Transkript druge epizode

Vlast Slobodana Miloševića našla je način da zaobiđe sankcije Ujedinjenih nacija i iz zemlje u vreme hiperinflacije, ratova i sankcija iznese nekoliko milijardi dolara. To je novac koji je pripadao građanima. Jedan deo iskorišćen je da bi zemlja preživela sankcije, a jednom delu koji je prebacivan sa računa na račun u više desetina zemalja izgubio se trag. I pored svih dokaza koje imaju nadležne institucije u zemlji, već šest godina nikada nije zvanično utvrđeno koliko je novca izneto iz zemlje i na čijim računima je završio novac koji pripada državi, odnosno njenim građanima. Prema nezvaničnim procenama, ta suma kreće se od pet do 11 milijardi dolara.

Morten Torkildsen, finansijski istražlac Haškog tribunala: To je bila ogromna operacija, najveća finansijska konstrukcija koju sam do sada u karijeri radio kada je u pitanju ukupna suma novca i broj država.

B92: Od jula 1992. do juna 2000. na račune osam of šor kompanija na Kipru koje je osnovala Srbija, odnosno Beogradska banka deponovani su veliki iznosi deviza u kešu. Insajder je došao do dokaza o gotovom novcu koji je iznet na Kipar i koji je položen na račune osam of šor kompanija:

"Milijarda i 32.207.200 nemačkih maraka, 80.038.242 dolara, 63.809.060 švajcarskih franaka, 390.241.674 austrijska šilinga, 546.843 australijska dolara, 1.940.213 švedskih kruna, 23.509.234 francuska franka, 312.926 funti, 223.876 belgijskih franaka, 589.233.348 lira."

Ti podaci, prema našim saznanjima, poznati su i nadležnim institucijama u zemlji još od 2002. Poznato je i da je u periodu od samo godinu dana, od januara 1998. do juna 1999. ukupna suma deponovanog gotovog novca na bankovne račune osam srpskih of šor kompanija na Kipru najmanje iznosila: 508.569.995 nemačkih maraka, 20.652.385 američkih dolara, 15. 907. 727 švajcarskih franaka, 257.909.414 austrijskih šilinga, 9.990 australijskih dolara, 793.240 švedskih kruna, 6.047.537 francuskih franaka, 61.374 britanske funte, 223.876 belgijskih franaka.

Borka Vučić, direktorka Beogradske banke do 2001: Ova zemlja po meni, po ovoj liniji nije opljačkana, ona je opljačkana po drugoj liniji, to nije urađeno preko banaka, to je urađeno preko drugih kanala, te kanale ja ne poznajem. Ti kanali nisu išli preko Beogradske banke.

B92: U večerašnjoj emisiji videćete dokumentaciju do koje je došla ekipa Insajdera na osnovu koje su nadležne institucije mogle još 2001. da pokrenu ozbiljnu istragu. To može i danas, samo ako država odluči da ispita ko je u vreme sankcija i ratova prvi milion stekao na legalan, a ko na nelegalan način.

Od 1992. do 2000. iz države je izneto, prema nezvaničnim procenama, 11,5 milijardi dolara. Nikada nije vođena istraga o tome koji novac je iznet iz zemlje. Prema saznanjima Insajdera, jedan deo iznetog novca poticao je od pljačke građana preko carina i budžeta, a drugi deo je bio iz nelegalnih tokova. Od toga je, prema za sada dostupnoj dokumentaciji, jedan deo potrošen na uvoz oružja i vojne opreme, na nabavku lekova ili za isplatu plata i penzija u vreme sankcija. Međutim, sudbina nekoliko milijardi je i danas nepoznata. Postoje indicije da je taj novac završio na nečijim privatnim računima.

Borka Vučić: I meni nije jasno da su građani toliko bogati, naši građani nisu bili mnogo bogati, možda je bilo bogato samo nekoliko građana, neki krupni biznismeni su bili bogati i tada i sada, možda još više, ali su se i onda neki obogatili. Prema tome, oni svoj novac nisu iznosili preko banaka, ja sam više nego sigurna, nego ako su nešto iznosili onda su to radili sami. Ako ih ima, da ih ima 10 milijardi, ne znam, ne bih mogla to da poverujem po onom koliko ja kao bankar mogu da sagledam naš potencijal te vrste, on je bio veoma skroman.

B92: Iznošenje novca iz Srbije počinje u vreme sankcija, i to preko osnivanja osam of šor kompanija na Kipru. Cela priča o saradnji tadašnjeg državnog vrha Jugoslavije i Kipra kada je u pitanju osnivanje of šor kompanija počinje još 1989. Tada potpuno regularno i po svim zakonskim propisima Beogradska banka iz Beograda osniva svoju of šor banku BB Kobu na Kipru. Međutim, sve se komplikuje 1992. kada Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija uvodi sankcije. Zabranjena je legalna razmena robe sa inostranstvom, odnosno zabranjen je uvoz robe u Jugoslaviju, a članicama Ujedinjenih nacija preporučeno je, između ostalog, da spreče bilo kakve finansijske transakcije koje su imale veze s poslovanjem državljana Jugoslavije.

Godinu dana kasnije zamrznuta su sva sredstva države u inostranstvu i zabranjen je svaki vid pružanja bilo kakvih usluga, finansijskih ili nefinansijskih. Borka Vučić, koja je već tri godine ranije, 1989, osnovala of šor banku, u to vreme nalazi se na ostrvu s veoma dobrim vezama u bankarskom sektoru. Kreće u osnivanje of šor kompanija koje, kako se ispostavilo, za cilj imaju prikrivanje poslovanja Beogradske banke na Kipru kojoj je rad zbog sankcija onemogućen.

Borka Vučić: Ne, Beogradska banka nikad nije osnivala of šor kompanije da zamene Beogradsku banku, ona je osnivala of šor kompanije kad su joj bile potrebne za određene svrhe i to smo radili na zakonski način. Znači, svaka of šor kompanija bila je registrovana tamo na bazi dokumenata koje je tražila Centralna banka. Oni su bili dosta jaki, recimo, onaj ko osniva of šor kompaniju morao je da donese preporuku svoje zemlje, recimo svoje komercijalne banke ili neke nacionalne banke, zavisi kakva se of šor kompanija osniva. Svaka ta kompanija imala je ta potrebna dokumenta iz zemlje i imala je to što je bilo potrebno na Kipru.

B92: Ta tvrdnja Borke Vučić zapravo znači da je Centralna banka na Kipru od samog početka znala da su pravi vlasnici of šor kompanija ljudi iz Miloševićevog režima. Prema rekonstrukciji događaja i prema do sada dostupnim podacima, 1992. dogodilo se sledeće:

Advokatska kancelarija Tasosa Papadopulosa zvanično je podnela zahtev Centralnoj banci Kipra za registraciju nekoliko privatnih kompanija. Centralna banka Kipra, odnosno njen guverner i njegovi najbliži saradnici, kako nam je potvrđeno na Kipru, znali su da je reč zapravo o srpskim kompanijama koje rade u korist tadašnjeg predsednika Srbije Slobodana Miloševića. Na taj način oni su imali ulogu prikrivanja pravih vlasnika prema spoljnom svetu, a pre svega prema zahtevima UN, Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Naime, odmah po uvođenju sankcija zatraženo je od kiparskih vlasti da zamrznu poslovanje srpskih firmi na Kipru. Takvim of šor kompanijama proizveden je utisak da su mogući vlasnici Rusi, Englezi ili neko treći jer se informacija o vlasniku može dobiti samo iz Centralne banke Kipra, i to samo na zahtev suda. Uloga banke Popular bila je da omogući hitno i neometano otvaranje svih potrebnih bankarskih računa novih kompanija u banci Popular na Kipru i u svojoj filijali u Grčkoj i da naravno promet tih kompanija preko tako otvorenih računa funkcioniše normalno u vreme sankcija.

Masis der Partogh, urednik kiparskog Financial Mirrora: Centralna banka je imala obavezu da prekontroliše sve te firme i sve račune. Ne verujem da se tako nešto događalo regularno, prema tome, uopšte ne verujem da Centralna banka nije znala šta se dešavalo u tom periodu, znala je vrlo dobro.

B92: Nekoliko of šor kompanija osnovano je tako što su na papiru, fiktivno, te of šor kompanije bile privatne, a faktički su preuzele ulogu Beogradske banke na Kipru.

Borka Vučić: Ideja je postojala, ideja nije nova, samo je bio momenat takav. Ja sam recimo čak i pisala i predlagala neke antisankcione mere, čak i time sam se zanimala jer je već nekoliko zemalja u svetu imalo sankcije, pa smo mislili šta mi treba da uradimo kao banka da bismo mogli da na jedan zakonski način u odnosu na Jugoslaviju, tada se to odnosilo na SRJ, ili na samu banku, studirali smo to. I došli smo na ideju, ne svoju, nego ono što su drugi radili, najviše smo naučili od Amerikanaca, ako me to pitate. Znači, nas su najviše američke kompanije koje su takođe imale svoje of šor kompanije na Kipru i u drugim zemljama naučile kako se to radi zakonski, legalno. Znali su da Beogradska banka, znam i druge banke, nisu radile ilegalno nego baš legalno, mi smo od američkih banaka učili, ja sam učila od njih kako se radi... kako se formira odnos banke i of šor kompanije. To smo radili sasvim zakonito i najviše sa američkim partnerima.

B92: Međutim, nikom od predstavnika kiparske finansijske oligarhije nije smetalo što se te firme nisu bavile, kako je propisano zakonom o of šor kompanijama na Kipru, trgovinom, već su uglavnom bile klasične paravan kompanije. Služile su za razne transakcije i za polaganje novca koji je u tom periodu iznošen iz Srbije zbog, kako se zvanično tvrdi, prevazilaženja sankcija.

Prva državna of šor kompanija koja je osnovana na Kipru 1992. bila je Antexol Trade Limited, iste godine osnovan je Vantervest. Naredne godine na Kipru počinju da rade Hilsej, Lamoral i Sautmed. 1995. osnovani su Braunkord i Perikon, a od 1997. srpski novac počinje da se kreće i kroz račune firme Kapkon. Prema podacima do kojih su došli istražioci Haškog tribunala, na te račune polagani su ogromni iznosi gotovine, odakle su odmah odlazili dalje. To je bio novac iznet iz Srbije.

Zanimljivo je da je svaku od ovih firmi osnovala advokatska kancelarija Tasosa Papadopulosa. Papadopulos je danas predsednik Kipra. Nekoliko godina kasnije ispostavilo se da su osobe koje su zvanično zavedene u papirima kao vlasnice većine ovih of šor kompanija to zapravo nisu ni bile, odnosno da tih nekoliko godina nisu uopšte znale da kroz račune navodno njihovih kompanija prolaze gotovo svakodnevno milionski iznosi.

Morten Torkildsen: Našli smo da je mnogo računa otvoreno na Kipru u ime nekoliko kompanija i videli smo da je od 1992. do 1999. mnogo keša položeno na te račune.

B92: O čemu se zapravo radi? Kao i cela mreža ovog državnog mehanizma otkrivena je prvi put tek kada je objavljen spisak američkog Olfaka, u januaru 2001. Na spisku osoba kojima je bio zabranjen ulazak i poslovanje sa SAD našle su se i dve dugogodišnje bankarke, odnosno navodno vlasnice of šor kompanija na Kipru, Ljiljana Radenković i Radmila Budišin. Njih dve su tek tada prvi put čule da su vlasnice firmi Antexol i Braunkord sa Kipra, kroz čije su račune gotovo svakodnevno prolazili milionski iznosi. Jedina stvar koja im je bila zajednička jeste da su poznavale Borku Vučić. Ljiljana Radenković radila je od 1989. u banci Anglojugoslav u Londonu, čiji je većinski vlasnik bila Beogradska banka, a na čelu Upravnog odbora Borka Vučić. Početkom 1996. na sastanku u kancelariji Budimira Kostića, tadašnjeg direktora Londonske banke, Borka Vučić ispričala je Ljiljani Radenković da planira da osnuje nekoliko firmi kako bi na njih prenela sredstva Beogradske banke, pošto je navodno postojala opasnost da banka izgubi jedan sudski spor i plati veliku odštetu.

Deo iskaza Ljiljane Radenković istražnim organima Haškog tribunala: Gospođa Vučić je onda napravila dokument bez datuma i pitala me da ga potpišem. Sećam se da se dokument odnosio na otvaranje kompanije na Kipru poznate kao Antexol Trade Limited. Prema dokumentu, Beogradska banka of šor u Nikoziji imala je pravo da vodi sve poslove i transakcije te kompanije. Nije mi se svidelo ono što je pisalo u dokumentu, kao ni posledice koje sam zbog toga mogla imati. Rekla sam gospođi Vučić šta me brine i da nisam spremna da potpišem dokument. Predložila sam joj da nađe nekog drugog da potpiše, pošto ja nisam bila spremna da nepoznate strane vode sve poslove i transakcije u kompaniji koja bi formalno bila u mom vlasništvu i kojom formalno ja upravljam. Pošto sam rekla gospođi Vučić da nisam spremna da ispunim njene zahteve i da potpišem dokument, ona se razbesnela i pretila mi da ću, ako ne potpišem dokument, momentalno dobiti otkaz u banci i da će moja porodica biti vraćena u Beograd. Gospođa Vučić je izašla iz kancelarije, a Kostić mi je rekao da bi trebalo da ispunim zahteve gospođe Vučić.

B92: Ljiljana Radenković se zatim složila da potpiše dokument, razlog je bio taj što je čekala da dobije državljanstvo.

Izvod iz originalnog dokumenta: Po zahtevu gospodina Kostića rečenica - potpisano na zahtev Borke Vučić, napisana je na dnu dokumenta i Kostić i ja smo videli da se gospođa Vučić potpisala ispod te izjave.

B92: Ljiljana Radenković je tako praktično dala instrukcije advokatskoj kancelariji Tasosa Papadopulosa da registruje firmu Antexol i ovlastila Beogradsku banku na Kipru da vodi sve poslove kompanije.

Deo iskaza Ljiljane Radenković istražnim organima Haškog tribunala: Ja nikada nisam imala bilo kakve veze s poslovima, niti sam imala kontrolu nad onim što radi Antexol Trade Limited, nije mi poznato ništa od poslova ako je njih bilo, koje je vodio Antexol niti koje je račune u bankama imao otvorene ni kako su oni kontrolisani. Nikada nisam dala nijedno uputstvo koje se tiče Antexola, ako ne računamo dokument o kom sam govorila. Nemam saznanje da postoje računi, nikada nisam potpisala nalog za njihovo otvaranje i ne znam ništa o poslovima koji su išli preko tih računa.

Pambos Ioanides iz advokatske kancelarije Tassos Papadopoulos&Co: Meni te stvari izgledaju vrlo smešno. Kao što sam vam rekao, ne želim da raspravljam o temama koje se odnose na konkretne osobe, ali budući da me mnogo izazivate, za konkretnu firmu Antexol želim da naglasim na najkategoričniji način da je ova kancelarija poslovala i s konkretnom firmom i sa svim firmama vodeći računa o pravnim procedurama. I čini mi se mnogo smešnim izjave da bilo ko tvrdi da smo mi radili bez naloga ili, ne znam, protiv instrukcija i slično. Rekao sam vam za konkretnu firmu da su nam tražena objašnjenja od nadležnih vlasti, dali smo ih i dokazalo se da smo delovali po zakonu.

B92: Ljiljana Radenković podnela je tužbu protiv advokatske kancelarije Tasosa Papadopulosa. Advokat Pavlos Angelides, koji je jedno vreme zastupao Ljiljanu Radenković, kaže da se tokom sudskog postupka utvrdilo da je bilo dosta nepravilnosti.

Pablos Angelides: Naravno da su prekršeni zakoni, to je priznao i Papadopulos u svom intervjuu u novinama Politis, kao što je izričito rekao da je imao nalog od Miloševićeve vlade da nađe način da izbegne embargo UN. Taj embargo je važio na Kipru kao zakon. U tom intervjuu je kao odgovor rekao - da bismo pomogli Jugoslaviji otkrili smo takav način otvaranja of šor kompanija.

B92: Centralna banka Kipra imala je sve mehanizme da lako utvrdi da je reč o lažnom identitetu navedenih vlasnika. Ni banci Popular ni Centralnoj banci nije bilo sumnjivo to što se stvarni vlasnik nikada nije pojavio.

Pablos Angelides: Ne, sami to nisu mogli da urade, trebalo je da pokažu Centralnoj banci ko su realni vlasnici te firme. To je u stvari rekao za dve gospođe iz Jugoslavije koje su imale veze s Beogradskom bankom, njih je deklarisao kao realne vlasnike. U registru kompanija pojavljuju se kao pravi vlasnici Papadopulos i drugi advokati, ali Centralna banka koja je vršila kontrole transakcija koje su obavljale te dve firme prepoznaje kao stvarne vlasnike dve gospođe iz Jugoslavije. Centralna banka Kipra je bila saučesnik u tom zločinu koji se odigrao na štetu Jugoslavije.

B92: Umesto upisanih vlasnika, kako to kiparski zakoni predviđaju, bankovne račune tih državnih of šor kompanija u senci kancelarije Tasosa Papadopulosa vodili su službenici Beogradske banke na Kipru. Oni su organizovali polaganje sredstava na bankovne račune paravan kompanija, a zatim su organizovali i prebacivanje sredstava različitim trećim stranama, uključujući dobavljače robe široke potrošnje, ali i oružja i of šor firmi čiji su vlasnici bili državljani Srbije.

Pambos Ioanides: Ja ne znam šta pričate u Jugoslaviji, međutim, obavešten sam vremenom da kruže vrlo nepouzdane i vrlo pogrešne stvari i postoje neki ljudi koji iz svojih razloga, možda podstaknuti od nekih drugih iz političkih razloga, u osnovi da bi narušili ugled i čast Papadopulosa, koji je politička ličnost, izjavljuju ili objavljuju ili govore različite stvari koje su netačne. Činjenica je da je kiparski narod osećao veliko saosećanje u svim lošim stvarima koje je podnosio narod Jugoslavije i Srbije i činjenica je da je narod onoliko koliko je mogao nudio manju ili veću pomoć koju je bio u položaju da podari. Govorimo o dve države, dve zemlje koje su uvek bile vrlo prijateljske. Moja skromna procena je da je pogrešno na osnovu nekih neodgovornih i nekih improvizovanih raširenih priča da se kaže da je Kipar sklonio fantastične iznose i blago Miloševića ili bilo kog Miloševića i da treba da ih vrati nazad u Jugoslaviju, odnosno u Srbiju.

B92: Međutim, Predrag Đorđević, biznismen sa Kipra koji od 1992. živi na tom ostrvu, gde je imao of šor kompaniju registrovanu za trgovinu pamukom, tvrdi da je Beogradska banka uz pomoć advokatske kancelarije Papadopulosa nezakonito osnovala osam of šor kompanija i njima upravljala. Đorđević navodi da je to saznao tokom sudskog procesa koji je pokrenuo protiv Beogradske banke na Kipru, kada su mu greškom oduzeli novac i uplatili na račun srpske of šor kompanije Antexol. Đorđević je kao vlasnik of šor kompanije imao račun u Beogradskoj banci na Kipru. Dao je nalog da se sa njegovog računa novac isplati za uvoz pamuka, ali to se nije dogodilo jer je Beogradska banka mislila da je to jednostavno novac iznet iz Srbije.

Predrag Đorđević: Oni su osporili da su to moje pare i jednostavno rekli - ma, ko te šiša, mi te pare uzimamo, odnosno nisu to tvoje pare, mi ćemo da zovemo Beograd, pa ćemo da pitamo Beograd, pa ako Beograd odobri onda... i tako dalje.

B92: Novac mu je potom vraćen, ali ne od Beogradske banke, već od firme Antexol, s kojom nikad nije sarađivao.

Predrag Đorđević: I od 1994. sam ja faktički prvi čovek koji je otkrio ime kompanije o kojoj govorimo, smatrajući tada da je to jedna nevažna kompanija koju su oni tako koristili između ostalog. Tek 2002. sa otkrićem Karle del Ponte ja sam u stvari shvatio da je to glavna kompanija preko koje je iznošen novac iz Srbije. Znači, oni su glavnu kompaniju koja je korišćena za milijardske iznose iz Srbije stavili meni pod nos.

B92: Đorđević je tako tokom sudskog procesa otkrio na osnovu dokumentacije da su sredstva koja su tokom '90-ih transferisana na te račune, a radi se o milijardama dolara, dolazila najvećim delom iz fondova koji su faktički bili pod kontrolom režima Slobodana Miloševića. Deo sredstava poticao je iz Savezne uprave carina, a njih je nelegalno, po nalogu Slobodana Miloševića, usmeravao Mihalj Kertes.

Predrag Đorđević: U suštini, kiparska vlada jeste prekršila embargo. Shodno mojim saznanjima prethodni javni tužilac imenovao je policijskog istražioca da istraži tu temu. Istražilac je napredovao, ali u međuvremenu je Papadopulos izabran za predsednika Kipra i izgubio se trag svim istraživanjima.

Pambos Ioanides: Dokazano je i vrlo poznato da su različiti krugovi u nastojanjima da povrede Papadopulosa težili da prikažu njegovu advokatsku kancelariju kao da je uzela i sakrila Miloševićev novac i blago. To su smešne stvari, ova kancelarija nije nikada upoznala Miloševića, Milošević nije nikada bio klijent ove kancelarije, niti smo ikada radili za Miloševića, niti smo ikada imali komunikaciju, bilo usmeno, bilo pismeno, bilo neposredno ili posredno s Miloševićem.

Borka Vučić: Nismo mi radili samo tako da tražimo modele kako da se uradi ono što nije dozvoljeno u sankcijama, onda smo radili ono što je dozvoljeno. Ja sam imala jednu specijalnu kontrolu jer nama je Centralna banka uvela onda, 1996. nam je uvela monitoring, praćenje svakog platnog naloga koji je išao iz Beogradske banke. Meni je došla u Beogradsku banku, najavila se, jedna kontrola iz Engleske, gospodin jedan kog sam ja i poznavala po kontaktima, po korespondenskim odnosima, on je došao i proveo u našoj banci nekoliko sati s celom jednom ekipom i pregledao sva naša poslovanja. To je bilo 1996. i 1997. Nije nađeno ništa.

Morten Torkildsen: Vi imate slučaj da je mnogo gotovine prebacivano na račune određenih firmi na Kipru i bilo bi prirodno da je za taj novac kupovana roba, možda i nešto za bolnice. Međutim, po daljim bankovnim transakcijama vidi se da je mnogo novca odlazilo dalje, na druge račune. Po logici stvari to bi moglo ići samo u džepove pojedinaca, ne postoji drugo objašnjenje. Očigledno je da su uzimane velike provizije i da su išle u nečije džepove.

B92: Praktično, of šor kompanije su uspostavljene u pokušaju da se zametne trag novca koji jednim delom jeste korišćen da bi Srbija preživela sankcije, ali i trag transakcija koje su išle direktno ljudima bliskim Miloševiću.

Masis der Partogh: Da govorimo na primer o firmi Antexol, Antexol je osnovan tačno u periodu kada je trebalo da stupe na snagu sankcije UN. Način na koji je funkcionisao Antexol je izuzetno dobar primer kako je neko mogao da osnuje fantomsku firmu, da se bavi pranjem para, a da ga niko ne uhapsi. Pretpostavite da je firma Antexol bila u vlasništvu nekog drugog funkcionera koji je radio u Beogradskoj ili nekoj drugoj banci. U realnosti, međutim, kako se pojavljuje u sudskim dokumentima, to je bio proizvod Borke Vučić u saradnji sa advokatskom kancelarijom Papadopulosa.

B92: Radmila Budišin, koja je navodno 1995. preuzima vlasništvo nad of šor kompanijom Antexol od Ljiljane Radenković kaže da čak nikada ništa nije ni potpisala, niti dala nalog da se njeno ime koristi za osnivanje kompanija. Borka Vučić odbila je za Insajder da odgovori na tvrdnje Ljiljane Radenković i Radmile Budišin da su of šor kompanije osnovane na njihova imena bez njihovog znanja.

Borka Vučić: Antexol je bila kompanija koju su osnovala dva fizička lica da bi se obavljali poslovi recimo nafte ili nekih drugih hemijskih proizvoda. Ono što se nije moglo platiti preko banke to se rešavalo preko of šor kompanija. Znači, banka je bila u poziciji da ne može da obavlja platni promet, znači bio je zabranjen platni promet, a kompanija, of šor kompanija je mogla da izvrši tu transakciju preko neke druge banke, a ne Beogradske. Mi smo kroz tu kompaniju pomagali da naši klijenti mogu da plate uvoz svoj koji je bio strateško značajan, da ga nazovemo, uglavnom. Preko Beogradske banke je išla nafta, neke potrebe za robne rezerve, pa ne znam, za vojsku nešto, to je vrlo malo bilo, neki kamioni i tako nešto, ne sećam se.

B92: Helikopteri.

Borka Vučić: Helikopteri, jeste.

Insajder je međutim, došao do dokumentacije prema kojoj na primer brat Slobodana Miloševića Borislav Milošević upravo preko državne firme Antexol samo u jednoj transakciji uzimajući proviziju od Srbije zaradio 700.000 dolara. Milošević je, naime, bio vlasnik of šor kompanije Neokom, koja je bila posrednik u kupovini dva helikoptera za Srbiju preko ukrajinskih firmi.

B92: Zašto Antexol sam recimo ne kupi, ne znam, avion ili šta je već potrebno za vojsku, nego uzima još jednu firmu kao posrednika, a to je recimo firma Borislava Miloševića?

Borka Vučić: Nikad Borislava Miloševića firma nije...

B92: To je Hag utvrdio.

Borka Vučić: I on je imao of šor kompaniju verovatno, ako mislite... On je imao svoju of šor kompaniju i zašto, sasvim je svejedno... nema dve provizije, on će ići ili preko Antexola ili preko Bore Miloševića ako je on imao firmu... ja mislim da je imao, da je bila jedna firma preko koje se nešto radilo, koja je pregledana i ništa nije nađeno koliko sam ja čitala u materijalima o tome.

B92: Ne, ali zašto država onda plaća skuplje?

Borka Vučić: Nije plaćala skuplje, ko je posrednik...

B92: Borislav Milošević.

Borka Vučić: Pa, ja to ne znam zašto je on posrednik, ali to je njegova firma direktno napravila posao sa onim ko je tražio da se plati, ko je tražio plaćanje on je dao sredstva Bori Miloševiću, nema tu dva posrednika, ko je drugi posrednik?

B92: Antexol preko firme Borislava Miloševića kupuje...

Borka Vučić: To je onda Antexol napravio u vezi sa zahtevom, verovatno, ja to ne znam, ja samo znam i mi kao banka, mi samo znamo da radimo za onoga čije su pare, a ako on ima dva posrednika to ne bih ja mogla da vam kažem zašto ima dva posrednika, verovatno da i tu ima neki razlog.

B92: Da li je razlog da se uzme provizija na primer?

Borka Vučić: Pa, dobro...

B92: Da li to sve može da se radi bez vašeg znanja?

Borka Vučić: Bez znanja ne može da bude ako su pare ušle kod nas, to je bilo pod našom kontrolom i mi smo izvršili nalog onaj koji je tražio, onaj čije su pare, a ne možemo ovako posmatrati da li je to ispravno ili nije, njegove su pare, on daje nalog da ide tamo gde on kaže, mi dajemo.

B92: Ekipa Insajdera došla je do dokumentacije ugovora i bankarskih transakcija kada je u pitanju kupovina helikoptera. Jedini zaključak je da država, umesto da kupi preko svoje of šor kompanije Antexol, uvodi još jednog posrednika koji na tome zarađuje. Sticajem okolnosti u pitanju je bio brat Slobodana Miloševića.

Firma Borislava Miloševića registrovana je na Kipru 9. oktobra 1997, samo dva meseca kasnije, 10. decembra, na račun njegove firme po nalogu državnih of šor kompanija Antexola i Braunkorda leglo je prvih milion dolara. Sledećeg dana još 1,6 milio, ukupna suma koja je uplaćena Miloševiću do kraja septembra 1998. bila je nepunih 3,36 miliona dolara. Novac je već u januaru počeo da odlazi dalje, na račun firmi Ukrimarš i Ukispecexsport, a uplaćeno je 1.642.530 dolara. Te dve sestre firme su ukrajinske državne firme specijalizovane za izvoz vojne opreme, a često su tokom '90-ih optuživane da krše međunarodne propise i nelegalno izvoze opremu u Irak i druge zemlje. U opisu tih isplata navodi se ugovor vezan za nabavku dva helikoptera Mi17V, međutim, tu se plaćanje helikoptera nije završilo jer je još 100.000 uplaćeno na račun firme VE u banku na ostrvu Nauru na Južnom Pacifiku, a potom i dodatnih 415.000 firmi Presdarm holding. U februaru, Milošević je BB Kobu naložio da plati i 500.000 dolara firmi Aviatrend, s kojom je najpre krenuo u posao. Tako je samo po jednom ugovoru vezanom za nabavku helikoptera novac otišao na četiri strane, a potrošeno je ukupno 2.657.630 dolara. Provizija koja je ostala Borislavu Miloševiću iznosila je, samo za jednu transakciju, 700.000 dolara.

Mlađan Dinkić: To je upravo nešto što je naša policija našla i šta su dalje s tim radili ne znam, ali pnisu našli novac, nego su isto otkrili šta se desilo u istoriji. Našli su samo da je Borislav Milošević bio uključen, sada se ja ne sećam tačno kako, ali da je bio uključen u kupovinu nekih helikoptera za MUP, i to je svakako jedno od otkrića koje dokazuje da je porodica Milošević bila umešana itekako u iznošenje novca.

B92: To međutim jeste bio dovoljan dokaz da se 2001. pokrene istraga i da se utvrdi zašto je Borislav Milošević dobio 700.000 dolara državnog novca. Insajder je došao do krivične prijave MUP-a Srbije iz septembra 2001. iz koje se vidi da je policiji još tada poznato sve o tom slučaju.

U krivičnoj prijavi MUP-a iz 2001. protiv Miloševića, Šainovića, Zebića i Kertesa navode se svi detalji o poslovanju firme Neokom, pa čak i to da je na osnovu dokumentacije utvrđeno da je prvobitni vlasnik do 1998. bio Borislav Milošević, a posle toga njegov sin Svetozar. Policija je još 2001. Tužilaštvu dostavila sve transakcije firme Neokom, pa i izjavu Mihalja Kertesa da su uplate na račun Neokoma vršene na osnovu naloga dobijenog od Slobodana Miloševića i objašnjenje da se radilo o poslovima od državnog interesa.

Masis der Partogh: Ovde je Kipar, a ovde je Jugoslavija, pare dolaze spolja na Kipar i idu na neko drugo mesto za kupovinu oružja ili bilo šta drugo. Centralna banka kaže - došle su pare spolja i otišle su napolje, ne interesuje me dok nije potrošeno ništa na Kipru. Drugi slučaj je s džakovima, dolazili su avionom na Kipar džakovi puni novca u kešu i taj novac je bio deponovan u kiparske banke sa izgovorom da je to strani novac i da će ponovo otići van na neko drugo mesto. To je dozvoljavala Centralna banka.

B92: Zbog toga postoji opravdana sumnja da su mnogi privatnici koristili državni mehanizam kako bi iz zemlje izneli novac koji su zaradili švercom. Kada donesu novac u trezor Beogradske banke niko ne pita za poreklo njihovog novca. Kada se taj novac iznese na Kipar ponovo ni tamo niko ne pita za poreklo. Polaganjem na račun novac ulazi u legalne tokove, a kasnije se vraća kroz privatizaciju u zemlju.

Borka Vučić: Kako legalan? Legalan je čim je u...

B92: Da nije prljav novac.

Borka Vučić: Znate, nije to opran novac, izgleda da to vlada velika zbrka uopšte kod svih naših pranje novca, pranje novca. Pranje novca ako novac se stiče od droge, od cigareta, od šverca, hajde da kažemo. Ovaj novac je novac proveren, kad dođe u trezor, trezor je trezor, on proverava da li je novac ispravan i ništa drugo, a to u njegov bilans, u njegove podatke ulazi. Nema sumnje, to nije stvar banke, mi ne možemo da proveravamo kako je on to zaradio, on to unosi u svoj bilans, a banku to ne interesuje, banka prima svaki novac koji je ispravan. A kako vi znate da je prljav novac?

B92: Zato što se radilo o švercu cigareta na primer ili droge.

Borka Vučić: Ne znam, nisam tako nešto doživela, niti u banci smo imali taj problem, u Beogradskoj banci, iako smo bili po platnom prometu mi recimo, pa i druge banke, veoma obimni, ja ne mogu da vam na to odgovorim. Mislim, nisam imala mogućnosti da to pitanje savladam koje vi pitate.

B92: S obzirom na to da akteri uglavnom odbijaju da odgovore na pitanja koja se tiču sumnjivih transakcija, prema našim saznanjima jedan od razloga zašto dolazi do toga da na primer državna firme Antexol koja je u vlasništvu Beogradske banke, odnosno Srbije isplaćuje na primer na račun privatne firme nekog srpskog biznismena milionske sume novca bez ikakvog navoda zašto, mogao bi da bude sledeći:

S obzirom na to da se radi o periodu kada su uvedene sankcije, ni uvoznici, odnosno privatnici u zemlji nisu bili u mogućnosti da plaćaju određenu robu inostranstvu, pa zbog toga koriste državni mehanizam da svoj novac iznesu napolje. Prema do sada dostupnim informacijama, niko međutim ne proverava kako je zarađen taj novac i koje je poreklo novca koji se iznosi iz zemlje. Tako na primer, biznismen X koji treba da uveze robu Y odnosi keš u trezor Beogradske banke u Beogradu, kako bi taj novac bio iznet iz zemlje. Kada se taj keš iznese iz zemlje polaže se na račun nekih od osam of šor kompanija koje je osnovala država, ti računi nalaze se u banci Popular na Kipru, koju ustvari kontrolišu radnici Beogradske banke. Kada taj keš legne na račun postaje legalan, Antexol onda šalje nalog Beogradskoj banci da se sa tog računa na recimo račun osobe X prebaci novac i to je zapravo suma koja je izneta iz zemlje. Za takvu transakciju plaća se provizija čiji iznos nije poznat. Biznismen X zatim plaća robu koju uvozi u zemlju, carinske dažbine, ali zauzvrat, pošto su u to vreme biznismeni imali monopol nad robom koju uvoze, mogli su da kreiraju cenu kako su hteli na tržištu i zbog toga je sve bilo mnogo skuplje. Prodavalo se na ulici, a oni državi nisu plaćali porez, i tako se krug zatvarao.

Bivši ministar inostranih poslova Kipra Joanis Kasulidis bio je jedan od retkih koji je i tada pokušavao da spreči ulazak prljavog novca na Kipar i polaganje takvog novca na račune u državnim bankama Kipra.

Ioanides Kasulides: Sigurno, kada sam ja bio u Vladi, naša vlada nije imala potrebu za nečim takvim. Na primer, pisale su neke novine da se gospođa Vučić nalazila na Kipru i ja sam želeo da utvrdim da se ne nalazi na Kipru. Tražio sam od aerodromskih vlasti da mi kažu ako bilo ko dođe privatnim avionom koji je dovezao neku stariju gospođu. Odgovor je bio da je stigao jedan privatni avion, ali nije bilo žene unutra. Kada sam pitao s kojim ciljem je došao avion saznao sam da je došao iz Crne Gore i da je doneo marke od prodaje cigareta, zato što, kako su rekli, bankarski sistem ne funkcioniše uopšte dobro i zato da bi nabavili nove cigarete trebalo je da odnesu pare odavde da bi kupili cigarete ponovo. Odmah sam telefonirao upravniku Centralne banke i dogovorili smo se da tu stvar zaustavi odmah i zaustavljena je.

Borka Vučić: Beogradska banka nijednu transakciju, ja to garantujem, ja sam to rekla tamo gde je trebalo više puta, nikad nije izvršila nalog nečiji, a da nije bio legalan u zemlji našoj, Srbiji ili Jugoslaviji, tada je to bila Jugoslavija, niti na Kipru. Nijedan nije bio nelegalan nego je išao legalnim putem.

Mlađan Dinkić: Borka Vučić je po mojoj oceni bila zadužena za takozvana regularna plaćanja i sve to što smo mi našli na COB-u, znači na kiparskoj of šor banci Borke Vučić zapravo uglavnom nije bio novac koji je bio namenjen za neke provizije ili za neke privatne račune i najveći deo tih transakcija, a mi smo bili moram priznati razočarani kad smo to otkrili, je išao da se kupuje, ne znam, nafta, da se plaćaju neke sirovine za uvoz raznih preduzeća po Srbiji na koji način su se izbegavale sankcije.

B92: Međutim, poslovi kojim su se bavile državne firme nikako se nisu završavali na obezbeđivanju sredstava za pristojan život građana Srbije. To dokazuje i bankarski izvod do kog je došla ekipa Insajdera.

21. maja 1999. srpska of šor firma Braunkord koja ima račun u banci Popular na Kipru daje nalog da se sa računa prebaci 112.000 evra na račun firme Fereti u Bolonji. Namena je bila kupovina jahte, a firma Fereti je specijalizovana za proizvodnju luksuznih brodova koji se često mogu videti na Mediteranu. Jahta Fereti 57 kupljena preko te državne firme je sportska, dugačka skoro 18 metara, ima potpalublje na dva nivoa s kuhinjom, kupatilom, dnevnom sobom i prostorom u koji može da se smesti osam osoba. Cena takvih polovnih jahti u Španiji je danas oko 500.000 evra. Datum isporuke je 31. jul 1999.

U vreme kada je naručena ta jahta u Srbiji je već dva meseca trajalo svakodnevno bombardovanje NATO-a. Cela Srbija bila je bez struje veći deo dana, veliki broj domaćinstava bio je bez vode.

Dragomir Janković, izvršni direktor Ekonomskog instituta EU: Vi znate da je penzioni fond prazan, zdravstveni fond prazan, zašto, zato što su sredstva tih fondova držana na računima budžeta, pa i vi znate, mehanizam pljačkanja tih fondova, odnosno budžeta, je takav da su plaćane nerealno visoke cene. Znate da je država imala monopol za nabavku nafte, lekova i drugih strateških materijala i znači kroz astronomski uvećane fakture za naftu, za lekove, za ostale državne strateške potrebe, pa verovatno i za oružje, ogromne pare su izašle preko kiparskih banaka ili drugih of šor kompanija.

Istovremeno, zbog niskih poreskih stopa u of šor biznis na Kipru krenuli su i mnogi srpski biznismeni osnivajući i neke od prvih kompanija na ostrvu.

Borka Vučić: Bio je Karić prisutan i recimo da je 3-4 preduzeća imao, gospodin Mišković... pa ja ne znam da su drugi, hajde da kažemo, Zoran Drakulić se razvio kasnije, on je ipak kasnije počeo da radi, ali znam kako je počeo, vrlo ga cenim, mislim da je jedan pošten i dobar čovek, da je vrlo poslovan, da ume da zaradi i da mu treba čestitati na onom što je stvorio. Ja ne gledam negativno na to bogaćenje, ja mislim da je dobro što mi imamo bogatih, treba da ih imamo, ali ipak bih odvojila, da ima onih koji su to stekli jednim sasvim moralnim putem.

B92: Od sadašnjih biznismena na Kipru su s Beogradskom bankom radili Miroslav Mišković, Predrag Ranković Peconi, Filip Cepter, Bogoljub Karić, Jovica Stefanović Nini, a zajedničku firmu su tada imali Zoran Drakulić i Vuk Hamović. Milan Beko se vezuje za Kipar i Beogradsku banku zbog prodaje Telekoma. Mlađan Dinkić, međutim, kaže da ovi biznismeni nadležnim institucijama nikada nisu bili interesantni kada je u pitanju njihovo poslovanje s Beogradskom bankom na Kipru.

Mlađan Dinkić: Taj novac koji smo mi tražili je novac koji su nosili ljudi iz DB-a za račun takozvane države, a ti koje vi nazivate biznismenima su to radili sami za sebe, taj novac nikad nije ni tražen.

B92: Prema saznanjima Insajdera, tokom 1998. državna firma Antexol je of šor kompaniji Miroslava Miškovića Hemslejda i banci Delta prebacila na račune najmanje 18 miliona maraka u različitim valutama bez naloga da se taj novac nekome uplati. Mišković je odbio da za Insajder odgovori na pitanje šta je bio razlog takvih transakcija.

Novac se u velikim količinama prebacuje sa firme Antexol na račune Hemslejda ili banke Delta Miroslava Miškovića u BB Kobu i to bez ikakve namene. U martu je prebačeno oko 7 miliona nemačkih maraka, u maju 3,5 miliona, krajem juna i početkom jula 5,5 miliona, u avgustu 2,5 miliona, bez ikakvog opisa o čemu se radi. Sve te transakcije nemaju nikakvu namenu. Zanimljiva je transakcija iz februara 1998, kada banka Delta daje nalog BB Kobu da u ime Delhema, takođe Miškovićeve firme iz Beograda, isplati Hemslejdu 218.000 dolara kao dobavljaču. Mišković je odbio da nam objasni šta je razlog za takve transakcije.

Borka Vučić: Pa, šta je da je to se banku ne tiče, banka je primila pare od onog ko je vlasnik, on je dao nalog da pare idu na taj račun mi smo dužni da izvršimo.

B92: Takve milionske transakcije, čija se namena ne navodi, bile su poznate nadležnim institucijama u zemlji još 2001.

Mlađan Dinkić: I to tako nama deluje kada prvi put pogledamo taj papir, a onda na kraju se ispostavi da je to na primer plaćeno banci Delta da bi ona recimo kupila neke lekove ili kupila neke sirovine za račun neke kompanije. Dakle, ako prebacujete na račun neke banke ne znači da prebacujete na račun vlasnika te banke, nego ta banka vrši plaćanja za neku treću firmu.

B92: S firmom Antexol radio je i Predrag Ranković Peconi.

Državna firma transferiše novac na račun Peconi Development Corporation bez bilo kakvih pratećih objašnjenja. U novembru 1997. na račun Predraga Rankovića leglo je najmanje 2,3 miliona maraka, u martu Antexol mu uplaćuje 1,5 miliona, a u aprilu 1,2 miliona. Peconi je u julu primio oko 700.000, a u decembru nepunih 2 miliona nemačkih maraka.

Predrag Ranković Peconi odbio je da za Insajder objasni čemu su služile te transakcije. Iz njegove kompanije nam je objašnjeno da je Ranković prezauzet čovek i da je to jedini razlog što nema vremena da odgovori na postavljena pitanja.

Na Kipru je veliki deo svoje imperije počeo da gradi i da uvećava Bogoljub Karić. Karić je u početnim fazama iznošenja sredstava radio na malo drugačiji način pošto je imao svoju of šor banku na Kipru, pa mu usluge Beogradske banke za iznošenje novca nisu bile potrebne.

U istrazi protiv Bogoljuba Karića otkriveno je da je on od 1994. do 1998. izvlačio velika sredstva iz kompanije Mobtel i to tako što se zaduživao kratkoročnim kreditima kod banke Karić uz ogromne kamate. To je s jedne strane dovelo do toga da srpski mobilni operater ima negativne poslovne rezultate, pa nije ni plaćao poreze državi. Sredstva su se praktično kretala iz Mobtela u banku Karić, dalje su polagana na of šor banku na Kipru, a dalje na Karićeve firme Jusiko i Sesiko. Deo sredstava sa Kipra prebacivan je u Moskvu u baku Aka, takođe u vlasništvu Karića, pa na firmu BK trejd. Procenjeno je da je kompanija Mobtel, koja je više od 50 odsto bila u vlasništvu države, pod rukovodstvom Karića od 1997. poslujući s bankom Karić izgubila oko četiri miliona dolara. Gubici su narednih godina bili i veći.

Insajder je došao i do bankarskih transakcija koje se odnose na poslovanje banke Cepter i državne of šor kompanije Antexol.

Antexol je na račun banke Cepter uplatio 24. jula 1998. milion nemačkih maraka i 400.000 austrijskih šilinga. Ni u toj transakciji ne navodi se nikakva namena.

Podaci o Zoranu Drakuliću su nešto drugačiji.

On recimo u avgustu 1997. dobija pet miliona maraka sa računa Fonda za razvoj Srbije. U transakcijama Ist pointa zanimljivo je i da ta firma krajem 1999. i 2000. uplaćuje kroz četiri transakcije više od dva miliona maraka na račun firme MCC Limitid, firma MCC je povezana s Rudarsko-topioničarskim basenom Bor. U Ist pointu kažu da su tokom '90-ih nabavljali repromaterijal za nekoliko firmi u Srbiji i da svaka uplata na njihov račun ili isplata sa računa ima namenu i ugovore koji ih prate.

Na račun Fonda za razvoj uplaćen je na primer novac od prodaje Telekoma 1997. Sa tog računa novac je isplaćivan na račune of šor kompanija koje su osnovane na Kipru. To je bio osnov haškim istražiocima i MUP-u Srbije da još 2001. utvrde da je državni vrh Slobodana Miloševića stajao iza osam of šor kompanija na Kipru.

Morten Torkildsen: Nije bilo teško utvrditi da su to bili ljudi koji su bliski Miloševićevom režimu u to vreme. Daću vam jedan primer, 1997. deo srpskog Telekoma je prodat Grcima i Italijanima. Isti ti računi korišćeni su za prebacivanje sredstava i naravno, ja bih rekao da je to dovoljan dokaz. Ne mogu da se setim tačnog iznosa sada, mislim da govorimo o 1,5 milijardi dolara otprilike u to vreme. Naravno da niko ne bi koristio tuđe bankarske račune da prebaci tako veliku sumu koja pripada srpskoj državi.

B92: Milan Beko, koji se ni danas nigde ne pojavljuje svojim imenom i prezimenom kao direktan vlasnik firmi u Srbiji, ne pojavljuje se ni u bankarskim transakcijama na Kipru, ali je bio 1997. srpski pregovarač u prodaji 49 odsto Telekoma Srbija italijanskom Stetu i grčkom Oteu. Cena koju su platili Italijani i Grci bila je oko 1,3 milijardi nemačkih maraka, pri tome su provizije za finansijski i pravni konstalting plaćene engleskim firmama i iznosile su 32 miliona. Beko je čovek koji je naložio da se novac od prodaje Telekoma uplati u malu grčku banku European Popular Bank SA, gde su račune držale srpske of šor kompanije. Dalje kretanje tih sredstava za istražioce Haškog tribunala bio je jedan od ključnih dokaza da država upravlja u osam of šor kompanija na Kipru. Prodajom Telekoma Insajder će se detaljnije baviti u nekoj od sledećih emisija.

Dragomir Janković: Vrlo teško je biti bogat čovek ukoliko niste učestvovali ili niste bili deo vlasti ili deo sistema ili deo koji je učestvovao u tim transakcijama.

B92: Osim privatnih kompanija, transakcije s velikim iznosima vršile su i mnoge of šor kompanije koje su bile u vlasništvu Genexa, Inexa, Sartida, mnoge britanske firme čiji su registrovani vlasnici srpskog porekla. Novac je prebacivan u ime državnih firmi koje su bile bankrot već u to vreme. Borka Vučić kaže da je iznošenje novca u vreme sankcija bila normalna stvar jer je zemlja morala da funkcioniše.

Morten Torkildsen: To nije bilo komplikovano, stavljanje na avione koji su iz Beograda leteli za Kipar, jedna ili dve osobe bi ga nosile u torbama i položile na određene bankarske račune na Kipru. U bankarskom svetu nije normalno da tako položite keš, posebno ne tako velike sume.

B92: Zakon o sprečavanju pranja novca usvojen je na Kipru 1996. i uveo je niz obaveza bankama i finansijskim institucijama na ostrvu. Identifikacija klijenta mora da se vrši čim postoji osnovana sumnja da može da se radi o pranju para, pri prvom kontaktu s klijentom i ako je plaćanje veće od 10.000 kiparskih funti. Međutim, i posle usvajanja zakona od 1998. do 1999. iz Srbije je izneto u džakovima makar 508 miliona maraka bez jasnog porekla i položeno je na račune državne of šor kompanije Braunkord u kiparskoj banci Popular.

Ioanides Kasulides: Čujte, ako mislite da sam ja kao ministar inostranih poslova mogao da gledam šta se dešavalo na čitavom Kipru mislim da to nije realno. Ja sada, kao i tada štitim i podržavam gospođu Karlu del Ponte. Ona je tražila podatke, došla je ovde, dostavili smo podatke. U slučaju da je neko krivac, da neko krši zakone Kipra, treba da odgovara u sudnici. Na kraju ćete reći da smo novac stavili u džep, da li ima toliko bogatih, nisu to male pare, to je mnogo para, Nema toliko bogatih na Kipru.

Josip Bogić, finansijsko odeljenje UBPOK-a do 2005: Da vam kažem, ja koliko znam policija posao oko Kipra nikad nije ozbiljno dobila u zadatak da radi taj posao.

B92: Šta sad to znači, nije ozbiljno?

Josip Bogić: Ja koliko znam, barem meni nije poznato, možda je nekom drugom poznato, ali ja sam bio od 2001. u Upravi za borbu protiv organizovanog kriminala, odnosno u Odeljenju za finansijski organizovan kriminal, mi nikad takve podatke nismo dobili u zadatak da vršimo određene provere, da prikupljamo dokaze.

Dragomir Janković: Mislim da je to jedno od ključnih pitanja, odgovor na to pitanje daje i odgovor gde je novac. Očigledno da postoji neki sporazum ili kompromis, pretpostavljam, inače bi država do tog novca došla na sistematičniji način.

Mlađan Dinkić: Ja sam faktički odustao od ozbiljne istrage negde krajem 2001, držao me taj entuzijazam nekih godinu dana, kasnije sam shvatio, rekao sam sebi - ja to ne mogu da radim.

B92: Da li ste imali pravo da odustanete? Nije to vaša privatna istraga.

Mlađan Dinkić: Nisam ja odustao... ja sam odustao kao... rekao sam sebi da ja to ne mogu, imate nešto kad kažete sebi - ne možeš, ne može ni neko drugi. Znači, to je stvar koja prevazilazi moje kapacitete, moje sposobnosti.

B92: U Evropskoj uniji procenjuju da je oko četiri milijarde dolara završilo na nečijim privatnim računima.

Dragomir Janković: Nažalost, Srbija te četiri milijarde ne tretira kao svoje, te milijarde su na računima pojedinaca ili nekakvih grupacija. Mora da postoji jasna želja i odlučna namera Srbije da do tog novca dođe.

Morten Torkildsen: Ovde pričamo o ogromnoj količini novca koja je prolazila kroz te račune, govorimo o hiljadama. S jedne strane dolazi gotovina, a onda sa ovih računa imate transakcije koje vode u preko 50 zemalja i mi smo samo u malom delu ispratili to zbog ograničenih kapaciteta. Ja sam se bavio time da li je taj novac korišćen za kupovinu naoružanja, municije i ostalih potrepština za potrebe vojne aktivnosti u regionu. Deo je korišćen za to, ali i za nabavku raznih stvari za srpski narod u, kako se to kaže, dobre svrhe. Međutim, siguran sam da je mnogo novca završilo u džepovima pojedinaca i to je bilo nešto što je srpske vlasti trebalo da istraže.

B92: Dok jedni tvrde da je vlast posle 5. oktobra napravila dogovor s biznismenima koji su tada radili na Kipru, a danas vladaju Srbijom, drugi navode da je dogovor napravljen na mnogo višem nivou, između Srbije i Kipra jer je u pitanju veliki novac. Treći kažu da se jednostavno izgubio svaki trag i da novac nije mogao da bude nađen i vraćen. Tasos Papadopulos postao je u međuvremenu predsednik Kipra, biznismeni koji su radili s Beogradskom bankom postali su vlasnici Srbije, Borka Vučić predsednik Parlamenta, a država je odustala od istrage da utvrdi ko se nelegalno na štetu građana obogatio i da novac vrati u zemlju. Šta je razlog saznaćete sledećeg ponedeljka.