Transkript prve epizode

U poslednjih sedam godina u "Insajderu" su otkrivene mnoge strogo čuvane tajne, koje su vlasti i pojedinci pokušali da sakriju. Pljačke i zločini države, politička ubistva, uloga tajnih službi, tabloida i političara u ubistvu premijera Srbije, uništena važna dokumentacija Resora državne bezbednosti, korupcija u pravosuđu, veze kriminala i vlasti, fudbalska i građevinska mafija, šverc cigareta, bogaćenje i politička zaštita tajkuna neke su od tema kojima se bavio "Insajder" i objavio brojne dokaze o svemu tome.

Pripremile: Ivana Živkov, Mirjana Jevtović

I pored svega iznetog, nadležne institucije često nisu reagovale, dok su pojedinci putem svojih medija, sa ciljem da se umanji značaj onoga što je otkriveno, javnosti plasirale laži da neko moćan stoji iza "Insajdera" i da su teme naručene. Zbog takvih zamena teza, ali i ignorisanja objavljenih činjenica u naredne dve emisije, pre početka emitovanja novog serijala "Insajdera", videćete šta je sve do sada otkriveno. Brankica Stanković, koja u poslednjih godinu dana nije autor emisije, prvi put javno govori o pritiscima, pretnjama i okolnostima u kojima su emisije nastajale.

Brankica Stanković, novinarka: Svako ko je pratio "Insajder" i ko nije zlonameran mogao je da zaključi da u "Insajderu" ne postoje zaštićeni. Dakle, ne postoji osoba kojom se mi nismo bavili, stranka kojom se nismo bavili. Mislim, onaj ko gleda "Insajder" može to da vidi i zna šta smo sve radili. Uostalom sve ostaje zapisano. Meni je to negde olakšavajuća okolnost, hajde tako da kažem. Mislim da će se vrlo brzo, ne samo mnogi novinari, već mnogi pojedinci u ovoj državi stideti onoga što su radili, baš zbog toga što je sve ostalo zapisano i ko je šta radio, iz kog motiva i na koji su način sve pokušavali da umanje značaj onoga što "Insajder" objavi, i nikada niko nije postavio pitanje a zbog čega se drugi novinari i ostali novinari u ovoj zemlji ne bave takvim temama, nego se večito postavljaju pitanja zbog čega se "Insajder" bavi tom temom ili nekom, bilo kojom temom.

Brankici Stanković je pre godinu dana, na osnovu procene bezbednosti nadležnih institucija, dodeljeno policijsko obezbeđenje, koje je u poslednje vreme dodatno pojačano. Zbog takvih okolnosti "Insajder" nije emitovan godinu dana.

Brankica Stanković, novinarka: Ne znam od koga mi preti opasnost, ali je potpuno jasno da nije reč samo o huliganima, koji su inače bili tema poslednjeg serijala, posle kojeg sam i dobila policijsko obezbeđenje, i ja sam odlučila - onog trenutka kada su nadležne institucije donele odluku da ja moram da živim sa policijskim obezbeđenjem - da jednostavno više ne radim kao autor emisije, jer smatram da to ne ide jedno sa drugim. Baš zbog toga što se, što iza "Insajdera" nikada niko nije stajao. Stajali su samo naši urednici i naš rad. Ovo bi sada bila potpuno drugačija situacija. Dakle situacija u kojoj ja živim sa obezbeđenjem, a istovremeno i radim emisiju bi prosto dala prostora mnogima da kažu: Pa dobro, lako im je sada da rade, kada ih država štiti. I zato je to bila moja odluka da više ne radim. Urednici su se složili sa mnom. E sada, mi smo tih poslednih godinu dana iskoristili da obučimo novinare B92 da se bave takvom vrstom istraživačkog novinarstva.

"Insajder" je počeo da se emituje 2004. godine. Prvi serijal, "Rukopisi ne gore", bavio se uzrocima i posledicama ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića. To je bio prvi put da je objavljeno sve o Službi bezbednosti, o JSO- u, o tome šta se sve dešavalo oko pobune, pripreme ubistva, ubistva, istrage i suđenja. Tada su prvi put progovorili brojni akteri svih događaja, koji su obeležili period pre i posle ubistva premijera. Mnoge do tada državne tajne razotkrivene su. Kada 2004. godine tadašnji tim "Insajdera" počinje da istražuje šta se sve dešavalo pre ubistva premijera, vrlo brzo zaključuju da su brojni tekstovi u štampi o tome da je premijer Srbije bio umešan u kriminal zapravo bili unapred planirani i dobro osmišljeni.

Brankica Stanković, novinarka: To su bile, onako, sinhronizovane kampanje, matrica kojom se uništava neko ili priprema atmosfera linča i tih godina, dakle, te dve, tri godine, ako se setite, znači, tada su osnovani mnogi tabloidi, upadljivo su osnovani posle 5. oktobra, dakle posle promena. Niko nije obraćao pažnju na to ko stoji, čiji kapital uopšte stoji iza tih i takvih dnevnih listova tabloida. Bilo ih je desetak, ja mislim, i onda su oni svakodnevno objavljivali razne tekstove sa naslovnim stranama: Zoran Đinđić, premijer Srbije, umešan u šverc cigareta, umešan u kriminal, ne znam u šta sve... I sad prirodno, kada vi čitate to svakog dana, dakle obični građani, kažu: Pa dobro, to piše više novina, to ne piše samo u jednim novinama, sigurno tu ima istine, sigurno je to tačno - a niko ne obraća pažnju da je to jedan te isti krug ljudi i jednom vrlo prostom analizom svih tekstova tada vi dođete do podatka da je Zoran Đinđić postao i proglašen za kriminalca onog trenutka kada je Vojislav Šešelj počeo putem tabloida da iznosi takve optužbe na njegov račun, bez ikakvog dokaza. I ta priča se prosto tako vrtela u krug i tako je to trajalo godinama.

Odluka da prva tema "Insajdera" bude sve što je dovelo do ubistva premijera Srbije usledila je posle pojavljivanja pripadnika Žandarmerije 2004. godine u majicama JSO- a na suđenju za ubistvo premijera.

Brankica Stanković, novinarka: Aktivni pripadnici tadašnjeg MUP-a pojavili su se u majicama JSO-a, da pruže podršku sad već zvanično osuđenim pripadnicima Zemunskog klana i Miloradu Ulemeku Legiji. Meni je to stvarno bilo skandalozno kao građaninu ove države, s tim što sam ja imala mogućnost da na to ukažem javno i da nešto menjam kao novinar i tada smo Miša i ja, pošto smo samo nas dvoje tada radili "Insajder"... Miša Čvorić, producent, i ja, dogovorili smo se da radimo to kao prvu temu serijala. Važan je period od kada mi počinjemo da radimo taj serijal i kada se taj serijal emituje. Dakle to je, vlada jedan potpuni medijski mrak, niko ne govori o ubistvu premijera Srbije, a prošlo je godinu dana. To je tako nekako tema koja je ostavljena, eto, ubijen je premijer i to je to, počelo je suđenje. Niko ne obraća pažnju na sve moguće opstrukcije koje se dešavaju i niko ne postavlja pitanje a šta je sve dovelo do tog ubistva. Dakle, nebitno je kako se on zvao... Uopšte nije bitno da li je to bio Zoran Đinđić, bitna je funkcija koju je on imao, dakle ubijen je premijer jedne države i neverovatno je da se niko time ne bavi.

Inserti iz serijala "Rukopisi ne gore", novembar 2004. godine:

Dušan Mihajlović, bivši ministar policije: Nemamo razloga da sada krijemo ili da neko beži od te jedne jednostavne, surove istine, da je celo podzemlje, posebno ovde beogradsko, ne samo demokratsko, praktično stalno učestvovalo u tim takozvanim demokratskim promenama i učestvovalo u 5. oktobru.

Žarko Korać, bivši potpredsednik Vlade Srbije: Dušan Mihajlović ne zna ni šta se zbiva ovde i bolje mu je da ćuti. Mislim stvarno, ako je to rekao, ja se izvinjavam, ja sam sa njim inače u vrlo prijateljskim odnosima, ako je to rekao... Dušana Mihajlovića nije bilo ta tri dana pre 5. oktobra. Od 2. do 5. nismo ga baš mogli naći. Prema tome neka ništa ne priča, molim vas... Mislim nadam se da Vi tačno interpretirate šta je rekao, ne mogu da verujem.

B92: Da, potpuno citatom.

Žarko Korać: Ne mogu da verujem da je rekao da su oni odigrali veliku ulogu, jer on o tome ne zna ništa.

B92: Da su učestvovali u petooktobarskim promenama, eto to je rekao.

Žarko Korać: Dušan Mihajlović nije bio pred Skupštinom, kaže da je sedeo u svojoj stranci, čekao da vidi šta će se dogoditi, da je bio ugrožen.

Goran Petrović, bivši načelnik Službe DB-a (januar – novembar 2001): Ono što je možda interesantno za javnost, to je da sam ja tokom pobune odneo transkript jednog telefonskog razgovora, koji je obavio neko iz Jedinice, mislim Gumar, sa nekim iz Surčina, da li sa Čumetom ili Spasojevićem, i rekao otprilike: "Evo, pobuna ide, sve je tu, sve držimo pod kontrolom", a onda je ovaj, da li Čume ili Spasojević, rekao: "E sad nema prekidanja dok ne kaže Koštunica" i onda je Mihajlović skakao i vikao: "Evo Koštunica!" Ja sam rekao - ne. "To, vidiš, to je on!" Ja sam rekao: "Ne, to ne znači da je Koštunica organizator pobune, to samo znači, ja u tome samo vidim da ti ljudi njega doživljavaju kao neki autoritet, koji jedino može da im kaže: E prestanite ili okončajte tu priču dok ne napravimo veći problem".

Žarko Korać, bivši potpredsednik Vlade Srbije: Ja moram da kažem, evo sad isto... Prvi put radi istine, prilikom pobune ja sam otišao u MUP i tu su sedeli Dušan Mihajlović, pored njega je bio Lukić i pored njega je bio Goran Petrović. Dušan, kada je nervozan, on uvek nešto piše, ima neki blok. Jednom sam ga pitao: "Šta ti radiš?" On uvek nešto piše i on je pisao nešto. Njih dvojica sede, a ja sam bio četvrti. Znate kakav sam ja nesrećnik, ja uvek hoću nešto da pomognem i Zoran Đinđić je bio u Americi. To je isto vrlo zanimljivo, da je pobuna bila kada on nije bio u zemlji i Dušan nije bio, pa se vratio. To je isto vrlo interesantan trenutak. Zoran Đinđić postavlja pitanje najlogičnije, pošto je on bio jako brz, ovako inteligentan. Uvek je skoro imao pravo pitanje. On kaže: "Generale, ako oni krenu sada pod spremom oružanom npr. na Savski most, da li postoji policijska jedinica koja će da ih zaustavi?" I general Lukić kaže, znači ja sam svedok... Dušan je jednom rekao "Napiši to". On kaže: "Gospodine premijeru, ne postoji policijska jedinica koja je spremna da puca na Crvene beretke".

Dušan Mihajlović, bivši ministar policije: Ja sam tada napravio istorijsku grešku, jer sam se okrenuo generalu Lukiću, da kaže ono što smo se dogovorili i što sam već rekao. General Lukić je počeo odgovor sa "nemamo", ali premijer nije sačekao ono "ali", nije sačekao da mu izložimo ovaj naš plan, nego je ustao i rekao: "Koga ne možeš da pobediš, moraš sa njim da razgovaraš" i praktično je pravo iz Ministarstva otišao u Kulu.

B92: Pa što ga niste zadržali da mu objasnite?

Dušan Mihajlović: Pa zato... Premijer je premijer.

U rešavanju protesta Crvenih beretki ulogu je imao i Čedomir Jovanović, koji je prvi put za "Insajder" objasnio sve okolnosti ovog protesta, izneo detalje o hapšenju Slobodana Miloševića, ali i prvi put odgovarao na pitanja zašto je u vreme Vlade Zorana Đinđića odlazio u Šilerovu, odnosno u sedište Zemunskog klana.

Delovi intervjua sa Čedomirom Jovanovićem, 2005. godina:

Čedomir Jovanović, bivši potpredsednik Vlade Srbije: Šta je problem? Moj odlazak u Šilerovu? Pa zašto je moj odlazak u Šilerovu problem ako nije odlazak Šamija u Šilerovu? Pa taj čovek je danas predsednik Skupštine Državne zajednice. Šta je on tamo tražio?

B92: Zašto ste Vi bili u Šilerovoj?

Čedomir Jovanović: Pa i o tome sam sve rekao. O tome sam sve rekao.

B92: Sigurno? Baš ste sve rekli?

Čedomir Jovanović: Da jeste. Obratite se Čoviću za ostatak priče, pošto on mnogo bolje zna šta ja radim i koliko plivam 50 metara kraulom u bazenu viskija, nego što on radi, što rade oni sa kojima se dogovorio da to uradi u vanrednom stanju.

B92: Pa i svedoci-saradnici u svojim iskazima su navodili da... Jedan je rekao da Vas je viđao pet, šest puta... Sedam, a drugi nekoliko puta da ste bili.

Čedomir Jovanović: Tačno, ali opet Vam ponavljam, meni je potpuno svejedno da li je to bilo jedanput, dvaput, pet, šest, sedam puta ili šezdeset pet, šest, sedam puta.

B92: Pa koliko je puta bilo? Da li je bilo dvaput ili je bilo...

Čedomir Jovanović: Pa tačno, bilo je dva puta. Bilo je dva puta.

B92: Pa kako Vam je onda svejedno, da li je jedan...

Čedomir Jovanović: Pa zato što ja nisam došao u ovaj razgovor sa Vama da bi Vam se pravdao...

B92: Pa znam, ali morate da nam objasnite neke stvari.

Čedomir Jovanović: Pa ne mogu da Vam objasnim zato što to ljudi ne mogu da shvate.

B92: Pa dobro, ajde probajte da objasnite.

Čedomir Jovanović: Pa ne, neću. Ja mogu da Vam kažem ono što treba da se kaže, ja mogu da Vam kažem sve. Da li će to ljudi shvatiti ili ne... Ja mislim da to ljudi ne mogu da shvate.

B92: Pa da, ali sami ste rekli da je Srbija umorna od neistina. Hajde zašto za početak onda Vi prvi ne ispričate istinu?

Čedomir Jovanović: Zato što je ta istina jako teška.

Đorđe Mamula, advokat i funkcioner DSS-a: Ja sam očekivao, kada je došlo do, kako je to rekao general Lukić, radnog protesta Crvenih beretki...

B92: To je rekao Vojislav Koštunica.

Đorđe Mamula: Nama je na Odboru za bezbednost i odbranu general Lukić rekao da je to bio radni protest.

B92: To ste čuli samo Vi, ali Vojislava Koštunicu je čula cela Srbija.

Đorđe Mamula: Naravno, i on je to rekao. Ta, kako ste Vi rekli, oružana pobuna... Oružane pobune nije bilo, ali je stvoren utisak da jeste, ako je to bilo tako ozbiljno. Imate prost test... Vlada - zašto nije podnela ostavku?

B92: I šta bi se onda desilo?

Đorđe Mamula: Novi izbori.

B92: A do tad bi vladale Crvene beretke?

Đorđe Mamula: I na talasu nezadovoljstvo naroda dobili bi izbore još jednom i pitanje kako bi onda bilo i u Kuli i u nekim drugim jedinicama.

B92: Da li ste pogrešili u tome što ste u nekoliko navrata pokušavali javnosti da objasnite da Milorad Ulemek Legija nije nikakav ubica i da je on kažnjen samo zbog toga što je 5. oktobra bio na strani naroda?

Dušan Mihajlović, bivši ministar policije: Nikada nisam rekao da Legija nije ubica. Znači nikada... nego, tačno znam šta sam rekao i drugo, ponoviću to, Legija zaslužuje poštovanje, ako ga Vi nemate, ja imam, za to što nije izvršio naređenje i nije pucao u demonstrante 5. oktobra. Znači, to je čin za poštovanje. Ako neko neće to da poštuje, to je njegov problem.

Žarko Korać, bivši potpredsednik Vlade Srbije: Premijer, negde od septembra, oktobra 2002. godine, shvata da Srbija je u kandžama, da kažem, javnost, te grupe i on rešava s tim da se obračuna. Znači, jedino vaše pravo pitanje može da bude: šta se dešavalo šest, sedam, osam meseci. Ali vi stalno zaboravljate da je novembra 2001. godine Vlada Srbije ponižena, da je Vojislav Koštunica, opet dolazimo do toga, kao najpopularniji političar, kao čovek koji komanduje Vojskom... Gospođo, ali on ima Vojsku, mi nemamo, on kaže: "Štrajk je opravdan. Pekari idu sa hlebom, đaci sa lenjirima, a normalno je da policija kad štrajkuje ima automate i kalašnjikove". Drugim rečima, Vi stalno... Javnost je na njihovoj strani. Gospođo, hoćete snimke sa televizije, kako im bakice donose sokove i makovnjače da siroti naši policajci ne smrznu se na autoputu. Znači mit je napravljen od tih Crvenih beretki... Znači, vi imate malo moći da se obračunate i onda naravno mi živimo u senci tog puča sledećih sedam, osam meseci, kada kriminal zaista postaje neslućen, taj oblik kriminala, da bi Zoran Đinđić na tim sednicama Saveta za državnu bezbednost i u kolegijumima Vlade... Gde mi njemu kažemo: Crni Zorane... Nekada mislim, bolje da sam ćutao, bio bi živ. Ubili su ga zato što je rešio s njima da se obračuna.

"Insajder" već tada, 2004. godine, zbog činjenice da su brojni akteri događaja prvi put progovorili o svemu što je obeležilo period pre ubistva premijera, postaje jedna od najgledanijih emisija u Srbiji.

Brankica Stanković, novinarka: I taj serijal je zaista, eto, imao uspeha, ali tada počinje pakao u našim životima, odnosno već tada Miša i ja, kada smo počeli to da radimo, mi nismo bili svesni toga kako smo dolazili do sve više informacija, kako smo analizirali i dolazili sami do zaključaka, da smo možda eto, da ulazimo u nešto što može da bude opasno, jer je situacija u tom periodu, 2004. godine, takva. Dakle, vi imate pripadnike Zemunskog klana koji su u bekstvu, Legija je tada u bekstvu, ne znam, Vojislav Koštunica i DSS su na vlasti, a mi se bavimo njima. Radimo u stvari o tajnim službama, o policiji i tako dalje. Znači, objavljivanjem neke istine i činjenice mi se samim tim zameramo nekim vrlo moćnim ljudima.

U akciji "Sablja" otkriveno je da je iza pojedinih tabloida, kao što je "Identitet", stajao kapital Zemunskog klana. Tabloidi koji su pripremali teren za ubistvo Đinđića, posle atentata menjaju kampanju i nova glavna teza postala je da su Đinđića ubili njegovi saradnici. Jedan od najbližih saradnika premijera bio je Vladimir Popović, koji je u januaru 2005. pristao da prvi put u "Insajderu" odgovori na mnoga pitanja.

Brankica Stanković, novinarka: Ja sam inače Vladimira Popovića za intervju zvala, ja mislim, negde od 2001, 2002. godine, prvi put, tada sam radila na Radiju B92, a zvala sam ga povodom tekstova u hrvatskom listu "Nacional", dakle ja sam tada uređivala dnevnike na Radiju i prenosila tekstove hrvatskog "Nacionala" o duvanskoj aferi, u koju su bili umešani, pod tim navodima, svi živi, pa i premijer Srbije tadašnji... I tada ja prvi put u stvari zovem Vladimira Popovića za razgovor. Ja sam zbog toga što sam kao urednik Dnevnika na Radiju prenosila te tekstove negde bila prva na listi njegovih neprijatelja. Dakle, mene on naravno nije mogao da smisli ni B92 i vodio je i sporove protiv nas, sudske itd, zbog tih nekih stvari koje smo objavljivali. Mi smo naravno kasnije, posle tek nekoliko godina, odnosno možda pre tek tri, četiri godine, kada smo radili serijal o švercu cigareta, sami došli do podataka, zaključaka i svega ostalog, da je ta duvanska afera "Nacionala" u većem delu bila izmišljena.

"Insajder" je tako pre tri godine otkrio šta je bila pozadina pisanja hrvatskog lista "Nacional", čiji je vlasnik Ivo Pukanić pre dve godine ubijen. Naime 2001. godine sve počinje kada je hrvatski list "Nacional", iz nedelje u nedelju, objavljivao tekstove u kojima su Đinđić i predstavnici njegove Vlade bili povezivani sa izvršenjem najtežih krivičnih dela, od ubistva i otmica do šverca duvan i oružja. Te tekstove u Srbiji preuzimaju svi mediji, dnevni listovi i svakodnevno razrađuju ono o čemu piše "Nacional".

Nekoliko godina kasnije ispostavilo se da je ta duvanska afera, koja je bila vezivana za Srbiju, bila smišljena i plasirana zbog potpuno drugih interesa. Inicijalno je pokrenuta da bi se zaštitile pozicije koje su stečene u vreme Slobodana Miloševića, a sve je počelo kada je Vlada Zorana Đinđića poništila odluku po kojoj se proizvodni program Tvornice duhana Rovinj u Srbiji tretirao u vreme Miloševića kao domaći proizvodni program, pa su tako cigarete Ronhil uništile domaću industriju u Nišu i Vranju.

U dokumentu Hrvatske obaveštajne službe, koji je objavljen u "Insajderu", navodi se da je vlasnik "Nacionala" Ivo Pukanić, u interesu hrvatskog TDR-a, plasirao razne naručene tekstove o umešanosti Vlade Srbije u šverc cigareta. Međutim, sve ovo nije bilo poznato sve do 2007. godine, pa su tako gotovo svi mediji u Srbiji prenosili pisanje hrvatskog "Nacionala" o umešanosti Vlade Zorana Đinđića u šverc cigareta.

Tako u trenutku kada novinari "Insajdera" zovu Vladimira Popovića zbog intervjua, on je u ratu sa B92 upravo zbog toga što je smatrao da je B92 učestvovao u pripremi atmosfere linča Zorana Đinđića. Popović pristaje na razgovor tek posle tri meseca, kada je završen serijal "Rukopisi ne gore" o ubistvu premijera Srbije, u kom su govorili mnogi članovi Đinđićevog kabineta. Brankica Stanković smatra da je upravo taj serijal bio razlog da Popović pristane.

Brankica Stanković, novinarka: Ni na kraj pameti mi nije bilo da će to da izazove takav haos, odnosno da će od toga da se napravi potpuno drugačija priča, a to je da Vladimir Popović odlučuje da se ispovedi. Takvi su...

B92: Ko je pravio tu priču?

Brankica Stanković: Pa tabloidi, naravno. I to je trenutak kada ja, kada se na meni… Kada počinje na meni da se primenjuje ta ista matrica, koja se primenjivala i ranije, pre ubistva premijera Srbije itd, i onda sam ja na svojoj koži osetila šta, kako to izgleda kada vi nekome zasmetate iz nekog razloga.

Popović je tada otkrio šokantne detalje u vezi sa formiranjem prve demokratske vlade, ucenama, pripremama za obračun sa organizovanim kriminalom, saradnjom sa Miloševićevim šefom DB- a, ali i pregovorima sa Ljubišom Buhom Čumetom o tome da postane svedok-saradnik.

Vladimir Beba Popović, šef Biroa za informisanje u Vladi Zorana Đinđića: Mi smo posle te pobune Crvenih beretki - gde nam je bilo potpuno jasno i Zoranu je tad bilo potpuno jasno, mada mu je bilo jasnije relativno i ranije, ali mu je bilo potpuno jasno ko je JSO i ko je Legija - i onda smo sedeli nekoliko dana i dogovarali se oko toga šta su to potezi koji moraju da se urade da bi se policija očistila, jer nam je bilo potpuno jasno posle te pobune i tad smo saznali i o pravoj ulozi Dušana Spasojevića... I ko je to Dušan Spasojević, ko je Milan Luković...

B92: A kako do tad niste znali?

Vladimir Beba Popović: Pa kažem Vam da nismo znali... Prvi put smo čuli nekoliko meseci pre toga, u maju mesecu. Jednostavno nismo znali, mislim zato što nas niko o tome nije obavestio.

B92: Pa bili ste u kontaktu sa Čumetom...

Vladimir Beba Popović: Pa da, ali Čume je bio blizak sa njima. Ne mislite da će Čume doći da kaže: "E da vam kažem, oni moji prijatelji su ubice". Mislim, taj kontakt koji smo mi s njim imali je bio kontakt sličan kao kontakt Jovice i sličan kao kontakt ovih mnogih, on je stalno dolazio da nam da neki podatak ili neku informaciju saopšti i kaže. Mi, da se ne bi kajali što se nismo s njim videli, a možda bi to bilo važno, smo prihvatali da se s njim viđamo. Ja najčešće, ne Zoran...

B92: Pa zašto Vi?

Vladimir Beba Popović: Pa da se ne bi viđao predsednik Vlade.

B92: A Vi kao šef Biroa za komunikacije se viđate sa Ljubišom Buhom Čumetom.

Vladimir Beba Popović: Pa da, ali Ljubiša Buha Čume je slobodan građanin. Ljubiša Buha Čume je, onako, čovek koji je kontroverzan, za koga, kako da Vam kažem... Nemam nikakav problem da se s njim vidim i da dođe policija da ga uhapsi. Nikakav problem nemam.

B92: Je l’ to bilo u opisu Vašeg posla?

Vladimir Beba Popović: Pa ne... Jeste, da. Bilo je u opisu mog posla, kao treća crtica je bila da se viđam sa vođom Surčinskog klana! Pa naravno da nije, ali kažem Vam, imate situaciju da Zoranov prijatelj ili nije važno čiji prijatelj... Predsednika Vlade... Nismo bili normalna zemlja. Viđali su se svi političari sa svima iz tog razloga da bi dobili informacije, da bi videli informacije, da bismo se branili, jer nismo znali u šta smo ušli.

Kasnije se i tokom sudskog postupka potvrdilo sve ono što je u "Insajderu" otkriveno, a to je da je Vlada Zorana Đinđića od 2002. vodila pregovore sa tadašnjim pripadnikom Zemunskog klana da postane svedok-saradnik, jer je to bio jedini način da država krene u obračun protiv organizovanog kriminala. Oni koji ubijaju za sobom ne ostavljaju pisane tragove, pa je kao svuda u svetu jedini način bio saradnik iz redova kriminala, koji otkriva šta su sve radili. Za tako nešto bilo je neophodno doneti zakon koji predviđa instituciju svedoka-saradnika.

S obzirom na to da je tada još postojala Državna zajednica Srbije i Crne Gore, da bi zakon bio važeći, bilo je neophodno izglasati ga na saveznom nivou. DSS i crnogorska SNP međutim sve do januara 2003. opstruiraju donošenje tog zakona. Popović je u "Insajderu" za političku pozadinu ubistva premijera optužio i vojnu službu, a za DSS je rekao da je ta stranka bila politički kišobran ubistva.

Vladimir Beba Popović, šef Biroa za informisanje u Vladi Zorana Đinđića: Ja nemam dilemu da su to ljudi koji su bliski Vojislavu Koštunici. Nemam nikakvu dilemu da je Vojislav Koštunica bio politički kišobran te grupe.

B92: To je opet ozbiljna optužba.

Vladimir Beba Popović: Pa jeste. Pa i ozbiljno je ubistvo predsednika Vlade.

B92: Kako znate?

Vladimir Beba Popović: Pa znam. Kako da Vam kažem,znam. Bavili su se Zoranom Đinđićem, ali bavili su se...

B92: Pa ne, ali Vi sve kažete: "Pa znam, nemam dilemu, da Vojislav Koštunica je bio politički kišobran"?

Vladimir Beba Popović: Ko bi mogao da bude politički kišobran?

B92: Pa mislim, je l’ pričate na osnovu nečeg konkretnog ili....

Vladimir Beba Popović: Pa ne... Pa kako? Pa šta treba da bude još konkretnije od toga da su Zorana Đinđića ubili ljudi koji su sa Koštuničinim savetnicima održavali kontakt, da su ga ubili ljudi koji su napravili godinu dana pre toga, koju je Koštunica podržao...

B92: Ali i Vi ste bili u kontaktu sa ljudima. Mislim, ne mislim Vi lično, ali Vlada Srbije je održavala kontakt sa ljudima koji su ubili premijera.

Vladimir Beba Popović: Kako smo održavali kontakt?

B92: Pa sa Legijom niste bili u kontaktu?

Vladimir Beba Popović: Pa da, ali ne u vreme kada je Legija pripremao ubistvo Zorana Đinđića i ne na način na koji je to radio Koštunica. Mi smo s njim imali kontakt u jednom periodu kad je on bio službenik Vlade.

Međutim, posle serijala "Rukopisi ne gore", u kojem su prvi put otkrivene mnoge informacije koje su do tada bile strogo čuvana tajna, ali i zbog intervjua sa Vladimirom Popovićem, počinje osveta onih kojima se "Insajder" bavio. "Insajder" počinje da smeta mnogim pojedincima i interesnim grupama, pa tako oni, putem svojih novinara i tabloida, počinju kampanju svakodnevnim objavljivanjem laži protiv novinara "Insajdera".

Brankica Stanković, novinarka: Taj pritisak je bio toliko jak da se to prenelo i na redakciju B92 i redakcija se podelila, jedni su smatrali da smo uradili super stvar sa tim serijalom, dok su nas drugi osuđivali, mogu to tako otvoreno da kažem. Meni se činilo tada da deo ljudi u redakciji smatra da je to potpuna glupost, negde veruje u to, pa negde su verovali u to da, eto, Đinđića su ubili njegovi... Zbog čega mi sad to? Meni je to bilo strašno. Znači, možda sam i ja to mislila 2003. godine, ali kada sam sve istražila, kada sam došla do svih činjenica, svih stvari koje su se dešavale, to nije tako. Potpuno je druga priča u pitanju. Paralelno sa tim su nas napadali tabloidi, odnosno njihovi novinari, novinari koji rade očigledno za sve te ljude koje smo mi pomenuli u serijalu, jer kažem vam, ne postoji logično objašnjenje da nekom novinaru smeta ako se otkrije nešto što je u interesu javnosti. I ja sam tada otišla kod Verana Matića, glavnog urednika B92, kada više nisam znala šta da radim i rekla sam mu, ja više neću da se bavim ovim poslom, ja ne znam stvarno šta se ovde dešava. Ne mogu da verujem da, pored svih tih napada sa strane, mi imamo problem i u redakciji, da ti ljudi prosto se ne ponašaju kao novinari, nego se ponašaju kao neko ko prihvata onako kako im se nešto servira i da mene više to ne zanima, da ja hoću da odem iz ove zemlje, jer nisam stvarno mogla da verujem da može tako nešto da mi se dogodi. Onda je Veran rekao da ja moram dobro da razmislim o svemu, da on potpuno razume tu vrstu pritiska i tu situaciju, ali da ako ja verujem u to što radim i ako verujem da radim ispravnu i važnu stvar, da onda ne treba da odustajem. Ja sam stvarno razmišljala nekoliko dana. Miša i ja smo tako sedeli na kafi i pitali se šta nam se desilo i zbog čega i nekako nismo videli kraja tome. Odnosno, mene je strašno nervirala ta nepravda, te laži koje se i dalje objavljuju i onda smo Miša i ja odlučili da ipak ne odustajemo. Ja sam u jednom trenutku rekla: Pa, Mišo, nisu oni jači od nas. Ne mogu oni da budu jači od istine. Hajde oni jedan tekst, mi tri emisije, pa da vidimo ko će duže da izdrži. Mi ništa ne lažemo, mi radimo ono što je u interesu javnosti i od tad kreće neki naš poriv da uvek idemo, hajde, korak ispred, ili to pomeranje granica ili to neodustajanje nikada od teme. Veran Matić je tada odigrao značajnu ulogu u redakciji, zbog celog tog raspada sistema koji je nastao povodom te teme. On je sazvao, jedan dan je poslao mejl na sve novinare i rekao da, odnosno pozvao da svi zajedno proslavimo uspeh emisije "Insajder" na trećem spratu zgrade. Posle toga više nikada nije postojao taj sukob unutar redakcije. Vremenom su i ti novinari koji su smatrali da smo mi tada preterivali sa objavljivanjem tih informacija shvatili da nisu bili u pravu, jer kako je vreme prolazilo i kako su se dešavale neke nove situacije, tako se samo potvrđivalo sve ono što smo mi objavili u "Insajderu".

Od tada novinari "Insajdera", zajedno sa novinarima B92, otkrili su i dodatne informacije, koje se tiču ubistva premijera Srbije. Tako je "Insajder" otkrio da tada prvooptuženi za ubistvo premijera, Milorad Ulemek Legija, kada se predao, nije sproveden kod istražnog sudije, kako to predviđa zakon, već je odveden u kabinet kod tadašnjeg ministra policije Dragana Jočića. Na taj način je dokazano da je ministar prekršio zakon.

Pune dve godine novinari B92 su Draganu Jočiću postavljali pitanje o čemu je na tom sastanku pričao sa Legijom. Na kraju su saopštili da će tužiti tadašnjeg ministra policije jer uskraćuje informacije od javnog značaja, pa je tadašnji MUP odlučio da dostavi službenu belešku sa tog sastanka novinarima "Insajdera". Međutim, novinari "Insajdera" su ubrzo otkrili da je po svemu sudeći službena beleška falsifikat, odnosno da je napisana pod pritiskom javnosti, pa je Tužilaštvo pokrenulo istragu koja je u međuvremenu stopirana.

Tek nedavno, četiri godine kasnije, tadašnji tužilac koji je vodio predmet potvrdio je sve navode koji su prethodnih godinu dana objavljeni u "Insajderu" i javno rekao da je istraga protiv Jočića i Bulatovića zaista stopirana naredbom sa vrha, s obzirom na to da su predstavnici DSS-a i vlasti u vreme Vlade Vojislava Koštunice uporno odbijali da odgovaraju na pitanja o događajima pre i posle ubistva premijera Srbije, uz obrazloženje da je "Insajder" emisija koja se zlonamerno montira. Aco Tomić, Rade Bulatović, Dragan Jočić, Vojislav Koštunica i Zoran Stojković poručivali su da bi na takva pitanja odgovarali samo u emisiji koja ide uživo.

Autori "Insajdera" odlučili su da zbog važnosti teme, kao što je ubistvo premijera, promene koncepciju emisije i da "Insajder" 2006. u šest epizoda ide uživo sa gostima u studiju, da bi javnost imala prilike da čuje odgovore tadašnjih predstavnika vlasti. Načelno svi su pristali, ali kada je emisija uživo počela da se emituje, predomislili su se i niko od njih nije pristao da bude gost. Do danas oni nisu odgovorili na mnoga pitanja koja su ostala otvorena.

Zanimljivo je da ni današnja Vlada, pod vođstvom Demokratske stranke, nije pokazala volju da se ispitaju svi događaji koji su doveli do ubistva premijera, pa tako nisu hteli novinarima "Insajdera" da dostave dokumentaciju Koraćeve komisije, koja se bavila ispitivanjem propusta u obezbeđenju Zorana Đinđića, zbog čega je "Insajder" tužio sadašnju Vladu Mirka Cvetkovića.

Brankica Stanković, novinarka: Svi ti iskazi i razgovori su ostali tajna. Dakle, to nikada nije bilo dostupno javnosti. Kada je pravosnažno okončan predmet ubistva premijera Srbije, mi smo zatražili po Zakonu o dostupnosti informacija da nam se dostave svi ti spisi koji čine taj, na osnovu kojeg je napravljen u stvari izveštaj te komisije. Iz Vlade Srbije su nam odgovorili da odluku o tajnosti, da je to službena tajna, da odluku može da skine samo Vlada Srbije na sednici. Mi smo tražili da skinu tu odluku, oni su nas odbili. I pošto nema nijednog razloga da to ostane tajna, osim ako tu neko nekoga i dalje štiti, onda smo mi podneli tužbu protiv Vlade Srbije, tj. Vlade Mirka Cvetkovića, i naravno ta tužba je odbačena, ali smo se mi žalili na takvu odluku suda i sad je to pred Višim sudom, Ustavnim sudom. Više ne znam, to naši advokati vode taj spor.

"Insajder" se punih sedam godina bavi temom ubistva premijera Srbije bez obzira na pokušaje mnogih da zataškaju priču. Urađena je i emisija "Politička pozadina ubistva" 2008. godine. U toj emisiji ukazano je na brojne opstrukcije koje su se dešavale tokom suđenja za ubistvo premijera.

Inserti iz emisije "Politička pozadina", 2008. godina:

Maja Kovačević-Tomić, sudija Specijalnog suda: Desilo se da su bila ubijena dva važna svedoka, svedok-saradnik i svedok-očevidac. Desilo se da je otišao predsednik Veća iz postupka, sudija Marko Kljajević, desilo se da je smenjen prvi specijalni tužilac Jovan Prijić, sa obrazloženjem - istekao mu je mandat. Desilo se, pa podsetiću vas... Desio se čak i napad na sestru Zorana Đinđića, posle dolaska na jedno suđenje. Sećate se da je završila u bolnici, ne znam, nešto joj je ubrizgano, nekom injekcijom. Prosto, takva je bila atmosfera, da je u jednom trenutku delovalo kao da će država kapitulirati pred organizovanim kriminalom. Međutim, kažem, suđenje je ipak teklo u kontinuitetu i ipak završeno. Znači tačno, trajalo je četiri godine, trajalo je dugo, ali ipak završetak tog suđenja smatram da je naš uspeh, jer kažem zbog svih tih događaja u jednom trenutku smo se osetili, nas dvanaestoro koji smo sačinjavali te sudije Specijalnog suda, osećali smo se potpuno onako usamljeno, kao da to suđenje nikom ne treba nego nama.

Miljko Radisavljević, specijalni tužilac za organizovani kriminal: Hoću da se zna i vrlo je važno da Tužilaštvo zaista želi da sva sporna pitanja koja se vezuju za atentat jednom za svagda razreši na kraju. Spremni smo da otvorimo priču o pobuni, ako govorimo o pobuni Jedinica za specijalne operacije, onog momenta kada zaista glavni postupak bude pravosnažno završen.

Afere kao što su detalji oko ubistva pripadnika Službe bezbednosti Momira Gavrilovića, kontakti predstavnika DOS-a sa Miloradom Ulemekom, pokušaji da se reše ubistva iz perioda vladavine Slobodana Miloševića iza kojih je stajala Državna bezbednost, detalji o zloupotrebama u DB- u u vreme prelazne Vlade, kao što je bilo sistematsko uništavanje dokumentacije Službe, otkriveni su u prvom serijalu "Insajdera". Do tada se u javnosti o tome nije govorilo.

U serijalu "Službena tajna" "Insajder" se bavio tajnim službama. Moć, položaj, novac, interes i lična osveta pojedinaca bili su dovoljan razlog da država, uz pomoć tajnih službi, čitavu deceniju odlučuje o tome ko će biti živ, a ko mrtav. Eliminisali su političke protivnike režima, na najsuroviji način, a u ime državnih interesa, pljačkali su, švercovali i sticali bogatstvo, a sve pod izgovorom patriotizma.

Inserti iz serijala "Službena tajna", 2008. godina:

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac Resora Državne bezbednosti (RDB): Uloga i mesto Službe bezbednosti, ne samo posle 5. oktobra 2000. nego i do 5. oktobra, predstavlja, nećete mi zameriti ako kažem, jednu septičku jamu, u kojoj je priča o tome, znači, bacanja bombe u tu septičku jamu i to iz septičke jame će isprljati sve, i mene i mnoge koji su iz politike, iz Službe bezbednosti... Ali to je nešto što moramo da uradimo.

Srđa Popović, advokat: Pa, ubijano je do juče. Oni su do juče ubijali. Pa je l’ su ubili Ćuruviju? Je l’ su ubili Đinđića? Je l’ su ubili Stambolića? To se obično kaže "delovi Udbe". Pa uvek delovi ubijaju, ne ubija cela Udba, nego ubijaju delovi, koji su za to namenjeni, ali nije nikakvo čudo da oni... Da su se i dalje državne tajne - jer se to poslednji put evo desilo 2003. godine – to je istorijski juče i ja mislim da recimo i Đinđićevo ubistvo posejalo strah među ljude, jer su shvatili - taj osmi putnik je još uvek tu. On je još uvek tu. On samo menja gazdu.

Zoran Mijatović, načelnik Beogradskog centra RDB (1993 – 1998), zamenik načelnika RDB (2001): Mi se opozicijom nismo bavili.

B92: Kako niste?

Zoran Mijatović: Tako.

B92: Pa ko se bavio?

Zoran Mijatović: Ja ne znam ko se bavio, ali opozicijom se mi nismo bavili.

B92: Služba bezbednosti se nije bavila?

Zoran Mijatović: Ne.

B92: Pa čekajte, ali gledali smo kako su vadili prislušne uređaje iz stana porodice Drašković, na primer.

Zoran Mijatović: Kod porodice Drašković su izvađena sredstva i Vuk Drašković se nije obrađivao kao opozicija, Vuk Drašković se obrađivao kao lice u kategoriji unutrašnjeg ekstremizma i terorizma i sa aspekta predloga, kada je on zaveden, obrada nad njim iz te kategorije su zadovoljeni u to doba svi zakonski uslovi da se upravo obrada zavede pod linije ekstremizma i terorizma.

Svetko Kovač, načelnik Vojnobezbednosne agencije: Mi smo negde 2002. godine dobili podatak da je moguće da neko iz Vojske učestvovao u logističkoj podršci pokušaja atentata na gospodina Vuka Draškovića. Te podatke smo proveravali, međutim trebalo je dosta vremena da prikupimo dokaze da je to zaista tako.

U "Insajderu" otkriveno je da je pored spaljivanja dokumentacije DB- a, čime su zataškani zločini, posle 5. oktobra iz Službe sklonjen spisak onih koji su bili saradnici Službe, a među kojima su i danas novinari, analitičari, političari, eksperti, predstavnici sindikata, Crkve i pravosuđa. Taj, pravi registar nalazi se kod nekoga, nije utvrđeno kod kog, čime taj neko danas može da manipuliše i ucenjuje. Onaj ko danas ima taj pravi spisak saradnika jednostavno na papiru ima sve ko je šta radio, ko je šta bio i tako u zavisnosti od toga kod koga se nalazi spisak saradničke mreže, npr. razni političari iz prošlosti, ljudi iz Službe ili na primer tajkuni, mogu da ucenjuju sve te saradnike i da jednostavno dobiju sve što traže - od političkih funkcija do raznih monopola. Bez obzira na sve što je objavljeno, uloga tajnih službi ni u jednoj stvari nikada nije ispitana.

Zoran Mijatović, načelnik Beogradskog centra RDB (1993 – 1998), zamenik načelnika RDB (2001): Da li je neko tražio da se otvore dosijei Vojske Jugoslavije koji su vodili njihovi bezbednjaci? Vojska Jugoslavije je isto tako, kao i mi, po istom kriterijumu, vodila obrade i za unutrašnjeg neprijatelja i za ljude kada je u pitanju suprotstavljanje obaveštajnim službama i to je vodila obrade za oficire, podoficire i građanska lica u Vojsci Jugoslavije. Isto tako je formirala dosijee, imala mnogo bogatiji fond dosijea.

Aleksandar Vasiljević, načelnik Vojne službe bezbednosti (1991–1992), zamenik načelnika (1999–2001): Očekivati sada da u Vojnoj službi postoje neki grdni dosijei, ja mislim da su to zablude.

B92: Ali ljudi iz DB-a kažu da je Vojna služba radila isto što i oni. Potpuno identično.

Aleksandar Vasiljević: Otkud oni znaju… Ja ne znam šta je radila Vojna služba, otkud oni znaju šta smo mi radili? Ja lično sam za to da se ti dosijei otvore na način na kako je to bilo otvarano u Resoru državne bezbednosti.

B92: Pa nije bilo ništa otvarano.

Aleksandar Vasiljević: Pa sad znači, ne može da ima nešto što ne postoji.

Svetko Kovač, načelnik Vojnobezbednosne agencije: Mislim da se trebaju otvoriti dosijea i civilnih i vojnih službi bezbednosti.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Jedan vrlo ozbiljan problem predstavlja zvanična informacija Bezbednosno-informativne agencije da ona nije došla do nijednog saznanja, nijednog podatka koji je ukazivao na ugroženost i pretnju po bezbednost premijera Đinđića ili bilo koga iz državnog vrha. To govori o apsolutnoj nesposobnosti. Ceo grad je pričao, svi su znali da je čovek bio živa meta.

Svetko Kovač, načelnik Vojnobezbednosne agencije: Ja mislim da se moraju sva ubistva rešiti i u potpunosti razjasniti, posebno ubistva državnih funkcionera, za to što to nisu obična ubistva i naravno da se moraju razjasniti uloge svih službi bezbednosti. Međutim, ono što mislim da je mnogo važnije u tome je da se nađu načini kako se to ne može ponoviti.

Ovo su samo delovi serijala o tajnim službama vojske i policije, čija uloga u svim zločinima koji su se dogodili nikada do danas nije ispitana.

Brankica Stanković, novinarka: Meni je, moram da kažem, neshvatljivo danas, 2011. godine , da se niko ne bavi tom temom. Dakle, ja da sam tužilac, ne bi spavala, ali bi izgurala tu priču do kraja. Vrlo je jasno da tu nema političke volje da se to ubistvo rasvetli do kraja jer nema logičnog objašnjenja kako je moguće da, na primer, Demokratsku stranku, čiji je uostalom predsednik stranke ubijen, to ne zanima. Kako je moguće da tužilaštvo ne reaguje tim povodom, odnosno da nije izguralo tu priču do kraja? Da sadašnje nadležne institucije to ne interesuje? Da novinare u krajnjem slučaju ostalih medija ne interesuje ta tema? Znači meni je to zaista neshvatljivo i ja verujem da će kad tad morati da se sazna istina oko svega toga, odnosno da se otkrije do kraja ko je sve bio umešan u sve to.

U serijalu "Srpska pravda" "Insajder" se bavio konkretnim dokazima korupcije u pravosuđu. Detaljno je objašnjeno na koji način se oslobađajuće presude u Srbiji kupuju, koliko novca se daje sudiji i kako se formira javno mnjenje u kom kriminalac postaje žrtva. Objavljeno je da je sudiji Ljubomiru Vučkoviću bilo plaćeno da bi se Jotkina kriminalna grupa našla na slobodi i pored toga što su prvostepenom presudom osuđeni na ukupno 37 godina zatvora.

U junu 2005. novinari "Insajdera" su posle prvostepene presude suda da oslobodi članove kriminalne Makine grupe, koji su bili optuženi za ubistvo policijskog generala Boška Buhe, objavili sve dokaze kojima je raspolagalo Tužilaštvo. Posle te emisije, Viši sud je ukinuo oslobađajuću presudu i vratio suđenje na početak, ali tada je već bilo kasno jer su pripadnici Makine grupe od tada do danas u bekstvu.

Propustima sudstva "Insajder" se bavio i u poslednjem serijalu "Nemoć države", kada je objavljeno da su pojedinci iz navijačkih grupa Zvezde, Partizana i Rada osuđeni ili osumnjičeni za više od sto teških krivičnih dela. Međutim, većina njih je na slobodi. Prikupljanje podataka o tome trajalo je mesecima.

Brankica Stanković, novinarka: Poslali smo ne znam koliko zahteva po Zakonu o dostupnosti informacija policiji, da li je podnosila neke krivične prijave, pa kada nam je policija odgovorila da jeste tom i tom tužilaštvu, onda smo slali tužilaštvu, da li su oni podizali optužnicu i kako. Pa onda sudu i šta je sud uradio tim povodom - i to je bilo jako komplikovano uraditi, sve uvezati, dok smo sačekali sve odgovore zvanične. Paralelno sa tim smo pokušavali da nađemo fotografije tih pojedinaca, koji se kriju iza navijačkih grupa i u stvari je zaključak bio, ono što smo i prikazali, a to je da je najveći problem sudstvo. I ja nisam mogla da verujem posle prve emisije, u kojoj su objavljeni, objavljene fotografije, imena, prezimena, koliko, koje krivične prijave su u pitanju, kom tužilaštvu, šta je tužilaštvo radilo i šta je sud uradio, kada su se pojavili ti komentari: zašto se Vi bavite navijačima? Pa ne znam... Mi se bavimo navijačima, a ne kriminalcima iz navijačkih grupa i to jeste serijal posle kojeg se moj život stvarno promenio. Ja ne mogu da zaboravim, serijal je išao 3. decembra. 5. decembra su mene pozvali na sastanak u MUP. Otišli smo opet Miša i ja. Miša, producent emisije, i ja. Ja sam otišla svojim kolima, dakle zajedno smo otišli na sastanak, tamo nas je čekalo nekoliko njih. Jedan od tih njihovih šefova, tih ljudi koji su zaduženi za mene, je rekao: "Od danas vaš život neće biti isti iz bezbednosnih razloga, morate da imate obezbeđenje". Ja stvarno to nisam shvatila šta znači. Otprilike sam rekla: "Dobro, sad žurim, pošto ja treba da montiram drugu emisiju"... I ja sam ustala, Miša i ja smo ustali, oni su svi ustali s nama i ja sam ih pitala: "Gde ćete Vi sad?" Pa, kao, to počinje od ovog trenutka.

Od tog trenutka već trinaest meseci Brankica Stanković živi pod obezbeđenjem. U poslednje vreme broj policajaca koji brinu o njenoj bezbednosti je povećan.

Brankica Stanković, novinarka: Negde mislim da to ima veze sa svim prethodnim serijalima koje smo radili i baš to što se "Insajder" zaista zamerio mnogim ljudima. Ja moram da kažem da do pre godinu dana sam ja potpuno slobodno se kretala sama ovim gradom. Nikada mi se nije desilo da mi priđe neko i da mi kaže bilo šta ružno oko emisije. Naprotiv, meni su ljudi i kad mi priđu, priđu mi tako da mi daju podršku i da kažu: "Svaka Vam čast za sve to što radite" i samim tim je potpuno svima jasno, naravno i meni, da meni opasnost ne preti od običnih građana, od pristalica ove ili one političke partije, od stvarno pravih navijača, već od kriminalaca, huligana, onih koji su možda svoj prvi milion zaradili na nelegalan način, a kojima se "Insajder" bavio. Dakle, razni pojedinci, razne interesne grupe su u pitanju, ali bez obzira na sve to, kad negde podvučem crtu, ja bih opet radila potpuno isto, jer smatram da je to jedino to posao novinara - da radi u interesu javnosti.

Brankica Stanković u sledećoj emisiji ekskluzivno otkriva kako su novinari "Insajdera" otkrili policijsku akciju "Mreža", koja je predstavljala tajnu i za najbliže saradnike ministra policije. Videćete i na koji način je hapšenje fudbalskih funkcionera pripisano "Insajderu", iako je policija tvrdila da ne vodi nikakve istrage o fudbalskoj mafiji. Videćete i najvažnije činjenice koje je "Insajder" objavio o pljački građana u vreme Miloševića, koju je demokratska vlast oprostila, a gledaćete i kako su tajkuni kupili pola Srbije.