Transkript šeste epizode

Prvih pet godina vladavine Slobodana Miloševića obeležilo je naglo pogoršanje životnog standarda, što je dovelo do ogromnog broja siromašnih. Krivci za monetarni haos, prema zvaničnim objašnjenjima uvek su bili van institucija. Tvrdili su da je inflacija nešto što ne može da se kontroliše, a svakodnevno preživljavanje u uslovima kada se kurs menjao iz minuta u minut izjednačeno je s borbom za nacionalnu stvar. U tom periodu pod izgovorom sankcija iz zemlje je, prema nezvaničnim procenama, izneto 11,5 milijardi dolara. Veći deo iskorišćen je za funkcionisanje zemlje i privrede, jedan deo za kupovinu oružja, a jednom delu se izgubio trag i prema procenama Evropske unije i Haga taj novac je završio na privatnim računima i kasnije se u zemlju vratio kroz privatizaciju.

Morten Torkildsen, finansijski istažilac haškog tribunala: Mislim da je sramota što srpske vlasti nisu istrajale i uspele da utvrde šta se u stvari desilo sa svim novcem koji je prebačen na Kipar i druga mesta. To je jedna stvar, takođe mislim da je sramota što nisu, a koliko ja znam nisu, uradili mnogo da utvrde ko je iz tih transakcija izvukao ličnu korist, i kao treće, to bi trebalo da interesuje srpsku publiku i one koji plaćaju poreze da bi znali šta se desilo s njihovim novcem jer postoje oni koji bi trebalo taj novac da vrate. Mislim na srpske vlasti, koje bi to trebalo da učine u njihovo ime. Ja sam siguran da imate mnogo pametnije načine da iskoristite taj novac nego da taj novac koriste pojedinci koji su zaradili na tim transakcijama.

B92: U izbornom programu DOS-a pre 2000. jedno od glavnih obećanja bilo je da će, čim dođu na vlast, vratiti opljačkan novac građanima zemlje koji je iznet na Kipar. To se nije dogodilo. Oni koji su se u vreme Miloševića obogatili švercom i koristeći razne državne privilegije postali su još bogatiji u vreme DOS-a, a u vreme vlade Vojislava Koštunice kupili su više od 100 preduzeća u Srbiji.

Verica Barać, Savet za borbu protiv korupcije: Očigledno da se taj novac vraća u privatizaciju, ja znam čak da se vrlo često od ljudi iz prethodne vlade, ali mislim i ove, smatra da je normalno da se ne vrši nikakva kontrola i da je bitno da se novac vraća, nije važno kako i zato nema nikakve... Znate, odvija se proces privatizacije već toliko godina, a da mi nikada nismo saznali da li je poreklo nekog novca utvrđeno.

Predrag Đorđević, biznismen sa Kipra: Tim opljačkanim novcem se sada kupuju ta najbolja preduzeća u Srbiji, Knjaz Miloš i tako dalje. Videćete da se recimo u tim takozvanim privatizacijama pojavljuju Mišković, Beko, Ninić, Stefanović, Peconi. To su sve ljudi koji su primili pare iz Srbije, koji su znači opljačkali Srbiju.

Božidar Đelić, ministar finansija 2001-2004: Tu mogu da nagađam kao i svi drugi građani, konstatujem da ne mali broj privatizacija se radi kroz fondove sa Kipra, Paname, Luksemburga, Devičanskih Ostrva i tako dalje. Kao ozbiljan čovek ne mogu da vam kažem da je to dokaz, ali svi mi dobro znamo da se delimično tako reciklira taj novac, apsolutno.

Mlađan Dinkić, guverner NBJ 2000-2003: Posle 5. oktobra je krenuo proces privatizacije, oni koji su donosili Zakon o privatizaciji nisu u tom zakonu predvideli bilo kakvu kontrolu porekla kapitala, bilo kakav rejting firmi, već je bila logika - neka dođe novac pošto smo siromašna zemlja, što više novca, to bolje nama, odnosno kao državi. I onda je krenula takva privatizacija gde su i razni fondovi došli. Ja ne znam šta su neki fondovi koji su kupovali, možda su čisti, možda nisu, to niko ne može da sazna jer svi oni koriste izvore sredstava...

B92: Dobro, to se dešavalo i u vaše vreme, sada, kad su razni fondovi kupovali mnoge velike firme, Knjaz Miloš...

Mlađan Dinkić: I sad je tu isto... šta je sad problem u svemu tome, što su fondovi legitimna pravna lica svuda u svetu, fondovi kupuju po svetu. Ono što je u okviru zakona to je nešto što prosto ne možete ništa da uradite. Sa moralnog aspekta nije svaki novac isti novac, potpuno se slažem.

Dragomir Janković, izvršni direktor Ekonomskog instituta EU: Ne postoji ništa sumnjivije nego da neki privatizacioni fond koji nekim svojim novcem sa računa na nekim of šor destinacijama učestvuje u privatizaciji, šta vam je sumnjivije od toga.

B92: Investicioni fondovi sa raznih ostrva čiji vlasnici nisu poznati kupili su Knjaz Miloš, postali većinski vlasnici Nacionalne štedionice pre prodaje Grcima. Novac je sa ostrva došao i za kupovinu Jugoremedije. Banka Delta, koja je prodata, bila je u vlasništvu of šor kompanije sa Kipra Hemslade, tako da je novac ponovo završio na Kipru, a Srbija ostala bez novca od poreza na dobit.

Iznošenje novca iz Srbije počinje u vreme sankcija. 1992. Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija tadašnjoj Jugoslaviji uvodi sankcije kojima je zabranjena legalna razmena robe sa inostranstvom. Država počinje da osniva of šor kompanije koje za cilj imaju prikrivanje poslovanja Beogradske banke na Kipru, kojoj je rad zbog sankcija bio onemogućen. Zanimljivo je da je svaku od tih firmi osnovala advokatska kancelarija Tasosa Papadopulosa, koji je u međuvremenu postao predsednik Kipra. Haški istražioci, ali i MUP Srbije, još 2001. su utvrdili da je državni vrh Slobodana Miloševića stajao iza osam of šor kompanija na Kipru čiji su računi u kiparskim i grčkim bankama korišćeni za prebacivanje milionskih suma deviza koje su iznete iz Srbije, ali i za razne bankarske transakcije. Pošto je Beogradska banka osnovala svoju of šor banku na Kipru, a u vreme sankcija ta banka osnovala svoje of šor firme koje su preuzele ulogu banke i na čijim računima su se nalazili milioni, postavlja se pitanje da li je trebalo ugasiti četiri banke u Srbiji pre no što u njihov bilans uđe novac iznet iz zemlje i koji se nalazio na računima tih of šor kompanija.

Mlađan Dinkić: Ta dva procesa nemaju veze jedan s drugim zato što je novac na Kipar iznošen ilegalno, polagan na račun Beogradske banke knjigovodstveno, a suštinski je kasnije retransferisan dalje, tako da je Beogradska banka bila suštinski protočni bojler, to nikada nije bio kapital koji je bio položen trajno u Beogradsku banku. Tako da proces zatvaranja četiri banke nema nikakve veze s procesom iznošenja novca na Kipar posredstvom Beogradske banke.

Vladan Batić, ministar pravde 2001- 2004: Te banke nije trebalo da budu zatvorene jer u njihov bilans nisu ušle njihove pare koje su se nalazile u Beogradskoj banci na Kipru, odnosno na računima fantomskih of šor kompanija koje je formirala Beogradska banka. Prema tome, nisu one mogle biti likvidirane dok se ne napravi kompletan saldo gde su te pare. Ponavljam, iz Beobanke, iz Investbanke, iz Jugobanke, sve pare su se slivale u trezor Beogradske banke. Iz trezora Beogradske banke avionima noću, u džakovima, kesama, koferima, akten-tašnama odlazile su na Kipar.

Mlađan Dinkić: Za laika, kad kažete običnom čoveku - ej, zatvorili su banku da bi uklonili tragove, pa to može da poveruje samo onaj ko se ne razume u bankarstvo jer zatvaranjem bilo koje banke ne uništava se dokumentacija o njenom poslovanju iz prošlosti, a suština problema kiparskih para je vezana za devedesete, a ne za 2002, kada su zatvorene. U momentu kada su zatvorene te banke više nisu ni služile za ono što su služile tokom Miloševićevog perioda, one su ostale prazne ljušture na kojima je bilo nešto novca koji je ostao u stečajnoj masi.

B92: Međutim, 2001. se ispostavilo da su osobe koje su zvanično zavedene u papirima kao vlasnici većine tih of šor kompanija to zapravo nisu ni bile, odnosno da tih nekoliko godina nisu uopšte znale da kroz račune navodno njihovih kompanija prolaze gotovo svakodnevno milionski iznosi. Takav je bio slučaj s radnicima Beogradske banke Radmilom Budišin i Ljiljanom Radenković, koje su tužile Papadopulosovu kancelariju zato što je uz, kako tvrde, pomoć Borke Vučić njihov potpis zloupotrebljen.

Predrag Đorđević: To je bilo zvanično, znači defakto firma Beogradske banke, de jure Ljiljane Radenković, Papadopulos je morao da vrati tu firmu i Ljiljani Radenković da je da i da kaže - gospođo Radenković, mi smo s vašom firmom radili pet godina bez vašeg znanja, ili 10 godina, evo vama vaša firma ili je morao da kaže - evo firma Dinkiću, pošto Beogradske banke više nema, to je njena firma. Znači, jedno ili drugo, znači, Dinkić je odlučio da Papadopulosu ostavi da upravlja tim firmama, to je po našem zakonu zabranjeno. Po našem zakonu krivičnom iznošenje para, stavljanje na račun pod kontrolu stranaca je zabranjeno izričito i za to se ide u zatvor.

B92: Zašto ste ostavili Papadopulosu da njima kontroliše? Vi ništa niste mogli tu da uradite?

Mlađan Dinkić: Zaista ne znam, ja kao guverner... to zaista nije bio moj posao.

B92: Ali ako gledamo kroz Beogradsku banku, koja je bila vlasnik tih of šor kompanija, nešto na taj način?

Mlađan Dinkić: Ne, moj posao kao guvernera je bio da vodim računa o bankarskom sektoru u celini, između ostalog zbog toga što su četiri državne banke bile izuzetno nesolventne, imale gubitak od oko osam milijardi maraka tadašnjih. Mi smo doneli odluku, s Vladom Srbije, da zatvorimo sve četiri banke, uključujući Beogradsku banku. Tu je prestala moja nadležnost kao guvernera. Znam da je Agencija za stečaj i osiguranje, stečaj banaka i osiguranje depozita, tražila od kiparskih vlasti podatke o stanju računa Beogradske banke kako bi uključila ukupni bilans Beogradske banke, međutim, nikada te podatke kiparske monetarne vlasti nisu dostavile Srbiji.

Borka Vučić, direktorka Beogradske banke do 2001: Stečaj Beogradske banke nije završen, a Beogradsku banku čini i Beogradska banka Kipar... Sve što je Beogradska banka, ako je on Antexol Beogradska banka, jeste, sigurno. To što je registrovano kao Beogradska banka to sigurno njoj pripada i ja mislim da će jednog dana morati da se završi, ne može to da se otegne 10 godina, već šest godina je mnogo.

B92: Da li je sadašnja vlast trebalo da preuzme kontrolu nad firmom Antexol?

Borka Vučić: Neka pokušaju.

B92: Banke su ugašene, a tadašnji savezni ministar za finansije Jovan Ranković podneo je ostavku jer su, kako je rekao, Dinkić i Labus doneli odluku da ugase četiri banke bez njegovog znanja. Jovan Ranković tada javno optužuje Dinkića. Zanimljivo je da šef kabineta tadašnjeg predsednika Koštunice Ljiljana Nedeljković piše pismo Jovanu Rankoviću povodom najavljenog gostovanja u TV emisiji s Mlađanom Dinkićem.

Pismo Ljiljane Radenković, koje je potpisao i Vojislav Koštunica: Dragi profesore, molim vas da večeras ne budete previše oštri prema Mlađanu Dinkiću. On je prema nama, Demokratskoj stranci Srbije, krajnje blagonaklon, pre svega prema Voji, i iskreno govoreći Demokratska stranka ga žestoko napada. Ne treba nam da od njega pravimo neprijatelja, kada nam je potreban kao saveznik. Nemojte, molim vas, zameriti zbog ovakvog obraćanja. Mnogo pozdrava i veliko hvala.

Mlađan Dinkić: Ranković me tada napadao zbog odluke da zatvorimo banke, pri čemu, ponavljam, to nije bila odluka samo moja kao guvernera, do te odluke smo došli konsenzusom Đinđić i ja, kao premijer i guverner, uz saglasnost tadašnjeg ministra finansija Đelića, Aleksandra Vlahovića kao ministra privrede, jer smo videli da je dubioza tolika da ne vredi trošiti novac poreskih obveznika za pokušaj rehabilitacije jer se pokazalo u drugim zemljama istočne Evrope da oni koji su pokušali da iz budžeta saniraju banke na kraju nisu uspeli i te banke su svejedno posle nekoliko godina otišle u stečaj. Tako da, zašto je to pisala šefica tadašnjeg kabineta Koštunice, pretpostavljam zato što je na kraju Koštunica stao na našu stranu, bez obzira na to što su njegovi savetnici bili protiv.

B92: Pored osnivanja of šor kompanija na Kipru Borka Vučić osnovala je tokom devedesetih banku Euro aksis u Moskvi koja je kasnije promenila ime u Veksim. Prema nezvaničnim informacijama, deo novca koji je iznet iz zemlje završio je i u toj banci. Euro aksis osnovan je za potrebe funkcionisanja Naftne industrije Srbije i Elektrodistribucije u vreme sankcija. Tadašnji i sadašnji biznismeni Vuk Hamović i Vojin Lazarević bili su vlasnici 28 odsto te banke. Iako je bilo zabranjeno u njoj držati više od 5 odsto deviznih rezervi države, guverner Mlađan Dinkić je već u decembru 2000. počeo da uvećava devizne rezerve u toj banci. Sa 4,6 miliona dolara u martu 2003, na računu banke u Moskvi bilo je čak 60 miliona dolara.

Božidar Đelić: To je dosta umršena stvar. Da pojednostavim, taj novac je služio da se kroz kredit, bez novca novog, otkupi Nacionalna štedionica, da to uradi nekoliko lokalnih tajkuna. To je ono što morate da shvatite, prva stvar je da je Narodna banka mimo želje Jelašića držala novac i povećavala taj iznos novca sa nekih 5-6 miliona na 58 miliona dolara i taj novac je višekratno služio tim ljudima koji su posle otkupili tu banku, tu rusku banku, prvo da tim novcem državnim otkupe Nacionalnu štedionicu, drugo, da time garantuju uvoz struje u našu zemlju i tako pobeđuju na tenderima EPS-a.

Mlađan Dinkić: Mi smo imali 35 banaka koje su poslovale posredstvom Veksima jer je sve do 2002. i 2003. delovao takozvani spoljni zid sankcija. Drugim rečima, bilo je daleko skuplje otvarati akreditiv za plaćanje uvoza u banci Dojče banci ili u banci ABM ambro nego u banci Veksim i klijenti naših domaćih banaka su masovno tražili da im se plaćanja ne vrše preko poznatih svetskih banaka nego preko banke Veksim koja je najmanju proviziju naplaćivala za tu uslugu. Samim tim je rastao pritisak da se drži likvidnost te banke, međutim, nikada učešće rezervi NBJ u Veksimu nije prešlo 5 odsto, što je bilo u skladu s tadašnjim propisima.

B92: Imam podatak da je prešlo sedam.

Mlađan Dinkić: Nikad nije prešlo iznos koji je bio propisan u tom momentu kada su rezerve držane. U momentu kada sam ja otišao sa mesta guvernera bilo je ispod dva odsto deviznih rezervi u Veksimu.

B92: Da li znate u tom momentu ko je vlasnik te banke?

Mlađan Dinkić: Zaista ne znam, znam samo da su se menjali.

B92: Ne znate da su Vojin Lazarević i Vuk Hamović?

Mlađan Dinkić: To sam samo čuo u štampi, međutim, postoji mnogo vlasnika te banke koji su se menjali, nikad nisu bili isti vlasnici, nego su se menjali tako što su ovi kupovali, ovi prodavali. Ali isto, i za slučaj Veksima ne postoji ama baš nijedna krivična prijava ni protiv koga.

B92: 2004. Vuk Hamović i Vojin Lazarević su preko povezanih firmi putem dokapitalizacije postali pojedinačno vlasnici najvećeg paketa akcija Nacionalne štedionice. Sve je počelo 2001. kada je doneta odluka da se formira Nacionalna štedionica koja će preuzeti isplatu stare devizne štednje. Prvi osnivači i vlasnici bili su između ostalog Jugoslovenska banka za međunarodnu i ekonomsku saradnju, Beopetrol AD, Ju garant banka i Toza Marković Kikinda. Istog dana kada je osnovana, Štedionica je od Narodne banke dobila dozvolu za rad. Istovremeno, Štedionica je dobila pravo da servisira 84 odsto stare devizne štednje. Ukupan iznos koji je država trebalo da vrati građanima je bio 4,5 milijardi evra. Među privilegijama koje je dobila bilo je dobijanje ekskluzivnog poslovnog prostora i to sedišta Narodne banke Jugoslavije, centrale ZOP-a i glavna filijala ZOP-a, koja je u međuvremenu zatvorena, i to na besplatno korišćenje. U februaru 2002. guverner i direktor Štedionice potpisali su ugovor o obučavanju zaposlenih, pa su dotadašnji radnici ZOP-a prešli da rade u Štedionicu, istovremeno primajući platu Narodne banke. U javnosti se tako stekao utisak da se radi o novoj jakoj državnoj banci.

Mlađan Dinkić: Od početka, kad je dospela u javnost, tema Nacionalne štedionice je zapravo politički iskontruisana. To tvrdim zato što nije bilo nijedne reči o Nacionalnoj štedionici sve dotle dok nisu raspisani izbori 2003. Nacionalna štedionica postaje tek tema na jesen 2003, kad su raspisani izbori, pa zapitajte se zašto je to tako. Zato što je tada gospodin Đelić, koji je bio u suprotnoj stranci, u Demokratskoj stranci, želeo da politički napada svog suparnika, mene kao nekog ko sam bio u stranci G17 plus. Zašto nije ta pitanja postavljao dve godine ranije, to je pod jedan, dakle, sva priča o Nacionalnoj štedionici je oduvek bila politička priča kad govorimo o toj temi u javnosti.

Božidar Đelić: Ja sam pokušao, znam da je to dosta komplikovano, da objasnim šta se dešava, sada kažu oni koji su to radili da je to super projekat, da je sada ta banka prodata veoma skupo, da sada ne znam šta je država dobila, ali je realnost da je, prema onom šta je država unela u to, to veoma loša investicija za državu. Sigurno je bila izvanredna investicija za one koji su učestvovali u tom poslu.

Mlađan Dinkić: Većinsko vlasništvo država gubi u Nacionalnoj štedionici u septembru 2003, kad ja nisam bio ni na kakvoj državnoj funkciji jer su me smenili tri meseca ranije. Tad sam bio guverner, naime, do jula 2003, a tek u septembru 2003. Nacionalna gubi većinsko vlasništvo. Ako me pitate zašto je izgubila, zato što Đelić tada preko svojih ljudi koji su bili u Upravnom odboru Štedionice, kao što je njegov direktor Zoran Pajić, nije čak ni prisustvovao sednici gde se vršila dokapitalizacija, niti je tu dokapitulizaciju sam izvršio, mogao je da da ili pare ili da traži da se deo zgrada konvertuje u kapital. On nije tražio ni jedno ni drugo. I kad se to desilo moglo je da mu bude krivo zašto to nije uradio, ali nije fer da za to mene napada koji sam običan građanin, van bilo kakve funkcije.

Božidar Đelić: I tada je krug lepo zatvoren i po tome je za mene Nacionalna štedionica i bila... imao sam ja i krivične prijave i sve su pale zato što sam ja govorio samo ono što je činjenično tačno, kao što vam sada radim, sve je to palo zato što sam u pravu. Ja nemam ništa protiv nikoga, ali branim kad sam u državi državne interese. I to sam hteo da odbranim u slučaju Nacionalne štedionice. Za mene je to najveći slučaj ekstraprofita od 5. oktobra do danas, bez ikakvog premca.

Mlađan Dinkić: U slučaju dokapitalizacije Nacionalne štedionice sektor kontrole Narodne banke je proveravao da li se radi o povezanim licima i utvrđeno je da se ne radi o povezanim licima.

B92: Detalji o dokapitalizaciji objavljeni su u izveštaju UBPOK-a do kog je došla ekipa emisije Insajder. Iz tog policijskog izveštja vidi se kako su Vuk Hamović i Vojin Lazarević postali pojedinačno vlasnici najvećeg paketa akcija u Nacionalnoj štedionici pre njene prodaje.

Najveći kupci akcija bila su četiri preduzeća iz Beograda, Skvadra, Pima, Principal export-import i Dajners klub. Ta četiri preduzeća imala su račune u banci Euro aksis, gde je račun imala i Nacionalna štedionica. Oni su kupili akcije prodajom deviza sa svojih deviznih računa. Naime, istog dana, 13. septembra 2002. na račun Nacionalne štedionice u banci Euro aksis u Moskvi legle su dve uplate od 600.000 evra i dve uplate od po 600.000 dolara. Novac su dobili Dajners klub i Principal, a kao svrha uplate navedena je dokapitalizacija, dok je novac u korist preduzeća Skvadra i Pima uplaćen kao avans za robu. Sve četiri uplate izvršilo je preduzeće Koprom iz Beča. Proverama je utvrđeno da je firma Koprom iz Beča u vlasništvu jedne moskovske i jedne likvidirane austrijske firme, a da je kao direktor upisana Jovanka Lajtput Ivanišević. Suvlasnik u firmama Dajners i Principal je Obrad Sikimić. Proverama je utvrđeno da novac koji je legao na firmu Dajners klub potiče sa britanskih Devičanskih Ostrva i to sa firme Findejl enterprajz limitid. Preduzeće Pima registrovano je 1995, kao vlasnici upisani su Pluto International Company Limited sa Sent Vinsenta s 90 odsto. Firma Pluto international registrovana je na Grenadirskim Ostrvima, a osnivači su Vladan, Olivera i Vojin Lazarević. Preduzeće Skvadra registrovano je 1999, kao direktor je upisan Stevan Aksentijević, kao zamenik direktora upisan je Zoran Milovanović, koji je do 1998. bio direktor Pime. Osnivač preduzeća je takođe firma sa Grenadirskih Ostrva. Međutim, sedišta preduzeća Pima i Skvadra nalaze se na istoj adresi, u Ulici Koste Glavinića 8a, i koriste zajednički poslovni prostor, prateću opremu i telefone. Tokom 2002. došlo je do sekundarne prodaje akcija. Deo akcija banke Jubmes kupila je Vlada Srbije, a deo krajem 2002. preduzeće Dajners klub.

U januaru 2003. preduzeće Pima kupilo je akcije Toze Markovića. Početkom 2003. vlasnička struktura u Nacionalnoj štedionici je takva da četiri privatna preduzeća postaju vlasnici 37 odsto akcija Nacionalne štedionice, a Srbija poseduje 13,83 odsto. Odluka o trećoj emisiji akcija doneta je u aprilu 2003, a uplata je vršena u septembru 2003. Kupci su bili preduzeća Mali kolektiv iz Beograda i firma Elim iz Beča uloživši po 2,5 miliona evra. Preduzeće Mali kolektiv 91 odsto je u vlasništvu firme Angloeuropian Marketing, registrovane na britanskim Devičanskim Ostrvima. Vlasnik i direktor te firme je Vuk Hamović iz Beograda. Firma Mali kolektiv kupovinu akcija izvršila je novcem od prodaje banke Trast iz Beograda koja je bila u vlasništvu Malog kolektiva. Proverama je utvrđeno da je firma Elim iz Beča osnovana 1995, a kao vlasnici upisani su Gorohov Aleksej i Gorohov Igor. Dva preduzeća posle kupovine akcija postala su vlasnici po 13,67 odsto akcija, udeo četiri preduzeća koja su prethodne godine kupila akcije bio je ukupno 26,88 odsto, dok je vlasnički udeo države pao na 10,05 odsto. Kada je tokom 2005. i 2006. grčka banka EFG kupila Nacionalnu štedionicu za paket Vuka Hamovića i Vojina Lazarevića, koji su uložili 6,2 miliona evra i 1,2 miliona dolara, plaćeno je 41 milion evra. Država koja je svoj udeo 2005. uvećala na 37 odsto prodajući Štedionici ranije ustupljen prostor dobila je 35 miliona evra.

Božidar Đelić: Jasno je da je to veoma sofisticirano smišljeno. Verujte, ja znam malo finansije, ali s tom malom ekipom koja je mogla to da razmrsi trebali su nam dani i nedelje, išlo je do čak i veoma zabavnih stvari. Na primer, da bi opravdali dolazak deviza u zemlju, ogranci tih lokalnih of šor firmi su govorili da im ta ruska banka šalje novac jer žele da uvezu žito i kukuruz, pardon, kukuruz, da, uvoze kukuruz. U sred dana se predomisle, umesto da kupe kukuruz, kupe Nacionalnu štedionicu. I tako u jednom danu zatvore papire, a novac se nije ni mrdnuo iz Moskve jer Nacionalna štedionica, kad je dobila pare za svoje akcije, kaže - jao, pa, hajde ostavite pare na mom računu, gde, pa u Moskvi. Tako da novac se uopšte nije pomerao, ostao je tamo gde jeste, papir, papir, papir, novac, a novac koji je omogućio sve to, Narodna banka.

Mlađan Dinkić: Zbog toga je to bila veoma uspešna transakcija jer su svi ciljevi ostvareni. S jedne strane novac je štedišama nesmetano isplaćivan u onim teškim početnim godinama kada je još bilo mnogo štediša koji su čekali u redovima jer ta banka nije bila opterećena nekim drugim poslovima, to joj je bio glavni posao, a na kraju krajeva, država je uložila minimalan novac u tu banku, svega sedam miliona evra da bi na kraju izvukla skoro šest puta više.

B92: Iako se u javnosti često postavljalo pitanje zašto je država izgubila kontrolni uticaj u banci koja je od prvog dana koristila niz privilegija Narodne banke, nikada nije utvrđeno postojanje nečije odgovornosti. Tokom 2004. UBPOK je po nalogu vlade Zorana Živkovića izvršio provere u vezi s dešavanjima oko Štedionice. Izveštaj je dostavljen, ali vladi Vojislava Koštunice, a krivične prijave nikada nisu podignute. Krajem 2004. Savet za borbu protiv korupcije uradio je obiman izveštaj o Nacionalnoj štedionici i tražio da tužilaštvo ispita koji su sve propisi prekršeni, koje ličnosti su umešane i da li postoje dokazi o korupciji. Ponovo se ništa nije dogodilo. Posle sastanka na kom su predsedniku Vlade Vojislavu Koštunici predstavljene sve pojedinosti Savet i predstavnici Vlade nisu se više nikada sastajali. Prva velika finansijska afera za vreme vlade Vojislava Koštunice bila je vezana za privatizaciju Knjaz Miloša. Većinski vlasnik fabrike mineralne vode Knjaz Miloš sredinom decembra 2004. postao je investicioni fond sa Kajmanskih Ostrva FPP Balkan limitid s 57 odsto. Konsultant tog fonda bio je Milan Beko, koji se nakon povlačenja iz javnosti 2001. prvi put pojavio javno kao učesnik u nekoj privatizaciji. Procene državnih organa bile su da je za budžet bilo najpovoljnije da akcije Knjaza otkupi francuska firma Danon udružena s košarkašem Vladom Divcem.

Miroljub Labus, potpredsednik Vlade Srbije, novembar 2004: Politički šta to znači, vrlo jednostavno pitanje, da li ovde pravila igre postavlja Vlada i zakon i Skupština ili tajkuni, ekstraprofiteri i vlasnici sumnjivog novca, i to moramo da vidimo za par dana i to je test na koji politički moramo da odgovorimo.

B92: Tokom trgovanja akcijama Knjaz Miloša u roku od pet dana desilo se nekoliko munjevitih preokreta. Dva člana Komisije za hartije od vrednosti završila su u bolnici, jedan u predinfarktnom stanju. Održana je jedna od retkih noćnih sednica kabineta Vojislava Koštunice, a ubrzo konferencija za štampu premijera. Tužilaštvo se po nalogu Vlade našlo u prilici da traži poništenje jedne odluke iako za to nema zakonska ovlašćenja, a UBPOK je celu priču počeo ekspresno da ispituje. Kada je krajem novembra 2004. privatizacija Knjaz Miloša ulazila u završnu fazu, a Vladi Srbije zbog skandala s prodajom fabrike pretio krah, opšti zaključak je bio da se sve okolnosti oko privatizacije moraju ispitati, a da se oni koji su kršili zakon moraju krivično goniti. Dve godine kasnije očigledno je da je skandal zataškan jer posao koji je uradio UBPOK nije doveo do krivičnih prijava. Anketni odbor u Skupštini Srbije nije imao nikakve posledice, a javnosti je ostalo nejasno ko je na koga u tom procesu vršio pritisak. Insajder je došao do izveštaja koji je o ovoj privatizaciji uradio UBPOK. Najpre se košarkaš Vlade Divac udružio s francuskom firmom Danon i formirao Apurnu. Vlada Srbije ocenila je da je ponuda Apurne bila najbolja i odlučila da svoj deo akcija proda Francuzima. Prvi problem desio se 20. novembra 2004. u krugu fabrike na sastanku predstavnika Apurne i akcionara Knjaz Miloša, kom su prisustvovali i predstavnici Komisije za hartije od vrednosti.

Iz izveštaja UBPOK-a: U svom obraćanju akcionarima Knjaza, odnosno tokom izlaganja, Snežana Divac je putem mobilnog telefona navodno dobila informaciju koju je javno i saopštila, da je košarkaš Predrag Danilović spreman da pokloni 3.500 dinara svim akcionarima kompanije Knjaz Miloš po jednoj akciji ako se odluče da prihvate ponudu kompanije Danon i Vlada Divca. Nakon toga nastala je opšta euforija, predstavnici Komisije koji su vršili nadzor odmah su reagovali i ukazali da je tako narušena zakonom propisana procedura.

B92: 22. novembra 2004. održana je sednica Komisije za hartije od vrednosti na kojoj je odlučeno da se francuska firma diskvalifikuje iz privatizacije Knjaz Miloša. Predstavnici Vlade Predrag Bubalo, Miroljub Labus, ali i savetnici Vojislava Koštunice prema policijskom izveštaju počinju da intervenišu zbog takve odluke.

Iz informativnog razgovora, Milko Štimac: Milko Štimac je izjavio da je Komisija u ponedeljak ujutru 22. novembra održala sednicu zbog događaja u Aranđelovcu tokom nedelje, te da pre sednice i tokom sednice nije bilo sporno da li je povređen zakon i da li ponuđača Apurna treba kazniti, nego da li je odluka opravdana. Po izjavi Štimca nakon sednice razgovarao je s predstavnikom ekonomskog odeljenja francuske ambasade i obavestio ga o odluci Komisije. Nakon sat vremena pozvao ga je ministar Predrag Bubalo iz Francuske i pitao ga šta to rade. Posle toga zvao ga je i potpredsednik Vlade Miroljub Labus sa sličnim pitanjem, a obojici je izneo stavove i jedinstveno mišljenje Komisije. Nakon toga krenuo je na ranije zakazan razgovor s ministrom finansija Mlađanom Dinkićem, ali mu je na stepenicama u zgradi Vlade pozlilo, pa ga je hitna pomoć odvezla u Urgentni centar. U narednom periodu Štimac nije dolazio u Komisiju, ali je bio u telefonskom kontaktu sa ostalim članovima. U četvrtak rano ujutru 25. novembra 2004. kod Štimca je došao Marko Obradović iz kabineta potpredsednika Vlade Miroljuba Labusa i rekao mu da je neophodno da se nađe izlaz iz situacije, odnosno da se poništi rešenje koje je doneto prethodnog dana, a sve ovo na osnovu pisma javnog tužioca.

B92: Ostavku bez detaljnog obrazloženja podneo je član Komisije iz Demokratske stranke Dušan Bajec.

Mlađan Dinkić, decembar 2004: Vi govorite o jednoj strani posledica, a niko ne govori o pritiscima Milana Beka, koji stoji iza FPP-a na članove Komisije.

B92: Iste noći, međutim, održana je sednica Vlade Srbije gde je zaključeno da nadležni organi treba da ocene zakonitost rešenja Komisije za hartije od vrednosti, da diskvalifikuje ponudu kompanije Danon i Vlade Divca i da MUP i tužilaštvo preduzmu sve radnje kako bi utvrdilo da li je bilo krivičnih dela u postupku preuzimanja kompanije Knjaz Miloš. Desetak sati kasnije Javno tužilaštvo od Komisije je tražilo poništenje odluke, što je Komisija i uradila donoseći novi zaključak o poništavanju čitavog procesa prodaje akcija. Novi postupak trebalo je da traje do 6. decembra, od učešća su odustali i Apurna i Pivovarna Laško. Vlasnik je postao FPP Balkan limitid, čiji je stručni konsultant bio Milan Beko. Privatizaciju Knjaz Miloša pratili su pokušaji svih zainteresovanih kupaca da dođu do članova Vlade i da tako intervenišu.

Iz informativnog razgovora, Miroljub Labus: U izveštaju Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala do kog je došao Insajder navodi se da je Labus izjavio da su na zahtev francuske ambasade predstavnici kompanije Danon tražili sastanak s premijerom Koštunicom i s njim, a taj sastanak je realizovan 7. oktobra 2004. u njegovoj kući jer je u to vreme bio bolestan. Sastanku je bio prisutan potpredsednik kompanije Danon sa svoja dva sagovornika, među njima Nikola Živanović. Tema sastanka i interesovanje francuske kompanije bilo je da li moraju u kasnijem postupku da otkupe svih 100 odsto akcija i da li je moguće da deo plaćanja izvrše obveznicama stare devizne štednje. O svemu navedenom u potpunosti je bio informisan i Koštunica. Posle sastanka Labus je telefonirao premijeru da bi ujedinili stavove pre njegovog susreta sa istom delegacijom. Labus je takođe rekao da je oko 1. oktobra Beko tražio sastanak u vezi s privatizacijom Knjaz Miloša, ali da do istog nije došlo jer se u zakazano vreme nije pojavio.

B92: Milan Beko nekoliko puta je pozivao i tadašnjeg ministra finansija Mlađana Dinkića, navodi se u izveštaju UBPOK-a.

Iz informativnog razgovora, Mlađan Dinkić: Mlađan Dinkić je u iskazu policiji rekao da ga je više puta pozivao Beko, ovlašćen predstavnik Balkan limitida, koji se interesovao za postupke predstavnika Vlade u tom slučaju. Beko je negodovao zbog navodnog favorizovanja jednog kupca, odnosno kompanije Apurna.

B92: Sredinom decembra FPP Balkan limitid, iza kog stoji Milan Beko, saopštio je da ima oko 57 odsto akcija. Samo mesec dana kasnije pojavljuje se firma Salford kao suinvestitor i najavljuje da neće biti konkurent većinskom vlasniku. Iako je uporno demantovao da iza FPP-a i Salforda stoje isti ljudi, zanimljivo je da je Milan Beko bio i konsultant kompanije Salford koja predstavlja investicioni fond sa Gibraltara, a koji se pojavio u privatizaciji mlekara u celom regionu. U februaru, FPP je Salfordu prepustio upravljanje aranđelovačkom fabrikom Knjaz Miloš koji danas ima oko 38 odsto vlasništva. Zanimljivo je da je sekretarka Komisije za hartije od vrednosti koja najpre nije kaznila FPP, a potom jeste kaznila konkurenta, Olivera Savović ranije radila kao jedan od direktora u beogradskoj firmi Dibek, koja je bila u vlasništvu Milana Beka. Zanimljivo je i to da je Milan Beko 2005. preko investicionog fonda Wordfin povezanog s firmom FPP Balkan limitid privatizovao i Luku Beograd. Mali akcionari tog preduzeća već duže pokušavaju da dokažu da je privatizacija izvršena po višestruko nižoj ceni, da su oštećeni i da je veliki broj kvadrata u centru Beograda završio kod novog vlasnika iako to ekskluzivno zemljište nije ni bilo predmet prodaje

Milan Beko bio je 1997. srpski pregovarač u prodaji 49 odsto Telekoma Srbija italijanskom Stetu i grčkom Oteu. Telekom je prodat za oko 1,3 milijardi maraka. Beko je čovek koji je naložio da se novac od prodaje Telekoma uplati u malu grčku banku gde su račune držale srpske of šor kompanije. Dalje kretanje tih sredstava za istražioce Haškog tribunala bio je jedan od ključnih dokaza da država upravlja sa osam of šor kompanija jer je i novac od prodaje Telekoma završio na tim računima.

Borka Vučić: Ja sam onda ovako, što kažu neki bankari, bila kraljica kada je milijarda i 500 legla na račun fonda kod Beogradske banke, odnosno kod banke u Grčkoj, ne na Kipru.

B92: I onda je to išlo dalje na račune?

Borka Vučić: To nije išlo ni na kakve račune, to je išlo isključivo tamo gde je Upravni odbor doneo odluku da se plasira.

Verica Barać: Čak se Savet u jednom trenutku bavio, pokušao da se bavi, prodajom Telekoma i tim novcem od Telekoma, ali smo tad, već to je bila 2003, posle premijerovog ubistva, tad smo shvatili da se do... makar mi do podataka nismo mogli da dođemo.

B92: Međutim, dokumentacija do koje je došao Insajder pokazuje brojne sumnjive transakcije oko prodaje Telekoma.

Desetog juna 1997. prodato je 49 odsto Telekoma Srbija i to italijanskom Stetu 29 odsto i grčkom Oteu 20 odsto. Nikada nije osporena sumnja da su na tom poslu italijanski i srpski akteri zaradili. Jedina ozbiljna istraga do sada vođena je u Italiji 2001, ali ništa nije utvrđeno. Saslušavan je i Beko, međutim, dokumentacija do koje je došao Insajder pokazuje brojne sumnjive transakcije oko prodaje Telekoma. Stet na ime kupovine 29 odsto Telekoma šalje u European Popular Bank više od 700 miliona maraka i to da se podeli na tri računa, prvi za Natvest sekjuriti limitid, na račun u Paribas Frankfurt, više od 16 miliona nemačkih maraka. Drugi za Velgoč na račun u banci Barkles banci London, funte u protivvrednosti 1,7 miliona maraka, treći za BB DD Cyprus račun u European Popular Bank na podračun Fond za razvoj Srbije više od 680 miliona maraka. Ote na ime kupovine 20 odsto Telekoma šalje u European Popular Bank više od 540 miliona maraka i to da se podeli na tri računa, prvi za Netvest sekjuriti limitid na račun Paribas Frankfurt više od 12 miliona maraka. Drugi za Velgoč na račun u banci Barkles London, funte u protivvrednosti više od 1,3 milion maraka, treći za BB DD Cyprus račun u European Popular Bank na podračun Fond za razvoj Srbije više od 529 miliona maraka. BB COB-u sumu koju je dobila na ime prodaje dela Telekoma šalje na račune nekoliko of šor kompanija koje se nalaze na Kipru, po 160 miliona maraka prebačeno je na Hilsej, Verikom i Braunkord. Suma od 350 miliona plaćena je istog dana na račun Kramdor investment menadžment, ta firma je uvidom u registar osnovana na britanskim Devičanskim Ostrvima. Predstavnik BB COB-u firmu Krandor naziva našom firmom. Nije poznato čija je firma Krandor i ko je zapravo uzeo proviziju od 350 miliona. Nekoliko meseci kasnije holandski Stet je još jednoj našoj of šor firmi MCC uplatio 2 miliona maraka, namena nije navedena.

Verica Barać: Danas su oni bogati ljudi, o čijem novcu se više ne pita ništa. Otkud Bojiću pare da kupi najmoderniji skener u Srbiji? Otkud su ti ljudi uopšte.. otkud njima novac da kupuju u privatizaciji, da kupuju firme legalno? Ova vlada je zaista napravila kontinuitet s Miloševićevim režimom i očigledno da sad sve one koji su nekako bili udaljeni sad vraća. Koliko mi možemo kao građani da vidimo zaista je uspostavljeno ono staro vreme, ljudi se vraćaju, novac im je ostao, oni su danas moćni, bogati, poštovani.

B92: Predrag Ranković Peconi široj javnosti je postao poznat najpre po jeftinim cigaretama Fast koje je počeo da proizvodi krajem devedesetih. Šireći posao posle 2000. do danas je postao vlasnik Rubina, Vitala, Ratara, a kupio je i Beogradsku industriju piva. Vlasnik je Albusa i fabrike šporeta Milan Blagojević. Za Peconija su mediji pisali da je počeo da radi poker aparatima, da je tako došao do prvog miliona, a prema nekim izvorima bio je jedan od velikih državnih dilera deviza u vreme hiperinflacije. U vreme vlade Zorana Đinđića Predraga Rankovića je Demokratska strank Srbije označila kao kriminalca i člana Surčinskog klana. Uhapšen je u akciji Sablja. Kada je pušten iz zatvora, DSS je tražio odgovor na pitanje zašto su bez ikakvog obrazloženja pušteni iz pritvora Milan Narandžić Limun i Ranković. Oni su, prema informacijama iz policijske bele knjige o kriminalnim grupama i pojedincima, istaknuti članovi Surčinskog klana koji postoji i deluje makar od 1990, podsećali su tada javno, gotovo svakodnevno predstavnici DSS-a. Međutim, kada je Vojislav Koštunica postao premijer, Peconi je postao jedan od najuspešnijih privrednika, a u procesu privatizacije kupio je brojna preduzeća. Tako je krajem 2004. izgradio fabriku cigareta Monus u Inđiji, a vlada Vojislava Koštunice mu je, iako je odluka bila da se dozvoli rad samo tri fabrike cigareta, ipak dala dozvolu.

Jedan od primera kako je novac otišao na Kipar i posle se vratio kroz privatizaciju jeste firma Jugoremedija koju je kupio Jovica Stefanović Nini.

Verica Barać: Sigurno se radi o novcu koji je iznet iz zemlje, mi smo čak neku dokumentaciju koju smo imali odneli u tadašnje... tada je direktor Uprave za sprečavanje pranja novca bio Bogavac, mi smo mu to dali i nikada nismo dobili nikakvu informaciju. Nije važno što Savet nije dobio informaciju, očigledno da nikakvih provera nije bilo jer se ovako u grubo kad pogledate vidite da se to radi o Jakini, jedan od vlasnika je firma sa Kipra, znači to je ta priča o novcu koji je iznošen iz Srbije i onda se vraća. I očigledno je da je bilo potrebno proveriti poreklo tog novca, pre svega što se radi o čoveku koji je upravo zbog tih krivičnih dela bio na poternici i trebalo je videti o čemu se tu stvarno radi. Očigledno je da ne samo što je sada vidimo upropašćena Jugoremedija, nego je to bio način da se opere taj veliki novac.

B92: Jovica Stefanović do vlasništva u Jugoremediji došao je kupujući 41,93 odsto vlasništva firme na aukciji Agencije za privatizaciju 10. septembra 2002. Privatizacija Jugoremedije jedan je od primera kako je novac sa Kipra direktno uložen u kupovinu jednog preduzeća u Srbiji. Pri prodaji zaključena su dva ugovora, da Stefanović plati ugovorenu cenu u roku od pet dana i da u roku od 30 meseci investira 360 miliona dinara u dve rate, a dogovoreno je da Stefanović za investiciju odmah obezbedi bankarsku garanciju. Stefanović je Jugoremediju kupio kroz firmu Jaka 80 iz Radoviša u Makedoniji. Prema trgovinskom registru do kog je došla ekipa Insajdera vlasnici Jake su obični akcionari i Jovica Stefanović s vlasništvom 51,97 odsto i Demeno trejd, firma sa Kipra. Jaka 80 izabrana je kao najbolji kupac da plati oko 16 miliona evra, iako podaci iz bilansa ukazuju da je 2001. otvarila dobit od 1,86 miliona evra. Demeno trejd iz Nikozije registrovan je za menadžment i ima tri zaposlena, adresa je nepoznata, a osnivački kapital 1.000 dolara. Firmom upravlja advokatska kancelarija Tasosa Papadopulosa, koja je upravljala i sa osam of šor kompanija koje je tokom devedesetih država Srbija otvarala na Kipru.

Odlukom Višeg trgovinskog suda dokapitalizacija Jugoremedije je poništena, malim akcionarima je vraćeno 58 odsto vlasništva, a državi 42 odsto. Prošlog meseca mali akcionari su izabrali novi upravni odbor i novo rukovodstvo. Gubitkom Jugoremedije Stefanović je izgubio vlasništvo u firmi Luxol, dok je vrbaška Medela još pod sporom jer je u međuvremenu pokušao da je preuzme van berze.

Stefanović je osamdesetih otvorio malu nišku firmu Nini. Zbog veza sa Smiljkom Kostićem, tadašnjim direktorom Duvanske industrije Niš, bio je jedan od ekskluzivnih distributera cigareta niške fabrike. U vreme sankcija na crno je preprodavao lekove slovenačke firme Krka privatnim vlasnicima apoteka u Nišu. 1998, posle afere s fabrikom DIN i hapšenja Smiljka Kostića, Jovica Stefanović je napustio zemlju. Osumnjičen je za krivična dela zloupotrebe službenog položaja i zloupotrebe ovlašćenja u privredi od oko dva miliona dinara izvršenih tokom poslovanja s Duvanskom industrijom Niš i Srpskom komercijalnom bankom i drugim bankama i firmama u gradu. U Srbiju i Niš vratio se 2003. pošto mu je Okružno tužilaštvo iz Niša ukinulo pritvor i nacionalnu poternicu koja je bila raspisana za njim zbog pomenutih krivičnih dela. Položio je kauciju od 250.000 evra. I Jovici Stefanoviću krenulo je dobro tek posle 5. oktobra i pada Miloševića. Za veoma kratko vreme uspeo je da od gazde male niške firme Nini postane vlasnik poslovne imperije koja danas broji više srpskih preduzeća. Špekulacijama na berzi, u nekim slučajevima koristeći akcije Jugoremedije, kasnije je postao većinski vlasnik Medele iz Vrbasa, Elida iz Gadžinog Hana, Elinda iz Valjeva, Luxola iz Zrenjanina, Žitoprometa iz Niša, Vetproma iz Novog Sada, Pivare Niš, Srboleka iz Beograda i Prosvete iz Niša. Vlasnik je i 15 odsto kapitala banke AIK.

Verica Barać: Sve izveštaje smo dostavljali Vladi, pa Vlada je reagovala da je to bezveze, da nije uopšte ni važno, to je inače stav Vlade bio, da nije ni važno čiji je novac, mislim, otkud mi znamo, važno je da je novac ušao u zemlju i stalno su govorili kako je to jako dobra kupovina, da je postignuta odlična cena i da je to jedna onako uspešna što bi se reklo prodaja na berzi.

B92: Miroslav Mišković vlasnik je holdinga Delta, najveće kompanije u Srbiji, a njegovo bogatstvo procenjuje se na 1,5 milijardi dolara. Broj firmi koje su u vlasništvu Miškovića neprekidno raste poslednjih godina. Miškovićeva kompanija bavi se proizvodnjom, maloprodajom, izvozom, uvozom, zastupanjem stranih firmi, distribucijom, razvojem nekretnina, uslugama inženjeringa i konsaltinga, brokerskim uslugama i uslugama osiguranja. Kompanija zapošljava 16.200 ljudi. Krajnji vlasnik svih kompanija Delta je of šor firma sa Kipra Hemslejd. U Delti kažu da je to normalno i da je Hemslejd vlasnik po savetu stranih stručnjaka jer svuda u svetu sve velike kompanije tako funkcionišu i to je potpuno po zakonu da bi se platio manji porez. U of šor zonama porezna stopa je znatno niža.

B92: Da li je za vas recimo sporno što je of šor kompanija Hemslejd Miroslava Miškovića osnivač banke Delta, da li je to po našem zakonu dozvoljeno?

Mlađan Dinkić: Jeste.

B92: Sada, po novom zakonu, ili je oduvek dozvoljeno?

Mlađan Dinkić: Po zakonima kad se to dešavalo je bilo dozvoljeno, a mislim da je dozvoljeno i sada.

B92: Dobro, i kada recimo...

Mlađan Dinkić: Nevezano za Deltu, za bilo koju firmu...

B92: Dobro, sad smo samo uzeli kao primer. Ta banka je prodata, taj novac... znači, Miroslav Mišković ovde nije platio porez zato što je to banka of šor kompanije.

Mlađan Dinkić: Isto tako kao što imate druge banke čiji su osnivači of šor kompanije koje nisu platile porez zato što je to tako.

B92: Dobro, ali to je normalno, legitimno, po zakonu sve, sve je u redu?

Mlađan Dinkić: To nije samo zakon koji je u Srbiji, Srbija nikad nije pisala neke sopstvene zakone, posle 2000. uglavnom smo kopirali zakone iz Evropske unije. Recimo, evo, daću vam primer, kada je bila, ne znam, neka transakcija oko privatizacije... evo vam Telenor, velika norveška kompanija, vrlo poznata i jedna od verovatno najkredibilnijih u svetu. Norvežani su jedan od najpoštenijih naroda, pa oni su takođe transakciju izvršili preko... čini mi se, da li neke zemlje, Švajcarske ili nešto slično da bi platili manji porez, što je potpuno... to rade svi. To nije Srbija, to je svet.

B92: U Delti tvrde da su uvek radili sve po zakonu i regularno i da su njihove arhive s dokumentacijom dostupne za sve nadležne institucije koje hoće da provere kako je radila ta kompanija. Oni takođe navode da su od prodaje banke Delta zaradili oko 350 miliona evra i da je to novac kojim su kupili dosta preduzeća na privatizaciji u Srbiji.

U vlasništvu Miroslava Miškovića je veći deo maloprodaje u Srbiji, lanac prodavnica Maxi, Pekabeta ili C market. U većim gradovima sve je veći broj hipermarketa Tempo, od prošle godine strateški partner mu je vlasnik hrvatskog Agrokora Ica Todorić, a od spajanja dve firme trebalo bi da nastane preduzeće s profitom od pet milijardi evra koje će se kotirati i na londonskoj berzi. Automobili fiat, alfa romeo, lančia, honda, reno traks, BMW, kozmetika nivea, sportska oprema nike, garderoba marke zara i jana, mnogi prehrambeni proizvodi u Srbiju dolaze preko Miškovićevih firmi. Ima ekskluzivni ugovor s kompanijom Intersport. Strateški je partner s grupom Đenerali i kroz firmu Delta Đenerali prodaje osiguranja raznih vrsta. Što kroz aukciju, što kroz dokapitalizaciju ili na tenderima, Mišković je između ostalog došao do vlasništva Preduzeća za puteve Beograd. U vlasništvu Delte su i poljoprivredna preduzeća Napredak iz Stare Pazove i Jedinstvo iz Apatina, firma Seme iz Sombora, somborsko Sunce i industrija ulja Dunavka iz Velikog Gradišta, jagodinska klanica za proizvodnju suhomesnatih proizvoda Juhor, trgovinska firma Namateks iz Subotice, beogradska Obuće. Većinski je vlasnik i novosadskog Bazara, u njegovom vlasništvu je poslovni prostor Investbanke na Terazijama. Dobio je pravo izgradnje smeštaja za potrebe Univerzijade koji će u novobeogradskom bloku 67 posle sportskog događaja postati tržni centar. Veliki tržni centar planiran je i na zemljištu koje je nekad pripadalo preduzeću Autokomanda, a koje je Mišković kupio na aukciji. Gradi multipleks bioskop, kuglanu, igraonice za decu i fitnes centar, raznovrsne tematske restorane i kafiće. Kao vlasnik oranica po Srbiji opet je jedan od najvećih jer je uspeo da kupi 20.000 hektara zemlje kroz poljoprivredne kombinate u Vojvodini.

Proizvodi i trguje kukuruzom, pšenicom, ječmom, proizvodima od uljarica i stočne hrane, suncokretom, sirovim i jestivim uljem, bavi se i preradom mesa. Miškovićeve firme i fabrike trguju i proizvode pesticide, mineralna đubriva, granulate, gume, pa i viljuškare, motorna ulja, antifriz, akumulatore i rezervne delove za bicikle. Firma Delta brokers zauzima treće mesto prema tržišnom učešću trgovinom na beogradskoj berzi. Londonski Sandej tajms sredinom prošle godine je pisao da je Mišković svom sinu kupio vilu u Londonu vrednu 25 miliona funti. Iza svih Miškovićevih firmi stoji međutim kiparska firma Hemslejd, koja je bila i vlasnik banke Delta sve do prodaje italijanskoj banci Inteza. Mišković je na tom poslu zaradio 350 miliona evra, a novac od prodaje je ponovo završio na Kipru.

Božidar Đelić: Detajkunizacija zemlje Srbije nije moguća, kao što nije moguća detajkunizacija bilo koje zemlje. Imate li u Rusiji detajkunizaciju? Imate jednog tajkuna u Sibiru i seriju drugih tajkuna koji rade. Pogledajte Francusku, kada je predsednik Širak izabran u trećem pokušaju prati ga cela nacija, gde on ide, u njegov izborni štab, ne, ide da večera s kim - s najvećim tajkunom Francuske gospodinom Pinoom. Pogledajte administraciju SAD, pogledajte šta se dešava u Engleskoj oko finansiranja Laburističke partije. Ne želim da kažem time narodu - o, pa pošto su svi tako povezani, ušemljeni, sve je to prljavo, onda nema veze, ne kažem to.

B92: Prema procenama iz EU, više od 60 odsto novca koji je iznet iz zemlje bio je opljačkan od građana Srbije. U EU takođe smatraju da se veliki deo novca koji je iznet na Kipar vratio kroz privatizaciju u zemlju jer nije na vreme donet zakon koji reguliše učešće stranih investicionih fondova u privatizaciji.

Dragomir Janković: Ali, vi imate da je 90 odsto privatizacije završeno u Srbiji, vi donosite zakon o investicionim fondovima tek kad završite privatizaciju, što je nelogično.

B92: A šta to znači, da smišljeno nije donet zakon...

Dragomir Janković: Pretpostavljam da jeste zaista jer ne vidim nijedan razlog, država koja ne želi da joj taj crni novac uđe u legalne tokove, odnosno da neki ljudi koji su izneli novac postanu vlasnici nekih fabrika, a između ostalog i iz tih fabrika se iznosio novac na slične načine. Te fabrike su i postale manje vredne upravo zbog toga što je taj novac od njih odliven i preliven u te nekakve crne tokove ili na račune tih ljudi koji su napravili privatizacione fondove.

Rade Terzić, Okružno javno tužilaštvo 2001-2003: Prvo, vezano za priču o Kipru i poslovanje naših firmi s Kiprom, ono što je meni poznato i što jeste u domenu mog saznanja, a saznanja potiču isključivo iz perioda dok sam obavljao dužnost, govore da mi nikada nismo imali jasan pregled transakcija s dokazima koji bi ukazivali na postojanje određenih sumnji, odnosno, tako nešto u Okružno tužilaštvo u Beogradu dok sam ja bio tamo nikad nije dostavljeno.

Morten Torkildsen: Kipar i Grčka su nam dali mnogo materijala o izveštajima banaka, šta se posle dogodilo s tim ja ne znam, znam samo da su srpske vlasti dobile kopije svih relevantnih dokumenata što se Kipra tiče i prirodno je bilo da to istraže.

Dragomir Janković: Nažalost, Srbija te četiri milijarde ne tretira kao svoje, te milijarde su na računima pojedinaca ili nekakvih grupacija. Mora da postoji jasna želja i odlučna namera Srbije da do tog novca dođe.

B92: Prema saznanjima Insajdera, haški istražioci su kontigent od više desetina hiljada bankarskih izvoda dostavili istražnim organima u Srbiji 2002. Tu su sve transakcije osam državnih of šor kompanija na Kipru, sve transakcije Beogradske banke na Kipru, ali i transakcije nekoliko firmi u vlasništvu privatnih lica za koje je utvrđeno da su posredovale u nabavci vojne opreme za potrebe MUP-a Srbije i Vojske Jugoslavije. Nalaze se i sumnjive bankarske transakcije danas uspešnih biznismena koji su u milionskim iznosima, ali bez ikakve namene.

Morten Torkildsen: Ja vidim samo jedan razlog, a to je da oni ne žele da to istraže. Ja ne želim da nagađam oko razloga, vi saberite dva i dva, ja neću nagađati. To su sigurno ljudi na važnim pozicijama koji su imali snagu da zaustave to, to je jedino logično obrazloženje.

B92: U potragu za srpskim parama posle 5. oktobra išli su predstavnici Narodne banke, Državne bezbednosti, FIA, haški istražioci, ali i Mlađan Dinkić, Velimir Ilić i Vladan Batić. Dok jedni tvrde da je vlast posle 5. oktobra napravila dogovor s biznismenima koji su tada radili na Kipru, a danas vladaju Srbijom, drugi navode da je dogovor napravljen na mnogo višem nivou, između Srbije i Kipra, jer je u pitanju veliki novac, a treći da se jednostavno izgubio svaki trag i da novac nije mogao da bude nađen i vraćen. Tasos Papadopulos postao je u međuvremenu predsednik Kipra. Biznismeni koji su radili s Beogradskom bankom postali su vlasnici Srbije, Borka Vučić predsednica parlamenta, a država je odustala od istrage da utvrdi ko se nelegalno na štetu građana obogatio i da novac vrati u zemlju.