Transkript pete epizode

16 miliona, 14 miliona, 10 miliona, 15 miliona evra i tako u krug iz projekta u projekat građani Srbije godinama kroz budžet plaćaju za infrastrukturne projekte, stambene zgrade, škole, staračke domove, studentske centre, sportske hale i puteve na Kosovu. Međutim, prema istraživanju Insajdera, zbog toga što nema adekvatne kontrole, mnogi od ovih projekata koji su plaćeni milionskim iznosima, ostali su samo temelji zarasli u korov ili zgrade koje nisu privedene nameni. Novac je u najvećem broju slučajeva i pored toga isplaćen, zato što su uglavnom privatna građevinska preduzeća dobijala iz budžeta avanse i do 40 odsto. Posao za državu radile su određene firme, a ko će u kojem trenutku biti izvođač skupih državnih investicija, zavisilo je često od veza predstavnika firmi sa vlastima na lokalu ili u republici.

U prošloj emisiji videli ste kako je država pod izgovorom pomoći ugroženom stanovništvu odobrila projekat vredan čak 16 miliona evra za pomoć onima čije su kuće oštećene u zemljotresu u kosovskom pomoravlju 2002. Deset godina kasnije Insajder je u oblasti Gnjilana snimio brojne kuće koje nikada nisu obnovljene. Istovremeno, na severu Kosova u četiri opštine u kojima živi većinsko srpsko stanovništvo iz budžeta je uloženo 14 miliona evra za otkup stanova u vlasništvu Albanaca, kako bi se obezbedio smeštaj za interno raseljena lica na Kosovu. Međutim, stanovi koje su kroz budžet plaćali svi građani Srbije, deljeni su i po političkim linijama, pa tako u izbegličkim i kontejnerskim naseljima i danas žive raseljeni Srbi.

Pored svega toga, milionska sredstva iz budžeta izdvojena su i za velike investicione projekte na Kosovu. Tako su kroz budžet Srbije, građani plaćali izvođače radova čak i za zgrade koje nisu ni počele da se grade.

Šta su sve plaćali građani Srbije, a da niko nije kontrolisao da li se taj novac troši namenski, najbolje se vidi na primeru da su plaćeni čak i projekti koji ne samo da nisu završeni nego njihova izgradnja već godinama nije započeta.

Dragiša Đoković, član Odbora za Kosovo i Metohiju: Ja sam član Odbora za Kosovo i Metohiju od 2001. od kad postoji taj odbor. Pored svega toga, bio sam i član Koordinacionog centra za Kosovo i Metohiju, tako da sam imao prilike da posredno ili neposredno, nažalost, puno puta da saznajem za neke stvari kako se radi, šta se radi.

B92: Pa kome je odlazio taj novac namenjen Srbima na Kosovu?

Đoković: Pa novac namenjen Srbima na Kosovu, da budem ovako precizan i iskren, uglavnom je završavao u Beogradu. On je samo formalno odlazio na Kosovo, ali je u stvari ostajao ovde.

Borislav Stefanović, bivši šef pregovaračkog tima u pregovorima sa Prištinom: Ja sam siguran da su postojale određene zloupotrebe na samom terenu i to znaju svi Srbi na Kosovu i Metohiji. U krajnjem slučaju, vi ako pogledate spomenike, da ih tako nazovemo, spomenike nezavršenih investicija koje postoje na Kosovu i Metohiji, oni svedoče o jednom nedomaćinskom gazdovanju narodnim dinarom.

B92: Niste mi odgovorili na pitanje, znači, zašto ova vlada nije imala snage da ispita zašto imamo te “spomenike propalim investicijama”?

Stefanović: Ja mislim da je ova vlada prva koja je to počela da ispituje.I mislim da je prva koja je nešto uradila po tom pitanju, ako hoćemo sada da budemo skroz pošteni I iskreni.

Goran Bogdanović, bivši ministar za Kosovo i Metohiju: Podaci pokazuju da smo izgradnju obejkata koje smo dole gradili, kuće, stanove, puteve, ulice, infrastruktu, kanalizaciju – sa mnogo manje novca smo uspeli da uradimo mnogo više. Mi gradimo dole stanove za 280 evra po kvadratu, i za 310, i po 320, znate?

B92: Kolika je bila cena?

Bogdanović: Po našim saznanjima, kretala se oko 400, 500 čak i do 700 evra se kretala cena.

B92: Kome je taj novac otišao? Radi se o ogromnim sredstvima.

Bogdanović: Pa ne znam, ne znam kome je otišao, prosto na nadležnima je da utvrde, ukoliko je bilo zloupotreba, gde je taj novac otišao.

Ugovori za dva najveća državna projekta, izgradnju Gerontološkog centra i izgradnju četiri zgrade na severu Kosova, potpisana su u periodu kada je vlada Zorana Živkovića raspisala vanredne izbore. Izbori su raspisani u novembru, a do izbora nove vlade, na vlasti je praktično tehnička vlada. Jedan ugovor je potpisan u decembru, a drugi mesec dana kasnije, u januaru 2004. godine. Građani Srbije su tako iz budžeta platili avans od oko tri miliona evra samo za dva projekta koja nikada nisu završena.

B92: Kako to da su ta dva kapitalna projekta na severu Kosova zaključena baš u periodu između dve vlade?

Nebojša Čović, predsednik Koordinacionog centra 2001. – 2005.: Zato što je to bilo u skladu sa planom i programom Koordinacionog centra za 2004. godinu.

B92: I oba ova projekta nisu završena, nisu ni započeta.

Čović: Pa vi bi meni mogli da udelite primedbu da sam ja ostao u Koordinacionom centru u kontinuitetu, to je pod jedan, pod dva, mogli bi da mi date bilo kakvu primedu da nisu oduzete nadležnosti Koordinacionom centru vezane za investicije. Znači Ministarstvo za kapitalne investicije je ozbiljno ministarstvo Vlade Republike Srbije. Ima još jedna stvar, koju vi stalno zaobilazite, kao da ne znate šta se dogodilo 17. marta 2004 godine. I ima još jedna stvar koja je možda na početku a to je: kakav je to period prelaza između dve vlade?

B92: Ne živimo u Švajcarskoj, živimo u Srbiji.

Čović: Znam, ja to dobro znam, ali nisam siguran da delimo kvalitete života u Srbiji i isto razmišljamo

B92: Vi i ja?

Čović: Da,da.

Prema zvaničnoj dokumentaciji, koju su novinari Insajdera dobili po zakonu o dostupnosti informacija, iz budžeta Srbije je, na primer, firmi Masters na čijem je čelu tada bio Bojan Radovanović, uplaćen avans od 1,5 miliona evra za posao koji nikada nije ni započet, odnosno za izgradnju Gerontološkog centra u Kosovskoj Mitrovici. Taj centar je trebalo da zbrine socijalno ugrožene i stare. Država je odobrila projekat u vrednosti od oko četiri miliona evra i to bez završenog projekta.

B92: Kako je moguće da država „aminuje“ projekat, odnosno potpisivanje ugovora, bez glavnog projekta i bez rokova izgradnje? Ugovor vredan četiri miliona evra?

Čović: Prvo, nije aminovala država ništa oko toga. Potpisan je ugovor i pušten je avans od 15 miliona dinara vezan za izradu projekta. I nakon toga je došao 10. mart 2004 i projekat je kompletno prenet Ministarstvu za rad i socijalna pitanja. I sve ostalo morate da pitate Ministartsvo za rad i socijalna pitanja. Jer od tog trenutka pa nadalje projekat nema veze sa Koordinacionim centrom.

B92: Ali vi ste bili na čelu Koordinacionog centra kada je potpisan taj ugovor.

Čović: Tako je i ja sam isto bio na čelu Koordinacionog centra kada su svi ti projekti oduzeti Koordinacionom centru i prebačeni u resorno ministartsvo.

B92: Ali taj novac je plaćen dok ste vi bili u Koordinacionom centru.

Čović: 15 miliona dinara.

B92: I to ništa nije urađeno na terenu.

Čović: Ne, to ni nije bio novac za teren nego za izradu projekta i kompletne dokumentacije.

B92: Govorimo o čitavom projektu izgradnje Gerontološkog centra, da ništa nije urađeno.

Čović: Morate sa ministarstvom i sa tadašnjim ministrom da popričate dalje oko toga.

Nebojša Čović tvrdi da je Koordinacioni centar uplatio avans, ali da je vlada na čijem je čelu bio Vojislav Koštunica konačnu realizaciju projekta sredinom 2004. prebacila na Ministarstvo za rad i socijalnu politiiku

Slobodan Lalović tadašnji ministar za rad i socijalnu politiku kaže da se radi o starom projektu i da se on ne seća nikakvih detalja u vezi sa tim.

Sve je počelo tako što je zahtev za izgradnju 2003. godine podneo Miladin Đurović direktor Međuopštinskog centra za socijalni rad iz Kosovske Mitrovice. Razlog za izgradnju centra bio je taj što su sve ustanove za zbrinjavanje starih ostale u južnom, albanskom delu.

Miladin Đurović, direktor Međuopštinskog centra za socijalni rad: Da je nama bio Gerontološki koji je bio na jugu, da je nama bio dostupan, ne bi se to pravilo, ne bi imalo potrebe. Ali nama je bila ideja da te ljude povučemo, da ti ljudi mogu, koji su u domovima, u gerontološkim ustanovama, da mogu da komuniciraju i da sarađuju sa svojim najbližima.

B92: Je li postojao projekat izgradnje Gerontološkog centra?

Đurović: Pa pravo da vam kažem, da li je postojao projekat ja se sada u ovom momentu toga ne mogu setiti. Verovatno da jeste. Sigurno da jeste. Ja ne verujem, da vam kažem...

B92: Kako je određena cena od 282 miliona dinara?

Đurović: Pa na osnovu projekta sigurno.

B92: I potpisali ste ugovor na 282 miliona dinara što je u tom momentu preko četiri miliona evra, uz avans od 40 odsto?

Đurović: Pa sigurno, ako tako u ugovoru piše, ja trenutno ugovor nemam kod sebe, verovatno je to tako.

B92: Mislim nije uobicajeno da se za jedan posao pogotovo bez projektne dokumentacije ugovara avans od 40 odsto.

Đurović: Da vam kažem, da vam kažem nešto. Mi ovde smo, ja vam kažem ponovo, kompletnu stručnu pomoć i ništa potpisali nismo bez zelenog svetla Beograda. Jel me razumete?

Posao izgradnje tog centra, koji nikada nije izgrađen, dobila je firma Masters. koja kasnije kao podizvođača uvodi fiirmu Daki koja je tada u vlasništvu Idriza Šijaka, Albanca iz Kosovske Mitrovice.

U dokumentima do kojih je došao Insajder vidi se da je preduzeće Masters imalo dozvolu za izgradnju Gerontološkog centra od četiri sprata izdatu, što je veoma neobično, u sred NATO bombardovanja, u maju 1999. godine. U sam posao izgradnje Gerontološkog centra koji je prema projektu vredeo čak četiri miliona evra, ušlo se pre nego što je bio gotov glavni projekat i propisani rokovi izgradnje.

Čović: Izvođača radova je pronašla ustanova čiji je zadatak bio da raspiše tender i da izabere izvođača radova.

B92: Koji kažu da to nisu mogli sami, da su tražili pomoć Koordinacionog centra i da je Koordinacioni centar...

Čović: Šta oni kažu, šta oni kažu, to me uopšte ne interesuje. To što kažu treba i da dokažu. I to nije istina. Oni su imali samostalnost da biraju.

Tokom 2003. godine najviše poslova za državu Srbiju na Kosovu radile su firme Masters i Daki. Kako je Insajder objavio u prethodnoj epizodi, preko ovih firmi rađen je i otkup stanova na severu Kosova za potrebe interno raseljenih. Iza obe firme koje su otkupljivale stanove, ali i gradile na Kosovu, stajao je praktično Bojan Radovanović, u firmi Masters kao vlasnik, a u firmi Daki ciji je vlasnik tada bio Albanac Idriz Šijak, kao zastupnik jer je imao ovlašćenje da zastupa i tu firmu.

Radovanović je donedavno bio u pritvoru jer je, prema krivičnoj prijavi policije, nelegalno podizao bankarske kredite. Odbio je razgovor za Insajder uz obrazloženje da je sve o poslovima na Kosovu samoinicijativno rekao Specijalnom tužiocu. Bio je na čelu FK Novi Pazar i FK BASK, a nekoliko godina bio je član UO FK Partizan.

Njegova firma Masters je 2003. potpisala ugovor sa državom da sagradi Gerontološki centar, a danas na ovom mestu ne postoje čak ni temelji.

Iz budžeta je za izgradnju Gerontološkog centra, samo za avans, plaćeno čak oko 40 odsto od ukupne cene. Tako ispada da je milon i po evra plaćeno, a da je na toj lokaciji firma Masters samo raščistila zemljište i postavila ogradu. Za ovaj posao, Bojan Radovanović, vlasnik Mastersa, prema dokumentaciji koju poseduju državni organi, a do koje je po zakonu došao Insajder, uzeo je podizvođača, firmu Daki, čiji je vlasnik bio Idriz Šijak.

B92: U kom momentu se preduzeće Daki uključuje u posao?

Đurović: Gde se uključuje u posao?

B92: U posao izgradnje Gerontološkog centra.

Đurović: Ja nemam pojma da se uključivao Daki. Mi sa preduzećem Daki nemamo nikakvih kontakta u smislu da smo sredstva plaćali njemu. Mi smo sva sredstva prebacivali, po rešenju ministarstva, tamo gde nam je naređeno, a to je Mastersu.

B92: Znači Vi uopšte ne znate da je u posao uključen i Daki?

Đurović: Ne znam.

B92: A jel’ ste čuli za firmu Daki?

Đurović: Ja sam čuo za neku firmu Daki, ali pravo da ti kazem nisam je ni primetio na ovom prostoru. Možda negde rade nešto.

Kada je u pitanju izgradnja Gerontološkog centra i tadasnji vlasnik firme Idriz Šijak koji se u zvaničnoj dokumentaciji navodi kao podizvođac, kaže da prvi put čuje da je bio angažovan na ovom projektu, kao i da mu takav posao nikad nije plaćen. Šijak kaže da nikada nije imao čak ni mešalicu za beton.

Idriz Šijak, vlasnik firme Daki: Evo sad od vas sam prvi put čuo za Gerontološki centar. Nikad znao nisam da se radilo. Ja nisam imao ni običnu mešalicu za beton, a kamoli da pravim zgradu. Centar.

B92: Imamo nalaz veštaka gde se navodi da je vašem preduzeću plaćeno preko 100 miliona dinara?

Šijak: Jeste i koliko je to para?

B92: Vi mi recite, Vi ste dobili te pare.

Šijak: Bravo, svaka ti čast prijatelju ti možeš ovde i malo da me zabavljaš još. Da ti kažem iskreno, ali mi moramo, mislim, ovo stvarno, ovo je za Ginisovu knjigu.

Posle višemesečne potrage novinari Insajdera našli su vlasnika firme Daki, Idriza Šijaka van Srbije. On je za potrebe države tokom 2003. otkupljivao stanove koji su bili u vlasništvu Albanaca. Kako je prikazano u prehodnoj epizodi Insajdera, on je u intervjuu snimljenom pre nekoliko meseci priznao da je učestvovao u poslu otkupa stanova, ali ne i da je kontrolisao račun na koji su državna sredstva uplaćivana.

Šijak: Ovo ni Hičkok da je, ne bi ovako režirao, ako mi veruješ. Sreće mi. A mi... Vidi, zašto sam ja miran? Samo iz jednog jedinog razloga. Nigde me nema gde su pare, gde se uzimalo, gde se delilo, petljalo, jedino što sam uzimao, kad mi je, kad sam završio nekretninu, dobio sam toliko...

Centar za zbrinjavanje starih, iako plaćen avansno sredstvima svih građana 1.5 miliona evra, nikada nije izgrađen. Firma Idriza Šijaka, koja je angažovana za podizvođača radova, kako je otkrio, nije imala ni mešalicu za beton.

B92: A šta je urađeno na terenu? Jel' postoji sad Gerontološki centar?

Đurović: Ne, ne postoji nista, u tome je nesreća

B92: I gde su svi ti ljudi koji je trebalo da budu tu smešteni?

Đurović: Pa ti ljudi koji su trebali da budu tu smešteni ti ljudi su i dalje, neki su odavde koje smo tu mogli da smestimo, mi smo ih smestili po Kraljevu, po Kragujevcu, po ostalim gradovima Srbije.

Socijalno ugroženi i stari koji su trebali da budu smešteni u Gerontološkom centru za čiju izgradnju je iz budžeta za avans plaćeno čak milion i po evra, danas žive po kolektivnim centrima u Srbiji. Ekipa Insajdera obišla je izbeglički centar u Kraljevu.

Iste firme, Masters i Daki, učestvovale su i u drugom državnom projektu koji nikada nije završen – izgradnji četiri zgrade u severnoj Kosovskoj Mitrovici, za potrebe interno raseljenih. Projekat je poznat pod nazivom „Lamele“. Na ovom mestu i danas, 10 godina kasnije, nalazi se ledina, čak ni temelji nisu izgrađeni. Ovaj projekat građani Srbije su kroz budžet 2003. godine, samo za avans platili gotovo 1.4 miliona evra.

B92: I kako je moguće da preduzeća Masters i Daki dobijaju toliko poslova na severu Kosova za vreme dok ste vi bili na čelu Koordinacionog centra?

Čović: Sve po tenderima koje su radile i raspisivale lokalne samouprave. Nijedan tender nije raspisivao, niti birao izvođača Koordinacioni centar niti predsednik Koordinacionog centra, bez obzira što bi mnogi voleli da prospu priču da je to radio predsednik Koordinacionog centra. Nije, nije. Žao mi je, šta da radim, niti je to moj posao.

Čović tvrdi da je sve odluke donosio Kosovsko-mitrovački okrug, na čijem je čelu bio Dragan Kalaba. Kalaba je odbio razgovor za Insajder. S druge strane, Idriz Šijak, vlasnik preduzeća Daki, kaže da on jeste potpisao ugovor o izgradnji ovih zgrada, ali na nagovor Bojana Radovanovića, vlasnika firme Masters.

Šijak: I onda mi je Bojan rekao, kaže, „E znaš šta, dobro bi bilo da sklopimo ugovor, imam tamo nekog, o gradnji zgrada“. Lamele neke, koliko kvadrata ne znam. Neki kažu četiri, neki sedam lamela, pojma nemam. I da potpišemo te ugovore. Dobro, kako da ne, nema problema, i ja sam potpisao. Nadam se da nisam ništa napravio greh što sam potpisao da se grade zgrade. I potpisao sam beo papir s tim da se ubaci sve što je potrebno, s tim sam se složio, da bi se zgrade izgradile.

Projekat “Lamele” formalno je počeo pismom Dragana Kalabe, tadašnjeg načelnika Kosovskomitrovačkog okruga Nebojši Čoviću u kom navodi da je Kosovskomitrovački okrug podržao realizaciju programa opstanka Srba na severu Kosova. Ovaj projekat bio je kako tvrdi Nebojša Čović preveliki da bi o njemu mogao da vodi računa Koordinacioni centar koji je tada nadležan da se bavi izdvajanjima iz budzeta Srbije za Kosovo.

Čović: U taj projekat se ušlo početkom 2004. godine. Pošto Koordinacioni centar nije imao potencijal da nosi tako veliki projekat od preko 10 hiljada metara kvadratnih, zamoljena je i napravljena je konsultacija sa Republičkom direkcijom za građevinsko zemljište koje je imala potencijala.

Prema podacima bužetske inspekcije koja je ispitaivala sva ova plaćanja sredstvima građana Srbije, zgrade nikada nisu izgrađene, iako je firmi „Daki“, plaćeno gotovo 1.4 miliona evra. Šijak za Insajder demantuje da je ikada dobio taj novac.

B92: Vama je plaćeno gotovo 1.4 milion evra...

Šijak: Jeste, bravo prijatelju, plaćeno je, ali u mašti je plaćeno. Iako stoji to tako kako govorite. Taj koji je dalje, vi ganjajte njih. Razumeš...

B92: Da li vi znate ko je dalje?

Šijak: Pa dalje ja ti kažem svi gore koji su.

Dok su sa jedne strane građani Srbije plaćali zgrade koje nikada nisu čak ni započete, godinama se pred sudovima u Srbiji vode sudski postupci u kojima izvođači, tj. firma Daki kada su u pitanju Lamele, tuži državu Srbiju i za nenaplaćena sredstva. U sudskom sporu koji je trajao godinama, firma Daki tražila je od države da joj se plate dodatna sredstva, računajući i otkup stanova i radove na njima i provizije i ulaganja za “lamele”. Angažovani su i veštaci koji su pronašli da u ovom odnosu država i dalje duguje firmi Daki. Posle više žalbi država je izgubila ovaj spor.

Čović: Mislim da je projekat vredeo 460 i nešto miliona, da je Koordinacioni centar uplatio po avansu 80 miliona i da je direkcija uplatila od svojih sredstava 30 miliona dinara. Nakon 10. marta i dolaska nove vlade, ponavljam vam, obustavljaju se sva finansiranja, svi projekti prelaze na resorna ministarstva, pa i taj projekat ide u ministarstvo, tadašnje Ministarstvo za kapitalne investicije.

B92: I zbog čega nikada nije urađen projekat lamele?

Čović: Obustavljeno je finansiranje, nakon toga je Ministarstvo za kapitalne investicije nastavilo da se bavi tim poslom. Potom se pojavila tužba, mi smo tuženi bili za to i u toj tužbi mi smo, kao Koordinacioni centar, jasno izneli svoje razloge i jasno rekli da tražimo da se opravdaju kompletno uložena sredstva. Uključili smo u ceo taj sudski postupak i republičkog javnog pravobranioca. I to je njegov posao bio dalje.

B92: I?

Čović: I šta se dalje dogodilo, pa država je izgubila spor. I? Opet je kriv ko? Predsednik koordinacionog centra?

B92: Zar nije i vaše ime na tom ugovoru?

Čović: Pa nije, moje ime je otkucano dole i potpisano je od strane sekretara Koordinacionog centra.

B92: U vaše ime...

Čović: Ali, ali u ugovoru između nas i direkcije i taj ugovor je prenet...

B92: Tu je i potpis Idriza Šijaka....

Čović: Nije

B92: Jeste.

Čović: Ma dobro ne znam, hajde

B92: Jeste

Čović: Ugovor je prenet posle toga Ministarsvu...

B92: Opet firma koja nema ni svoju mešalicu...

Čović: Ugovor je prenet Ministarstvu, prenet Ministarstvu za kapitalne investicije i to je bio dalji njegov posao

B92: Zbog čega ste potpisali ugovor sa firmom...

Čović: Ja nisam potpisao nijedan ugovor

B92: Zbog čega je vaš sekretar u vaše ime potpisala ugovor sa firmom koja nema...

Čović: Imate ovlašćenje da sam ja dao mom sekretaru da potpiše?

B92: Znači vaš sekretar je potpisao mimo vašeg znanja?

Čović: Nije potpisao mimo mog znanja...

B92: Pa onda?

Čović: I to je sasvim normalna procedura i normalan početak jednog posla.

B92: Sa firmom koja nema mešalicu?

Čović: Normalan početak jednog posla i taj posao bi sigurno bio završen da nismo imali okolnost da nam oduzmu pravo da se bavimo tim poslom da prestanu da finansiraju taj posao i da se dogodi 17. mart 2004. koji iskreno govoreći je napravio ambijent na Kosovu da ne možemo da radimo

Dragan Kalaba, načelnik Kosovsko-mitrovačkog okruga odbio je intervju za Insajder, ali je ekipi Insajdera dostavio iskaz koji je dao policiji o projektu „Lamele“.

Iskaz je dat 8. septembra 2010. godine.

U njemu se navodi da je maja 2004., posle promene vlasti, u Koordinacionom centru održan sastanak. Sastanku su prisustvovali Vladimir Rakić, tada predstavnik vlasti u Kosovskoj mitovici, inače član SNV Severnog Kosova i Metohije i Stojanka Petkovic, član G17plus, a u Koordinacionom centru zadužena za socijalna pitanja. Rakić je izneo stav da da projekat izgradnje „lamela“ treba prekinuti. Kalaba u iskazu navodi da je „što se njega tiče, projekat lamela prekinut tog dana“.

Nije poznato šta je bio rezultat policijske istrage o ovom projektu.

B92: I? Opet je novac građana Srbije otišao za nešto što nije urađeno?

Čović: Ja sam otišao...

B92: I dato firmi koja to nije ni mogla da uradi...

Čović: Ja sam otišao, to vi tvrdite , toje vaša priča

B92: Ne, ne tvrdim ja, to tvrdi vlasnik te firme.

Čović: Ma to je vaša priča iz ove perspektive. Ja uopšte neću da ulazim u nju jer me ona ne intersuje. I ta sredstva građana Srbije su trebala da se vrate. Pošto stalno spominjete sredstva građana Srbije, građani Srbije, a opet se nadam da ćete ovo pustiti, treba da imaju informaciju da sve što je urađeno njihovim sredstivma je preneto na Republičku direkciju za imovinu republike Srbije... Sve što je urađeno je preneto na Republičku direkciju za imovinu. I njih treba da pitate da li oni rade svoj posao.

B92: Šta vas možemo da pitamo?

Čović: Sve što ste me pitali ja sam vam vrlo korektno odgovorio s tim što period...

B92: Odgovorili ste, za većinu stvari ste odgovorili da niste odgovorni.

Čović: Ne, mislim da sam odgovoran...

B92: I da nije pitanje za vas...

Čović: Ne smatram da sam odgovoran za ono što nije bio moj delokrug posla. Sad da li će se to vama svideti ili ne, ne znam, a znam da je dokumentacija do 10. marta 2004 godine za ono što je rađeno do tada prvo preneta ministarstvima i preneta republičkoj direkciji za imovinu. 1. septembra 2005. godine ja odlazim iz Koordinacionog centra. Znači bilo je dovoljno vremena da ta Republička direkcija za imovinu da primedbe. Nikad ih nije dala.

Kako se u Srbiji menjala vlast, tako su se menjale I firme koje su dobijale velike državne poslove na Kosovu. Ove investicije u izgradnju zgrada I puteva plaćali su svi građani Srbije iz budžeta.

Bogdanović: Ako se sećate ja sam više puta govorio i upravo pozivao, pomenuli ste malopre skupštinski odbor i stalno sam pozivao nadležne organe da preduzimaju to, da prosto, jer moja je lična želja ja znam da dole je narod željan istine.

Za period do 2006.godine, kako se navodi u objašnjenju Ministarstva za Kosovo i Metohiju, nema uredne evidencije o tome kome su građani Srbije plaćali poslove, jer dokumentacija nije sređena ili je arhivirana. Baš ovaj period, pre 2006. karakterišu projekti za koje su plaćane privatne firme, a koji nikada nisu završeni. Goran Bogadnović tvrdi da je u vreme prošle vlade, čiji je on bio ministar, smanjenjem troškova između ostalog tako i sto je ukinuto avansno plaćanje, dokazano, da je novac godinama odlazio iz budžeta potpuno bespotrebno.

Bogdanović: Zna se po zakonu da 25 odsto, ako se ne varam, može da se uplati avans. Ne želimo da ljudi ovde u centralnoj Srbiji odvajaju od svojih usta da bi mi dole na Kosovu I Metohiji živeli bolje, da se dole ponašamo rasipnički.

Kada su u pitanju infrastrukturni projekti na koje se izdvajaju sredstva za izgradnju, ispostavilo se da su u poslednjih 12 godina ovi projekti preplaćeni, a mnogi od njih se grade već godinama.

B92: Ali kako je moguće da dosta tih projekata ostane nezavršeno?

Radenko Nedeljković, načelnik Kosovsko-mitrovačkog okruga: Pa to je, mislim da je to pitanje za neke druge državne organe, ovaj, preko koga je vršeno finansiranje, tako da to pitanje treba ipak postaviti njima.

B92: Ali ćete se složiti da je bilo zloupotreba?

Nedeljković: Ne. Ja ću se složiti da na terenu ima započetih objekata i da ima objekata kojih nema odnosno da je bilo prenetih sredstava za izgradnju nekih objekata koji nisu izgrađeni. Tako da, ja vam ponovo kažem, ja znam da državni organi to znaju i očekujem da će u narednom periodu država preduzeti mere u tom pravcu.

B92: Ako do sada nisu ništa uradili, zbog čega očekujete da će u narednom periodu nešto uraditi?

Nedeljković: Pa ja mislim da obećanja u ovoj predizbornoj kampanji su jasna da će se odlučno naredna vlada suočiti s organizovanim kriminalom

B92: A vi verujete predizbornim obećanjima?

Nedeljković: Kako da ne

Insajder je po zakonu o dostupnosti informacija došao do podataka koji govore o tome koje privatne fime grade na Kosovu poslednjih godina.

Samo u periodu od 2006. do 2010. država je u građevinske projekte na Kosovu uložila najmanje 16 miliona evra i to samo na projekte koji su finansirani iz Nacionalnog investicionog plana i Ministarstva za Kosovo i Metohiju. Čak četrnaest miliona evra podeljeno je između deset firmi koje su dobile najplaćenije državne poslove. Ostalih dva miliona evra vrednih poslova ugovoreno je sa preostale 33 firme angažovane na Kosovu.

Đoković: Čak je bilo slučajeva da recimo dođe neki tamo izvođač radova, koji uzgred budi rečeno ima samo tašnu i pečat u toj tašni i on dođe tamo gde treba u neku od institucija Republike Srbije gde je to moglo, i ugovori posao kako će nešto kao da napravi. Iza toga tek ide na teren i recimo plati mu se čak i avans bez da je zakopao jednu jedinu lopatu

Na prvom mestu i po broju dobijenih poslova i po ugovorenoj ceni je firma Dinamik Trejd. Direktor firme Krsto Milić bio je u Upravnom odboru kombinata Trepča. Država je s ovom firmom samo od 2007. do 2010. godine ugovorila poslove vredne četiri miliona evra. Prema finansijskim izveštajima koje je ova firma podnela Agenciji za privredne registre, u njoj je od 2008. do 2011. bilo između 14 i 22 zaposlena.

Druga na listi je firma Amiga iz Kraljeva, s kojom je za jedan posao iz 2007. – izgradnja sportske hale u Leposaviću – potpisan ugovor od preko dva miliona evra. Firma Amiga iz Kraljeva, pojavljuje se u zvaničnim izveštajima koje stranke podnose o finansiranju političkih aktivnosti, kao finansijer stranke G17 pllus. Firma ima oko 400 zaposlenih.

Firma Novi Pazar Put koja je u vlasništvu Puteva Užice jedne od većih putarskih firmi na čijem je čelu Vasilije Mićić potpisala je sedam ugovora vrednih 1,9 miliona evra. Firma ima preko 500 zaposlenih.

Firma Ozring iz Zvečana, čiji je vlasnik Dragan Adžić, koja 2008. kada dobija poslove ima četiri zaposlena, potpisala je sa državom četiri ugovora vredna 1,6 miliona evra. U periodu od 2008. do 2011. Ozring je imao maksimalnih 13 zaposlenih.

Firma Kamilja iz Leposavića čiji je suvlasnik Bojan Jakovljević prvi čovek SNS za sever Kosova, potpisala je jedan ugovor vredan 1.1 milion evra . Kompanija je 2008. imala dva zaposlena, a danas nema nijednog.

Firma PGP Kolašin iz Zubinog Potoka, koju vodi porodica visokog funkcionera DSS Vladimira Milentijevića, potpisala je šest ugovora vrednih milion evra. 2008 . godine PGP Kolašin je imao 35 zaposlenih a 2011. godinu je završio sa ukupno sedam zaposlenih.

Firma Ekskos iz Zubinog Potoka takođe dobija poslove. Direktor firme je Gordan Kasalović koji je ujedno i direktor i suvlasnik preduzeća Dikodil. Ovo preduzeće se u dokumentima SPC dovodi u vezu sa poslovima vladike Artemije koji je u crkvi raščinjen zbog finansijskih zloupotreba. Eksos je sa državom potpisao tri ugovora vredna 900.000 evra. Firma ima jednog zaposlenog.

B92: Naše istrazivanje je pokazalo da poslovni uspeh na kosovu u velikoj meri zavisi od veza sa politikom...

Bogdanović: Ja smem ne da vam garantujem, nego sto posto da takve stvari kod mene, ne da bih ja sebe pravdao na bilo koji način, jer znate ako hoćete da radite nepošteno ili nečasno ili onda vi nemate onda vi ne raspisujete javni poziv, onda vi ne ograničavate cenu, onda vi ne vršite procenu, onda vi dozvoljavate da aneksi odgovora idu...

Firma MBA Miljković, koja je u vlasništvu porodice Miljković poslednjih godina radi milionske infrastrukturne projekte u celoj Srbiji, a održava i puteve na Kosovu. JP Putevi Srbije tako plaćaju tri povezane firme koje su u vlasništvu porodice Miljkovic za održavanje puteva na Kosovu. U odgovoru Insajderu, JP Putevi Srbije navode da je u periodu od 2005. do 2010. ovim preduzećima isplaćeno 15 miliona evra.

Porodica Miljković ima dve firme, jednu koja posluje iz Beograda - MBA Miljković, a čiji je vlasnik Branko Miljković i jednu čije je centrala u Zvečanu MAB Miljković, koju vodi otac Branka Miljkovića - Milivoje Miljković.

Kako se navodi na sajtu ove kompanije, radili su nekoliko projekata na Kosovu.

Izvodili su radove na izgradnji Instituta za zaštitu zdravlja u Kosovskoj Mitrovici, Klinike za infektivne bolesti u Kosovskoj Mitrovici, centra za lica sa posebnim potrebama u Žažinom potoku kod Zvečana, Sportske hale u OŠ Vuk Karadžić” Sočanica – Leposavić, rekonstrukciji objekta “Dečije klinike i službe za transfuziju krvi" i izgradnji sportske hale u Kosovskoj Mitrovici.

Zanimljivo je da jedan od direktora u kompaniji Orbita komunikacije, koja je u vlasništvu članova porodice Miljković, do 2010. bio funkcioner SPS-a Dejan Radenković koji je prethodnih nekoliko godina ujedno i član odbora za Kosovo i Metohiju Skupštine Srbije.

Radenković je odbio razgovor za Insajder.

Dok su se pojedine firme koje su radile drzavne projekte na Kosovu smenjivele kako se menjala vlast u Srbiji, firma Dinamik Trejd sve vreme radi projekte koje plaćaju građani Srbije kroz budžet. Firma Dinamik Trejd, prva na listi i po broju ugovorenih poslova i po vrednosti projekata koje radi, ni dan danas nije završila projekat izgradnje zgrade u Leposaviću za potrebe kadrova sa teritorije ove opštine. Vrednost radova je uvećana aneksima, pa je država za nezavršen posao iz budžeta isplatila ukupno oko million evra..Tako ispada da je jedan stan u izgradnji koštao državu 30 hiljada evra, koliko izgrađen manji stan na Novom Beogradu tih godina. Zgrada je trebalo da bude završena do februara 2004. I danas stoji nezavršena.

Firma Dinamik Trejd u vlasništvu je Krste Milića. Milić je bivši član Upravnog odbora Rudarskog kombinata Trepča. Zbog toga mnogi povezuju ovu firmu sa direktorom Trepče – Jovanom Dimkićem, koji je svojevremeno bio sekretar Srpskog nacionalnog veća Severnog Kosova i Metohije. U kratkom telefonskom razgovoru za Insajder, Dimkić je negirao da ima veze sa ovom firmom.

Firma PGP Kolašin je za posao izgradnje dve zgrade iz budzeta Srbije dobila oko 400.000 evra. Ova kompanija u vlasništvu je Vlastimira Milentijevića, brata Vladimira Milentijevića – člana Glavnog odbora DSS-a i člana Odbora za Kosovo i Metohiju Skupštine Srbije.

Ovo nije bilo prvo učešće firme PGP Kolašin u velikim državnim poslovima. Samo u poslednjih pet godina ovo preduzeće bilo je angažovano na četiri projekta finansirana iz Nacionalnog investicionog plana i nekoliko lokalnih projekata.

Đoković: Ja sam, iskren da budem, očekivao odmah 2008. godine kada smo 7. jula beše formirali ovu poslednju vladu, da će to ići kudikamo brže, kudikamo jasnije i otvorenije i da ćemo imati i ispraviti puno tih anomalija i nepravdi i loših stvari, ali tu nisam iskreno zadovoljan nekim tempom i nekim načinom kako je to sve odrađeno ali mislim da se nešto kreće

B92: Tu nema tempa, tu ništa nije urađeno.

Đoković: Pa, pazite, nešto je urađeno. Recimo da je, da je sada, nažalost, i budžet za Kosovo i Metohiju je neupoedivo manji nego što je bio tada. Sada se prilično toga radi transparentnije i javnije, poštuje se uglavnom, uglavnom se poštuje kolko-tolko, mislim...

B92: Ali odgovornost onih prethodnih nije dovedena u pitanje.

Đoković: Tako je, to ste u pravu.

Aleksandar Popov, Centar za regionalizam: Pa to govori o tome da gurajući stvari pod tepih, ne želeći da se bave pitanjem Kosova, jer bi se time otvorila po njima pandorina kutija, da se zbog nedefinisanja nekih pitanja i neregulisanja neke materije da dolazi do štete u budžetu Srbije koju trpe svi građani Srbije. Tako da se tu pomešao taj politički momenat sa sa ovim drugim koji je doveo do konkretnih posledica.

Patriotizam i zaštita srpskih interesa već godinama su izgovor za zloupotrebe državnog budžeta, odnosno sistem u kom zakoni Srbije praktično ne važe. Krivičnih postupaka gotovo da nema. Pošto su 1999. teritoriju Kosova napustile vojska i policija, pa i skoro sve institucije zadužene za kontrolu, na severu Kosova se stvorio svojevrstan vakuum. Ovakav sistem između ostalog je branjen i svim dosadašnjim protestima i barikadama na severu Kosova.

Prema istraživanju Insajdera, oni koji su se pojavljivali na barikadama i oni koji se u zalažu protiv kosovske nezavisnosti, istovremeno su, na svoje ime ili preko članova porodica, registrovali firme u kosovskom registru, čime su, praktično, priznali Republiku Kosovo.

Đoković: Pa znači to što znači. Dakle da biste se registrovali tamo, na početku mora da izvadite i ličnu kartu i da...

B92: Republike Kosovo...

Đoković: ...i da popunite formular na kom piše “Republika Kosovo” i tako dalje i tako dalje. To vam, dakle, nešto znači.

B92: To je priznavanje Republike Kosovo...

Đoković: Pa na neki način možete ako želite i tako da ga tumačite

Firmu Ibar Invest koja je u Srbiji registrovana kao deoničarsko društvo u mešovitoj svojini, zvanično prema podacima APR-a zastupa Zoran Jakšić, brat Marka Jakšića, prvog čoveka DSS-a za Kosovo. Ova firma registrovana je 2002. godine u vreme UNMIK administracije pa se tako i danas nalazi u kosovskom registru.

U telefonskom razgovoru za Insajder, Zoran Jakšić je rekao da je potpuna laž da je Ibar Invest registrovan u kosovskom registru, iako ova registracija može da se vidi i na internet sajtu kosovske agencije za registraciju biznisa.

B92: Mi smo našli Ibar Invest registrovan i u kosovskom registru...

Zoran Jakšić, direktor Ibar Investa: Da...

B92: Zbog čega je...

Jakšić: Gde? Gde?

B92: U kosovskom registru kompanija.

Jakšić: U kosovsku?

B92: Da.

Jakšić: To je, to je notorna laž, to je glupost, to je...

B92: Pa ne, pazite znači to, to nije notorna laž, nije glupost, znači u zvaničnom registru kompanija kosova postoji i registracija ibar investa iz recimo 2002. Godine. To je tad bila UNMIK administracija.

Jakšić: Ne, ne postoji, ne postoji sigurno jer nikad se mi nismo obraćali ne samo, ni ovim okupatorima Kforu, Euleksu i Unmiku, a još manje ovim Šiptarima i njihovoj državi koju ne priznajemo, prema tome to su čiste izmišljotine. To nema veze sa nama.

U srpskom parlamentu među poslanicima DSS u prethodnom sazivu bio je Vladimir Milentijević. Dugogodišnji je član odbora za Kosovo i Metohiju. Njegov brat Vlastimir je zajedno sa Jelenom Milentijević vlasnik Proizvodno građevinskog preduzeća Kolašin iz Zubinog Potoka, a Milentijević je u jednom intervjuu rekao da je firmu na čijem je čelu bio prepustio bratu i supruzi. Firma je prema podacima APR-a osnovana u martu 2005, odmah nakon što je počela da se primenjuje uredba o ukidanju PDV-a za Kosovo. Samo mesec dana kasnije u aprilu registrovana je u kosovskom biznis registru za koji je tada bila zadužena Unmik administracija. Milentijević je kao član DSS-a odbio razgovor za Insajder.

Kada su podignute barikade u julu prošle godine jedan od predvodnika bio je Bojan Jakovljević, prvi čovek SNS za Kosovsko-mitrovački okrug. Jakovljević je privatni preduzetnik i suvlasnik je građevinske firme Kamilja iz Leposavića koja je osnovana još 1992. godine. Firma Kamilja iz Leposavića ima registraciju u kosovskom registru. Jakovljević je u telefonskom razgovoru rekao da frima nije aktivna vec četiri godine i da ne zna zašto se nalazi u prištinskom registru. Sve firme su morale da se registruju u UNMIK administraciji, pa su posle samo verovatno te podtake preuzeli za kosovski registar, rekao je Jakovljević.

Slaviša Milentijević koji je u skupštine opštine Leposavić i član SRS dugogodišnji je privrednik. Prema APR ima firmu Slap Petrol osnovanu još 2001. za trgovinu gorivom. Bio je među onima predstvnicima opštine Leposavić koji su pozivali na barikade. Njegova firma registrovana je za vreme Unmik administracije u aprilu 2003. pa se tako i danas nalazi u Kosovskom registru.

Popov: Ima tu dosta licemerja u celoj toj priči. S jedne strane se brani Kosovo po svaku cenu kao sastavni deo Srbije, a onda, radi svog ličnog interesa, učiniš potez kojim si praktično priznao nezavisnost Kosova.

Osim onih privednika sa severa Kosova koji imaju svoje firme još iz perioda Unmik administracije, postoje, prema istraživanju Insajdera, i oni koji su svoje firme osnovali posle proglašenja nezavisnosti Kosova. To je ujedno i jedini način saradnje sa albanskim firmama, jer, prema važećim propisima Kosova, firma koja nije registrivana u prištinskom registru, a u srpskom APR-u ima registraciju, nije privredni subjekt koji postoji za kosovske institucije.

Rade Utvić, dugogodišnji direktor Zemljoradničke zadruge Zubin Potok, jedan je od onih koji rade po kosovskim zakonima. Zanimljivo je da je on zajedno sa Markom Jakšićem i Vladimirom Milentijevićem iz DSS-a bio u delegaciji Srba sa Kosova koji su na sastanku kod Vojislava Koštunice vodili pregovore o ukidanju PDV-a. Utvić je pristao da emitujemo snimak telefonskog razgovora i njegov odgovor na pitanje da li je priznao Kosovo kao odvojenu državu kada je, u januaru ove godine, zadrugu registrovao po kosovskim zakonima.

B92: Jel vam smetalo to što piše „Republika Kosovo“ na tom formularu?

Rade Utvić, direktor Zemljoradničke zadruge Zubin Potok: Pa smeta kako da ne smeta, čovek se tri puta preznoji ali na žalost, na žalost tu smo gde jesmo i moji radnici kad treba da prime platu ne pitaju ni gde smo ni kud smo ni šta smo. I to je sve bukvalno... Da vam kažem nešto, to je ostavljeno nama da procenjujemo mi na terenu. Nema stava države. Šta ja sad da radim, da odlučujem ja? Dok nismo došli u tu situaciju mi nismo hteli, od 2008 do 2012 , ali računam da ćemo mi jednog dana na kraju, možete slobodno ja ću to i da kažem, terati sve tamo da se registrujemo jer nećemo, ne može niko da prođe sa robom tamo dole.

Kao što je objavljeno u serijalu “Patriotska pljačka”, i porodica Zvonka Veselinovića, jednog od onih za koje se sumnja da su organizovali nerede na barikadama, na isti način je praktično, priznala nezavisno Kosovo. 17. Juna 2008. nakon što je Kosovo proglasilo nezavisnost, firma Team petrol, u čijem vlasništvu su pumpe Zvonka Veselinovića, registrovana je na njegovog oca Jovana Veselinovića, navodi se u registru.

Stefanović: Nažalost na Kosovu oni koji su najglasniji oko odbrane srpstva i odbrane Kosova u okviru Srbije su najčešće ljudi koji itekako znaju da se pobrinu za svoj materijalni položaj i koji nisu gadljivi na poslovne i druge konekcije koje takođe nisu gadljive na etničku pripadnost.

Nebojša Jović, predsednik Srpskog nacionalnog veća za severnu Kosovsku Mitrovicu, čiji predstavnici su godinama na barikadama navodno branili opstanak Srba na Kosovu smatra da ako neko registruje firmu po zakonima Kosova i potpiše dokument na kom piše “Republika Kosovo” to ne znači da nije patriota.

Nebojša Jović, predsednik SNV za severnu Kosovsku Mitrovicu: Pa ja to recimo ne opravdavam tako nešto, ali ne znam šta je tu kriminalno?

B92: Ne radi se o tome da je kriminalno nego oni moraju da potpišu neki dokument na kom piše "Republika Kosovo".

Jović: Pa recimo tu pahuljicu s Republikom Kosovo je sada naša država prihvatila

B92: Ne govorim o pahuljici nego o dokumentu na kom piše zvanično “Republika Kosovo”. Da moraju da izvade ličnu kartu Republike Kosovo.

Jović: Nećete mi zameriti. Ono što znam reći ću eksplicitno da ili ne. Ono što nisam siguran, znači ako je to tačno, znači bolje da toga nije ni bilo, ali dokle god se ne počini neko krivično delo, ako, verovatno to pitate da je pandan tome da je patriota, kako može pattriota da potpiše, jel tako nešto, znači ja govorim samo o onom delu patriotizma, ja ne znam šta je njemu u glavi...

Đoković: Sve je bilo moguće. Na Kosovu je bilo i Metohiji, da ne budem neprecizan, bilo sve moguće. Mnogo toga je bilo moguće i mnogo toga je bilo i prošlo i nažalost to je bilo prilično nejavno, prilično zamagljeno, fokus javnosti nije bio dovoljan.

Za gotovo sve zloupotrebe državnog novca u toku poslednjih 10 godina znaju predstavnici svih stranaka. Zgrade su zarasle u korov, kuće nisu obnovljene, a veliki deo stanovnika na Kosovu i dalje živi u bedi, bez skoro ikakve pomoći države.

Ranđel Nojkić, SPO Gračanica: Ali verovatno se sad postavlja jedno pitanje a zašto se dalje nije išlo u istraživanje zbog čega taj novac nije tu, pa iz prostog razloga zato što su tada sve relevantne političke partije bile uključene.

B92: Hoćete da kažete da se uključivanjem svih političkih opcija na Kosovu u stvari štiti ta korupcija?

Nojkić: Tako je. Apsolutno. Mnogo toga da se želelo da se spreči, ne bi došli u ovu situaciju u kojoj se sada nalazimo.

O svemu ovome govori se na sednicama Odbora za Kosovo i Metohiju, gde sede predstavnici svih parlamentarnih stranaka, ali očigledno da ne postoji volja da se nešto promeni. Svaka priča, prema istraživanju Insajdera, u Skupštini Srbije završavala se na raspravi o patriotama i izdajnicima. Novi predsednik Odbora za Kosovo je Milovan Drecun, funkcioner SNS-a. U novom sazivu odbora su i poslanici koji su nekada bili zaduženi za trošenje novca na Kosovu. Članovi su i prethodni ministri za Kosovo Goran Bogdanović i Slobodan Samardžić. U odboru je i Bogdanovićev zamenik u prošloj vladi zadužen za Koodinacioni centar Zvonko Stević, član SPS, kao i višegodišnji potpredsednik Koordinacionog centra Marko Jakšić, član DSS.

B92: Jel znate da se u prethhodnom sazivu Odbora za Kosovo i Metohiju pojavio predlog da se formira anketni odbor Skupštine Srbije o trošenjima novca na Kosovu?

Milovan Drecun, predsednik Odbora za Kosovo i Metohiju: Ne znam ali to je bila dobra ideja.

B92: Znate šta je bilo sa tim predlogom?

Drecun: Ne znam...

B92: Nije imao većinu...

Drecun: Pa ja verujem da u ovom sazivu Odbora, da će takvi predlozi imati većinu.

Novinari Insajdera tražili su po zakonu transkripte sednica skupštinskog Odbora za Kosovo i Metohiju. Na jednoj od sednica na kojoj su prisustvovali predstavnici svih stranaka u parlamentu, 27. decembra 2010. Siniša Stamenković, član odbora iz PUPS-a, predložio je da Skupština Srbije formira anketni odbor koji bi ispitao sve zloupotrebe od 2000. godine do danas, kada je u pitanju novac koji iz budžeta odlazi po raznim osnovama za Kosovo. Iako u proseku skoro bez ikakve kontrole odlazi minimum 650.000 evra dnevno već godinama, predlog da se formira anketna komisija koja će sve da ispita, nije prošao.

Transkript sa XXV sednice Odbora za Kosovo i Metohiju Skupštine Srbije, 27.12.2010.:

“Ljubomir Kragović, predsednik Odbora: Stavljam predlog poslanika Stamenkovića da Narodna skupština Republike Srbije formira anketni odbor, da se ispita materijalno-finansijsko poslovanje od 2000. godine do formiranja ove vlade, jer sada Državna revizorska institucija kontroliše vladu.

Ko je za?

Nažalost, konstatujem da ovaj predlog nije prošao.”

NASTAVICE SE..