Transkript druge epizode

Zašto je država dozvolila da ekstremne desničarske i navijačke grupe danas predstavljaju ozbiljnu opasnost i problem? Kakva je u svemu tome uloga Srpske pravoslavne crkve? Insajder otkriva da se iz budžeta Srbije finansiraju projekti Srpskog sabora Dveri, organizacije koja je ideološka kapa svim ostalim desničarskim organizacijama u Srbiji.

Autorka: Brankica Stanković

- Ko se mača maši, od mača će i poginuti.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: Blagosiljanje nasilja je višedimenzionalno i na razne načine se pojavljuje kroz te razne grupe, struje... Kroz srbovanje, kroz takozvano srpsko pravoslavlje, nije lako razdvojiti Božiju crkvu od kobajagi crkve, u kojoj bude puno... mnogo bude licemerja, dvoličnjaštva, krijenja iza nečega... iza brade, mantije... iza marame, suknje, brojanica. Krijenje iza ogromnih brojanica i krstova, u ogromnim džipovima, jer su to najpravoslavniji Srbi mogući, je l’ tako? Oni su primer za srpstvo i za pravoslavlje. Tuga i jad, bre.

Ekstremne desničare, predstavnike DSS-a, tadašnjeg SPS-a, radikala i Nove Srbije, pojedince iz Crkve, bivše pripadnike JSO-a i pojedince Vojske i Vojne službe ujedinila je još 2001. godine borba protiv saradnje sa Hagom. U godinama koje su usledile, te veze postajale su sve jače, a danas su neraskidive. Za njih Srbija je podeljena na patriote i izdajnike, isto kao u vreme vladavine Slobodana Miloševića.

Sve je počelo još kada je uredbom Vlade Zorana Đinđića, Milošević izručen Hagu. Ono što svi zaboravljaju jeste činjenica da je upravo Slobodan Milošević, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma, potpisao i saradnju sa Hagom, koju su demokratske vlasti posle njegove smene samo nasledile.

Međutim 2001. godine, kada je Milošević izručen upravo po tom sporazumu, vladika Amfilohije Radović poručio je da je Đinđić izbrisan iz istorije i da su oni koji nisu izgubili vidovdansko prosvetljenje protiv takve politike moraju boriti na sve moguće načine.

Amfilohije Radović:

"Uradivši to baš na Vidovdan i na takav način, nijesu mogli učiniti Miloševiću veću čast, a sebi i svom narodu veći stid i sramotu pred istorijom. Bojati se da su tim i takvim činom, tako nerazumno izvedenim, riješili da ispišu sebe iz istorije. Pitam se šta nam je sada činiti? Oni koji nijesu izgubili vidovdansko prosvetljenje, a takvih je još mnogo u ovom narodu i našoj državi, znaju šta i kako će raditi. Uradiće sve što je moguće da sačuvaju svoj i narodni obraz i zajedničku državu."

Samo nekoliko meseci kasnije, Jedinica za specijalne operacije tadašnjeg DB- a, stupila je u oružanu pobunu, uz zvanično saopštenje da otkazuju poslušnost, jer su njeni pripadnici učestvovali u hapšenju haških optuženika, braće Banović. Zanimljivo je da im nije smetalo, kada su učestvovali u hapšenju Miloševića, samo nekoliko meseci ranije. Zvezdan Jovanović, koji je kao pripadnik JSO-a ubio premijera Srbije, u istrazi je rekao da on nije kriminalac, već da je premijera ubio kako bi sprečio saradnju sa Hagom. Akcija ubistva inače je nazvana: "Stop Hagu". Iz današnje perspektive, možda je jasnije šta je značio govor Amfilohija Radovića na sahrani premijera.

Amfilohije Radović:

"Ubila ga je bratska mržnja, kratkovida i slijepa, koja previđa vječnu istinu da, ko se mača maši, od mača će i poginuti. Zoran Đinđić, koga ispraćamo danas iz ovoga svetoga hrama na večni počinak, biće zapamćen po mnogo čemu, ali prvjenstveno po tome, što je u momentu najdubljeg poniženja svoga naroda na "obrenovićki" način ispružio ruku bratsku, bratskoga mira i pomirenja Evropi i svijetu."

Amfilohije Radović je Zorana Đinđića povezao sa dinastijom Obrenović, koja je Srbiju okrenula Zapadu, u vreme kada je takva politika bila jednaka izdaji. Ubistvo poslednjeg Obrenovića godinama je tumačeno kao legitiman herojski čin, čije izvršioce ne treba kažnjavati, nego ih treba slaviti kao heroje i spasioce naroda. Za Zorana Đinđića, za kojeg su razni kriminalni, politički i medijski krugovi bez dokaza govorili da je mafijaš u pokušaju da ga diskredituju, Amfilohije Radović je rekao: "Ko se mača maši, od mača će i poginuti". Vladika Amfilohije Radović nikada nije objasnio šta je značio ovakav govor na sahrani. Samo dan posle njegovog govora porodica Zorana Đinđića osudila je sve što je rekao Amfilohije Radović.

Aleksandar Đaković, pravoslavni sveštenik Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke: Pa to je izazvalo tako puno bure, mislim... taj govor, ali zaista ja nisam nikad uspeo da shvatim zbog čega. Mislim, šta je to? To je očigledno neka loša interpretacija, dakle... one završne rečenice da: "Ko mačem seče, od mača će i poginuti", koja su u stvari, i jasno je na kraju, ako se uzme tekst od tog govora i pročita da se odnosilo ustvari na one koji su premijera ubili, a ne na premijera... što je prosto jedna interpretacija tako, koja ne znam na koji način je u stvari došla u javnost i da je to, ili želeo, ili hteo da kaže, što ja sam ubeđen da nije istina, ali kažem opet zaista sad ta neka tumačenja njegovih beseda, to bi najbolje bilo njega da pitate.

Amfilohije Radović odbio je razgovor za "Insajder" još pre pet godina. Vladimir Beba Popović, jedan od najbližih saradnika Zorana Đinđića, u "Insajderu" je prvi put javno optužio vladiku Amfilohija da je zaštitnik onih koji su ubili premijera i da je unapred pripremio govor. Ovo je, između ostalog, bio i razlog zbog kojeg je od tog trenutka počela kampanje protiv emisije "Insajder" i Televizije B92 preko određenih tabloida, a uz pomoć raznih analitičara, koja traje do danas. Zbog svega što se u međuvremenu desilo, podsećamo na deo intervjua sa Popovićem.

Insajder, 2005:

Vladimir Beba Popović: I onda ne samo što se pojavio nepozvan, nego što je uzeo za sebe da čita govor koji je bio unapred pripremljen. To je govor koji je unapred pripremljen.

B92: Pa to su jake optužbe. Na osnovu čega...

Vladimir Beba Popović: Pa jesu. Ja stojim iza toga, imenom i prezimenom. Stojim iza toga i smatram da je jedan od ljudi koji su odgovorni za stanje, u kojoj se država danas nalazi, taj čovek. Vladika sa mašinkom i sa "kalašnjikovim". To su ljudi koji su zaštitnici Karadžića i Mladića. To su ljudi koji su nesrećni, što nismo pobili 5 miliona balija i četiri miliona ustaša. Oni su zato nesrećni, oni zato mrze Miloševića, ali su mu na kraju ipak oprostili, jer ipak ih je dovoljno pobio. On je došao na sahranu predsednika Vlade i održao politički govor, koji je bio napad na Zorana Đinđića, zato što je on zaštitnik tih ljudi, koji su ubili Zorana Đinđića. On je deo njih. Ja ne tvrdim da je on znao da će Zoran Đinđić biti ubijen i ne tvrdim da je jedan od onih koji se veselio i radovao... kakvih popova po Srbiji je bilo, ako se sećate. Koji su 12. marta pucali iz pištolja i pili rakiju, jer je Zoran Đinđić bio ubijen. Ne tvrdim da je to, ali je jedan od onih koji pripada tom krugu ljudi, koji je smatrao da je Zoran Đinđić izdajnik.

Odnos prema politici Zorana Đinđića, pokazao je i vladika Atanasije 2003. kada je premijer ubijen.

Jovan Bajford, socijalni psiholog i istraživač desničarskih organizacija: To je bio zapravo govor episkopa Atanasija Jevtića, koji je na jednom skupu, koji je bio posvećen vladiki Nikolaju Velimiroviću, u kome je on govorio o napadima na vladiku Nikolaja... To jest, taj govor je održan, otprilike Uskrs 2003, znači nekoliko nedelja nakon Đinđićevog ubistva, pri čemu je on to ubistvo okarakterisao kao mafijaško ubistvo. Znači ubistvo ne... znači, obično se taj izraz koristi kad je ubistvo među mafijašima, znači to je bio taj... ta interpretacija atentata na premijera.

Posle 5. oktobra, politika Zorana Đinđića neprestano je osporavana. Oni koji su smatrali da je izdajnik, zato što je Miloševića isporučio Hagu, jedini su koji su se tih godina čuli i koji su tako kreirali javno mnjenje.

28. jun, 2001.

Dr Zoran Đinđić:

"Poštovani građani Srbije, pre ravno 12 godina, na isti ovaj dan, na jedan od najvećih srpskih praznika, Vidovdan, Slobodan Milošević je pozvao naš narod da ostvaruje ono što je on nazvao "idealima nebeske Srbije". To je dovelo do 12 godina ratova, katastrofe i propadanja naše zemlje. Vlada Republike Srbije se danas obavezala da sprovodi ideale zemaljske Srbije. Ne toliko zbog nas, ne toliko zbog naših roditelja, koliko zbog naše dece, jer u ovoj odluci mi spašavamo budućnost naše dece. Ja vas molim za razumevanje, za ovu tešku, ali jedinu ispravnu odluku u ovom trenutku."

Dr Vojislav Koštunica:

"Ovo se može protumačiti kao ozbiljno ugrožavanje ustavnog poretka zemlje. Pravna država, koja nije bila programski cilj samo Demokratske stranke Srbije, nego i celog DOS- a, ne može se graditi na nepravdi."

Posle sukoba premijera Srbije i predsednika SR Jugoslavije, oko izručenja Miloševića Hagu, Srbija opet postaje podeljena na patriote i izdajnike. Oni koji sebi daju za pravo da odlučuju ko je izdajnik, počinju da se okupljaju i prave jedan široki front, koji je opstao do danas. Zanimljivo je da je na čelu jedne od ekstremnih desničarskih organizacija "Naši" i Ivan Ivanović, koji je, kako je otkriveno u "Insajderu" prošle godine, veroučitelj u više osnovnih škola u Čačku.

Na sajtu te organizacije, među prijateljima nalaze se srpski sabor "Dveri", organizacija "Obraz", Srpska pravoslavna crkva, ali i Jedinica za specijalne operacije, koja je rasformirana posle ubistva premijera, kada su njeni pripadnici optuženi, a kasnije i osuđeni za ubistvo. Međutim, nadležne institucije ne reaguju na činjenicu da ta jedinica ima svoj sajt, na kojem se veliča srpski ratnički duh, hrabrost Milorada Ulemeka Legije i Zvezdana Jovanovića, koji su pravosnažno osuđeni za ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića. Ivan Ivanović, veroučitelj i jedan od vođa desničarske organizacije "Naši", koji pripadnike JSO- a javno svrstava u prijatelje, poznat je i po pozivu da se zapali zgrada B92, ali i po tome što poziva na nasilje. U Crkvi kažu da ne znaju da li je Ivan Ivanović i dalje veroučitelj.

Aleksandar Đaković, pravoslavni sveštenik Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke: Pa jesam se malo začudio. Ne znam koji je njegov status sada. Da li je još uvek to što jeste i ja se sa vladikom Atanasijem bavim veronaukom u Beogradu, na teritoriji Arhiepiskopije, tako da zaista nemam informacije o tome, na koji način se u drugim eparhijama biraju veroučitelji, ali... to je naravno sada jedno pitanje, znate. Opet, ako ima određena politička uverenja, da li on sme, da li treba da ih... Moje mišljenje je da sveštenik, recimo, ne bi trebalo da javno se deklariše kao simpatizer neke stranke.

Sveštenik u Šabačkoj eparhiji, otac Goran Arsić, kaže da je on svojoj deci zabranio da idu na veronauku - između ostalog zato što pojedinci skrnave Crkvu, ali i zbog toga što veroučitelji mogu da budu vođe desničarskih organizacija, kao i zbog toga što veronauka nije u knjigama.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: Mojoj deci... Ovo je sada verovatno skandalozno za ideološke umove o kojima pričamo, ne da nisam dozvolio nego sam izričito zabranio da idu na veronauku. Bog nije i ne može da bude u knjizi u programu veronauke nego je u životu. U disanju života. U jasnosti među ljudima. Kakvi smo da smo, sa svim svojim manama i nesavršenstvima. Hajde da budemo iskreni ili ćemo da glumimo tu neke prepodobnjake, neke svece. Kobajagi, je l’.

Podatak da je Ivan Ivanović istovremeno i veroučitelj u osnovnim školama, a i vođa ekstremne desničarske organizacije, prošle godine izazvao je burne reakcije u javnosti, ali kao i sve do sada, takva javna osuda trajala je tri dana. Pa su posle toga svi na to zaboravili.

Karakteristično za ekstremne desničare jeste i to da uglavnom podržavaju JSO. Tako i Milorada Ulemeka Legiju, koji je pravosnažno osuđen za ubistvo premijera Srbije, veličaju i pripadnici organizacije "Obraz". Pripadnici "Obraza" poznati su po ekstremnom delovanju i izazivanju nasilja. Vođa "Obraza" Mladen Obradović, uhapšen je na dan, kada je u Beogradu bila zakazana "Parada ponosa". Pripadnici "Obraza", koji sebe predstavljaju kao velike vernike, od kada ih je 2001. preuzeo Obradović, imali su sukobe i sa Crkvom, kada su pokušali da prekinu liturgiju Anglikanske crkve u Srpskoj patrijaršiji.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: Dakle ljudi su sa blagoslovom i dozvolom patrijarha Pavla bili tu, a ljudi iz "Obraza" su hteli da ne dozvole ljudima iz... Anglikancima da budu u Patrijaršiji povodom svoje neke molitve. Pitao sam tog iz "Obraza": Jeste li vi iz "Obraza" sa svakim problemom u Crkvi raščistili i sada je ostalo da samo još Anglikance sprečite da uđu u patrijaršiju? Jeste li raščistili sa raznim homoseksualcima u mantiji i pedofilima koji se kriju iza mantije? I on pokušavao da tu nešto kaže. Šta će da kaže!

Istovremeno, dok tvrde da su vernici i patriote, desničarske organizacije u Srbiji, nisu krile ni vezu sa pripadnicima podzemlja. Organizacija "Naši" je tako 2009. organizovala trbinu u Aranđelovcu, na kojoj je govorio Kristijan Golubović, promovišući ga kao uzornog sportistu. Golubović je samo nekoliko meseci kasnije uhapšen ispred Crkve svetog Marka, kao organizator kriminalne grupe, koja je trgovala drogom.

U "Insajderu" prošle godine, otkriveno je da se iza pojedinih vođa navijačkih grupa, koje u svim incidentima učestvuju zajedno sa predstavnicima desničarskih organizacija, kriju kriminalci sa optužbama za teška krivična dela, kao što su ubistva, pokušaji ubistva, razbojništva, nasilničko ponašanje. Zamenik republičkog javnog tužioca, Slobodan Radovanović, kaže da je analiza tužilaštva pokazala slične podatke za pojedine predstavnike desničarskih organizacija.

Slobodan Radovanović, Republičko javno tužilaštvo: Krivična dela su činili pojedinci... Pojedinci. Da li je to u okviru tih njihovih javnih skupova i van javnih skupova, to je sada drugo pitanje, ali imamo i jedan i drugi slučaj. Znači, imamo pojedince koji su skloni vršenju krivičnih dela i koji se nalaze često puta i u samim rukovodstvima tih organizacija.

Ove grupe i pojedinci, koji inače smatraju da su pripadnici JSO- a i haški optuženici heroji, zajedno se pojavljuju u svim incidentima poslednjih godina u Beogradu. Hapšenje Radovana Karadžića, kao i prethodno hapšenje Veselina Šljivančanina, bile su povod za huligane da napadnu policiju i demoliraju grad. U julu 2008. protest zbog hapšenja Radovana Karadžića organizovali su tada, Jedinstvena Srbija, Srpska radikalna stranka i Nova Srbija, a protest su podržali, osim građana, i ekstremni desničari i navijači. Preko razglasa su pre mitinga puštane i srpske nacionalističke pesme. Okupljeni su pevali "Hriste Bože, raspeti i sveti", što je bila himna raspuštene Jedinice za specijalne operacije, kojom je rukovodio Milorad Ulemek Legija.

Danas predstavnici ekstremne desnice, udruženje "Naši", "1389", u slučaju hapšenja Ratka Mladića otvoreno najavljuju građanski rat: "SNP Naši-1389 poziva sve građane da u slučaju akcije hvatanja generala Mladića, ne birajući sredstva, priteknu u pomoć srpskom heroju. SNP Naši-1389 smatra da režim, namerom da uhapsi generala Mladića, gura Srbiju u građanski rat."

U javnosti su se prethodnih godina, pojavljivale informacije da Hag smatra da vladika Amfilohije skriva Radovana Karadžića ili da pregovara sa Ratkom Mladićem o njegovoj predaji. Amfilohije je pozivao tužioca Haškog tribunala, Karlu Del Ponte da poseti Cetinje i da se sama uveri da se Karadžić i Mladić ne kriju u Mitropoliji.

Aleksandar Đaković, pravoslavni sveštenik Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke: Hajde da budemo otvoreni, mislim da sam Haški tribunal u stvari ima hipoteku, naime u narodu našem i ne baš bez osnova, dakle... Ne vlada baš neko i nije vladalo i mislim da niti će vladati neko veliko poverenje u pravičnost Haškog tribunala. Da se razumemo, niko mislim zaista... Normalan čovek, bez obzira, hrišćanin, nehrišćanin, koje je vere ili ne vere bio, ne može da opravdava ili da podržava zločine. To je jasno.

Da optužbe predstavnika Tribunala nisu bile bez osnova pokazuje dokument do kojeg je ekskluzivno došla ekipa emisije "Insajder". "Insajder" je došao do pisma, koje je Radovan Karadžić 1998. uputio Momčilu Krajišniku. Radi se o periodu kada je Karadžić već dve godine bio u bekstvu, posle potpisivanja Dejtonskog sporazuma, odnosno u periodu kada pripadnici SFOR-a tragaju za bivšim predsednikom Republike Srpske.

Pismo pokazuje da Karadžić ne samo da održava kontakte sa predstavnicima Srpske pravoslavne crkve, već da sa njima raspravlja o politici stranke SDS, ali i o svom skrivanju: "Dragi Momo, sinoć mi je ovde bio vladika Atanasije sa Đorđem Batinićem. Tasa mi je nudio neko sklonište koje ima Amfilohije, ali sam ja odbio uz zahvalnost, jer neću nipošto da idem, pa da narod ostane i da izdam toliko saradnika."

Karadžić pismo završava rečima: "Eto za sada toliko, menjam lokaciju, pa moram da idem, treba da se čujemo svaki dan, da radimo planski i da dižemo duh narodu i našim funkcionerima."

Atanasije Jevtić je odavno u penziji, a trenutno se, prema rečima monaha iz manastira Tvrdoš, gde inače boravi, nalazi u Rusiji i do njega je, kako oni kažu, ovih dana nemoguće doći. Vladika Amfilohije, koji je odbio razgovor za "Insajder" nije odgovorio ni na pitanja koja smo mu poslali elektronskom poštom, a koja se odnose na ovo pismo.

Aleksandar Đaković, pravoslavni sveštenik Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke: I evo na kraju krajeva, pokazalo se. Karadžića, kada su uhapsili i nije ga Crkva skrivala i tako dalje. Sam se krio gde se krio i to je to. Ono što neke činjenice govore na kraju, pa valjda da je on imao podršku Crkve koja ima tolike hramove i manastire, ne bi se krio u stanu nekom i prerušen. Mislim, pretpostavljam... Ovako, logično gledano. Tako da mislim da te insinuacije da Crkva, ne znam, krije... ratne zločince, da je to potpuno neosnovano, pa na kraju krajeva... Pogledajte. Pogledajte sami, mislim pohapšeni su toliki osumnjičeni za te zločine. Ja ne znam koliko, sigurno par desetina, ako nije i više. Niko se nije skrivao u Crkvi niti je koga Crkva skrivala.

2005, kada je Karadžić već devet godina bio u bekstvu, mitropolit Amfilohije održao je govor na sahrani majke Radovana Karadžića, poredeći je sa majkom Jugovića: "U svete dane Hristovog vaskrsenja, sahranjujemo jednu časnu majku, časnu Crnogorku, čiji život je protekao onako, kao što su joj protekli poslednji dani zemaljskog bivstvovanja. Na poslednjem susretu rekla mi je da bi bila srećnija majka da Radovana u mrtve oči poljubi, nego da ga živa vidi da se preda i izda Hrista, svoju vjeru i svoj narod."

Odnos pojedinaca iz Crkve prema ratu i optuženima za ratne zločine šokirao je javnost kada se pre nekoliko godina pojavio snimak ubistva šest srebreničkih civila i kada je zabeleženo kako lokalni sveštenik blagosilja paravojnu formaciju pred odlazak na ratište.

Otac Gavrilo, manastir Privina glava, 2006:

"Niko tada nije video tu mladež kako ide pod oružjem i drhte mu... I celo mu telo drhti, ruka mu drhti. Pa kad sam ja tu dao podrške malo, bodrio ih, a oni zaista nisu znali gde idu."

U Veću za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu aprila 2007. Slobodan Medić osuđen je na 20 godina zatvora. Njegova jedinica samo je jedna od paravojnih formacija koje su formirane u vreme ratova. Tada je nastala i Jedinica za specijalne operacije, koja je učestvovala na svim ratištima na prostoru bivše Jugoslavije.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: Kad sam god bio u Bosni i Hercegovini, video sam, kao što sam i ovde gledao, a i tamo sam video. Mnogi od nas su to videli, ljude bez jedne ruke, bez obe... ruke. Bez jedne noge ili bez obe noge. Njih su tadašnji političari... Takozvani vojni invalidi, je l’ tako. Ratni vojni invalidi, njih su tadašnji političari pozivali u rat rečima: otadžbina te zove. Je l’ to tako? "Zove te otadžbina." Neki sveštenici, pravoslavni, kao i katolički, kao verovatno i hodže među Muslimanima, su čitali molitve ili osvećivali oružje. Pored toga što postoje divni sveštenici i divni... Je l’ da, ljudi, hodže u islamu, imate zloupotrebe. Sada nema ni političara ni sveštenika kad ti ljudi jedva žive, žale se... Jedva preživljavaju. Gde su sada političari i sveštenici? Nema ili ćemo da kažemo da to nije istina u sklopu viših državno-crkvenih interesa.

Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije ima u svojoj biografiji koja se objavljuje u medijima i to da je podržavao proteste studenata i opozicije, čak i sa pištaljkom tokom 90-ih, ali da je pred izručenje u Hag, posetio Slobodana Miloševića u Centralnom zatvoru u Beogradu i poklonio mu Jevanđelje. Badnjak na Cetinju jedne godine čuvao je Željko Ražnatović Arkan. Kada je 17. marta 2004. zapaljena Bajrakli džamija u Beogradu Amfilohije je izašao i apelovao: izađite, deco, kumim vas Bogom svetim, ne činite zločin kao oni, pa da i mi ispadnemo zločinci. Sredinom 90-ih apelovao je na crnogorske poslanike da podrže Srbe u Republici Srpskoj.

Aleksandar Đaković, pravoslavni sveštenik Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke: Ja kažem, ne sumnjam zaista, barem kada je mitropolit Amfilohije u pitanju i drugi naši episkopi, da neko bi bio za rat iz nekih drugih ciljeva, a da to budu ciljevi u stvari zaštite života običnih ljudi. E, u tom dakle negde, onda čovek, što kaže, morao je da preuzme na sebe i greh, ali merilo je na kraju, ma kako to paradoksalno zvučalo, u stvari ljubav prema drugome i to je jedino što može da nas opravda u ovom životu.

Pretnje ratom i nemirima mogle su se poslednjih dana čuti i od urednika i od novinara, brojnih tabloida i internet portala, koji će svaku analizu desničarskih organizacija, označiti kao besraman napad na crkvu i sve što je srpsko. Ovi portali preporučuju knjige Milorada Ulemeka. Ovakvi mediji, odmah su reagovali i na prethodnu epizodu "Insajdera", nazivajući novinare B92, stranim plaćenicima. To su isti mediji koji su Zorana Đinđića nazivali mafijašem, a posle njegove smrti pokušavali da opstruiraju suđenje predstavnicima zemunskog klana i JSO-a.

Jedan od najistaknutijih predstavnika ovih medija je Željko Cvijanović. Pre tri godine Jukom je objavio knjigu o Željku Cvijanoviću, u kojoj se između ostalog navodi:

"Željko Cvijanović je čovek koji je tokom rata u Bosni bio novinar lista "Jedinstvo", glasila stranke SDS Radovana Karadžića, pa urednik Karadžićeve agencije Srna. Novinar od poverenja ratnog rukovodstva Republike Srpske, koja ga je odlikovala ordenom Njegoša 1996. O genocidu u Srebrnici Cvijanović 1995. piše: Ulazak Srba u tu neveliku varoš nije posebno ojadio ni direktne ni posredne sudionike bosanske ratne drame. Nisu previše očajavali ni Muslimani – poraz je poraz, a gladna usta manje su gladna usta manje."

Pred ubistvo Đinđića objavljena je strana sa naslovom: "Atentat, ko sve preti Đinđiću?" Novine u kojima je radio posle podizanja optužnice, kao i niz drugih medija, pokušavali su po svaku cenu da sruše optužnice za ubistvo premijera. Cvijanović je tako prethodnih godina veličao politiku Vojislava Koštunice, a nedavno se stavio otvoreno na stranu desničarskih organizacija, koje su rušile grad. Željko Cvijanović odbio je razgovor za "Insajder".

Marko Karadžić, bivši državni sekretar Ministarstva za ljudska i manjinska prava: Očigledno da su na jednoj nekako strani, da zajedničkim snagama zaustavljaju ovu državu na putu ka nečem što je normalno, po meni, što je ono kao, naš put ka Evropskoj uniji, demokratizacija, poštovanje ljudskih prava. Njima to jednostavno nije u interesu, jer njihove ideje, imaju plodno tle, samo ako je društvo izolovano, zatvoreno u strahu, u mržnji prema svemu što je imalo drugačije. Mislim da su to principi na kojima oni funkcionišu i gde mogu da nađu, onako podršku.

Aleksandar Đaković, pravoslavni sveštenik Arhiepiskopije beogradsko-karlovačke: Vidite, Crkva, što se nekad, danas u ovako, u jednom pluralističkom društvu previđa, odnosno Crkva se posmatra često kao organizacija poput nekih drugih stranaka, nevladinih organizacija i tako dalje, koja ima jasno deklarisanu politiku po svakom pitanju i svi u Crkvi dakle po tom, po toj shemi trebalo bi da misle isto ili skoro isto, ali to nije tako u Crkvi. Znači, Crkva je jedna zajednica ljudi okupljenih radi spasenja, radi života večnoga, a po pitanjima koje se tiču naše svakodnevnice ljudi imaju i različita shvatanja i različita mišljenja. Predstavnici Crkve, naravno, odnosno sveštenici i monasi, nekada i episkopi, imaju svoje lične simpatije ili antipatije prema nekim političkim mišljenjima. Crkva niti želi niti ima mogućnosti da svim svojim članovima nameće i natura kako ćemo mi da mislimo.

Jovan Bajford, socijalni psiholog i istraživač desničarskih organizacija: Dolazak Vojislava Koštunice na vlast u okviru Srpske pravoslavne crkve, pogotovo kod ljudi koji su bili više naklonjeni desnici, shvaćeno je kao prilika da se Srbija transformiše na onaj način na koji su oni želeli da transformišu Srbiju i početkom 90-ih kad je Milošević došao na vlast, pa su onda bili razočarani, i posle 5. oktobra, kad su oni smatrali da će doći momenat opravoslavljenja, pa su bili razočarani, i onda su oni po treći put videli to kao svoju priliku da kroz uvođenje veronauke, da kroz delovanje "Dveri", konačno ostvare uticaj koji su smatrali da Crkva treba da ima u društvu.

U prošloj emisiji rečeno je da je udruženje Srpski sabor "Dveri", iako nikada javno ne poziva na nasilje, zapravo ideološka kapa za sve ostale desničarske organizacije, koje zajedno sa ekstremnim navijačima ruše i pale grad. Njih, međutim, niko ne pominje jer bi se tako zakoračilo na prag Crkve. Oni imaju otvorenu podršku mitropolita Amfilohija Radovića, a njihovi pripadnici su i zaposleni u Patrijaršiji. Posle emisije Srpski sabor "Dveri" saopštio je da pokreće krivične postupke protiv autora i saradnika "Insajdera" za izazivanje rasne, verske i nacionalne netrpeljivosti, kao i privatnu krivičnu tužbu zbog klevete i uvreda.

Međutim, najbolju analizu onoga šta jesu "Dveri" napisao je jedan od njih, Vladimir Veljković, novinar radija Glas Eparhije niške, član Srpskog sabora "Dveri" od 2004. do 2009. godine. On je objavio tekst na sajtu Nova srpska politička misao, u kojem između ostalog navodi:

"Da li je ono što "Dveri" javno pišu i govore zaista hrišćanski odgovor na trenutna društvena pitanja? Nepostojanje argumentacije ove vrste onemogućava nam da sagledamo da li iznete ideje, za koje se dverijanski autori zalažu, zaista imaju utemeljenje u hrišćanstvu ili se radi o proizvoljno iznetim tvrdnjama. Korišćenje reči i pojmova kao što su Bog, pravoslavlje, crkva ili navođenje citata iz Svetog pisma ne čini jedan tekst pravoslavnim. Zalaganje za stvaranje države na etničkom načelu, negativni stavovi prema demokratiji, stranačkom organizovanju, čine Srpski sabor "Dveri" ekstremno nacionalističkom i radikalno desničarskom organizacijom, tako da je naivno kada retorički pokušavaju da odbrane svoju poziciju negiranjem postojanja ovih elemenata u njihovom radu."

Poslednji incidenti u Beogradu dogodili su se 10. oktobra 2010. Povod je bila "Parada ponosa". Tog dana Beograd je izgledao kao pravo ratište. Povređeno je više od 130 policajaca, demoliran je centar grada. Na krovu sedišta Demokratske stranke, pronađena je čaura od ispaljenog metka. Napadnuto je sedište SPS-a, LDP-a, ali i zgrada RTS-a.

"Parada ponosa" nije bitna za jedno društvo kao promocija homoseksualizma već je bitna kao promocija demokratije u jednom društvu. Borba za gej i lezbejska prava počela je 1969. godine Stonvolskom pobunom, kada su se u Njujorku homoseksualci prvi put suprotstavili policijskom maltretiranju. Od tada do danas održavanje gej parade svuda u svetu ima cilj da većinu natera na toleranciju.

Dok ekstremisti zbog toga ruše grad, a vladika Amfilohije Radović govori o Sodomi i Gomori, kao i smradu koji se širi, vladika Pahomije i dalje je na čelu Eparhije vranjske. Protiv vladike Pahomija je, podsetimo, 2003. podignuta optužnica za bludne radnje nad maloletnicima. 2006. je od te optužbe pravosnažno oslobođen u delu u kome predmet nije zastareo da bi 2007. Vrhovni sud odlučio da je povređen zakon u korist okrivljenog. Crkvena komisija, koja je, kako je najavljeno, trebalo da ispita ovaj slučaj, svoj nalaz nikada nije objavila. Zbog toga se opravdano postavlja pitanje da li je za pojedince u Crkvi koji smatraju da je homoseksualnost opasna pedofilija manje opasna.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: Činjenica je da Crkva u sebi sa tim problemom nije raščistila. Ako neko osuđuje takozvanu gej paradu, onda on ima problem... Ili ne želi da vidi to u Crkvi ili licemerno krije to.

Sudski postupak protiv vladike Pahomija trajao je četiri godine, a bio je optužen da je seksualno zlostavljao četiri maloletna dečaka. Sud je 2007. doneo presudu po kojoj su dve tačke optužbe zastarele, a dve odbačene zbog toga što sud nije poverovao iskazima dečaka. Priču o četiri dečaka bilo je spremno da potvrdi i nekoliko sveštenika i dve monahinje.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: I bilo je... Kao jedno drmanje na svim nivoima, kad to čovek čuje, a onda smo mi sedmoro, osmoro pozvani od strane suda, svedočili šta su nam deca pričala i na šta su se žalila. Lično sam poverovao toj deci... Zašto bi to neko radio? Kome to treba? I kao čovek i kao roditelj, kao sveštenik sam jednostavno stao uz njih, nas sedmoro, osmoro.

Sveštenik Goran Arsić kaže da je posle nekoliko meseci bio pozvan u Nišku eparhiju kod vladike Irineja, sadašnjeg patrijarha, da svedoči pred nezavisnom crkvenom komisijom, koja je formirana povodom slučaja Pahomije.

Goran Arsić: Međutim, kad smo otišli kod vladike Irineja bio je on sam. Komisije nije bilo. Tako da ta komisija, što se nas tiče, kao da nije ni postojala, a opet što se dece pre svega tiče, a u nastavku i nas, ta bi komisija morala da obavi ono što je pred Bogom i pred ljudima rekla. Kad je toliko dece pričalo svoju muku, bilo dosledno na svim mogućim nivoima i te njihove suze i plač i stezanje vilica i muka na licu, priznajem da smo verovali da će se u Crkvi naći neki ljudi, časni i pošteni, hrabri da tu decu najpre vide, da razgovaraju sa njima. Nikad se to nije desilo. Naravno da smo se žestoko razočarali.

Zbog toga što je svedočio pred sudom i stao na stranu dečaka, koji su tvrdili da ih je Pahomije seksualno zlostavljao, otac Arsić je odlukom vladike Pahomija raščinjen, pa posle nekoliko godina odlukom vrha Crkve opet vraćen u Crkvu.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: I sad nastaje drugi problem, da možemo da biramo koju god hoćemo eparhiju, osim ove. Jedna potpuna nenormalnost... nelogičnost. Ni po Bogu ni po ljudima. Dakle, šta to znači? Je l’ ova eparhija Pahomijeva dedovina, koju je doneo iz Bosne ovde, ili je crkva - crkva? Kako to da možemo da budemo u bilo kojoj eparhiji i još možemo da biramo? Da imamo iluziju izbora, je l’ da, kao, osim u svojoj eparhiji, mimo svih naravno, i kanona i bilo čega... i logike.

Goran Arsić danas je sveštenik Šabačke eparhije. Otac Arsić kaže da je zbog "crkveno-državnih interesa" zataškan slučaj pedofilije u Crkvi kada je u pitanju vladika Pahomije. On takođe naglašava da su to razne grupe unutar Crkve sa kojima Crkva ne može da se izbori.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: Ja se tim grupama ne bavim i ne znam detalje, ali ono što pouzdano znam, je da postoje ljudi u mantiji koji bi rado da srbuju i da kao takvi zloupotrebe svoju mantiju.

B92: Je l’ mitropolit Amfilohije jedan od takvih?

Goran Arsić: Pa ne znam. Ne znam kakav je on u stvari. Na osnovu našeg iskustva, malopre pomenutog, valjda je jasno.

B92: On je stao na stranu Pahomija u vašem slučaju...

Goran Arsić: Naravno.

Dok vladika Pahomije, koji je bio optužen za pedofiliju, ostaje vladika Eparhije vranjske, vladika Amfilohije poručio je pripadnicima gej populacije da: "drvo koje ploda ne rađa, siječe se i u oganj baca". "Sodoma i Gomora su u drevna vremena sami sebe uništili sagorevši u sumporu i ognju, upravo zato što su pretvorili prirodno upotrebljavanje muškog i ženskog u protivprirodno, samouništavajuće", rekao je vladika Amfilohije pre Parade ponosa zakazane 2009. godine, koja je posle otkazana. 2010, kada je parada održana, poručio je da će Bog znati kada će udariti svojim bičem i svojom opomenom i da se to polako već priprema.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: Kuku i lele nama i takvim pravoslavcima, je l’ da? Dakle, kao dete, ja nisam bio oduševljen ideologijama, srbovanjima ili nekim srpskim modelima pravoslavlja. Mene to nije zanimalo, bio sam oduševljen Svetim Prohorom Pčinjskim, kao divnim božijim čovekom, i određenim Hristovim rečenicama, koje nećete čuti da se tumače u Crkvi skoro nikada. Recimo: "Poznaćete istinu i ona će vas osloboditi". Ja verujem Hristu. Verujem u te reči. Verujem u takvu crkvu. U kobajagi crkvu ne verujem... A da se pravimo nojevi, a da onda pričamo o ličnosti, o slobodi, o euharistijskoj zajednici, kao što mnogi koji su u mantijama ili su profesori pričaju, a da ćutimo o tolikim licemernim stvarima... Onda o kakvoj mi to crkvi pričamo? Je l’ to ta božija crkva? Je l’ to ta istina, koja oslobađa ili je istina i Bog onoliko koliko njima treba? Za njihove ideološke mozgove, u koje ćemo da upakujemo veru, naciju, igranje diplomatije, ulagivanje političarima, raznim vlastima, razne iskompleksiranosti. Ja u takvu crkvu ne mogu da verujem.

Nekoliko sveštenika u mantijama, koji tokom poslednjih nereda 10. oktobra probijaju policijski kordon i koji su na istoj strani sa onima koji nose maske i kapuljače i demoliraju grad, govor vladike Amfilohija, koji poručuje da će Bog znati kako da udari i na homoseksualce, ali i na one koje "Paradu ponosa" podržavaju. Scene nasilja na ulicama Beograda, u kojima uvek zajedno učestvuju ekstremni desničari i ekstremni navijači, a za to imaju podršku pojedinaca iz Crkve. Desničarska organizacija, Srpski sabor "Dveri", koju niko ne pominje, a koja je ideološka kapa za sve ostale desničarske organizacije, samo su neke činjenice koje su iznete u prošloj epizodi "Insajdera".

Međutim to je bio povod da oni o kojima je emisija govorila, novinare B92 po ko zna koji put proglase za mrzitelje srpstva i svega što je srpsko, izdajnike i strane plaćenike, kojima ne treba oprostiti. Ovog puta ekstremni desničari, njihove ispostave u tabloidima, kao i pojedini političari ujedinili su se u odbrani Crkve od "Insajdera", koji se Crkvom kao takvom nije ni bavio, već pojedinim vladikama unutar Crkve. Ovakve zamene teza, konstrukcije, izvrtanja činjenica nisu ništa novo. To je njihov dobro poznat mehanizam, pomoću kojeg godinama unazad uništavaju svakog ko im zasmeta i svakog koga oni proglase za izdajnika.

Goran Arsić, pravoslavni sveštenik Šabačke eparhije: Ogromne su zloupotrebe, najzloupotrebljavanija reč u istoriji čovečanstva je bog, je l’ tako? Takođe i reči kao što su ljubav i slično, a sada, kao što su reči patriotizam, opstanak naroda i pošto to sve ima ideološku dimenziju, a to će reći da nije celovito, ono kao takvo nije dobro i onda počne da pravi probleme.

Ovde nije reč ni o patriotama ni o hrišćanima, a ni o vernicima, kako se sami predstavljaju. Ovde nije reč o Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a ni o desničarskim organizacijama, koje inače postoje i svuda u svetu. Nije reč ni o navijačima, koji bodre svoj klub, ni o novinarima koji rade svoj posao u interesu javnosti.

Ovde se radi o pojedincima iz Crkve od kojih se Crkva nije ogradila, o novinarima koji nisu novinari već rade u interesu raznih pojedinaca ili grupa, o desničarima koji nisu desničari već se iza toga kriju ekstremisti. Isti oni koji su stvarali atmosferu linča pred ubistvo premijera Srbije i vodili sinhronizovane kampanje po tabloidima koji su osnovani posle 5. oktobra, isti su oni koji danas opravdavaju nasilje na beogradskim ulicama, koji se zalažu za Srbiju van Evropske unije, za Srbiju u izolaciji. Jedina razlika je u tome što se od 10. oktobra 2010. oni više ne kriju.