Transkript druge epizode

Kada je ubijen premijer Srbije Zoran Đinđić ispostavilo se da je Miloševićev sistem, u kojem je mafija s moćnicima vladala Srbijom, ostao neuništiv uprkos promenama koje su se dogodile 5. oktobra 2000. Iako je veći deo dokaza o dotadašnjem radu Službe državne bezbednosti uništen, ostali su jasni tragovi o tome kakvu je i koliku moć imala Služba državne bezbednosti sve do ubistva Đinđića, kakva je bila uloga Jedinice za specijalne operacije i koliko je kriminal zahvaljujući Slobodanu Miloševiću bio ukorenjen u svim porama društva još od '90-ih.

Događaji koji su obeležili period od 2001. do 2003. bili su samo uvod u ono što će se dogoditi 12. marta. Svedoci i akteri tih događaja pristali su da po prvi put ispričaju šta se sve i kada dešavalo daleko od očiju javnosti. Međutim, još ima onih koji zaverom ćutanja pokušavaju da održe stari poznati znak vremena u kojem su uništeni mnogi životi.

Radomir Marković smenjen je sa mesta načelnika DB-a tek četiri meseca posle promena Petog oktobra. Tek nedavno se ispostavilo da je period prelazne vlade Marković iskoristio da sa svojim saradnicima uništi dokumentaciju Službe od 1998. do 2000. Osim njega, koji je u zatvoru, do danas niko drugi nije odgovarao zbog tog nezakonitog čina, za koji postoje konkretni dokazi.

Goran Petrović: Situacija koju sam ja zatekao je bila užasna, to je blagi izraz, tako da problema je bilo toliko da sam ja pokušavajući pre svega prijateljima da slikovito objasnim zašto mi nismo i pored toga što smo uradili mnogo, mogli da uradimo više, pa sam rekao da mi je to prosto ličilo na hotel "Hajat" ili "Interkontinental", pa sam rekao pun đubreta, leševa, ne znam čega, pa smo mi krenuli da rasčistimo hol, recepciju, pa onda liftove, stepenište i onda krenuli po sobama. I onda kada me neko pita slikovito - a zašto soba 758 nije očišćena - ja kažem, pa prosto fizički nismo bili u mogućnosti da sve o odradimo koliko je bilo tih problema."

Miloš Vasić: Jako mnogo tragova je zamazano. To vam je ono kao kad na lice mesta nekog zločina upadne gomila civila pa ostavi otiske svojih kopita po celom stanu ili po licu mesta, pa onda više ne znate šta ćete s tim. Tako se desilo i ovde. Kratko i jasno - ako je na čelu Državne bezbednosti Rade Marković ili neko sličan njemu, onda Služba ubija, a ako je na čelu Službe, nije sad neskromno, Goran Petrović, onda se pokazalo u praksi da ta Služba ne ubija nego hapsi one koji su ubijali.

B92: 26. jula 2001. tadašnji načelnik DB-a Goran Petrović javno je optužio pripadnike Državne bezbednosti za umešanost u ubistvo Slavka Ćuruvije i Ibarsku magistralu. Međutim, nekoliko godina kasnije situacija je sledeća: prozvani Milan Radonjić, bivši načelnik beogradskog centra brani se sa slobode, a njegov tadašnji zamenik Veselin Lečić još uvek radi u Službi kao operativac. Radomir Marković je posle smene završio u zatvoru, ali u javnosti vlada utisak da su mnogi drugi ostali zaštićeni.

Dragoljub Todorović: Ja sam zastupao Vuka Draškovića u postupku zločina na Ibarskoj magistrali i mi smo podneli krivičnu prijavu protiv Legije i tada je Dušan Mihajlović, ministar unutrašnjih poslova rekao - "Hoće SPO 'leba preko pogače. Oni treba da budu zahvalni što su i ovi izvedeni koji su izvedeni na sud, Marković i ta dvojica policajaca iz JSO. Takođe, oni su nekorektni jer je Legija junak 5. oktobra, on je stao na stranu naroda.

B92: Srpski pokret obnove u to vreme tvrdio je uveliko da Legija stoji iza svega i da su oni znači imali dokaze za to i bila je tvrdnja da je Legija u toj novoj vladi zaštićen.

Goran Petrović: Upotrebili ste jednu reč na koju sam oseljiv - ima li dokaza. Dakle, ja kada sam za nešto imao dokaze ja sam sa svojim saradnicima uz konsultacije sa tužilaštvom odmah pisao krivične prijave i stvari procesuirao.

Vuk Drašković: Došao je do zida, došao je do glavnih ubica i tu je stao. Do Legije, do Bracanovića i onih ostalih i tu je stao. Nema opravdanja. Mogao je da ih pohapsi, da ih optuži da je hteo. Da je hteo onda bi bili uhapšeni i da je hteo Đinđić bi bio živ.

Goran Petrović: Priča da smo mi nekoga štitili je u najmanju ruku smešna. Kada je Milorad Luković zapalio diskoteku u Kuli, ja sam ga suspendovao. Dakle, ja sam jedini čovek u ovoj državi koji je velikog Milorada Lukovića suspendovao. Kada je napravio incident u klubu "Stupica" ja sam ga pozvao i rekao sam mu - "I pored tvojih nekakvih veza i kontakata koje imaš u DOS-u ili ne znam gde i pored tvojih zasluga koje meni nisu poznate, tebi više u ovoj službi nema mesta." Znači, jedini čovek koji je u ovoj državi pokazao Legiji vrata i ispratio ga iz službe sam ja.

Vlada Petrović: Za tu priču o službi posle 5. oktobra je važan detalj da je Milorad Luković Legija uhapšen u leto 2001. godine nakon incidenta i onog događaja u "Stupici". Određen mu je pritvor i desila se frapantna stvar, presedan u istoriji srpskog pravosuđa da su istražni sudija i tužilac otklonili osnov za pritvor tako što su u jednom danu ispitali ja mislim dvadesetak svedoka i u roku od 24 sata je otpao osnov za pritvor."

B92: Situacija sa kojom se 2001. godine suočilo tadašnje novo rukovodstvo DB-a bila je više nego zabrinjavajuća. Sa oružanom formacijom u okviru službe Jedinicom za specijalne operacije nisu znali šta da rade.

Goran Petrović: Otprilike to je bila država u državi i oni čak nisu bili ni radnici resora nego su bili angažovani na neke ugovore o delu na tri meseca ili na šest meseci, ne sećam se tačno. Primali su neke enormno velike plate, primali su dnevnice, što sam kasnije otkrio, kao da su svaki dan na terenu. Naravno, ono što je najfrapantnije bilo kada je u pitanju jedinica, to je saznanje do kojeg sam ja u jednom trenutku došao, da mi, odnosno neki medicinski tim koji je postojao u Službi i koji je tu jedinicu pratio, ne samo kada su na terenu već i u nekim normalnim uslovima, nema evidenciju zdravstvenog stanja pripadnika jedinice.

Ja sam zajedno sa svojim saradnikom Zoranom Mijatovićem u nekoliko navrata razgovarao sa pripadnicima te jedinice i ono što sam ja u suštini rekao to je otprilike sledeće: niste vi ni Jovicini, ni Frankovi, a ponajmanje Legijini, jer nisu ni Jovica, ni Franko, ni Legija od svog džeparca i ušteđevine kupili vama te tenkove, kamere helihoptere ili ne znam šta, niti plaćaju vašu obuku. Vi sre jedincie za specijalne operacije resora Državne bezbednosti MUP-a Republike Srbije. E, samo ste toj Republici

Srbiji odgovorni i njoh morate biti lojalni za sve to radite. Onda smo u više navrata govorili, vrlo je specifičan soj ljudi kojim se obraćate, ono što je vama i meni normalno i jednostavno, to treba tim ljudima objasniti da je vreme ratova i ratovanja prošlo. I da sada treba naći neki mirnodopski smisao za sve te ljude i da više nije dozvoljena nikakva kaubojština. Znači, da ti ljudi više ne mogu da se ponašaju kao nekakva banda, da nose oružje koje nije registrovano. Mi smo podneli neku prijavu disciplinsku i ne znam krivičnu protiv jednog pripadnika jedinice koji je smatrao za normalno da ide u neku privatnu akciju uterivanja dugova, još je imao neregistrovani pištolj. Pa šta, kaže, to smo mi uzeli svi za vreme rata, doneli su neku korpu šatorskog krila i mi smo to....

Ja sam onako prilično grubo i prilično direktno rekao da ću poštovati svakoga koji skine tu kapu, vrati mi legitimaciju, kaže mi šta god već misli i ćoravi i grbavi i šta god hoćeš, ja tu tvoju platu pravim na ulici za pet minuta, ja sam rekao - e, takvog ću poštovati, taj će zaslužiti moje poštovanje. A bukvalno sam rekao - a ti, koji sediš tu i kriješ se iza te kapice i značkice i čekaš da se ovaj sastanak završi pa da odeš da gledaš gde ćeš da odradiš neki posao koji će ti doneti neku veću zaradu - tebe ću smatrati za svog najvećeg neprijatelja, parafraziram i navodim kao primer, i protiv takvih kao što si ti i svi drugi koji su u službi a tako žele da se razmišljaju o ponašanju, vodiću beskompromisnu borbu."

B92: Kakve su bile njihove reakcije?

Goran Petrović: "Bili su šokirani, nisu očekivali od nekog koji izgleda ovako kao ja da im sve te brutalne istine tako kratko i jasno saspe u lice."

B92: Sa katastrofalnom situacijom i u sektoru javne bezbednosti suočio se i Dušan Mihajlović kada je postao ministar policije.

Dušan Mihajlović: "Posebno je bilo teško saznanje do koga smo došli veoma brzo, a to je saznanje o postojanju praktično specifičnog kriminalnog nasleđa, odnosno svaka zemlja je imala i ima svoju mafiju, ali izgleda mafija je samo u Srbiji imala svoju državu."

Žarko Korać: Dušan Mihajlović je odbijao da bude ministar unutrašnjih poslova, to moram da kažem. I on je tražio da se bavi privredom. I ustvari, tu mediji ako mogu da kažem, su strašno promašili. Znači, mediji su stalno govorili kako, cinično jako, da mi se najviše svađamo oko toga ko će biti ministar unutrašnjih poslova, međutim, to uopšte nije bilo tačno. Znači, niko među nama nije hteo da bude ministar unutrašnjih poslova, jer to je strahovito težak posao bio posle pada Miloševića. Dušan Mihajlović se opirao, evo ja javno izjavljujem da se opirao, i tražio da se bavi privredom.

Goran Petrović: Pitanje kakvi su bili odnosi sa Dušanom Mihajlovićem - pa, češće sam viđao njega nego svoju porodicu. Sedeli smo zajedno po 10-15 sati svaki dan i na osnovu toga druženja i boravka sa njim moram da kažem da je mogao i morao da uradi mnogo više.

B92: Kao na primer šta?

Goran Petrović: Pa, kao na primer - pogledajte, ni u jednoj državnoj instituciji nije se desilo ono što se desilo u Državnoj bezbednosti, znači pojavio se neki Goran Petrović i rekao da služba je u prethodnom periodu uradila to i to, za to su odgovorni ti i ti. Znači, nijedan funkcioner resora javne bezbednosti nije uhapšen, nije optužen za bilo kakvu zloupotrebu, finansijsku, a da ne govorimo o onome što se dešavalo na Kosovu, o transportu leševa.

Dušan Mihajlović: Moja je greška nešto drugo, što se nisam zahvalio onima koji su me poslali na mesto ministra, čim su se oni međusobno posvađali. To je moja greška bila. To sam bio planirao i napisao, onda se desila otmica Miškovića i onda sam smatrao da bih bio kukavica da sada kada je otet Mišković, kad je mafija pljusnula takav šamar ovoj Vladi, da bar ne pokušam da rasvetlim otmicu Miškovića, koji je i moj prijatelj lični, pa je to bilo dodatno opterećenje, kao što je dodatno opterećenje bilo i poznavanje svih ovih žrtava političkih zločina. Prema tome, zbog toga sam ostao. Onda je vrtlog događaja uhvatio i kada sam ponovo iz istih razloga napisao tu ostavku i tako dalje, ona je završila u fiokama i posle mi je ta ostavka stalno tražena upravo zbog Miškovića, a Miškovićeve otmičare je policija pronašla i strpala u zatvor. I držala je u zatvoru sve dok je to bilo u njenoj moći da bi ih neko na volšeban način pustio.

B92: Ko - neko?

Dušan Mihajlović: To vi istražite.

B92: Dobro, ali vi sigurno znate.

Dušan Mihajlović: Vi istražite, ne moram ja sve da vam kažem. Vi istražite, policija sigurno nije pustila, znači umesto izvinjenja zbog toga što mi tada niste verovali, vi sada tražite nešto što možete da uradite sami. Možete da istražite to pitanje, ja se slažem da ne treba da ostane nedorečeno – ko je pustio, ko je pustio i jadnog trgovačkog putnika Bagzija iz zatvora? Postavite pitanje - šta bi bilo da Šiptar i Kum su ostali u zatvoru.

B92: Dušan Mihajlović je imao odgovor i na pitanje - zašto se tome nije suprotstavio dok je bio ministar policije.

Dušan Mihajlović: Evo, pa vi pokazujete osnovno neznanje.

B92: Sada ispada da ništa niste znali.

Dušan Mihajlović: Ako hoćete da se bavite time. Pa, valjda mora da znate šta..., to je, vi stvarate famu da je policija ta koja sve radi u ovoj zemlji. Postoji li nešto, bilo šta što vi znate sem policije?

Tako da smo na jednoj strani imali organizovani kriminal, na drugoj strani ratne zločine počinjene u naše ime i sve to sa praktično pokroviteljstvom samog državnog vrha, kao što smo se takođe suočili sa činjenicom da su sve te istrage koje je policija vodila o svim ovim ubistvima, od Ibarske magistrale, Ćuruvije, do Stambolića, praktično došle do gvozdenih vrata državne bezbednosti, koja niko nije mogao da otvori, i tu su te istrage stale i zvršavale u fiokama i sačekale nas.

Miloš Vasić: Otvaramo Ibarsku magistralu i kreće se polako sa Ibarskom magistralom, tu nastaje panika. Dolazi se polako do leta 2001. gde Gavra gine, da li je to u nekoj vezi ili nije u nekoj vezi - ne zna se, jer ubistvo Gavrilovića, bez obzira na sve te priče i sve šumove puštene u javnost, nije rasvetljeno. Kad bude bilo rasvetljeno bićemo pametniji."

B92: Prvi put Služba državne bezbednosti postala je tema rasprave u tadašnjem DOS-u kada je 3. avgusta 2001. godine ubijen bivši radnik DB-a Momir Gavrilović po izlasku iz kabineta tadašnjeg predsednika Jugoslavije, Vojislava Koštunice. "Blic" 8. avgusta 2001. godine objavljuje tekst pod naslovom "Gavrilović dao dokaze o sprezi vlasti i mafije". U tekstu se navodi da je Gavrilović sagovornicima iz kabineta Vojislava Koštunice preneo informacije i poverljiva dokumenta o sprezi pojedinih ljudi iz vrha aktuelne vlasti sa čelnim ljudima organizovanog kriminala u Srbiji. A posebno ukazao na spregu pojedinaca iz vlasti sa članovima surčinskog klana. Kako se navodi, tekst je zasnovan na informacijama izvora iz kabineta Vojislava Koštunice. Pored Vojislava Koštunice na pitanja koja su od javnog i državnog interesa odbili su da za emisiju Insajder odgovaraju i njegovi bivši savetnici, Gradimir Nalić i Rade Bulatović. Gradimir Nalić je rekao da neće da učestvuje u ponovnom raspirivanju priča koje svoj epilog moraju da imaju na sudu, a ne na televiziji. Neću da budem alibi Čedomiru Jovanoviću, Dušanu Mihajloviću i Nenadu Miliću, koji su namestili krivične procese, rekao je Nalić. Načelnik DB-a u vreme ubistva Momira Gavrilovića bio je Goran Petrović.

Goran Petrović: Kada govorimo o tom famoznom slučaju Gavrilović ili aferi Gavrilović, ja mislim da moramo da razlikujemo dve priče, prosto dve grupe činjenica. Prva grupa činjenica ili prva priča je priča o tome kako je Momir Gavrilović zajedno sa radnikom Službe državne bezbednosti Brankom Važićem išao, mislim, u Institut društvenih nauka gde je razgovarao sa Laslom Sekeljem i Zoricom Radović, suprugom predsednika Vojislava Koštunice.

B92: Koštunica je potvrdio da je to tačno ali da se radilo o samo jednom susretu.

Vojislav Koštunica, predsednik Jugoslavije, arhivski snimak: To su svi njeni susreti u ovoj stvari i sa bilo kim ko ima ikakve veze sa državnim aparatom, policijom, vojskom i svim ostalim. Jel' vam nije dovoljno? Da, pa nije vam dovoljno, prosto zato što ste navikli na priču da se u kabinetu predsednika Republike a i ne samo tu, nego izvan tog kabineta, pletu mreže, pravi kadrovska politika, pravi paralelna služba državne bezbednosti, pripremaju državni i vojni udari. E, ti koji to pišu, ti listovi koji to pišu u sprezi sa pojedinim frakcijama Državne bezbednosti, zapravo sprovode državne udare u ovoj zemlji.

Goran Petrović: Svi se sećamo te priče koju su lansirali savetnici, a onda je prihvatio i lično predsednik Koštunica i naravno njegova stranka i ta priča je ponavljana ne danima i nedeljama, nego mesecima i godinama. Njihova verzija otprilike glasi: visoki funkcioner Državne bezbednosti pukovnik Gavrilović je zabrinut šetao pored keja, a onda je osetio potrebu da svrati do predsednika i do njegovih savetnika da im se požali na teško stanje u zemlji Srbiji i na veze Vlade i mafije, i već tu priču znamo. I tom prilikom je doneo i dokumenta koja tu i takvu priču potvrđuju.

Vojislav Koštunica: Došao je zabrinut zbog stepena kriminalizacije društva, u želji da ukaže na prodor organizovanog kriminala u privredni život, na snagu i razgranatost delovanja pojedinih klanova i na ono što je kao iskusni policajac smatrao nedovoljno primerenim odgovorom ili popustljivošću i nesnalaženjem vlasti i nadležnih organa.

Goran Petrović: Ta verzija priče je od početka do kraja lažna, moram tako da kažem. Prva činjenica je da je izlazeći iz Palate federacije tog dana kada je razgovarao sa savetnicima Vojislava Koštunice, pokojni Gavrilović sreo radnika Službe državne bezbednosti, Zlatka Radnića, koji je tamo išao na takođe neki dogovoreni sastanak. Tom prilikom oni su kratko razgovarali, onako u prolazu, Radnić ga je pitao - gde si, Gavro, šta ima, i Gavra je onako u njegovom stilu rekao - pa, možda ima svašta, možda se vraćam u službu, možda čak na neko visoko ili najviše mesto. Ne sećam se tačno, ali je kontekst taj. Dakle, to je jedna činjenica, ta činjenica je kasnije zloupotrebljena da se lansira jedna sumanuta teorija zavere, po kojoj je Zlatko Radnić kada je video Gavrilovića o tome odmah obavestio Mijatovića, Mijatović Bebu Popovića, Beba Popović Čumeta i tako je Čume ubio Gavru.

B92: Po dolasku Radeta Bulatovića na mesto direktora Bezbednosno-informativne agencije formirana je komisija koja ispituje slučaj Gavrilović. Na informativni razgovor u aprilu ove godine pozvan je i bivši načelnik DB-a Goran Petrović.

Goran Petrović: Nasmejao sam se i rekao - znači, Gavra. Oni su rekli, pa da, novi šef, tj. Rade Bulatović bi želeo da ima čistu situaciju kad je u pitanju Gavrilović. Ja sam rekao, pa pozdravite direktora, situacija oko Gavrilovića je čista da ne može biti čistija i ponovio sve ono što sam rekao još 2001. godine kada sam od strane, ne znam, Vojislava Šešelja, mafije ili već ne znam koga, optužen da sam ja ni manje ni više organizovao ubistvo Gavrilovića. Tada sam rekao da ni ja lično, ni služba nemamo apsolutno nikakve veze sa ubistvom Gavrilovića, da nismo pratili Gavrilovića, nismo ga prisluškivali, nismo se bavili Gavrilovićem ni na koji način. Nakon dužih priča i razgovora o nekim bitnim ili manje bitnim detaljima, Cvjetin Milinković je u jednom trenutku rekao doslovce sledeće, citiram: Novi šef, tj. Rade Bulatović bi želeo da zna takođe šta je tebi poznato u vezi spiska za kadrovsku obnovu Službe državne bezbednosti koji je Gavrilović doneo kod njega u kabinet. Ja sam se naravno od srca nasmejao i rekao sam - Cvjetine, čoveče, kardinalna greška u koracima ali učinio si veliku stvar za noviju srpsku istoriju. Pozdravi direktora, on najbolje zna šta je Gavrilović doneo u njegov kabinet. Šta je afera po meni? Afera je pre svega to što savetnici predsednika države, koji primaju platu od te iste države, rade ono što nije njihov posao, znači kadruju u nekoj instituciji za koju nisu nadležni.

Vojislav Koštunica: Razume se da su moji saradnici, koje ja mogu da oslobodim službene tajne, spremni da razgovaraju sa istražnim organima ukoliko to oni budu smatrali celishodnim. Ne želim da verujem da je Momir Gavrilović ubijen zato što je došao u kabinet predsednika Republike da predoči određene informacije. Teško mi je da poverujem i da je osnovni cilj ovog ubistva bilo zastrašivanje i odvraćanje onih koji smatraju da bi određeni svojim saznanjima mogli da doprinesu boljitku naše zemlje.

B92: 21.08. 2001. godine na zahtev okružnog javnog tužioca u prostorijama kabineta predsednika Jugoslavije pripadnici MUP-a obavili su razgovor sa savetnicima Gradimirom Nalićem i Radetom Bulatovićem. U službenoj belešci MUP-a Srbije, do koje je došla ekipa Insajdera, Nalić i Bulatović su izjavili da Gavrilović nije ostavio nikakve pismene dokaze o sprezi aktuelne vlasti sa organizovanim kriminalom. Savetnici tadašnjeg predsednika su izjavili da su prisustvovali sastanku sa Gavrilovićem, gde je u prvom delu bila prisutna i Ljiljana Nedeljković. Gavrilović je ostao dva sata i izneo svoju zabrinutost za rad MUP-a i DB-a, posebno apostrofirajući vezu organizovanog kriminala sa vrhom MUP-a. Tom prilikom pomenuo je surčinski klan i visoke funkcionere MUP-a, Radovana Kneževića i Boška Buhu. Navodeći da je Knežević kompromitovan u Subotici vezano za aferu sa oružjem i da za to postoje dokazi u tužilaštvu u Subotici i da je Buha kao kadrovsko rešenje nametnut od strane surčinskog klana. Gavrilović je takođe pomenuo i funkcionera RDB-a Gorana Petrovića, za koga je rekao da je nekompetentan za obavljanje te funkcije i da je pod velikim uticajem Zorana Mijatovića. Takođe je ukazao da Mijatović vrši uticaj na okružno javno tužilaštvo vezano za istragu o slučajevima Ibarska magistrala i novinara Slavka Ćuruvije. Gavrilović je tom prilikom, kako su rekli Nalić i Bulatović, negirao priče u medijima da iza aktuelne službe stoji Jovica Stanišić, za koga navodi da se čak negativno izjasnio o garniture službe državne bezbednosti na čijem je čelu bio Goran Petrović.

Goran Petrović: Gavrilović nije otišao sam u kabinet, ako mogu tako da kažem, njega je tamo poslala tuđa pamet, ali čovek koji je Gavrilovića poslao u kabinet Vojislava Koštunice je trenutno u Hagu, pa mislim da je besmisleno da mu pominjemo ime.

B92: Jovica Stanišić?

Goran Petrović: To ste vi rekli.

B92: Afera Gavrilović dovela je do potpunog razlaza između Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije.

Zoran Đinđić, premijer Srbije, arhivski snimak: Ako se vi ponašate kao opozicija, a učestvujete u vlasti, to je jako licemerno. I zato sam ja od DSS-a tražio, rekao sam im ili dokažite vaše teške optužbe ili ih povucite javno."

Vojislav Koštunica: Zaključili smo da iz republičke vlade treba da izađemo.

B92: 17. avgusta 2001. godine Demokratska stranka Srbije izlazi iz Vlade Srbije. Sve nezvanične informacije o tome šta je zapravo Gavrilović rekao u kabinetu Vojislava Koštunice bile su povod da od tog trenutka u javnosti glavna tema postane - da li je i koliko Vlada Zorana Đinđića povezana sa kriminalnim strukturama.

Miloš Vasić: Ima jedna legenda koju ja nisam uspeo da proverim, da je Đinđić u jednom trenutku poslao poruku, da li lično ili preko posrednika, ljudima je kao, šta ste do sada radili, radili ste, prestanite, legalizujte se inače ćemo morati vas da hapsimo, bez obzira na revolucionarne zasluge u prevratu. Ta legenda tvrdi da je Čume i još neki drugi umetnici koji su u međuvremenu potpuno iščezli iz tog opticaja i nema ih, ali recimo da je Čume bio jedan od ljudi koji su shvatili da je ipak možda bolje raditi pošteno sa tim nekakvim mašinama za asfalt i raditi i ovo i ono, i ono - brate, ne pitaj me za prvi milion.

Žarko Korać: Koliko je meni poznato, Ljubiša Buha Čume je do tih mašina za asfaltiranje i svega došao na jedan sasvim drugi način, i to nikakve veze nema sa ovom Vladom. To je jedna potpuno druga priča, zašto bih ja sad ulazio u to? On je reketirao jednog od visokih funkcionera SPS-a. Znači, posle 5. oktobra kriminalci su počeli da reketiraju SPS i to je vrlo interesantno, mi smo to doznali mnogo kasnije. Došli bi i rekli - ej, poslao me DOS, daj pare ove koje si ukrao za DOS, ako nećeš da te hapsi. I oni su počeli da pljačkaju.

Dušan Mihajlović: Mi u policiji nikakve veze nismo imali ni sa Čumetom ni sa njegovim asfaltiranjem puteva, ali taj ko je smislio to da Ljubiša Buha, odnosno njegovo preduzeće kupi ili uzme na lizing mašinu za puteve koja je deset puta produktivnija od svih postojećih koje smo imali u Srbiji, taj mu je dao dobar savet. Ko je to radio, ko je to savetovao, to nije bila tema kojom se bavila policija, to je trebala da bude tema nekih drugih službi koje prate finansijske tokove u ovoj zemlji.

B92: Dušan Mihajlović je po dolasku na čelo MUP-a zatražio da javna i državna bezbednost urade za interne potrebe policije pregled organizovanog kriminala u Srbiji.

Dušan Mihajlović: Mislim da smo mi napravili grešku što smo praktično tu belu knjigu dostavili i premijeru, odnosno njegovom kabinetu, smatrajući da nema nikakvih problema da premijer bude upoznat sa nekim policijskim saznanjima, jer tu je bilo niz aktuelnih ličnosti koje su i tada spominjane i to je mogla da mu bude jedna dobra orijentacija otprilike, ako ništa drugo onda s kim ne treba da premijer i Vlada imaju posla. Posle je došlo do jednog incidenta u Jagodini, na neki način premijer je indirektno praktično optužio policiju da, eto, zna ko su mafijaši po Srbiji a ne čini ništa da oni budu u zatvoru.

B92: Mafija je, kako se ispostavilo kada je ubijen premijer, imala svoje ljude u svim segmentima društva. Po svemu sudeći bilo je nemoguće prekinuti tu vezu koja je godinama stvarana između politike, DB-a i kriminala. O toj vezi možda najbolje govori činjenica da je Milorad Ulemek Legija još 6. oktobra 2000. pokušao da postavi svog čoveka za načelnika Državne bezbednosti. On je na stepeništu Skupštine grada od Zorana Đinđića tražio da novi načelnik bude Milorad Bracanović. Kada je na to mesto 26. januara po formiranju nove Vlade imenovan Goran Petrović, Legija je, kako kažu svedoci, poludeo i od Zorana Đinđića, koga u tom trenutku služba nije zanimala, zahtevao da tadašnjeg oficira za bezbednost Jedinice za specijalne operacije, Milorada Bracanovića postavi na neko važno mesto.

Goran Petrović: Nikada niko na mene nije uticao da bilo šta uradim ili bilo koga postavim u službi na odgovarajuće mesto, osim pokojnog premijera Đinđića, koji je naravno po nalogu Legije ili ne znam koga insistirao da Milorad Bracanović bude načelnik VII uprave, odnosno uprave tehnike. U tom razgovoru koji sam imao sa pokojnim premijerom ja sam mu tri puta rekao - ne, ne, ne i ne, znajući zašto mu to govorim, ali on je insistirao - ne, ne, ne, Bracanović mora da bude načelnik uprave. Ja sam rekao - pa, dobro, biće načelnik neke uprave, recimo IV ili neke druge - ne, ne, ne, baš treba da bude načelnik VII uprave. O.k. postavili smo Bracanovića za načelnika VII uprave, ali nam nije smetao ni on ni Luković ni bilo ko da uradimo ono što smo naumili."

B92: VII uprava državne bezbednosti bila je zadužena za prisluškivanje. Ispostavilo se da sve što je policija radila prvo su znali Legija i Spasojević, preko Bracanovića.

Vuk Drašković: Spiritus moves svih zločina Miloševićevih, od ubistva Slavka Ćuruvije, preko Ibarske magistrale, ubistva Stambolića, budvanskog atentata i ubistva samog premijera Đinđića je Milorad Bracanović. I optužen je čak za organizovanje valjda ubistva Zorana Đinđića, preskočila ga je optužnica za ovo drugo, tu ga je BIA apsolutno zaštitila, ali uprkos tome, evo ga u BIA sedi i prima platu.

B92: Posle pobune Crvenih beretki Legija ipak uspeva u svom zahtevu i visoku funkciju u službi dobija njegov čovek, Milorad Bracanović. Mnogi danas kažu da je to bila velika greška koja je kasnije dovela i do ubistva premijera Srbije. Pobuna Jedinice za specijalne operacije dešava se u novembru 2001. godine. Zvanični razlog pobune Jedinice za specijalne operacije bilo je hapšenje haških optuženika braće Banović. Pripadnici te jedinice uhapsili su ih 8. novembra a samo dan kasnije JSO je zbog toga stupio u pobunu, jer navodno nisu bili obavešteni koga i kako treba da hapse.

Vuk Drašković: Nije tačno, to je bila priča za javnost. Toga dana kada je JSO krenula u pobunu Legija je po krivičnoj prijavi advokata porodica ubijenih na Ibarskoj magistrali morao da se pojavi pred istražnim sudijom u Beogradu i bio je pred istražnim sudijom i izveo je Jedinicu za specijalne operacije kao pritisak da pred dokazima koji su predočeni ne bi protiv njega bila podignuta optužnica."

Goran Petrović: Prva velika, kolosalna laž je da su pripadnici Jedinice za specijalne operacije bili obmanuti i da nisu znali koga hapse. Dakle, njima je tada rečeno da se hapse Predrag i Nenad Banović zato što su na haškoj optužnici. Njima to nije ništa značilo, oni su tu akciju hapšenja odradili onako rutinski.

B92: Ekipa Insajdera došla je do izveštaja tadašnjeg MUP-a, odnosno resora Državne bezbednosti iz koga se zaključuje da su pripadnici Jedinice za specijalne operacije bili upoznati sa činjenicom da hapse haške optuženike. 7.11.2001. godine u prostorijama centra resora državne bezbednosti održan je radni dogovor na kome su prisustvovali pored načelnika nekoliko odeljenja DB-a i komandant JSO Dušan Mavičić, zamenik odeljenja za bezbednost JSO, Veselin Lečić i pomoćnik komandanta Zvezdan Jovanović. Tom prilikom pripadnici JSO-a upoznati su sa identitetom Nenada i Predraga Banovića. Pokazane su im njihove fotografije, a istovremeno su bili upozoreni da su lica možda naoružana. Samo dan kasnije ministru policije i načelniku RDB-a Jedinica za specijalne operacije uputila je pismo sa potpisom komandanta Dušana Mavičića kojim ta jedinica otkazuje poslušnost državi.

Goran Petrović: Ja imam običaj da kažem, ali onda se oglasio Šin fejn, odnosno političko krilo ove jedinice i reklo ono čuveno - Šta? Pa, čekaj, vi niste ni svesni šta ste uradili, vi ste ustvari uradili jedan sraman čin i tako dalje.

Vojislav Koštunica: Priznati su i propusti u slučaju hapšenja i izručenja braće Banović. I naravno, to je sad prilika da se podseti na izjave svih onih koji su u jedan mah u svemu ovome videli političku zaveru, koji su davali olake ocene o tome šta se stvarno desilo.

Žarko Korać: Ja moram da kažem, evo sad isto prvi put, radi istine, prilikom pobune Crvenih beretki novembra 2001. godine, to je jedan ključni trenutak kada je Koštunica otvoreno podržao oružanu pobunu, kada su policajci sa automatima zablokirali deo autoputa. Ja sam otišao u MUP i tu su sedeli Dušan Mihajlović, pored njega je bio Lukić i pored njega je bio Goran Petrović. Dušan kad je nervozan uvek nešto piše, ima neki blok. Jednom sam ga pitao - šta ti radiš s tim? On uvek nešto piše. On je pisao nešto, njih dvojica sede i ja sam bio četvrti. Znate kakav sam ja nesrećnik, uvek hoću nešto da pomognem. I Zoran Đinđić je bio u Americi. To je isto vrlo zanimljivo da je pobuna bila kada on nije bio u zemlji, i Dušan je bio pa se vratio, to je isto vrlo interesantan trenutak. Zoran Đinđić postavlja pitanje najlogičnije, pošto je on bio jako brz, inteligentan, uvek je skoro imao pravo pitanje. On kaže - generale, ako oni krenu sada pod spremom oružanom na primer na Savski most, da li postoji policijska jedinica koja će da ih zaustavi? I general Lukić kaže, ja sam svedok, Dušan mi je jednom rekao - napiši to, on kaže - gospodine premijeru, ne postoji policijska jedinica koja je spremna da puca na Crvene beretke. Lukić je rekao - ako treba da se zaštiti Vlada, ja ću, zaista je to rekao, ja ću doći sa automatom, ja ću vas štititi, ja ne mogu verovatno da nateram, ili možda nekoliko ljudi mojih prijatelja, ali ja ne mogu da očekujem da će neka policijska jedinica oružano da se suprotstavi Crvenim beretkama. Ja vas molim da pažljivo zapamtite ovu činjenicu.

Goran Petrović: Premijer se interesovao kod ministra i kod Lukića šta oni imaju da kažu, ali otprilike oni su imali ideju da bilo kakva ideja o bilo kakvom angažovanju MUP-a u rešavanju te pobune ili nekom, ne daj Bože, suprotstavljanju jedinici na bilo koji način, ne dolazi u obzir. Otprilike, krajnje banalizovano, to je bilo tako, čak je i premijer onako pitao - čekaj, ako oni sad krenu iz Kule i krenu ovamo, šta ćete vi da uradite. Pa, nije dobra ideja da uradimo bilo šta. Na kraju je on pitao - pa, čekajte, ako ja sada odem u Vladu oni dođu, izbace me na ulicu, šta ćete vas dvojica da uradite. Pa, nije, premijeru, dobra ideja, ne znam šta, kako, ne možemo i premijer se okrenuo i otišao.

Dušan Mihajlović: Nije tačno, evo to je jedna ta vrsta poluinformacije koja u suštini vodi dezinformisanju javnosti o tom događaju. Tako da je naš plan bio da im jednostavno više ne dozvolimo da dođu do Beograda. I bio je napravljen operativni plan da se, ukoliko ponovo pokušaju da dođu u Beograd, da se praktično zaustave na mostu kod Beške i da onda tu dođe do obračuna koji bi mi sasvim sigurno dobili. I premijer, onako kakav ga Bog je dao, kad je ušao, još praktično nije ni seo na stolicu, on je pitao mene - imamo li mi jedinicu koja može da razoruža Crvene beretke. Ja sam tada napravio istorijsku grešku, jer sam se okrenuo generalu Lukiću da kaže ono što smo se dogovorili, što sam već rekao. General Lukić je počeo odgovor sa - nemamo, ali premijer nije sačekao ono - ali, nije sačekao da mu izložimo ovaj naš plan, nego je ustao i rekao - koga ne možeš da pobediš, moraš s njim da razgovaraš i praktično pravo iz Ministarstva otišao u Kulu.

B92: Pa, što ga niste zadržali da mu objasnite?

Dušan Mihajlović: Pa, zato, premijer je premijer.

Goran Petrović: Ono što je možda interesantno za javnost to je da sam ja tokom pobune odneo transkript jednog telefonskog razgovora koji je obavio neko iz jedinice, mislim Gumar sa nekim iz Surčina, da li sa Čumetom ili Spasojevićem i rekao - evo, pobuna ide, sve je tu, sve držimo pod kontrolom, onda je ovaj, da li Čume ili Spasojević rekao - e, sad nema prekidanja dok ne kaže Koštunica. I onda je Mihajlović skakao i vikao - evo, Koštunica. Ja sam rekao - ne. To vidiš, to je on. Ja sam rekao - ne, to ne znači da je Koštunica organizator pobune, to samo znači, ja u tome samo vidim da ti ljudi njega doživljavaju kao neki autoritet koji jedino može da im kaže - e, prestanite ili okončajte tu priču dok ne napravimo veći problem.

Vojislav Koštunica: Znate, radi se o ljudima koji po meni nisu se možda, kada je reč o funkcionisanju saobraćaja, ni na koji način ugrozili bezbednost zemlje. Posao koji oni obavljaju je takav, a neko od njih je i rekao da nemaju druge uniforme onim one koje imaju. Lekar ima svoju uniformu, neko drugi ima svoju odeću, oni su se pojavili u onome što je njihova radna i svakodnevna odeća. Mislim da su stvari rešavane ranije ovog problema ne bi bilo i pitanja koja postavljate ne bi bilo. Ne vidim da je ta vrsta protesta ni na koji način mogla da dovede u pitanje bezbednost zemlje, pre su je doveli sami uzroci, ono što je dovelo do ovog protesta. Time se treba pozabaviti.

Žarko Korać: Zoran Đinđić, sećam se, na toj sednici Vlade meni šalje ovako krišom jednu poruku, ovako je sedeo generalni sekretar Vlade i ja, tako smo sedeli. Sećam se, kaže - idem popodne u Kulu, tamo su svi, tamo je i Legija, idem sa njima na razgovor. Ja kažem, sećam se kao danas, ja mu napišem - ne budi lud, ubiće te, ako dođeš tamo. On meni kaže ovako, on uvek ovako meni, kao ne, ne, ništa. I on je onda otišao u Kulu i tu je postignut toliki kompromis da je Dušan Mihajlović ostao, ali da je morao da prihvati Bracanovića.

Vlada Petrović: Zašto je to pogubno? Iz prostog razloga što je Milorad Bracanović bio čovek koji je u ovom najgorem periodu službe o kome smo pričali, od '98. do 5. oktobra 2000. bio načelnik bezbednosti Jedinice za specijalne operacije i prvi, najbliži saradnik Milorada Lukovića Legije. Imenovanjem Milorada Bracanovića na mesto zamenika direktora Službe, direktor Službe je, po mom dubokom uverenju, postao Legija. Gospodin Andra Savić, Andrija Savić koji je formalno pravno od strane Vlade imenovan na mesto direktora je bio samo pokriće za delovanje ovog tandema Bracanović-Ulemek.

Andrija Savić, načelnik DB od novembra 2001. do januara 2003: Gospodin Bracanović je bio jedan iskusan operativac koji je u periodu dok je bio u timu koji sam ja vodio obavljao određene zadatke u skladu sa svojim zakonskim ovlašćenjima. Ja ne mogu ulaziti u prošlost gospodina Bracanovića, koja mi jednostavno nije ni bila poznata, ali prepustimo to organima pravosuđa neka oni donesu definitivne sudove i ocene o toj ličnosti.

B92: Sada znate, pošto kažete da vam ranije nije bila poznata ta prošlost, da je on na optužnici za ubistvo Ivana Stambolića i pokušaj ubistva Vuka Draškovića.

Andrija Savić: Prvo treba da sačekamo ishod svih ovih procesa, da vidimo na bazi dokaza gde je njegova uloga u svemu tome, pa da onda donesemo određene stavove. Mislim da ima mnogo tih spekulacija i raznih tih hipoteza, ali ne bih se upuštao u takve spekulacije.

B92: To je sad malo kontradiktorno, zato što mi imamo informacije da ste vi 19. januara 2003. godine saradniku Zorana Đinđića, Vladimiru Bebi Popoviću rekli, citiram: "Znam da je meni Bracanović kamen oko vrata."

Andrija Savić: Pa, vidite, u štampi je bilo već, krenula je jedna kampanja protiv njega, to je bilo krajem 2002. godine i sigurno da je to nanelo ozbiljnih problema imidžu i reputaciji Službe.

Miloš Vasić: Period od 2001. u jesen do februara 2003. kada je Bracanović smenjen neposredno pre ubistva premijera, je jedan mračan period u Službi i nedovoljno istražen. Mene čudi kako je moguće da do dana današnjeg mi o tome ne znamo ništa.

Andrija Savić: Veoma dobro mi je poznata jedna praksa koja postoji uopšte kada je reč o ovakvim službama, to je da čelni ljudi kada napuste tu funkciju obično ulaze u jednu zonu, zonu ćutnje, jer nije dobro da se javno izlazi i govori o mnogim stvarima. To je jedan princip funkcionisanja svih službi.

B92: Posle pobune i ispunjavanje zahteva Jedinice za specijalne operacije, da se na čelo Službe državne bezbednosti postave Andrija Savić i Milorad Bracanović, u NIN-u je izašao tekst, odnosno lični stav savetnika tadašnjeg predsednika Jugoslavije, Radeta Bulatovića koji je ocenio da je u pitanju pobeda patriotizma.

Vladimir Nikolić: Službu je posredstvom Bracanovića počeo da kontroliše kriminogeni elemenat. Bracanović je paradigma te priče. Mogao je sve da radi, kao zamenik dakle direktora službe, pa agencije, mogao je da uradi šta god hoće.

B92: Da li ste pogrešili u tome što ste u nekoliko navrata pokušavali javnosti da objasnite da Milorad Ulemek Legija nije nikakav ubica i da je on kažnjen samo zbog toga što je 5. oktobra bio na strani naroda?

Dušan Mihajlović: Nikada nisam rekao da Legija nije ubica, znači nikada, nego tačno znam šta sam rekao i drugo, ponoviću to. Legija zaslužuje poštovanje, ako ga vi nemate, ja imam za to što nije izvršio naređenje i nije pucao u demonstrante 5. oktobra. Znači, to je čin za poštovanje. Ako neko neće to da poštuje, to je njegov problem. Drugo, Legija je ozbiljna figura u istoriji Srbije, znači Legija nije bilo ko. Nije neki mangupčić sa ulice s kojim je mogao neko da se igra tako kao što vi sad pokušavate ili neko pokušava da od njega napravi ne znam ni ja šta, ili da ponovo napravi od njega nekog monstruma koji je kriv za sva zla koja su se desila u ovoj zemlji.

B92: U januaru 2003. godine neposredno posle Dana policije i Bezbednosno-informativne agencije Đinđić je odlučio da smeni tadašnji vrh BIA, Milorada Bracanovića i Andriju Savića koji važe za Legijine ljude. Postoji volja da se država obračuna sa kriminalcima. Bara je sve manja, a broj krokodila ostaje isti, rekao je tada premijer Srbije.

Miloš Vasić: Jeste, ali njihova smena dolazi u trenutku kada akcija "Svedok" samo što nije kulminirala. Znači, već je Čume propevao, već su razne stvari isproveravane okolo, već se rade veštačenja ova i ona, već se hvataju veze lica u čitavom nizu ubistava i svih tih stvari i Bracanović je u toku svega. U jednom trenutku oni moraju da ga sklone, jer jednostavno njegove veze sa ovim ostalima su potpuno vidljive i sad ga treba negde maknuti. Mislim, jedva su ga isterali iz kancelarije, koliko čujem. Tu nastaje ta trka sa vremenom, što se vrlo lepo vidi sada iz zapisnika iz istrage i sa suđenja, iskaza svedoka, optuženih i drugih, kako raste nervoza do pred 12. mart. I nije nikakvo čudo što dr Šešelj zaključi da odmah posle atentata kod Limesa zapali za Hag glavačke.

B92: A šta sad to znači?

Miloš Vasić: Znači da je Voji Šešelju bilo sasvim jasno da će ovi magarci da naprave ono, neko čudo i pokoru, da on radije ne bi želeo da bude tu kad se to desi, bolje i u Hagu. Ja sam uveren da je Šešelj znao šta se sprema. On je pričao kako je mesec dana ranije rezervisao kartu, nije, laže džukela kao i obično, rezervisao je veče pred odlazak, to je provereno."

Žarko Korać: S čime se vi suočavate, to je da tokom 2002. godine to počinje da metastazira i premijer negde od septembra, oktobra 2002. godine shvata da Srbija je u kandžama, da kažem, javnost te grupe i on rešava s tim da se obračuna. Znači, jedino vaše pravo pitanje može da bude šta se dešavalo šest, sedam, osam meseci, ali vi stalno zaboravljate da je novembra 2001. godine Vlada Srbije ponižena, da je Vojislav Koštunica, opet dolazimo do toga, kao najpopularniji političar, kao čovek koji komanduje vojskom, gospođo, ali on ima vojsku, mi nemamo, on kaže - štrajk je opravdan, pekari idu sa hlebom, ne znam, đaci sa lenjirima, a normalno je da policajac kada štrajkuje ima automate i kalašnjikove. Drugim rečima, vi stalno, javnost je na njihovoj strani. Gospođo, hoćete li snimke sa televizije kako im bakice donose sokove i makovnjače da siroti naši policajci ne smrznu se na autoputu. Znači, mit je napravljen od tih Crvenih beretki. Znači, vi imate malo moći da se obračunate i onda naravno mi živimo u senci tog puča sledećih sedam-osam meseci, kad kriminal zaista postaje neslućen, taj oblik kriminala, da bi Zoran Đinđić na tim sednicama Saveta za državnu bezbednost i u kolegijumima Vlade, gde mi njemu kažemo - crni Zorane. Nekada mislim, bolje da sam ćutao, bio bi živ. Ubili su ga zato što je rešio sa njima da se obračuna.

B92: Kada je ubijen američki predsednik Kenedi istražni sudija postavio je dva pitanja - ko je imao najviše štete dok je bio živ i ko je imao najviše koristi kada je ubijen. U sledećoj emisiji Insajder saznaćete da li je akcija "Sablja" bila zloupotrebljena ili propuštena šansa.