji nalazili. Termin bakine sestre i dekine sestre upotrebljen je na papiru koji je dat računovodstvu radi isplate zaposlenih koji su angažovani na nezi Drage Bojić i Milije Bojića.

B92: Milovan Bojić je uzeo više od 13 miliona dinara od Zavoda za zdravstveno osiguranje i uplatio reklame Radiju S.

Podaci iz zapisnika Budžetske inspekcije Ministarstva finansija: Tokom 1999. Milovan Bojić je odobrio nenamensko i neosnovano plaćanje neizvršenih usluga Radiju S od 8.100.000 dinara. Sledeće godine Institut Dedinje je u bilansu uspeha iskazao troškove reklama od 5.400.000 dinara po osnovu uplata izvršenih preduzeću S Group 21. januara 2000. i 30. marta 2000. Plaćanja su vršena na osnovu dva ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji koja je za S Group potpisao funkcioner SPS-a Zoran Anđelković, a plaćanje odobrio Milovan Bojić. Zaključivanjem ugovora s Radijem S o reklamiranju Instituta, Bojić se nije pridržavao Zakona o zdravstvenoj zaštiti kojim je zabranjeno reklamiranje i oglašavanje stručno-medicinskih postupaka u sredstvima javnog informisanja. Uporednom kontrolom kod Holding kompanije S Group 22. decembra 2000. utvrđeno je da ne postoji propagandni materijal, niti džinglovi o reklamiranju Instituta na Radiju S.

B92: Zanimljiv je i primer kako je Bojić novac poreskih obveznika iskoristio za kupovinu stana i kako je tako Institut oštetio budžet.

Podaci iz zapisnika Budžetske inspekcije Ministarstva finansija: Na sednici Upravnog odbora Instituta u maju 1996. doneta je odluka po kojoj se odobrava kupovina stambenog prostora u Ulici Sanje Živanović zbog rešenja stambenog pitanja direktora, profesora doktora Milovana Bojića. Odobreno je da se za stan plati 300.000 maraka. Ugovor o kupoprodaji zaključen je sutradan. Ukupna površina stana bez pomoćnih prostorija je 214 kvadratnih metara, a u plaćanju Institut je učestvovao s 52 odsto, dok je Bojić uložio 48 odsto sume plaćene vlasnicima. Sledeće godine Institut, koji je kvadrat stana platio 2.500 maraka, Bojiću je svoj deo prodao za 38 maraka za kvadrat. Institut je 1996. u taj stan uložio milion 29.000 dinara, a 1997. je s Bojićem sklopio ugovor po kom je direktor trebalo da plati 170.905,43 dinara. Ugovorom je Bojiću dozvoljeno i da navedenu cenu isplati u roku od 40 godina, pri čemu mu je mesečna rata bila 356 dinara ili 10 maraka. Dugovanja prema Institutu Bojić je izmirio već 1999.

B92: Na Bojićevom računu u Švajcarskoj bilo je zamrznuto više od 800.000 švajcarskih franaka. To je Srbija mogla da oduzme i vrati u budžet. Bilo je neophodno da se pokrene sudski postupak i donese pravosnažna presuda. Međutim, u novembru 2002. Švajcarska je deblokirala račun Bojića pošto jugoslovenske i srpske vlasti nisu dostavile dokaze da se protiv njega u zemlji vodi krivični postupak. Savezna vlada je četiri puta tražila od saveznog parlamenta da se ukine imunitet, ali to zbog glasova crnogorskog SNP-a nije bilo moguće.

Božidar Đelić: Krivi su oni u Tužilaštvu, u pravosuđu, a i globalno da kažem politička elita koja nije dovoljno bila hrabra da to istera do kraja. Da li je bilo novca koji je menjao ruke ja to stvarno ne znam, mogu samo da pretpostavljam, ali da li sam zadovoljan, sigurno da nisam jer ja sam i lično, da vam kažem, ja imam velike ideale, mene ideali drže u javnom životu u Srbiji, verujte. Bez njih ili morate da imate neke loše motivacije, korupcija, ovo, ono, ili morate da imate jake ideale. Imajući u vidu koliko vas blate, koliko vas napadaju, ali kad vidite takve stvari, moram da kažem da sam ja, koga je veoma teško obeshrabriti, sam imao nekoliko dana totalne obeshrabrenosti kad sam video da u stvari nemamo kritičnu masu da to pokrenemo.

B92: Danas se Bojić predstavlja samo kao stručni konsultant specijalne bolnice za srce i krvne sudove Ostrog. Po manjim televizijama u Srbiji, Republici Srpskoj pojavljuje se i reklamira tu kliniku.

Milovan Bojić, februar 2007: Ono što je veoma važno, nas obavezuje i ime ove klinike, a pre svega, rekao sam, oprema i osoblje zaslužuju njen naziv, ostroška briga i pažnja za pacijente treba da bude ne samo ideja vodilja, nego radna i životna nit onih koji u Ostrogu rade, da se posvete svom pacijentu, a ja sam valjda prepoznatljiv svim našim pacijentima, kakav je moj odnos prema njima. Ja sam strah i trepet za osoblje, a duša za bolesnike.

B92: Trenutno se vodi istraga o poslovanju klinike Ostrog, a Bojić je prema poslednjim informacijama samo svedok. Prijavu je podnela Poreska policija zbog sumnje da su kroz isplate na ruke oštetili budžet Srbije.

Tužilaštvo kaže da je policija kriva što novac nađen na švajcarskim računima Bojića nije oduzet i vraćen u budžet. U policiji tvrde da su radili sve što je od njh tražio tužilac. Političari tvrde da je napravljen dogovor da se od tog novca odustane, ali niko ne zna ko je s kim napravio dogovor. Novac je, dok traju ta međusobna optuživanja, uglavnom podignut sa računa koji su jedno vreme bili zamrznuti.

Rade Terzić: Za jedno ili dva lica znam pouzdano dok sam ja bio u Okružnom javnom tužilaštvu u Beogradu da nikad krivična prijava MUP-a Srbije sa odgovarajućim dokazima nije dostavljena. Nikad ta dva lica nisu bila predmet krivičnog postupka.

Josip Bogić: A na osnovu čega je Tužilaštvo tražilo da se zamrznu sredstva ako nije imalo nikakve podatke? Tužilaštvo ne mora da... krivična prijava vam je samo izvor saznanja da li je izvršeno krivično delo ili nije, ona nema nikakvu dokaznu snagu. Znači, tužilac je mogao da dobije podatke od bilo kog građanina da mu napiše...

B92: Ali oni kažu da nisu imali inicijalni akt od policije.

Josip Bogić: Pa, na osnovu čega je... inicijalni akt, šta znači inicijalni akt? Inicijalni akt je samo saznanje, ali ja vam kažem, na osnovu čega je onda Tužilaštvo tražilo od Švajcarske da se zamrznu sredstva ako nije imalo nikakve podatke?

B92: Terzić ne govori istinu?

Josip Bogić: Ja to ne mogu da kažem, šta je Terzić rekao, ali ja kažem šta je po zakonu i ko može da traži i međunarodnu pravnu pomoć, ko inicira međunarodnu pravnu pomoć, to je Tužilaštvo, Tužilaštvo je verovatno tražilo, da li od istražnog sudije, da se traži od švajcarskih organa da se zamrznu sredstva.

B92: Tako su uglavnom deblokirani računi pripadnika Miloševićevog režima koje je Švajcarska zamrzla 2001. i na kojima se ukupno nalazilo nekoliko miliona maraka.

Božidar Đelić: Nije u ingerenciji ministra finansija da komanduje Tužilaštvom, realnost je da zbog toga što nijedna krivična radnja nije preduzeta protiv nijednog od tih ljudi o kojima sam pričao, sve je odmrznuto i ceo taj novac je ispario. E, to je naša realnost.

B92: Prema odredbama Krivičnog zakonika Srbije, niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim delom.

Božidar Đelić: Priča kabineta Zorana Đinđića i nas nekolicine koji smo se borili da koliko-toliko ispravimo nepravilnosti iz devedestih, da ipak neke nepravde ispravimo, je takva da oni koji su sedeli sa strane i čekali da stvari prođu u stvari, cinično gledajući, su bili u pravu jer oni kao ja, koji su se angažovali su uglavnom bili napadnuti jer tajkuni i ti centri moći bi onda finansirali medije ili pak političke protivnike da nas onda napadaju. Ceo sistem toliko trom, koji nije hteo da se zameri bio je u ne malom broju slučajeva doveo do obustave svih tih istraga, tako da bi na kraju narod, mediji se okrenuli protiv onih koji su inicirali to i rekli - pa, šta ste vi uradili.

B92: Švajcarsko ministarstvo pravde potvrdilo je za Insajder da su u njihovim bankama blokirana još dva računa predstavnika Miloševićevog režima. Oni ne žele da saopšte javno imena osoba kojima je novac blokiran, ali kažu da i dalje sve zavisi od Srbije. Od prvobitnih devet miliona, Srbija svojom krivicom danas u budžet može da vrati samo dva miliona švajcarskih franaka.

Iz pisma nadležnih iz švajcarskog ministarstva pravde ekipi Insajder: Na početku, Ministarstvo pravde Švajcarske zamrzlo je devet miliona franaka, a za šest osoba je tražena međunarodna pomoć. Sredstva četiri osobe nisu više zamrznuta jer u dva slučaja međunarodna pomoć bila je odobrena, dokumenta su dostavljena, a naknadno je procedura međunarodne pomoći zatvorena. U jednom slučaju jugoslovenske vlasti su povukle zahtev za pomoć. U jednom slučaju naša kancelarija je odbila zahtev zato što jugoslovenske vlasti nisu dokazale da se uopšte vodi istraga u Beogradu. Danas su samo dve osobe predmest švajcarske međunarodne pomoći koja je u toku. Sredstva koja su blokirana, a koja se vode na te dve osobe, su oko 2 miliona franaka i i dalje su zamrznuta u Švajcarskoj. Jugoslovenske vlasti u oba slučaja mogu da traže da se ta sredstva na bazi pravosnažne odluke o oduzimanju sredstava vrate Srbiji.

B92: Postoje svi dokazi da su predstavnici nove vlasti još pre šest godina mogli u zemlju da vrate milione nađene na švajcarskim računima i makar 1,5 milijardi dolara u kešu iznetih na Kipar.