Transkript prve epizode

Aleksandar Olarević, FK Mladi radnik: Tad je izvadio i stavio mi pištolj u usta i rekao mi: "Ovog momenta da si se pokupio sa mojim ljudima i da podneseš Ministarstvu sporta zahtev za promenu imena iz fudbalskog kluba Mladi proleter u Mladi Obilić". Da bih spasao svoju živu glavu, ja sam to i učinio jer, da nisam, sigurno bih bio ubijen.

Žarko Nikolić, bivši predsednik FK Obilić: Tad mi je Lazetić rekao, kad sam mu rekao: Ti si, bre, igrač Obilića, mi imamo obavezu da platimo Vojvodini pare, kakvi su to kriminalci koji traže pare? On je rekao: Nisam ja igrač Obilića. Meni.

Saša Marković, bivši fudbaler FK Železnik i FK Crvena Zvezda: Ta nepristojna ponuda se sastojala u tome da, jednostavno, deo ugovora, odnosno transfer, tačnije milion maraka, u to vreme nemačkih maraka, znači da dam određenoj grupi ljudi, koja je imala na Savez... Koja je sastavljala reprezentaciju i bilo mi je garantovano da ću svakih 20 zadnjih minuta, poslednjih minuta igrati na svetskom prvenstvu '98.

Dragomir Tanović, međunarodni fudbalski sudija, inspektor za privredni kriminal: Vi znate, ja znam da postoji fudbalska mafija.

Zoran Arsić, bivši predsednik FS Vojvodina i međunarodni fudbalski sudija: Evo, ja pozivam sve građane države Srbije da kažu, da nađu primer, jedan, ne dva, u kojoj državi u jednom granskom sportu je toliko ubijeno raznoraznih predsednika fudbalskih klubova ili, hajde da kažem direktno, ljudi koji su vodili taj fudbal.

Od 1999. do 2006. godine ubijena su trojica predsednika FK Bežanija. 1999. godine ubijen je Petar Milošević, predsednik FK Bežanija i šef "bežanijskog kriminalnog klana". 2000. godine ubijen je Radoslav Trlajić, zvani Bata Trlaja, predsednik FK Bežanija i kriminalac, koji se proslavio rečenicom "mala bara, puno krokodila" u filmu "Vidimo se u čitulji". 2006. godine ubijen je Goran Mijatović Mita, predsednik FK Bežanija i član "bežanijskog klana".

Ubijena su dva predsednika FK Zvezdara - Miodrag Miša Nikšić 1995. godine i Branislav Trojanović Trojke 2000. godine. 1998. godine ubijen je čelnik FK Železnik Jusuf Jusa Bulić. 2000. godine ubijen je vođa FK Obilić Željko Ražanatović Arkan. 2000. godine, ubijen je Branislav Lainović Dugi, novosadski biznismen, bivši komandant Srpske garde i predsednik FK Slavija iz Novog Sada.

2004. godine, ubijen je generalni sekretar Fudbalskog saveza SCG Branko Bulatović. 2005. godine ubio se predsednik FK Proleter iz Zrenjanina Goran Gubić. 2006. godine, u ćeliji u Centralnom zatvoru, samoubistvo je izvršio predsednik Upravnog odbora OFK Beograda Miko Brašnjević. On je bio pretvoren zbog sumnje da je bio član tzv. stečajne mafije. On je predsednik UO OFK Beograda bio u vreme dok je na čelu tog kluba bio Zvezdan Terzić, današnji predsednik Fudbalskog saveza Srbije.

Ubistva i otmice u sportu posledica su uglavnom velikih finansijskih interesa. Milijarde evra - od transfera, sponzora, reklama, prodaje televizijskih prava i ostalih sporednih delatnosti - u poslednjih petnaest godina prolazi kroz razne fudbalske klubove, a državne institucije ni na jedan način ne kontrolišu gde završava toliki novac, kao ni to za koliko stotina hiljada ili miliona evra je oštećen državni budžet takvim nekontrolisanim biznisom. Niko čak ne može ni da proceni koliki je novac u obrtu i koliko pojedinci raznim malverzacijama zarađuju.

Svi veći fudbalski klubovi, kao po pravilu, u svojim upravnim odborima imaju najmoćnije ljude iz sveta politike, policije, biznisa, poreske policije, pravosuđa, pa su samim tim i zaštićeni od ozbiljnih istraga i kontrola. Fudbalska, odnosno sportska mafija predstavlja spregu sporta sa kriminalom i politikom. U tom lancu najvažniji je novac koji se dobija od transfera nekog igrača. Prema svim zakonima, od novca od prodaje fudbalera, koji se meri milionima evra, trebalo bi jedan deo da ide u klub, a drugi državi, kroz plaćanje poreza. Međutim, u nedostatku bilo kakve kontrole, ali i pravljenja dvojnih ili trojnih ugovora, a uz sve to i zakonskim olakšicama, novac po svemu sudeći završava u džepovima pojedinaca.

U poslednjih petnaest godina, srpski klubovi prodali su stotine igrača, odnosno čak nekoliko fudbalskih timova, i to bez ikakve kontrole. UEFA i FIFA svojim propisima dozvoljavaju klubovima da sami regulišu ugovore, pa tako Fudbalski savez ili Zajednica prvoligaša imaju opravdanje da jednostavno nemaju pravo da kontrolišu ugovore o transferima. I to je način da svako radi šta hoće i da zbog kršenja zakona ili ne plaćanja poreza ne snosi nikakve zakonske posledice.

Cena jednog transfera kreće se od nekoliko stotina hiljada do više desetina miliona maraka, odnosno evra. Da bi se postigla bolja cena pri prodaji, važno je da igrač uđe u reprezentaciju. U tom slučaju postoje razni pritisci i svako pokušava da ubaci svog igrača, tako da selektori uglavnom i ne odlučuju o tome koji igrači će biti u reprezentaciji. Paralelno sa tim, sve više je kriminalaca koji postaju menadžeri, koji u vlasništvu imaju po nekoliko svojih igrača i to naših najvećih klubova.

Profiti klubova se kriju. Velike zarade od prodaje igrača odlaze u džepove funkcionera i niza, u najmanju ruku, sumnjivih osoba, koji predstavljajući se kao menadžeri, kroz sport peru novac stečen prodajom droge ili drugim nelegalnim poslovima. Utakmice se nameštaju, a kroz kontrolu kladionica, novac se vrti u krugu povlašćenih. Sportska takmičenja i savezi i organizacije često su paravan, koji služi da se novac iz budžeta prelije u džepove privatnih lica. Sportska mafija jedna je od retkih čiji poslovi do danas nisu ni taknuti. Osim igrača, trenera, funkcionera i kriminalaca, u tom lancu nalaze se danas istaknuti biznismeni, ali i mnogo političara.

"Odustanite od teme 'fudbalska mafija', ubiće vas, dosta je onih koji imaju interesa da se ništa o tome ne objavljuje." Takve i slične poruke obeležile su rad na ovom serijalu. Nakon višemesečnog istraživanja, u narednih šest emisija gledaćete sve o fudbalskoj mafiji.

Pravila igre - epizoda prva -

Ratovi na tlu bivše Jugoslavije bili su prilika da se pojedinci, pod izgovorom patriotizma, uz pljačku i otimanje, obogate. Dok je država bila u ratu, a građani sve siromašniji, povlašćeni su našli načina da švercom cigareta, oružja, droge i raznim drugim poslovima zarade milione. U jednom trenutku, početkom devedesetih, unosan biznis postaje i osnivanje ili preuzimanje fudbalskih klubova. Da je već tada bila u pitanju dobra zarada pokazuje činjenica da su novi vlasnici, odnosno predsednici, sa jedne strane postali ljudi iz podzemlja, a sa druge državni funkcioneri. Svi oni su kao razlog navodili veliku ljubav prema sportu.

Zoran Arsić, bivši predsednik FS Vojvodina i međunarodni fudbalski sudija: Samo ih jedna stvar veže, samo novac. Samo novac. Prvo, niko neće da uhvati lopatu i motiku da kopa i da dođe do novca. Druga stvar, nikada u fudbalskom svetu... Vidite transferi kako se odvijaju itd. Milioni evra... Pa, koji to posao u ovoj državi možemo da uradimo tek tako lako da dođemo tako lako do tog novca.

Posle raspada SFRJ, srpsko-crnogorskim fudbalom dominiraju Crvena zvezda i Partizan. Bez konkurencije velike četvorke, dva beogradska kluba sa dugačkom tradicijom kao protivnike su dobili niz malih klubova sa periferije. Istovremeno, zahvaljujući činjenici da je Evropa prepoznala kvalitet igrača Crvene zvezde i Partizana, dva kluba su u periodu sankcija i opšte nemaštine postali među najvećim izvoznicima u zemlji. Na prodaji igrača tokom ovih godina zaradili su stotine miliona evra, što je bila i prilika da pojedinci steknu ogromna bogatstva. Dva kluba, sve ove godine, uspešno su štitila poslove saradnjom sa vrhom države i uticajnim političarima, igrajući igru nasilja i nameštanja, koje su diktirali pojedini mali klubovi. Sve o pravilima igre Zvezde i Partizana čućete u nekoj od narednih emisija, a u ovoj ćete videti šta se sve dešavalo početkom devedesetih kada je fudbal u pitanju i šta je sve do danas ostalo strogo čuvana tajna.

Zoran Arsić, bivši predsednik FS Vojvodina i međunarodni fudbalski sudija: To su zapravo godine, one u vreme svih sukoba na našim prostorima i naravno sve ono što je zadesilo ovu državu, kako statusno, tako u privredi. Ja... Između ostalog, i sport generalno nije mogao da bude izuzetak u svemu tome. To je period kada je nemilosrdno jedan broj ljudi ulazio u sport, kojima sport definitivno ne pripada. Naravno, za sve to danas možemo otvoreno da postavimo pitanje ko je odgovoran, na kraju krajeva, ko je dozvolio pojedinim ljudima, koji su imali samo dobru volju, koji naravno nisu ni fudbalski ljudi ni ljudi koji nisu imali iskustva u sportu, ali su jednostavno, preko noći postali raznorazni predsednici klubova.

Željko Ražnatović je svoju ozbiljnu sportsku karijeru počeo kao vođa navijača Crvene zvezde, u vreme rađanja višestranačkog sistema i kreiranja ratnohuškačke atmosfere, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina.

Dragiša Binić, bivši fudbaler FK Crvena Zvezda: Dok sam ja igrao, bio je vođa navijača i bilo je za primer kako su organizovani navijači. Znači, što na Marakani, što kad smo išli po Evropi, igrali utakmice međunarodne. Znači, jedna od situacija kad smo igrali protiv Glazgov rendžersa, gde je i on bio na putu sa ekipom, ljudi nisu mogli da veruju da tako organizovana grupa navijača dolazi, jer su imali o nama neku totalno iskrivljenu sliku.

U to vreme navijači su bili podeljeni na one koji su za Miloševića, Šešelja ili Draškovića. Arkan ih je ujedinio. Umesto "Bando crvena", pod Arkanovom komandom negativna navijačka energija brzo se okrenula prvo ka Hrvatima, pa prema Muslimanima i Albancima. Psihološke pripreme širokih narodnih masa za rat uspešno su obavljene. Istovremeno je rastao Arkanov uticaj u klubu. Tako, recimo, kada je Crvena zvezda 1991. godine osvojila Kup evropskih šampiona, direktor Vladimir Cvetković u svlačionici, kako navodi list Vreme, rekao je igračima: "Srećna je zemlja koja ima vas, koja ima jednog Slobodana Miloševića i jednog Željka Ražnatovića Arkana". Prema nezvaničnim informacijama, Arkan je i "tigrove" (svoju paravojnu formaciju) obučavao na Marakani.

Mladen Stojović, dugogodišnji sportski novinar Danasa i Vijesti: Nekako je sinonim za ono što se danas naziva fudbalska mafija - Željko Ražnatović Arkan. On je preuzeo Obilić '96. godine, za sezonu doveo u prvu ligu i sledeće sezone osvojio titulu. Oni koji su tada pratili fudbal, znaju kako se... Na šta je ličio fudbal u to vreme.

Željko Ražnatović Arkan probao je prvo sa drugoligašem Prištinom da napravi uspeh, ali nije uspeo da prođe u viši rang. Pravi potez, međutim, bio je preuzimanje nižerazrednog Obilića. Zvanično, Arkan postaje predsednik kluba juna 1996. godine, ali ga je i ranije kontrolisao, dovodeći u upravu bivše "tigrove". On sastavlja tim dovodeći jeftine, ali iskusne drugoligaške igrače, naviknute na grubu igru. Tim je svake godine prelazio u viši rang takmičenja, da bi u svojoj prvoj prvoligaškoj sezoni 1997-98. godine osvojio šampionsku titulu.

Dragiša Binić, bivši fudbaler FK Crvena Zvezda: Tražio je jedan profesionalni odnos, koliko sam ja upoznat, i znam da je od prosečnih igrača u to vreme, ne velikih igrača kakve je imala naša zemlja tada, nego od igrača koji su prosečni, ali im je dao maksimum i tražio je maksimum. Znači, jedan profesionalni odnos. Ušao je iz lige u ligu...

B92: E, kako je ušao? Samo zato što su dobro igrali ili zato što je pretio ili što je bio Arkan?

Binić: Ne, ja koliko sam upoznat... Znači, ušao je u ligu i prve godine je tako bio u sredini tabele... Ja se ne sećam jer sam bio preko. E sad, kada je video šta se sve dešava u našem fudbalu, e onda normalno da takav jedan čovek može da pokaže svim tim našima, koji su sve to radili... Da on može da pokaže da on to može bolje od njih. Znači, čoveka muka natera da radi to što radi.

Te sezone Arkan je održao istorijsko predavanje na temu - kako maksimalno iskoristiti ljudski strah i dugogodišnje katastrofalno stanje u jugoslovenskom fudbalu da bi se osvojila titula i zaradio novac. Prvo je završio Trenersku školu sa čistom desetkom, to mu je dalo pravo da utakmice provodi na klupi i samom svojom pojavom uteruje strah u kosti sudijama i protivničkim igračima. Žarko Nikolić, predsednik FK Obilić u vreme Arkana, tvrdi da su to proizvoljne ocene.

Žarko Nikolić, bivši predsednik FK Obilić: Bilo je vreme rata, kada su... Kada su ljudi bili svi bezvoljni i onda je lako bilo da se dobije prvenstvo.

B92: A nije se događalo da Arkan uđe u svlačionicu protivničkog tima i da kaže: "morate da izgubite sa toliko i toliko"?

Nikolić: E, to ne znam.

B92: Jeste li bili predsednik kluba?

Nikolić: To ne znam, to su opet samo priče.

Zoran Arsić, bivši predsednik FS Vojvodina i međunarodni fudbalski sudija: Jeste, de fakto, da je mene sad već pokojni Željko Ražnatović ošamario u svlačionici, kao što su imali moje kolege isto problema, sa zahtev da nećemo živi izaći iz stadiona... Prvo, ne čudi me što sam ja tako prošao jer tada je čovek toliko bio moćan, jak i silan. On je razgrnuo takav jedan kordon policije da je to bilo strašno... Kad je on ulazio, toliko je bio besan i nervozan itd. I naravno ta utakmica se završila 0:2, Obilić je izgubio tu utakmicu, ja nisam hteo da odstupim ni za pedalj, bio sam odvažan u tom smislu, pokazao sam svu svoju, hajde da kažem, hrabrost. To će mi ostati duboko, duboko urezano u sećanja... Sve to što se dešavalo... Imali smo prilike da vidimo i pištolj na čelu i šamar i svašta nešto... Vidite, to su... Zamislite kada vi pričate to danas jednoj sportskoj javnosti, pred kamerama itd. Razgovarate otvoreno i kažete: ljudi, bilo je toga. A svi su znali i niko ništa nije preduzimao. I to je tako išlo godinama, godinama...

Kada je postao dovoljno moćan i posle uspeha koje beleži FK Obilić, Željko Ražnatović Arkan odlučuje da se proširi i da preuzme FK Mladi proleter, koji je tada imao svoj stadion i imovinu, ali u vlasništvu porodice Olarević. Prema svedočenju članova te porodice, Arkan im otima klub i imovinu i pretnjom ih primorava da Mladi proleter preregistruju u Mladi Obilić.

Aleksandar Olarević, FK Mladi radnik: Davne tamo '58. godine, zbog strateškog položaja, država je dala ovo zemljište ovde u zamenu za kuću koju je imao na igralištu Balkana, predratnog Balkana, tako da smo '58. godine prešli da živimo ovde, da bi napravio fudbalsko igralište i dom za svoju familiju, što je on i učinio. Klub je živeo normalno, deca su trenirala, godišnje stotinak dece, sve do ’97. godine, kada je ovde došao Željko Ražnatović i onda su nastali problemi.

Olarević kaže da je Arkan tada njegovoj porodici obećao deset stanova, deset lokala i da je napravljen ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji. Međutim, kako se ništa nije dešavalo tim povodom, Olarevići pokušavaju da se izbore za svoj klub.

Aleksandar Olarević, FK Mladi radnik: 9. novembra '99. godine, baš taj dan, pozvao me je da popričam sa njim, baš u ovoj kancelariji ovde o tome. Međutim, ja imam izjavu dva svedoka, overenu u sudu... Tad je izvadio i stavio mi pištolj u usta i rekao mi: "Ovog momenta da si se pokupio sa mojim ljudima i da podneseš Ministarstvu sporta zahtev za promenu imena iz fudbalskog kluba Mladi proleter u Mladi Obilić". Da bih spasao svoju živu glavu, ja sam to i učinio jer, da nisam, sigurno bih bio ubijen. Otišao sam sa njegovim obezbeđenjem, koji su bili naoružani, oko pola dva u Ministarstvo, podneo sam zahtev... Imam to rešenje ovde kod sebe, 9. novembra '99, a 10. novembra ujutru su me zvali oko pola deset i rekli mi da je rešenje napisano, da dođem po njega. Znači, nije prošlo 24 sata... Tadašnji ministar za sport Zoran Anđelković Baki, član SPS-a, je to potpisao, znači nepuna 24 sata je promenjeno ime, koje je stajalo 50 godina, iz Mladi proleter u Mladi Obilić.

Željko Ražnatović Arkan je tih godina, kada je fudbal u pitanju, imao problem samo sa UEFA i FIFA.

Kada je Obilić postao prvak Jugoslavije, igrali su utakmicu kvalifikacije sa Bajernom, za Ligu šampiona. Arkan, zbog toga što je bio na međunarodnim poternicama, nije mogao da putuje u Minhen, pa je njegova supruga Svetlana Ražnatović predvodila klub. Na svečanoj večeri u Beogradu predsednik Bajerna, Franc Bekenbauer, zahtevao je da se van fudbalskog terena ništa ne fotografiše i ne snima jer bi, kako se govorilo u internim krugovima, slike sa okorelim zločincem bile katastrofalne po njegov, ali i imidž FK Bajerna. Prema nezvaničnim informacijama, Arkan tada planira i pokušava da ubije tadašnjeg predsednika UEFA Lenarta Johansona, šalje svoje ljude u Beč, ali oni u poslednjem trenutku odustaju od zadatka jer nisu imali pogodan trenutak.

Lenart Johanson, predsednik UEFA 1990–2007: Da, čuo sam za to. To mi nije bilo prvi put. I bio sam samo uznemiren da bi se to moglo desiti. Razgovarao sam sa meni bliskim ljudima, sa porodicom o tome šta može da se uradi. Ali ne možete ništa da uradite kada neko poremećenog uma hoće da vas ubije, a to se dešava. Naravno da sam se uplašio. Naravno da se uznemirite, ali šta možete da uradite kada neko ima nameru da vas ubije? Bio sam uznemiren i pitao sam se šta bih konkretno mogao da uradim. Nije postojalo ništa što sam mogao da uradim da bih sebe zaštitio. Ne možete se zaštititi od nekoga ko ima takve stvari na pameti. Ako je to bila i javna pretnja, mogu samo da pretpostavim da se vaša vlada pobrinula da to spreči.

Na vrhuncu uspeha FK Obilić, 1998. godine, za taj klub počinje da igra Nikola Lazetić, bivši fudbaler Crvene zvezde, Valjeva, Železnika, Milicionara, tada iz FK Vojvodina. Uz zvanično saopštenje da je u pitanju običan, ali vredan transfer, on prelazi u Obilić. Međutim, prema nezvaničnim policijskim informacijama, u pitanju nije bio transfer, već otmica Lazetića. Naime, Zoran Uskoković Skole, tadašnji vođa "miljakovačkog klana", i njegovi ljudi iz FK Vojvodina oteli su fudbalera Nikolu Lazetića i on je zapravo tako prodat Obiliću. Lazetić je odbio da govori za Insajder, uz obrazloženje da priče o otmici nisu tačne i da, ako nešto ima da kaže, neće to govoriti pred kamerama, već pred nadležnim institucijama. Međutim, prema policijskim saznanjima, Lazetić je bio u vlasništvu Zorana Uskokovića Skoleta, pa je tako Uskoković, i pored protivljenja tadašnje FK Vojvodine, preuzeo Lazetića i dao ga Obiliću, uz dogovor da mu Arkan za taj posao isplati određenu sumu novca. Pošto Željko Ražnatović u dogovorenom roku nije isplatio Uskokovića, to je, kako se sumnja, jedan od mogućih razloga zašto je Arkan ubijen 2000. godine.

Žarko Nikolić, bivši predsednik FK Obilić: Pa, ja ne znam da li je otet. Znam da ga je Arkan doveo u Obilić u toku jednog prepodneva, kao igrača koji dolazi kao pojačanje u Obilić.

B92: Kako ga je doveo?

Nikolić: Doveo ga je Arkan. Došao je sa Arkanom, Ceca i još par ljudi... Bio je Skole, Arkanov prijatelj i Cecin, i još jedno dva čoveka...

B92: Kad kažete - ne znate da li je otet, ali je doveden - šta to znači?

Nikolić: Pa, ja ne znam da li je doveden... Da li je otet, ali znam da je doveden. Znam da je postojao ugovor, koji je potpisao Obilić, da će Vojvodini platiti milion i po maraka za Lazetića. E sad, priča se u gradu kako je Lazetić otet.

Dragan Aca Bulić, predsednik Zajednice prvoligaša i bivši predsednik FK Železnik: Pa, Lazetić je bio igrač fudbalskog kluba Železnik i on je iz Železnika prešao u FK Vojvodinu, odakle se dešavaju kasnije te nemile scene da prelazi u Obilić.

B92: Kako?

Bulić: Pa, mogu da vam kažem sam ono što sam čuo i što sam pričao sa ljudima, ali znači, nisam bio svedok tih događaja, ali činjenica je da je prešao u Obilić nevoljno tada... Ljudi koji su vodili Vojvodinu, a ja mislim da je to vreme bio gospodin Šapurić... Nisam bio svedok svega toga, ali činjenica da su pojedini momci sa beogradskog asfalta kod Šapurića i vršili pritisak da on pređe u Vojvodinu... U Obilić, izvinjavam se.

Žarko Nikolić tvrdi da, kao predsednik kluba dok je Arkan bio živ, nije znao da je postojao bilo kakav dogovor sa Zoranom Uskokovićem Skoletom oko prelaska Lazetića u Obilić. Prema njegovim rečima, tek posle ubistva Arkana i prodaje Lazetića Istanbulu, počinju da se javljaju ljudi iz sveta kriminala koji traže novac.

Žarko Nikolić, bivši predsednik FK Obilić: To je Jorga, to je Skole i to je Dugi iz Novog Sada. Kad sam ja pitao: "Kakvo polažete vi pravo na Lazetića kao igrača", onda je Jorga, a i Dugi, a i Skole isto su mi rekli da to... Imaju aranžman sa Arkanom, kada je dovođen Lazetić u Obilić iz Vojvodine, da kad se bude prodavao, da će imati svoj deo para. Prodala ga je Ceca posle smrti Arkana u junu mesecu 2000. Deo para je došlo, dva miliona, u Komercijalnu banku, jer su se plašili one moje predstavke, odnosno zabrane Fudbalskom savezu, a resto Ceca je uzela na svoj račun privatni.

B92: A za koliko je prodat?

Nikolić: Za pet, za šest miliona evra... Maraka.

Žarko Nikolić je 2000. godine podneo krivičnu prijavu protiv Svetlane Ražnatović zbog prodavanja igrača na crno. Na osnovu te krivične prijave Ražnatovićeva je uhapšena u akciji Sablja, postupak je i dalje u toku, a više detalja o tome u narednoj emisiji. Posle ubistva Arkana, Žarko Nikolić, kao predsednik FK Obilić, stavlja zabranu da se igrači iz Obilića prodaju. On od tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije i Branka Bulatovića traži da ne dozvoli prodaju igrača Obilića, ukoliko ne bude precizirano da će se novac od prodaje ublaćivati na račun kluba u Komercijalnoj banci. Oni koji su očekivali novac od prodaje Lazetića, pozivajući se na Arkanovo obećanje, tada pokušavaju na sve načine da do obećanog novca i dođu.

Žarko Nikolić, bivši predsednik FK Obilić: A ja kažem: "Ja od dokumentacije imam samo da je to igrač Vojvodine, imamo ugovor da platimo Vojvodini obeštećenje milion i po maraka, a ako imate neka druga dokumenta, vi donesite, ja kao predsednik ću da vam uvažim ako su zakonita dokumenta i dobićete pare." Kažu: "Mi imamo dogovor sa Arkanom, a to Ceca zna, ona je prisustvovala dogovorima". "Pa", rekoh, "onda tražite od Cece pare. Ja, kao predsednik Obilića, ne mogu da vam isplatim, a nisam zabranio, nije tačno da sam zabranio... Ja sam zabranio da se prodaju na crno igrači, a dao sam dozvolu kako mogu da idu igrači."

B92: Dobro, a da li vi njih u tom trenutku pitate na osnovu čega oni imaju dogovor sa Arkanom, zbog čega?

Nikolić: Ništa, nisam ja hteo da diskutujem na osnovu čega... Imate li dokumenat, ja sam pitao.

B92: A nije vas zanimalo kako to da je napravljen dogovor sa njim?

Nikolić: Ne, ne, oni kažu "mi imamo usmeni dogovor sa njim". Kad sam ja rekao "imate li vi neku dokumentaciju, da je to vaš igrač", onda su oni rekli "mi imamo usmeni dogovor sa Arkanom, Ceca je bila prisutna tim dogovorima". Onda sam rekao "tražite pare od Cece". Kad oni govore da je on njihov igrač i da oni treba da dobiju pare i da je to dogovor sa Arkanom, ja sam znao da tu nije nešto čisto. Da tu nešto nije u redu

B92: A šta se desilo sa Lazetićem kad je...

Nikolić: A sam mi je Lazetić rekao, kad sam mu rekao: "Ti si, bre, igrač Obilića, mi imamo obavezu da platimo Vojvodini pare. Kakvi su to kriminalci koji traže pare", on je rekao: "Nisam ja igrač Obilića. Meni". Tako mi je rekao. To je sigurno.

B92: Šta je to značilo?

Nikolić: Ja kažem: "Kako nisi, bre, igrač Obilića?" "Lepo, ja sam u Obilić došao iz određenih razloga, tako je bilo..." Kad je on otišao u Tursku, još uvek se meni javljao ponovo jedno dva-tri puta taj Jorga i rekao je: "Kaži", tako doslovce, "onoj kurvetini da ću ja Lazetiću obe noge bejzbol palicom da izlomim, neće nikad biti igrač, ako ne bude mi dao pare u Istanbulu". Tako je bilo. To je razgovor tog Jorge sa mnom telefonom, kad mi se javio.

B92: To ste prijavili policiji?

Nikolić: Da, ja sam zvao policiju.

Na suđenju "zemunskom klanu" Milorad Ulemek Legija, koji je bio Arkanov kum, govorio je o tom ubistvu.

Izjava Milorada Ulemeka pred Specijalnim sudom: Posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana, krenula je priča da je taj Skole organizovao njegovo ubistvo i da je iste večeri to proslavio u nekoj diskoteci u Nemačkoj. Tada sam saznao da je Skole sa Arkanom učestvovao u nekim prodajama fudbalera.

Tokom dugogodišnjeg sudskog procesa za ubistvo Željka Ražnatovića Arkana, nikada nije utvrđeno ko je organizovao to ubistvo. Zanimljivo je da Zoran Uskoković Skole nije bio na optužnici za ubistvo, iako su policiji poznata saznanja o njegovoj umešenosti. Zanimljivo je i to da je samo četiri meseca posle ubistva Ražnatovića, u aprilu 2000. godine, ubijen i Zoran Uskoković Skole. Za to ubistvo optuženi su pripadnici "zemunskog klana", koji je organizovao Milorad Ulemek Legija.

Izjava Nikole Lazetića 2000. godine o Arkanu: Ja sam Arkana gledao s poštovanjem, kao oca, a on mene kao sina. Nikada neću prežaliti njegovu smrt. Svi mi smo puno izgubili. Srpski narod je izgubio svog viteza, a mnogo je izgubio i jugoslovenski fudbal, jer je Arkan ulagao i borio se za njegov razvoj i napredak. On je uložio i u izgradnju fudbalskog stadiona, sportskog hotela...

Nikola Lazetić je, inače, glumio u spotu Svetlane Ražnatović "Crvena". To je Cecin poslednji album pred Arkanovu smrt i u tom spotu Lazetić vozi srebrni "audi TT" i glumi klasičnog žestokog momka sa beogradskog asfalta.

Prema svedočenjima onih koji su igrali fudbal i sudili u vreme Arkana, dobro su prolazili samo oni klubovi na čijem je čelu bio neko ko je mogao da mu se suprotstavi. Kao primer navode Jusufa Jusu Bulića, tadašnjeg predsednika FK Železnik, koji je važio za jednog od najžešćih ljudi sa beogradskog asfalta i čoveka iz podzemlja kojem su se tadašnji kriminalci obraćali sa poštovanjem. FK Železnik je od prve beogradske lige za šest sezona stigao do elite tadašnje Jugoslavije. Posle ubistva Jusufa Bulića 1998. godine, FK Železnik preuzima njegov sin Dragan Aca Bulić, koji je danas predsednik Zajednice prvoligaša.

Dragan Aca Bulić, predsednik Zajednice prvoligaša i bivši predsednik FK Železnik: Moj otac je voleo fudbal, jednostavno sam želeo da nastavim tim nekim njegovim putem, što se fudbala tiče. Fudbal volim još od malih nogu, znači kad sam bio dete još trenirao sam fudbal još u Radničkom, Novi Beograd. Tu sam i zavoleo. Igrao sam ga aktivno do 18 godine, posle toga sam prestao. Nastavio školu u Engleskoj, tamo se oženio sadašnjom suprugom, s njom imam dvoje dece... I baš na datum svadbe su mi ubili oca, onda sam se vratio nazad i potom preuzeo njegov fudbalski klub.

B92: Posle ubistva vašeg oca, vi prvenstvo igrate sa Obilićem. To je prva utakmica?

Bulić: Jeste. To je prva utakmica. Tada su se Crvena zvezda i Obilić borili za titulu. Ja sam tad praktično ušao... Prvi moji dodiri sa fudbalom su te dve utakmice. Znači, prva sa Obilićem, druga sa Crvenom zvezdom, i oni su se direktno borili za titulu te godine.

B92: Dobro, i kakvo iskustvo tada? Da li je tačno da vam je Arkan rekao "morate da izgubite od mene 2:0"?

Bulić: Pa, konkretno nije mi rekao, ali sam video da je to tako i izgubio sam tu utakmicu.

B92: Pa, kako se to vidi? Kako ste videli?

Bulić: Od malena ga poznajem. Znači, on je bio prijatelj moga oca u to vreme. Znam ga stvarno, mogu reći, od sedme godine pa na dalje. U mojoj nekoj 16, 17 godini sam čak otišao i na ratište i bio član Srpske dobrovoljačke garde, što znači da mi je bio komandant u to vreme. To je bilo neke dve godine. Tamo je isto bio odnos: ja sam bio vojnik, on je bio komandant. Posle toga, što se tiče fudbala, kažem vam, otišao sam u Englesku, on je nastavio s tim fudbalom i stvarima koje je već radio. Nisam bio baš upoznat do vremena dok nisam došao... Znajući ko je on i šta je on, nisam hteo da se zameram ni u kom slučaju njemu u to vreme i izgubio sam tu utakmicu.

Policija do danas nije otkrila ko je ubio Jusufa Bulića. Međutim, policiji je poznato da se u transkriptima prisluškivanih razgovora članova tzv. "Makine grupe", koji su optuženi, pa oslobođeni za ubistvo policijskog generala Boška Buhe, u jednom trenutku navodi: "Onda kada smo isplatili Turčina..." S obzirom na to da su koristili šifre prilikom razgovora, sudski veštaci su utvrdili da "isplata" znači ubistvo, a da je "Turčin" bio nadimak za Jusufa Bulića. U prevodu ta rečenica je značila: Onda kada smo ubili Jusufa Bulića...

B92: U javnosti je prosto priča vezana za vašeg oca da je on bio čovek podzemlja, vi ste njegov sin, za koga se takođe vezuje kriminal u javnosti. Kakav je to period i šta se dešava... Kako vi postajete predsednik Zajednice prvoligaša, kada imate, recimo, takav imidž u javnosti?

Dragan Aca Bulić, predsednik Zajednice prvoligaša i bivši predsednik FK Železnik: Pa, dobro, šta da kažem? Ništa novo za mene. Drago mi je da ste postavili to pitanje. Ja breme svoga oca nosim ceo život od malena i naučio sam da se nosim s time i baš iz tih razloga sam se trudio u svim tim stvarima, pogotovo u fudbalu, da nikad niko ne može prstom da uperi u mene na neku negativnu situaciju. Činjenica da narod tako mene gleda, što obično priča "ne pada iver daleko od klade". Ja se trudim ceo život svoj stav i svoje ponašanje da odvojim sa te strane, da preokrenem sliku. Očigledno da to nije baš tako lako, možda čak i nemoguće, ali se ne stidim toga, ne stidim se svoga oca. On je bio što je bio. To ne znači da smo ja ili moj polubrat Đorđe kriminalci i mafijaši, zato što nam je otac bio to što jeste.

U to vreme, prema raznim svedočenjima, ljudi iz sveta kriminala imaju uticaj na to ko će igrati u reprezentaciji. Bivši fudbaler Crvene zvezde i Železnika, najbolji strelac 1998. godine, Saša Marković, otkriva da mu je pet minuta posle ubistva Jusufa Bulića stigla ponuda da igra za reprezentaciju, ali pod određenim uslovima.

Saša Marković, bivši fudbaler FK Železnik i FK Crvena Zvezda: Desilo se posle... Pet minuta posle ubistva Juse Bulića, vlasnika FK Železnik. Znači, ako vam kažem da se desilo samo posle pet minuta, onda mislim da ljudi koji poznaju fudbal sve im je jasno. Jednostavno, ljudi su imali svoj predlog. Na meni je bilo da li ću da ga prihvatim ili ne. Moj odgovor je bio "ne" i tu se završila cela priča u vezi reprezentacije. Ta nepristojna ponuda se sastojala u tome da, jednostavno, deo ugovora, odnosno transfer, tačnije milion maraka, u to vreme nemačkih maraka, znači da dam određenoj grupi ljudi, koja je imala na Savez... Koja je sastavljala reprezentaciju i bilo mi je garantovano da ću svakih 20 zadnjih minuta, poslednjih minuta, igrati na svetskom prvenstvu '98. Novac mi je tražio čovek po imenu i prezimenu Slavko Mijović, koji je u to vreme imao legitimacije, lažne ili ne, zaista ne znam, ali je kod sebe uvek imao legitimacije neke državne bezbednosti. Jednostavno, taj čovek mi je i ranije, preko nekih posrednika, prijatelja, poznanika, uvek nagoveštavao neku mogućnost da bi on voleo da radi sa mnom, ali jednostavno, pored Jusufa Bulića nije imao nikakve šanse.

Slavko Mijović, zvani Mija Pijuk, ubijen u oktobru 2001. godine. Početkom 70-ih godina bio je osuđen na 12 godina zatvora zbog ubistva. Posle deset godina, po izlasku iz zatvora, važio je za jednog od uticajnijih u beogradskom podzemlju. 90-ih godina u diskoteci Luv ranjen je u nogu. Bio je blizak sa Arkanom i držao je preko puta njegove poslastičarnice noćni klub. Bio je i suvlasnik nekada najpopularnije beogradske diskoteke Amadeus. Jedno vreme bio je suvlasnik kasina Fer plej u hotelu Kazina. Saša Marković smatra da je Slavko Mijović morao da ima odobrenje čelnih ljudi iz vrha tadašnjeg Fudbalskog saveza Jugoslavije za takvu vrstu ucena - ko će igrati u reprezentaciji, a ko neće.

Saša Marković, bivši fudbaler FK Železnik i FK Crvena Zvezda: Ja idem na svetsko prvenstvo '98, igram 20 minuta tri utakmice u grupi ili četiri, ako prođemo dalje. Transfer ide preko Fudbalskog saveza Srbije, Jugoslavije. Oni naplate, uzmu svoj deo, uzmu milion maraka i to je to. U principu je tako funkcionisalo u mom slučaju.

Saša Marković tvrdi da u to vreme selektor Slobodan Santrač uopšte nije bio čovek koji je sastavljao reprezentaciju.

Saša Marković: Pa, evo, daću vam jedan primer: Santrač je pred svaku važnu utakmicu... U svlačionicu je dolazio i prva rečenica kojom se obraćao igračima bila je: "Šta da vam kažem?" Piksi Stojković, mislim da mu je odgovorio, rekao mu je: "Sani, reci bar tim". Mislim da Sani nikad nije znao tim.

B92: Ko je to odlučivao?

Marković: To morate da pitate Slobodana Santrača.

Podsetimo, Slobodan Santrač je bio u to vreme omražena ličnost u srpskoj javnosti. Toliko da su čak i demonstranti '96. i '97. godine nosili transparent "Slobo, Santrače", kao aluziju na "Slobo, Sadame". Slobodan Santrač se trenutno nalazi u Kini. Kratko nam je rekao da će vrlo rado o svemu da govori kada se vrati u zemlju, jer je dosta dugo ćutao. Takođe je naglasio da se on jedini uvek pitao za sastav reprezentacije i da su sve ostale tvrdnje netačne. Međutim, o tome da su razni ljudi iz sveta kriminala imali uticaj na sastav reprezentacije, ne samo tada, nego i kasnije, pa sve do danas, govori i dugogodišnji međunarodni sudija Dragomir Tanović. Tanović je bio dugogodišnji fudbaler, a potom i sudija sa međunarodnom licencom FIFA. U jednoj od narednih emisija videćete kako je kažnjen onog trenutka kada je odlučio da se suprostavi fudbalskim funkcionerima i da javno progovori. Pored toga što je fudbalski sudija, Tanović je i inspektor za privredni kriminal MUP-a Srbije, u SUP-u Subotica.

Dragomir Tanović, međunarodni fudbalski sudija, inspektor za privredni kriminal: Ja vam mogu reći da sam bio prisutan iks puta pored određenih menadžera, znači, koji forsiraju svoje igrače, kako u klubovima, tako i u reprezentaciji. Znači, ne zanima ga da li taj igrač, koji je njegov, njegovo vlasništvo, sa kojim ima potpisan ugovor, zaslužuje u tom trenutku da igra, da li za klub, da li za reprezentaciju... On jednostavno insistira kod šefa stručnog štaba unutar kluba ili kod selektora da taj igrač mora da igra. Postoji i segment straha, postoji i segment moći. Znači, možemo da zaokružimo, da napravimo jednu celinu i jedno bez drugog ne ide.

Bolji plasman kluba i ulazak u prvu ligu istovremeno je garant da će igrači tih klubova igrati za reprezentaciju, čime im je obezbeđena bolja cena prilikom prodaje za neki inostrani klub. Između ostalog i zbog toga već tada dolazi i do nameštanja utakmica. Tako se već na početku sezone znalo ko će biti pobednik na kraju.

Dragan Aca Bulić, predsednik Zajednice prvoligaša i bivši predsednik FK Železnik: Pa, šta da vam kažem (...) Možda sam mogao da igram sa dva kluba, znači da igram regularnu utakmicu. Sve ostalo nisam smeo da ne bi bio ugrožen. U to vreme je bila i FK Obilić i Milicija i Vojvodina sa Živkom Šoklovačkim i Sartid sa Matkovićem i da ne nabrajam dalje. Znači sve velikani u ono vreme, da l' su SPS-a, države, politike, Službe...

Posle završetka ratova na prostoru bivše Jugoslavije razne fudbalske klubove osnivaju ili preuzimaju sa jedne stane ljudi sa kriminalnim dosijeima i povratnici sa ratišta, a sa druge istaknutu članovi tadašnjeg SPS-a, direktori retkih uspešnih preduzeća koja su radila pod direktnim pokroviteljstvom vlasti. Uspeh je tada imao i MUP Srbije sa svojim fudbalskim klubom.

Tokom 90-ih u posao sa fudbalom uključilo se Ministarstvo unutrašnjih poslova, predvodeći jedan od fudbalskih fenomena iz tog vremena - FK Milicionar, bez i jednog amatera, sa profesionalnim igračima, i po logici fudbalskog tržišta, klub je čak pet sezona uzastopno napredovao iz jednog u drugi rang takmičenja, da bi u prvu ligu ušao u sezoni '97-'98. Krajem 90-ih klub ima prestižan pul sponzora. Glavni finansijer bila je Komercijalna banka direktora Ljubomira Mihajlovića, koji se Milicionaru okrenuo kada nije uspeo da stane na čelo Partizana. Među sponzorima bili su Verano motors i MPC grupa. Ipak, glavni pokrovitelj kluba bio je Vlajko Stojiljković, tadašnji prvi čovek MUP-a Srbije. On je u tom periodu potencijalnim sponzorima govorio: dajte koju paru Milicionaru, a mi ćemo znati to da cenimo. Posle 5. oktobra, Milicionar je ispao iz prve lige, a donatori su se povukli, dok su glavni igrači prodati uglavnom Crvenoj zvezdi. Milicionar je, posle odluke da MUP neće u svom sastavu profesionalni klub, svoje pravo da igra u drugoj saveznoj ligi fuzijom prepustio Radničkom iz Obrenovca. Sportski centar u Makišu ostao je u vlasništvu MUP-a Srbije.

Uspeh fudbalskog kluba Sartid poklapa sa uzletom Dušana Matkovića u SPS-u, kada je 1999. godine bio na vrhuncu političke karijere. Nepunih godinu dana trebalo je visokom funkcioneru SPS-a Dušanu Matkoviću da FK Sartid iz Smedereva promoviše u prvoligaša i da se plasira u Evropu. Simbol kluba, a i simbol grada tokom 90-ih bio je Dušan Matković, ministar industrije, od 90-ih i direktor fabrike Sartid, ali i predsednik uprave tog kluba. Tih godina napravljen je stadion. Novac se nije štedeo na kupovinu igrača i na plaćanje trenera, u isto vreme dok je fabrika propadala. Svi ostali članovi uprave Kluba bili su članovi SPS-a ili JUL-a.

Zoran Arsić, bivši predsednik FS Vojvodina i međunarodni fudbalski sudija: Ja sam bio jedan od tih koji sam takođe napisao tada predsedniku Fudbalskog saveza Srbije i Crne Gore Miljanu Miljaniću, na žalost tada je bilo narušeno zdravlje predsedniku, na utakmici Sartid-Crvena zvezda pustili su i čuvenog nekog Zeku, tamo lokalnog moćnika, koji je ušao unutra i zapretio mi smrću i na B92 je upravo bila emitovana moja izjava, izašlo u javnosti... To je trajalo tri dana. Katastrofa. Pazite, da prođe nekoliko službenih lica, da dođe u svlačionicu, pa to je nepojmljivo i na kraju, kao, ne zna se ništa. Sve su to scenarija tih istih ljudi. Naravno, zašto nisu kaznili tada jedan Sartid, gde je bio moćni Matković, koji nije... Nije se moglo protiv takvih klubova. Sve su to bile neraskidive veze pojedinaca....

Tih godina, osim Zvezde i Partizana, veoma uspešan je klub Željka Ražnatovića Arkana, zatim Milicionar, ali i Čukarički, na čijem je čelu bio Živadin Mihajlović iz SPS-a, zvani Žika Muštikla. Vlasnik Čukaričkog danas je sin Živadina Mihajlovića, Aleksandar Mihajlović.

Aleksandar Mihajlović, predsednik FK Čukarički Stankom: Pa, evo, vidite, to se potrefilo. To je period između '95. i '98. godine. Znači, tada se jednostavno desilo da je selekcija igrača koji su došli da igraju fudbal u Čukaričkom bila izvanredna.

Uz klub Čukarički Stankom još od 70-ih bio je Živadin Mihajlović - Žika Muštikla, poslanik SPS-a u savezno parlamentu i prvi čovek kompanije Stankom. Fudbalski uspesi tima vezani su za sredinu 90-ih, kada klub za dve sezone prolazi četiri ranga takmičenja i u prvu ligu ulazi '95. Živadin Mihajlović, jedan je od osnivača SPS-a. Posle 5. oktobra utvrđeno je da je kompanija na čijem je čelu poslovni uspeh dugovala povlasticama kod vlasti. Bila je druga po redu najviše oporezovana privatna kompanija, čija je osnovica za naplatu ekstra profita iznosila 41 milion maraka. Za Stankom je utvrđeno da je bio u prilici da gotovo ceo iznos po povoljnim uslovima dobija iz primarne emisije novca.

Aleksandar Mihajlović, predsednik FK Čukarički Stankom: Ne bih se složio sa vama. Da vam kažem jednu stvar, mi nikada nismo bili bolje plasirani od šestog mesta. Ako je to uspeh, ja se onda slažem sa vama. Znači, vi sad tu, ne znam, imputirate neke stvari, vezujete... Treba da pogledate, statistički da se vidi ko se takmiči i kako se takmiči i sve to. Treba da pogledate moje istupe protiv Milicionara '97, '98. godine, kad niko nije smeo d kaže "a".

U vreme kada Željko Ražnatović ulazi u fudbal, njegov tadašnji prijatelj Žarko Pavlović preuzima FK Napredak iz Kruševca. Poznat kao gazda Žare, Pavlović je bio vlasnik holding kompanije Ju san (YuSan), a danas je direktor švajcarske kompanije Prajvat prodžekt menadžment (Private Project Management) i firme Total holidej (Total Holiday). Učestvovao je u političkoj kampanji sa Arkanom, promovišući njegovu Stranku srpskog jedinstva. U Francuskoj je bio uhapšen i proveo je u zatvoru nekoliko godina, pod optužbom da je umešan u šverc cigareta. Pre godinu dana vratio se u Srbiju i na tenderu za 34,5 miliona evra kupio je nekadašnju zgradu saveznog Ministarstva unutrašnjih poslova, koja je oštećena u NATO-bombardovanju.

Čovek koji je napravio vrtoglavu poslovnu karijeru sredinom '93. godine privođen je zbog poreskih utaja. Tipičan predstavnik poslovnih ljudi s početka 90-ih. Pavlović je sponzorisao sve, dodeljivao nagrade, organizovao humanitarne koncerte i otvorio je školu glume. Osim što je prodavao lekove, preko svoje firme bavio se preprodajom goriva. Navodno je samo u oblasti Kruševca držao pet pumpi. Mnoge poznate ličnosti su dolazile na stadion Napretka, među njima Radmilo Bogdanović i Miroslav Mišković. Jedan od omiljenih gostiju bio mu je Željko Ražnatović Arkan, koji je na stadion dolazio vojnim helikopterom.