Transkript prve epizode

Državni zločin - prva epizoda

Na dan ubistva na Ibarskoj magistrali Vuka Draškovića je pratilo 27 pripadnika DB-a. Praćenje je pojačano nekoliko dana pre 3. oktobra 1999, pa su pripadnici DB-a radili u smenama od po 24 sata. Kamion koji je namerno izazvao saobraćajnu nesreću pripadao je Državnoj bezbednosti, a vozač tog kamiona, direktan izvršilac četvorostrukog ubistva, bio je pripadnik Jedinice za specijalne operacije. Tadašnji predstavnici DB-a i ostalih državnih institucija uradili su sve što su mogli, uključujući falsifikovanje dokaza, da bi prikrili zločin. Tek u akciji Sablja Milorad Ulemek Legija se našao na optužnici, iako je od samog početka pravno-ekspertski tim Srpskog pokreta obnove tvrdio da je on umešan u ubistvo. U akciji Sablja na osnovu iskaza Radomira Markovića prvi put je zvanično saopšteno da je Slobodan Milošević naručilac političkih ubistava. I pored svega toga prvostepenom presudom ubistvo na Ibarskoj magistrali nije označeno kao političko, niti Državna bezbednost kao organizator zločina. Nalogodavac presudom nije imenovan. 

Vuk Drašković: Zahvaljujući ovoj političkoj opciji koja sve to podržava i zahvaljujući nerasturenim štabovima zločina u službama bezbednosti i svim njihovim pipcima, po medijima, po tužilaštvu, po sudovima. Ovo je sramota šta se pokušava napraviti od ubistva Zorana Đinđića, recimo, on se ponovo ubija. Kom' se prohte, kaže, ubio ga je robot, a nije ga ubio ubica, nego ga je ubio robot. I onda to mediji u Srbiji uhvate, pa to razvlače, pa relativizuju, pa se rugaju smrti. Najbolje znam koliko to boli, koliko je to strašno i najbolje znam da to ta ista banda ubija ponovo. Oni su lansirali priče posle Ibarske magistrale da zapravo i nisam bio na Ibarskoj magistrali, nego da je to bila saobraćajna nesreća, a da sam ja to koristio u političke svrhe, da sam došao odnekud iz kukuruzišta.

oživeo sam da posle Ibarske magistrale, posle i onoga što su mi pokušali u Budvi, nakon Zoranovog ubistva, kad je u akciji 'Sablja' samo tokom mesec dana predanog rada policije zapravo pukla ta razbojnička pećina i samo smo je tada malo videli. Da mi ljudi dolaze kući i izvinjavaju se što svih tih godina su zapravo odnekud verovali da je na Ibarskoj magistrali bila saobraćajka, običan udes, a da sam u Budvi sam pucao u sebe. Eto, to je učinak ovog štaba ubica koji ubija ponovo. Oni nisu ni taknuti. 

B92: Već šest godina i pored svih dokaza nema pravosnažne presude za ubistvo na Ibarskoj magistrali. Od samog početka taj sudski proces obeležile su, kako se ispostavilo tek danas, mnoge opstrukcije. Na tom primeru pokazalo se koliko je za jedan sudski proces bitna politička situacija u zemlji. Vođena su dva sudska procesa i donete su dve presude protiv različitih učesnika. U prvoj, iz januara 2003. bez odgovornosti Milorada Ulemeka Legije, a u drugoj, koja je doneta 2005. ne postoji odgovornost DB-a i Radomira Markovića za organizovanje ubistva. Na osnovu sudskih dokaza i saznanja iz istrage videćete ko je sve i na koji način učestvovao u pripremi za ubistvo i kako izgleda kada cela država učestvuje u prikrivanju takvog zločina. Sve ono što se već šest godina namerno ili slučajno skrivalo od javnosti, večeras će biti emitovano u Insajderu. 

Kada je dva dana pre ubistva na Ibarskoj magistrali Srpski pokret obnove saopštio da je kidnapovan radnik Direkcije za građevinsko zemljište u javnosti nije bilo nikakvih reakcija. Ispostavilo se tek kasnije da su radnici DB-a oteli svog dugogodišnjeg radnika Vladu Nikolića, za kojeg su mislili da je blizak Srpskom pokretu obnove. On je zbog odavanja službene tajne proveo 13 meseci u zatvoru, da bi na kraju tužilac odustao od krivičnog gonjenja, a država mu platila odštetu od 100.000 evra. Nikolić je 17 godina radio u DB-u. Iz službe je izbačen dolaskom Radomira Markovića zato što je označen kao čovek blizak SPO-u. Posle napuštanja Državne bezbednosti 1. septembra 99. počeo je da radi kod Veselina Boškovića, člana Srpskog pokreta obnove, odnosno direktora Direkcije za građevinsko zemljište. Tek danas, nekoliko godina kasnije, Nikolić objašnjava da je otet zbog priprema za ubistvo na Ibarskoj magistrali, jer bi na slobodi bio čovek koji može da smeta Državnoj bezbednosti u prikrivanju zločina. 

Vlada Nikolić: Prošlo je šest godina od kad se to desilo, a ja ni dan danas, iako sam se bavio time i pokušavao da rešim tu zagonetku, zašto se to desilo, zašto sam ja 1. oktobra 99. kidnapovan i pošto nema nijedan racionalni argument i pošto znam da sam proveo u zatvoru nevin preko godinu dana, jedino što je racionalno objašnjenje da sam nestao iz javnog života i završio u nekom podrumu zato što su akteri i scenaristi Ibarske magistrale smatrali da im ja nisam dobar svedok na slobodi. Zašto nisam dobar svedok - zato što sam em radio u Direkciji za građevinsko zemljište, i bio već sa Veselinom Boškovićem u konkretnim dobrim odnosima, a sem toga obzirom na vreme provedeno u Službi državne bezbednosti imao sam puno prijatelja tamo, dobrih drugova koji sigurno da bi došli do mene i nešto mi rekli. Znači, ja bih 3. oktobra već sigurno imao neki podatak i nešto više od javnosti znao o tome šta se dogodilo na Ibarskoj magistrali tog dana. Zato je verovatno neko lepo isplanirao i sklonio me u podrum. 

I ono što pamtim iz tog perioda, opet je vezano za Ibarsku magistralu, je 3. uveče, 3. oktobar uveče kada islednik izlazi iz te prostorije gde me isleđuje i saopštava stražarima, koji su pripadnici JSO-a, da slučajno ne vidim sutrašnje novine. To pamtim zbog toga što ja novine nisam video uopšte od kad sam u tom podrumu bio i bilo mi je čudno zašto to saopštava. Onda sam razmišljao da saopštava to zato što je nešto veliko, krupnim slovima na naslovnoj strani, a to nešto je ubistvo nekog mog člana porodice ili tako nešto, i znam da nisam celu noć mogao da se smirim na temu šta to ima u sutrašnjim novinama što ja ne smem da vidim. 

B92: Ispostavilo se, bila je Ibarska magistala. 

Vlada Nikolić: Ispostavilo se da je bila Ibarska. 

B92: A ko je bio taj islednik koji vas je ispitivao i šta su vas sve ispitivali? 

Vlada Nikolić: Islednik je bio Goran Živaljević, on je posle u ovim promenama promovisan, odnosno napredovao je i postao je zamenik direktora Službe državne bezbednosti. 

B92: Goran Živaljević je na to mesto postavljen kada je Vlada Zorana Đinđića odlučila da smeni Andriju Savića i Milorada Bracanovića. Živaljević je i sad pripadnik Službe državne bezbednosti. Mnogi koji su '99. godine učestvovali u otmici Vlade Nikolića i danas rade u Državnoj bezbednosti. 

Vlada Nikolić: Zaustavila me patrola saobraćajne policije, rekla mi da napustim vozilo, otvorim gepek. Kada sam otvarao gepek onda je prišao beli kombi čuveni, istrčala četiri momka iz belog kombija, kao teroristi su mi stavili kesu na glavu, lisice na ruke i strpali me u kombi, vozili me dva-tri sata ko zna kuda i odveli me u taj podrum. 

B92: Nikolić je tek kasnije saznao da je četiri dana bio u podrumu Instituta za bezbednost na Banjici. 

Vlada Nikolić: Pitanja su bila razna, koliko sam puta sedeo sa Danicom Drašković, pošto sam ja u tom interegnumu od napuštanja Službe do zaposlenja u Direkciji za građevinsko zemljište zaista sedeo javno po gradskim kafanama sa gospođom Drašković. Onda je stalno bilo pitanje da li sam sedeo i gde sam sedeo i šta sam joj rekao. I onda sam im stalno odgovarao isto, da sam sedeo, da smo pili kafu i ćaskali o svemu i svačemu, ali da o temi koja se ticala mog prethodnog posla nikad nijednu reč nismo progovorili. I naravno da je to njima bilo nezamislivo i nemoguće i stalno smo se vrteli u tom začaranom krugu. 

B92: Paralelno sa uklanjanjem opasnog svedoka Služba državne bezbednosti, prema svedočenju radnika te Službe, desetak dana pre Ibarske magistrale intenzivira praćenje Vuka Draškovića. 

Iskaz Saše Đurđevića, radnika DB-a: Što se tiče opservacije Vuka Draškovića znam da je vršena u kontinuitetu dve-tri nedelje pre kritičnog događaja.

Iskaz Stevana Baste, radnika DB-a: Što se tiče operativnog dela prema Vuku Draškoviću mogu reći da je on u dužem vremenskom periodu obrađivan kao prioritetan objekat. Nakon podnošenja ostavke Vuka Draškovića na mesto podpredsednika Savezne vlade i izlaska njegove stranke iz Vlade nama je preneto da je Milan Radonjić, šef beogradskog centra DB-a izdao nalog po kojem se operativno angažovanje trećeg odeljenja mora maksimalno intenzivirati. Za nas je to značilo smenski rad, 24 sata dnevno, u kojem je svaka bitna informacija o Vuku Draškoviću morala biti dostavljena u najkraćem roku načelniku Centra Milanu Radonjiću. Tajno praćenje Draškovića je uvek primenjivano na inicijativu Milana Radonjića. Nekoliko dana pre polaska Vuka Draškovića na Ravnu goru, primenom operativno-tehnički mera dobili smo definitivnu potvrdu da će on putovati. Tada smo preko našeg načelnika Radovana Božovića dobili naređenje od Milana Radonjića da dođemo do tačnog podatka kada polazi, sa kim i koliko automobila. Pre događaja na Ibarskoj magistrali komentarisali smo pritiske od strane Radonjića da mora u svakom momentu znati gde se nalazi Vuk i šta namerava. Pitao sam se šta oni ustvari hoće, a odgovor mog načelnika Božovića je glasio - rade ga kao da hoće da ga koknu i ne znam kako mi svoje glave da sačuvamo. 

Vuk Drašković: Pretpostavljao sam, imao najave, dojave da sam non-stop pod pratnjom, ali to mi je bio način života, znao sam da me prate godinama, godinama pre toga, ali da me prate tako intenzivno iz minuta u minut, to ću saznati kasnije. 

B92: Tog dana niste primećivali ništa čudno, kad ste krenuli od kuće...? 

Vuk Drašković: Ne. 

B92: Pošto ih je bilo najviše tog dana, zapravo posle se to videlo iz iskaza svedoka. 

Vuk Drašković: Pa, bilo ih je više od 40, ali ja ih nisam video i nisam mogao ni da pretpostavim da bih tog dana mogao da budem iz bilo kog razloga meta praćenja. Znao sam da me slušaju, da slušaju moju svaku izgovorenu reč i pretpostavljao sam da znaju, a znali su, da sam tri dana pre 3. oktobra dogovorio sa sveštenikom Ljubom Rankovićem da izađe na Ravnu goru, da nipošto to ne kaže nikome ni od članova Opštinskog odbora SPO u Valjevu, da želim gore da dođem sa suprugom, sa Pajom Krunićem, prosto da obiđem kako idu radovi na izgradnji ravnogorskog Spomen doma i da želim da budem sam. Znači, neću stranku, neću nikakvo opterećenje, hoću malo i da se odmorim. 

Upravo zbog toga, ispostaviće se, što su znali da nema nikakvoga skupa, da ću tog dana biti potpuno ogoljen, sam, izabrali su taj dan za zločin. To je bilo najlakše, jer ipak bi bilo teže da sam išao na partijski skup, jer bi bilo logično pretpostaviti da bi me pratili toliki drugi ljudi i iz obezbeđenja iz Srpskog pokreta obnove. Ovako, došli su Zvonko, Gaga i Vučko i to ne toliko radi obezbeđenja koliko da bi mi pravili društvo i trebala je da ide Dana i moj vozač i to je bilo sve. Vesko je došao neočekivano, neočekivano se... nenajavljeno pojavio pred sami naš polazak i nećkao se da li da ide, da li da ne ide, na kraju je rekao - idem, rano ćemo se vratiti, ali pod uslovom da Vuk ide u mojim kolima. Tako sam ja iz džipa u kojemu sam već sedeo takoreći, prešao kod njega u kola. 

Iskaz Srđana Lazića, radnika DB-a: Sećam se kritičnog događaja, imali smo tog dana zadatak da pratimo Vuka Draškovića, zbog toga su se dva naša automobila nalazila na obrenovačkom putu na izlasku iz Beograda, a dva na Ibarskoj magistrali. 

B92: Služba državne bezbednosti obezbedila je dve osmatračnice u blizini Srpskog pokreta obnove. Jedna se nalazila u zgradi Kolarca, a druga u zgradi Beka. Radnice na poslovima reprodukcije materijala dobijenog prisluškivanjem svedočile su pred sudom da su radile u tri smene i da su izveštaj o tome šta je s kim razgovarao Vuk Drašković morale da dostavljaju odmah nadležnima u Službi. 

Dragoljub Todorović: Jeste, to je bilo atipično. Oni su sve na sudu, Radonjić i Marković su na sudu predstavili da je to uobičajeno, rutinsko, normalno praćenje Vuka Draškovića, međutim, iz svih dokaza, tu se videlo, tu je bilo angažovano celo deveto odeljenje, to prateće, nekoliko ljudi nije, njih ima 40, Vuka je pratilo 27. Išao je šef odeljenja Panić, išao je njegov zamenik Tomaš, išli su dvojica šefova smene, Ljubojević i Dragan Pavić. Dakle, to je bila jedna, kako bih rekao, najšira moguća akcija. Dakle, od 40 zaposlenih pratili su... to nije rutinsko praćenje... Dalje, oni su pribavljali podatke koji nisu tipični, koji nisu potrebni za redovno i rutinsko praćenje. Sedmo odeljenje, prisluškivanje, sa prislušnih uređaja u stanu koji su bili kod Vuka Draškovića i sa telefona su radili u tri smene, to su uglavnom žene. One su svedočile na sudu, one nikad ranije nisu radile tako detaljne informacije pribavljale. Bilo je bitno na kom mestu Vuk sedi, u kojim kolima se vozi, to nije deo rutinske operacije, to se sve posvedočilo. Dalje, imamo jedan vrlo važan podatak, da je Radonjić zvao Gajića, načelnika RDB-a u Valjevu da proveri da li toga dana ima nešto na Ravnoj gori. Da je Gajić poslao jednog Cvetkovića, svog operativca iz Ljiga, da je on otišao na Ravnu goru i video da tamo nema ništa, o tome obavestio Gajića, a Gajić Radonjića. Oni su znali da se tamo ništa ne dešava. Dalje, nikada ranije Vuk Drašković i kada je išao na velike svečanosti na Ravnoj gori, na velike sabore, na mitinge, nije praćen. Dalje, Beogradski centar nikad ne prati dalje od Lipovačke šume, ovde su ga pratili u dva pravca.

Iskaz Aleksandra Radosavljevića, radnika DB-a: Na dan kada je došlo do saobraćajne nesreće organizovano je više ekipa u vezi praćenja Vuka Draškovića, pošto smo imali informacije da tog dana treba da ide na neki savet. Prva smena je imala zadatak da kontroliše stan Vuka Draškovića i da ga prati po njegovom izlasku iz stana. Znam da smo kolege Lazić i ja bili na početku Ibarske magistrale u kolima Polo ljubičaste boje civilnih tablica. Inače, sve ekipe koje učestvuju u zadatku međusobno su povezane preko radio veze. Čini mi se da je bilo iza podneva kada je javljeno da nailazi Vuk Drašković. Krenuli smo za njim, tada se u susret svima nama pojavio kamion koji je kada se približio Audiju u kojem je bio Vuk skrenuo na levu stranu, praktično ka svima nama. Mi smo naglo zakočili i zaustavili se na 5 do 10 metara od Audija. Stajali smo tako jedno pet minuta, bili smo nabijeni emocijama, besni, jer niko nam nije rekao za to šta može da se desi, a praktično smo i mi mogli da završimo pod kamionom pošto smo pratili tu kolonu. Kada sam ovo rekao, moram da kažem da smo svi pomalo profesionalno deformisani i polazimo od toga da ipak ima malo slučajnosti. 

Iskaz Zorana Pavića, radnika DB-a: Nekoliko dana pre puta Vuka Draškovića na Ravnu goru bio sam obavešten od strane Milana Radonjića da će moje odeljenje raditi na tajnom praćenju istog. 3. oktobra ekipe su se postavile na uobičajen način, oko 8 ujutru na lokacijama koije su bile dogovorene prethodnog dana. Negde oko 10 nazvao me je telefonom Milan Radonjić i tražio da ga o pokretu Vuka Draškovića iz kuće odmah izvestim i da javim tip, odnosno marke automobila, njihove registarske oznake, kao i raspored ljudi u njima. Takva praksa do tada uopšte nije bila uobičajena. Zahtev za tačan raspored sedenja u automobilima nismo dobijali ni za jedno drugo lice koje smo pratili, već se to tražilo samo u odnosu na Vuka Draškovića. 

B92: Vuk Drašković iste večeri saopštava da je u pitanju pokušaj njegovog ubistva i da se na Ibarskoj magistrali dogodilo ubistvo, a ne saobraćajna nesreća. 

Vuk Drašković: Rekao sam - u pitanju je atentat, jer sam video kako je bilo. Sedeo sam sa Veskom u kolima, on je bio za volanom, iza nas su išli Zvonko, Gaga i Vučko i odjednom, namerno u punoj brzini kamion napušta traku svoju desnu i kreće na naš auto. Koliko je mogao Vesko je munjevito reagovao, čak je i ablendovao i malo je falilo da izbegne jer je maksimalno otišao na desnu stranu. Došlo je do udara strahovitog, lomljave, ja sam imao utisak da je to trajalo dugo, dugo, okretali smo se, obrtali i kad sam izašao iz automobila, počeli su se okupljati tu neki ljudi, borio sam se Vesku za život, tražio sam Zvonka, Gagu i Vučka u pomoć, da idu po hitnu pomoć, a neki čovek, kasnije ću saznati da je u pitanju nečovek, to je bio neki od agenata Državne bezbednosti, onako je nasmejano rekao - oni su već otišli po hitnu pomoć. Ja u tom trenutku nisam znao da su oni pod kamionom, da gore, kamion je bio obavijen dimom, čule su se eksplozije, što znači da je bio ugrađen i eksploziv. Iz svega toga bilo je jasno da je u pitanju atentat. 

Iskaz Aleksandra Radosavljevića, radnika DB-a: Bili smo na licu mesta kada se dogodila saobraćajna nesreća na Ibarskoj magistrali. Nakon otprilike pola sata iz pravca Beograda došla je jedna siva metalik škoda tipa Oktavija ili Felicija. Vozilo se zaustavilo ispred našeg vozila, s tim da je vozač iz prve brzine naglo zakočio ispred nas, izašao i krenuo peške ka mestu udesa. Kada je bio u visini audija osmotrio je šta se dešava, pa pošto nije bio daleko od mene čuo sam da je promrmljao samo za sebe 'u pičku materinu, đubre je još živo'. Zatim se vratio u kola i otišao. Mislim da ta Škoda uopšte nije imala registarske tablice.

Iskaz Stevana Baste, radnika DB-a: 3. oktobra posle saobraćajne nesreće na Ibarskoj, ja i načelnik Božović smo po izlasku iz prostorija Centra u nekoliko rečenica prokomentarisali taj događaj izražavajući sumnju u pozadinu svega što se dogodilo, pri čemu je Božović u jednom trenutku rekao - Ma, Stevane, ovo su ubice. Ja sam zaključio da se to odnosi na Milana Radonjića i njegove pretpostavljene, pa ga nisam pitao na koga misli. Posle događaja na Ibarskoj usledio je ponovo zahtev Radonjića da intenziviramo praćenje Vuka, jer je, kako nam je objasnio, bilo neophodno da se prikupe svi komentari kojima se RDB optužuje za nesreću na Ibarskoj. Mogu sa sigurnošću da tvrdim da su svi izveštaji sa ovom temom prosleđivani Radomiru Markoviću. 

B92: Odmah posle ubistva na Ibarskoj magistrali strategija države bila je da se sve predstavi kao klasična saobraćajna nesreća. Zbog toga je istraga ustupljena Opštinskom sudu u Lazarevcu, kao nadležnom za krivično delo počinjeno iz nehata, a ne sa namerom. U skladu sa tim policijski general Dragiša Dinić već 8. oktobra saopštava da je do udesa došlo zbog prebrze vožnje nastradalih. Istražni sudija koji je vršio uviđaj na licu mesta bio je Krsto Bobot. On je nekoliko dana posle ubistva na Ibarskoj magistrali izjavio da je taj deo puta poznat po brzim vožnjama i čestim saobraćajnim nesrećama sa tragičnim posledicama. Krsto Bobot je danas advokat i zastupa optužene za ubistvo premijera Srbije. Okružni javni tužilac u vreme ubistva na Ibarskoj magistrali bio je Andrija Milutinović. Srpski pokret obnove podneo je krivičnu prijavu protiv Milutinovića za krivično delo prikrivanja zločina, ali je ta prijava odbačena kao neosnovana. Andrija Milutinović je tada kao okružni javni tužilac tvrdio da je u pitanju saobraćajna nesreća iz nehata.

Andrija Milutinović: Mi prvo ne znamo u tom momentu ko je izvršilac, iz kog je razloga, razumete. Mogao je da bude... pazite, mogao je da bude pijan čovek, da pređe na drugu stranu, razumete, eto, što se često događa i da usmrti ne jedno, dvoje, četvoro nego da usmrti deset lica. 

B92: Pa, dobro, da li vam je bilo čudno što taj pijan na primer uspe da pobegne? 

Andrija Milutinović: Molim? Čekajte, ali to tužilac ne može... nije on Vava da zna šta se dogodilo. On ima saobraćajnu nezgodu, u tom smislu je policija i podnela prijavu protiv nepoznatog izvršioca... 

B92: Imate recimo tvrdnju jedinog preživelog u tom slučaju, Vuka Draškovića, koji iste večeri, 3. oktobra daje izjavu i tvrdi da je u pitanju ubistvo, odnosno pokušaj njegovog ubistva, ali ubistvo četvorice funkcionera SPO. Zar to nije dovoljno tužiocu da...? 

Andrija Milutinović: Ne, ne, to nije dovoljno nijednom tužiocu, možda pod nekim okolnostima... da je konkretno gospodin Vuk Drašković, da je rekao ono što mi ne znamo, razumete, da on ima saznanja koja mi ne znamo. Nažalost, na primer da ne zna tužilac, da ne zna policija..... 

B92: Pa, ispostavilo se da je rekao i da ima. 

Andrija Milutinović: Pa, nije dovoljno, znate. Ja mogu sad da kažem neko da je skrenuo... razumete... da je hteo... da prelazim prelaz, razumete... Nije to dovoljno za postupanje, treba da ima... Sudija, tužilac profesionalac on mora na osnovu podataka, činjenica... 

B92: Odmah posle tragedije na Ibarskoj magistrali Srpski pokret obnove saopštava da počinje paralelnu istragu, jer su, kako je tada saopšteno, ubice komandovale i policijom i pravosuđem. 

Vuk Drašković: Mi smo pravno-ekspertski tim Srpskog pokreta obnove za istragu o zločinu formirali već 9. oktobra i ovde sam ja dao instrukcije da se u istragu krene tako što će se poći od kamiona. Odmah koji dan iza toga dobili smo informaciju i obavestili javnost da registarskih tablica nema, to smo i sami ustanovili u zvaničnoj kompjuterskoj evidenciji vozila.

B92: Pošto su tablice kamiona pronađene na licu mesta nije bilo moguće sakriti njihov broj. Onda je, kako se ispostavilo, bilo jedino moguće da se broj tih tablica izbriše iz evidencije. 

Iskaz Branke Ilić, Odeljenje za specijalne evidencije MUP-a: Posle udesa na Ibarskoj, nekoliko dana posle, pozvao me je pretpostavljeni Vidan Mijailović i rekao mi da donesem ručno evidenciju i sve što imam u dosijeu u vezi registarskih tablica. Sa tom dokumentacijom ušla sam u kabinet kod Mijailovića. Tamo je već bio general policije Dragiša Dinić. Uzeo je ručni registar i otvorio ga, pa je počeo da komentariše šta to i kakve podatke unosimo. Nisu mi bili jasni ti komentari, ali rečeno mi je da sam slobodna i da će mi registar biti vraćen. Posle nekog vremena, kada mi je registar vraćen primetila sam da u njemu nedostaje tri do pet listova, između ostalog nedostajali su listovi gde je bila pomenuta registracija za vozilo BG 994, zbog koga mi je traženo sve ovo. 

B92: Srpski pokret obnove dolazi do dokaza da je dva dana uoči zločina na Ibarskoj magistrali kamion servisiran u vulkanizerskoj radnji kod motela 'Braća Šarić', a račune za servisiranje platio je MUP. Sutradan su pripadnici DB-a i MUP-a posetili tu radnju i radnici su, kako su posle svedočili na sudu, shvatili da im je bolje da ćute o servisiranju kamiona. 

Već 1. novembra Srpski pokret obnove saopštava da je pravno-ekspertski tim došao do dokaza da je kamion-ubicu zaplenila Savezna uprava carina i ustupila ga u septembru '98. godine MUP-u Srbije. Rešenje o dodeli kamiona MUP-u potpisao je načelnik Savezne uprave carina Petar Rajić. Neposredno posle ubistva na Ibarskoj magistrali generalni direktor Carine Mihalj Kertes naredio je svom načelniku Petru Rajiću da izmeni rešenje kojim je kamion dodeljen MUP-u i da izda falsifikovano rešenje da je kamion ustvari dodeljen EPS-u, odnosno rudniku Belaćevac na Kosovu. Rajić je to odbio da učini. Srpski pokret obnove saznaje za tu informaciju i javno zahteva da Rajić bude saslušan. Dvadeset dana kasnije Petar Rajić je poginuo u saobraćajnoj nesreći na Ibarskoj magistrali. O toj nesreći, u kojoj je poginuo visoki službenik Carine nije objavljena vest ni na jednoj televizijskoj stanici, ali ni u jednim novinama. Srpski pokret obnove tvrdi da je DB tada uklonio još jednog ključnog svedoka, ali da je to već šest godina zataškano. 

Vuk Drašković: Pa, sudario se sa nekim malim Jugom, on vozio džip Micubiši, pa u tom strašnom sudaru gde džipu ništa nije bilo čovek poginuo, a zamislite, prilikom sudara kad je došla policija na uviđaj toga Juga sa kojim se sudario nije nigde bilo, nego su ga našli u susednom selu i putnike istog Juga su posle tražili po selu, da kao tobože posvedoče da su bili u tom malom autu. Naravno, mislim da je u pitanju ubistvo i žalosno je što do dana današnjega nije istraživano i ubistvo Petra Rajića.

B92: Odmah posle pogibije Rajića Mihalj Kertes je po nalogu Radomira Markovića falsifikovao rešenje kojim je kamion-ubica sa Ibarske magistrale dodeljen MUP-u. Kertes je pod istim datumom napravio lažno rešenje o dodeli tog kamiona EPS-u, odnosno rudniku Belaćevac na Kosovu. Na tom falsifikovanom rešenju bio je falsifikovan potpis Petra Rajića koji je poginuo nekoliko dana pre toga. Tada je sastavljeno i lažno rešenje po kojem je taj kamion 2. septembra preuzeo i na Kosovo odvezao izvesni D. Prodanović, međutim, i taj potpis je bio lažan, jer je Prodanović bio ubijen od strane albanskih terorista nekoliko meseci ranije. 

Dragoljub Todorović: Međutim, već u oktobru, dakle, 18. oktobra inspektor Surla, inspektor Trećeg odeljenja Javne bezbednosti MUP-a Beograd je saslušao 7-8 najodgovornijih radnika koji bi to mogli znati iz površinskog kopa Belaćevac i svi su rekli da taj kamion nije bio tu. Kasnije se ispostavilo da taj kamion, dakle, taj podatak je imao okružni javni tužilac kada je odbacio prijavu. Imao je podatak i da registarske tablice pripadaju vozilu Resora državne bezbednosti. 

B92: Pošto predstavnici tadašnjeg režima više nisu mogli da ospore da je kamion koji je izazvao saobraćajnu nesreću na Ibarskoj magistrali u vlasništvu DB-a, odlučili su da nabave kamion dvojnik i da predstave da su taj kamion servisirali nekoliko dana pre ubistva, ali da je on potpuno čitav i da nije učestvovao u ubistvu. Pošto je Carina raspolagala sa još jednim kamionom iste marke, taj drugi kamion Kertes dodeljuje na zahtev Markovića RDB-u, ali sa lažnim datumom. Iako je DB novi kamion dobio posle nesreće na Ibarskoj magistrali u rešenju se navodi da je Carina MUP-u taj kamion dodelila još '98. godine. Pošto je taj novi kamion crvene boje radnici DB-a farbaju ga u zelenu kako bi bio identičan onom koji je izazvao saobraćajnu nesreću na Ibarskoj magistrali. Na osnovu takvog falsifikata i podmetnutog kamiona tužilaštvo odbacuje krivičnu prijavu koju je još 6. decembra '99. godine Srpski pokret obnove podneo protiv Radomira Markovića i tadašnjeg načelnika Beogradskog centra DB-a Milana Radonjića. Obrazloženje tužilaštva bilo je da nema dokaza da je kamion DB-a učestvovao u saobraćajnoj nesreći na Ibarskoj magistrali. 

Andrija Milutinović: Nikakvog podatka u momentu kad se odbacuje krivična prijava tužilaštvo nema da kamion pripada DB-u, naprotiv, u spisima je izveštaj Carine da je kamion dodeljen rudniku Belaćevac. 

B92: I vi ste takođe tada tvrdili da Srpski pokret obnove, odnosno Vuk Drašković, izmišljotine prikazuje kao verodostojne činjenice. 

Andrija Milutinović: Molim? 

B92: Izmišljotine se prikazuju kao verodostojne činjenice, vaš citat. 

Andrija Milutinović: Pa, ne znam sad na šta je... na šta se tu... 

B92: Na tvrdnje Srpskog pokreta obnove da je u pitanju ubistvo... 

Andrija Milutinović: Opstrukcija da smo imali podatke a da nismo... i tako dalje, to sve nema nikakve veze sa istinom. 

Dragoljub Todorović: Mislim da je u ovom postupku jedan od propusta taj što nije izveden na sud i osuđen Andrija Milutinović. Inače, on je dosta kriv, on je dosta doprineo da se ovo teško krivično delo, ovaj primer državnog terorizma zabašuri i da se skloni u stranu i tako dalje. 

B92: Rekli ste da ne postoji nijedna indicija da je počinjeno ubistvo i da je u pitanju saobraćajna nesreća. To ste vi tvrdili u aprilu 2000. godine. 

Andrija Milutinović: I ne samo to... samo momenat....vidite, ovde sam rekao i to, ali - znači, da se vratimo na konkretan slučaj. Prema prikupljenim podacima nema ni krivičnog dela ubistva, to i sada tvrdim prema onome što smo imali, ni pokušaja atentata, ni organizovanog državnog terora, kao što nema dokaza o državnom teroru i za druge događaje koji su navođeni, a neki u međuvremenu razrešeni slučajevi sasvim jasno su demantovali takve tvrdnje. Međutim, prisutan je, rekao sam, očigledno verbalni teror na nosioce pravosudne funkcije, ponavljam, verbalni teror. Znači, ovo sam izjavio odgovorno, s obzirom na to sa čime smo raspolagali i šta smo sve preduzeli, ali, mislim, mora da se shvati, tužilaštvo i sud postupaju isključivo na osnovu činjenica i te činjenice mora da se podvedu pod određeni zakon...

B92: Kakve ste činjenice imali za suđenje Bleru, Klintonu...? 

Andrija Milutinović: Šta sad to... je li to sad u okviru ove...? 

B92: Pa, ne, ali kad kažete mora da se radi na osnovu činjenica, pa me to zanima kakve ste tada činjenice imali. 

Andrija Milutinović: Sad ću da vam kažem.... 

B92: Pošto ste vi bili tužilac u tom predmetu... 

Andrija Milutinović: Podsetiću vas na jednu rečenicu, jeste pratili to suđenje? 

B92: Jesam. 

Andrija Milutinović: E, rekao sam - Tužilac obično pati od nedostatka dokaza, a ovde ih imam isuviše.... imam isuviše..... 

Vuk Drašković: Znači, kompletnu istragu smo vodili sami u užasnim okolnostima rizikujući živote, rizikujući živote onih koji su nam dostavljali informacije. Bojim se da je stanje u Srbiji danas takvo, i danas takvo da saopštavanje imena tih ljudi koji su nam dostavljali podatke je rizično po njih i dan-danas, jer i dan-danas mogu biti žrtve odmazde, jer se suštinski u odnosu na tu zločinačku pećinu koja se zove Služba državne bezbednosti ništa nije promenilo. 

B92: Paralelno sa informacijama i dokazima koje javnosti saopštava pravno-ekspertski tim Srpskog pokreta obnove, oglašava se takozvana organizacija OSA, koja preuzima odgovornost za ubistvo na Ibarskoj magistrali. Srpski pokret obnove tada saopštava da je to čista izmišljotina i da je takozvana OSA ustvari Služba državne bezbednosti. 

Mesec dana posle OSE pojavila se afera Pauk. Hapšenje te grupe bilo je po svemu sudeći nespretan pokušaj tadašnje vlasti da se za zločin na Ibarskoj magistrali optuže uhapšeni članovi grupe Pauk. 

Savezni ministar za informisanje 1999. Goran Matić: Istovremeno, jedan od ovih uhapšenih je specijalista za likvidacije kamionom sa peskom, tvrdi da ima oko 15 takvih likvidacija i očigledno je da se radi o grupi koja koristi sve načine prilikom likvidacije onih za koje su nadležni i za koje dobijaju sredstva od francuske obaveštajne službe. 

B92: Dve nedelje kasnije, 8. januara Goran Matić saopštava da je šef Pauka povezao Vuka Draškovića sa francuskom obaveštajnom službom. 

Vuk Drašković: To odeljenje za deizinformacije igralo je ogromnu ulogu da bi onemogućilo ili relativizovalo ili nekom ruganju izvrglo tu istragu Srpskog pokreta obnove. Podmetane su priče o osama nekim koje su preuzimale na sebe odgovornost za taj zločin, kasnije su uvukli i neke pauke, uhvatili neku grupu koja je navodno priznala da je počinila sve moguće zločine, ratne u Bosni, na Kosovu, pa da je bila specijalista i za ubijanje kamionom punim peska, dakle. Ti pauci su počinili zločin na Ibarskoj magistrali, pa da bi sve bilo po njima još uverljivije navodno planirali su i atentat na samog Slobodana Miloševića. Sve je ovo proizvođeno iz štaba Radomira Markovića i Državne bezbednosti i iz tog tima za dezinformacije. Istovremeno su u plasiranju jednog dela dezinformacija imali snažnu podršku, nažalost, i dela opozicije. 

B92: Da li se sećate saopštenja Demokratske stranke Srbije u vreme kada se dogodila Ibarska magistrala? Evo, ja ću vas podsetiti. 

Miloš Aligrudić: Citirajte mi ga,ako imate, podsetite me... 

B92: Da, imam. Demokratska stranka Srbije je tada saopštila da je za tu stranku u pitanju saobraćajna nesreća dok zvanična istraga ne pokaže suprotno i da ne može time da se manipuliše. 

Miloš Aligrudić: Tako je, toga se sećam. U ovom trenutku kad bih se vratio u taj datum i ja sačinjavao saopštenje Demokratske stranke Srbije, koje je neko u naše ime sačinjavao drugi na toj poziciji, kad bih ja bio portparol ili neko ko piše to saopštenje, verovatno bi moje saopštenje bilo identično. 

B92: Kako to mislite? 

Miloš Aligrudić: Pa, vrlo jednostavno, dakle, ja dopuštam da neko ima insajdere, neko ko je zainteresovan, neko koga je pogodila nesreća i da je neko uz pomoć insajdera ili uz pomoć svojih veza sa delovima režima ili sa samom Službom državne bezbednosti, mogao blagovremeno ili istog dana da dođe do mogućih podataka da se radi o ubistvu. Dakle, to je moguće, ali ozbiljna politička stranka koja nema te podatke, niti ima insajdere koji mogu dati podatke u tom trenutku, za jednu ozbiljnu političku stranku suzdržanost u pitanju ocene događaja na licu mesta je sasvim prirodna i normalna. To je sasvim normalno. Znači, baviti se insinuacijama istog dana, praktično ili sutra ujutru nakon događaja koji se desio, koji liči na saobraćajnu nesreću, na kraju se ispostavilo da je to daleko od toga. Dakle, da zapravo uopšte nije bila saobraćajna nesreća, već ubistvo. Vrlo je teško očekivati od nekoga, a ja vam odgovorno tvrdim da mi nismo imali takve insajdere u Službi državne bezbednosti, da bi imali ta saznanja i da bi odgovorno tvrdili tako šta. Jednostavno, kao ozbiljna politička stranka nismo mogli tog datuma, dakle, u tom trenutku, kad je reč o saopštenju o kojem govorite, da apsolutno tvrdimo ili da potpuno podržimo tezu da je reč očigledno o ubistvu. 

B92: Ali vi ste tada bili opozicija, zar nije bilo logično da stanete uz SPO? 

Miloš Aligrudić: Pa, znam, ali vi ako imate vašu rođenu sestru koju mnogo volite i od vašeg oca i majke, premda se ne može sestrinstvo porediti sa statusom opozicionarstva, sigurno nećete stati uz nju šta god izgovori i kako god da se ponaša u bilo kom društvu ili bilo kom mestu. Znači, prema tome, vi jednostavno morate da se držite svojih pravila ponašanja, svojih pravila igre, što je DSS činio sve vreme i podsetiću vas na činjenicu da DSS nikada nije bio u koaliciji sa Socijalističkom partijom Srbije, dok sve druge političke stranke, važnije političke stranke političke scene Srbije na prikriven ili na otvoren način to jesu bile. 

B92: Dobro, ali ste zato danas. 

Miloš Aligrudić: Pa, danas nismo u koaliciji, danas je SPS u iznuđenoj situaciji da podržava manjinsku Vladu, što mi rado prihvatamo iz prostog razloga jer mi ne možemo na drugačiji način proizvesti sve ovo što proizvodimo danas u reformskom procesu, onda ja ne vidim zašto bi se vraćali u prošlost i preslišavali biografije svakog pojedinog poslanika. 

B92: Pa, zbog toga što je predsednik te stranke i dalje Slobodan Milošević u čije vreme su se dogodili svi ovi zločini o kojima govorimo. 

Miloš Aligrudić: Dobro, stav DSS-a o Slobodanu Miloševiću u to vreme vam je poznat. 

B92: Kakav je sada stav DSS-a? 

Miloš Aligrudić: Isti. 

Toma Bušetić: "Mi smo duboko uvereni da naš predsednik Slobodan Milošević ne stoji iza ubistva na Ibarskoj magistrali, pre svega ja lično poznajem predsednika MIloševića, imao sam više puta kontakte sa njim. Predsednik Milošević je jedan divan i human čovek i on nikada tako nešto ne bi uradio. To je vrlo važno podvući i to je stvarno jedna velika istina." 

B92: A kako mislite da je Državna bezbednost mogla sama bez njegovog znanja da radi....? 

Toma Bušetić: Pa, evo šta ja mislim, ja mislim da iza tog ubistva stvarno stoje strane obaveštajne službe i lideri DOS-a. 

B92: Zašto je vaša vlast izmišljala aferu Pauk, Osu koja preuzima odgovornost na Ibarskoj magistrali? Davali ste svi, od tužioca pa do načelnika policije izjave da je u pitanu saobraćajna nesreća i da nema ni govora u ubistvu. Zašto bi državni funkcioneri radili tako nešto da država nije učestvovala u tom zločinu? 

Toma Bušetić: Država nije učestvovala u svim tim događajima, to je sasvim izvesno, a po mom nekom shvatanju, međutim... 

B92: Ma, pitam vas zašto ste prikrivali da se dogodilo ubistvo na Ibarskoj magistrali? 

Toma Bušetić: Ko je prikrivao? 

B92: Vaša vlast, svi ste učestvovali u tome. 

Toma Bušetić: Ma, nije tačno, to su samo vaše predrasude. 

B92: Socijalistička partija Srbije čiji je predsednik i dalje Slobodan Milošević amnestirana je od svake odgovornosti, pa i one moralne. Oni danas podržavaju manjinsku Vladu Srbije. 

Dragoljub Todorović: Sad sve potpuno na isti kalup funkcioniše, potpuni je autizam srpskog društva u pogledu svih segmenata srpskog društva je isti kao u vreme kad se dogodila Ibarska magistrala. Isti.. isti je kalup, ista je šema, sada kada se dovodi u pitanje Đinđićevo ubistvo kao i za Ibarsku magistralu.

skaz bivšeg načelnika DB-a Radomira Markovića u akciji Sablja: Ja sam naravno, s obzirom na funkciju koju sam obavljao često nasamo razgovarao sa Slobodanom Miloševićem. Zavisno od teme, znam da mi je više puta govorio da je opozicija u Srbiji obična banda koju treba likvidirati, da ih sve zajedno treba dići u vazduh kada su zajedno na nekom mitingu eksplozivom. Slobodan Milošević je u našim razgovorima, a mi smo ih imali nekoliko puta mesečno, pominjao Legiju, raspitivao se za njega u smislu da li sluša, da li imam ja poverenja u njega, kakav je. Služba je pratila, utvrdili smo da je Vuk otišao u Budvu, ali bez obezbeđenja. To je za nas bio poseban znak da želi da se susretne sa stranim obaveštajcima. O svemu ovome ja sam izvestio Miloševića, da je Vuk u Budvi. Taj razgovor, koliko se sećam, bio je u njegovoj kancelariji. Tada mi je Milošević rekao - e, kad je onaj zabrljao neka to uradi u Budvi. Milošević je tu mene pitao da li ja mogu da naredim Legiji to, odgovorio sam mu da ja nemam dovoljno autoriteta za tako nešto prema Legiji. Milošević mi je odgovorio - dobro, to ću ja da sredim. U pogledu mojih motiva da ovo sada prijavim, mogu da kažem da shvatam svoju odgovornost u ovome, da sam znao da je Milošević naručio ubistvo Vuka Draškovića, da je to organizovao Legija po njegovom nalogu, a da to do sada nisam prijavio. Sada to činim kada pretpostavljam da mojoj porodici ne preti fizička opasnost od likvidacije, pre svega od Legije, mada dok je on na slobodi ta opasnost je uvek realna.

B92: Milorad Ulemek Legija našao se na optužnici za četvorostruko ubistvo na Ibarskoj magistrali tek u akciji 'Sablja'. Prvom presudom koja je doneta 2003. a poništena 2004. godine, njegova krivica i odgovornost uopšte nije dovedena u pitanje. Presudom iz 2005. osuđen je na 15 godina zatvora. Radomir Marković na 10 zbog pomaganja posle izvršenja krivičnog dela. Sud je zaključio da Marković nije učestvovao u pripremi i ubistvu na Ibarskoj magistrali. Tadašnji šef beogradske policije i Beogradskog centra DB-a Branko Đurić i Milan Radonjić oslobođeni su optužbi. Sud je zaključio da Radonjić nije kriv ni odgovoran za ubistvo na Ibarskoj magistrali, iako su radnici Beogradskog centra DB-a po njegovom nalogu intenzivirali praćenje Vuka Draškovića nekoliko dana pre četvorostrukog ubistva. 

Vuk Drašković: Nalogodavac se znalo od početka da je to Slobodan Milošević. 

B92: Ali kako to ne postoji nigde u presudi, optužnici...? 

Vuk Drašković: Pa, ne postoji nigde zato što je, evo, recimo obrazlažući presudu za zločin na Ibarskoj magistrali sada, ovu drugu sramnu, sudija rekao da je on izričući... odmeravajući presudu jednostavno sam sebi rekao da se neće služiti nikakvom logikom. A kada sudija se odrekne logike, onda se on odrekao napora da dosegne pravdu. Naravno da je organizator zločina Radomir Marković zajedno sa Milanom Radonjićem, operativni organizator Legija, ali naravno da se na ubistvo šefa vodeće tada opozicione partije Radomir Marković nikako ne bi mogao sam ni samovoljno odlučiti, nego je mogao postupiti po nalogu onoga ko je vrhovna vlast u zemlji. A ko je bio vrhovna vlast u zemlji - bio je Slobodan Milošević. E, ako vam sudija kaže da neće da upotrebi logiku, onda vam je rekao nešto drugo - ja sam za Slobodana Miloševića, ja ću gledati na sve moguće načine da zaštitim Slobodana Miloševića i gledaću na sve moguće načine da zaštitim Službu državne bezbednosti kao odgovornu za zločin. I treće što ću nastojati je da maksimalno zaštitim čelnike te terorističke organizacije, odnosno onoga dela Službe koji je bio teroristička organizacija. Uspeo je i u jednom i u drugom i u trećem. 

B92: Posle petooktobarskih promena zaštićeni od strane nove vlasti bili su i Radomir Marković i Milorad Ulemek Legija. Jedni su štitili jednog, a drugi drugog. Ko koga štiti i danas šest godina posle Ibarske i šta se sve dešavalo sa tim sudskim procesom posle promene vlasti čućete u sledećoj emisiji Insajder.