Transkript prve epizode

Škorpioni, Tigrovi, Žute ose, Knindže, kasnije Crvene beretke, samo su neke od oružanih formacija koje je formirala država u vreme ratova. Za te formacije se i danas tvrdi da su bile paravojne i da institucije u Srbiji nisu imale nikakve veze s njihovim delovanjem. Međutim, osnivanje paradržavnih formacija bilo je rešenje za rat bez rata jer Srbija zvanično u ratu nikada nije učestvovala. 

Delovanje takvih jedinica na terenu i danas mnogi pravdaju patriotizmom. Posledice tog i takvog patriotizma su i zločini, pljačke, silovanja, bogaćenja, leševi u Batajnici, masakri civila u Podujevu, streljanje šestorice Bošnjaka i još dosta toga. Sa srpskim patriotizmom javnost se direktno suočila kada je objavljen snimak na kom se vidi kako pripadnici Škorpiona hladnokrvno streljaju civile samo zbog toga što su bili muslimani. 

Javnost je prvi put čula za jedinicu Škorpioni kada je dvojici njihovih pripadnika 2002. počelo suđenje za ubistvo civila u Podujevu '99. Tada su pripadnici Škorpiona, koji su u to vreme zvanično u rezervnom sastavu SAJ-a, odnosno MUP-a Srbije, ubili iz automatskog oružja 14 dece i žena.

Iskaz Gorana Stoparića, pripadnika Škorpiona, na suđenju za zločin u Podujevu 2003: Sa mesta gde sam stajao na kapiji nisam mogao dobro da vidim šta se dešava u dvorištu. Začuli su se rafali iz više cevi, možda četiri ili pet automatskih pušaka. Hteo sam da krenem prema mestu odakle je dolazila vatra, ali me je Tomić Milan sprečio rekavši mi 'nemoj, budalo, da prljaš ruke'. Zatim su počeli da iz tog dvorišta izlaze pripadnici Škorpiona, najpre sam video Dabića i Smiljanića, koji su stigli sa stepeništa. Posle njih su izašli Medić Dragan, Saša Cvjetan, Dragan Borojević i Dejan Demirović. Mislim da su svi oni u hodu menjali okvire sem Demirovića. Znali smo da se dogodilo nešto što se nije smelo dogoditi. U autobusu je bila svađa oko toga, bila je neverica i dilema oko toga ko je to mogao da uradi. Prvi je reagovao Brka koji je rekao 'ko je to mogao da uradi, pa ja imam troje dece'. Na to je Dragan Medić Guja odgovorio: 'Ćuti, Brko, ja sam, pa šta', i onda je Brka ućutao.

B92: Na zatvorsku kaznu od 20 godina osuđen je Saša Cvjetan. Dragan Medić, koji je pripadnicima Škorpiona rekao da je on pucao, rođeni je brat Slobodana Boce Medića, komandanta Škorpiona. On, međutim, nije uhapšen niti je obuhvaćen optužnicom za ubistvo u Podujevu. 

Dejan Anastasijević: I odmah prvog dana, praktično tek što su dovezeni tamo, oni, čim su ih dovezli u Podujevo, odmah su izašli i ušli u prvu kuću koja im se učinila bogata i tamo pobili celu familiju zbog jednog zlatnog upaljača koji su našli i nešto deviza. Toliko o tome da su i policajci i vojska koja je u tom trenutku bila u Podujevu bili šokirani njihovim ponašanjem, pa su onda razoružani i vraćeni kući. 

B92: Kada su počinili zločin u Podujevu, pripadnici SAJ-a, u čijem su rezervnom sastavu bili Škorpioni, proterali su ih sa Kosova. Problem je, međutim, u tome što je posle učinjenih zločina praksa bila da oni koji su ubijali civile budu proterani sa te teritorije, umesto da na licu mesta budu uhapšeni i da im bude oduzeto naoružanje. Zbog toga što nije tako učinjeno, za ubistvo civila u Podujevu nije bilo materijalnih dokaza na sudu. Prema saznanjima Insajdera, pripadnici Škorpiona tada odlaze sa Kosova i ostaju u Prolom Banji do 26. aprila, a onda ih, i pored toga što su ubijali civile, vraćaju na Kosovo. Prema nezvaničnim informacijama, takvu naredbu izdao je tadašnji komandant SAJ-a Živko Trajković, koji je odbio razgovor za Insajder.

Posle ubistva u Podujevu, Vojna služba bezbednosti, koja se takođe nalazi na Kosovu, prema saznanjima Insajdera, zahteva da bude ispitano ko su pripadnici Škorpiona. Tada počinje istraga i o tome postoji službena beleška. Vojna služba bezbednosti dolazi do saznanja da se ponovo priprema dolazak Škorpiona na Kosovo. Trinaestog maja tim povodom održan je sastanak pripadnika Vojne službe bezbednosti i tadašnjeg ministra Dragoljuba Ojdanića. Na tom sastanku oni Ojdaniću prenose činjenicu da ima zločina na Kosovu. On zove Miloševića i zakazuje sastanak za 17. maj. Tačnost informacija potvrđuje i suočavanje bivšeg načelnika Vojne službe bezbednosti Aleksandra Vasiljevića sa Slobodanom Miloševićem pred Haškim tribunalom. 

Vasiljević: Ne znam gde je pripadala ta jedinica koju sam spomenuo, škorpije... nemate pojma... kako nemate pojma kad smo vam referisali 17. maja? 

Milošević: Šta ste referisali? 

Vasiljević: Upravo to što sam na zatvorenoj sednici govorio. 

Milošević: A referisali ste da postoji neka dobrovoljačka jedinica negde, je li tako? 

Vasiljević: Ne dobrovoljačka. 

Milošević: Nego? 

Vasiljević: Znači, pripadnici SAJ-a. 

Milošević: A, Specijalna antiteroristička jedinica? 

Vasiljević: Jeste. 

Milošević: Pa, ona se zvala Specijalna antiteroristička jedinica, a ne škorpije. 

Vasiljević: Pa, ja zato pitam kako su škorpije u toj jedinici. 

Milošević: To mi nije poznato, da su škorpije u Specijalnoj antiterorističkoj jedinici... može neko da se zove kako hoće, ali Specijalna antiteroristička jedinica ima svoju formaciju i zna se kako se zove. 

Vasiljević: Između ostalog je bilo rečeno da su prethodnog dana ubili ljude, to je prva stvar, druga, da gospodin Šainović ne zna... 

Milošević: Ako on ne zna, kako bih ja mogao znati? 

Vasiljević: Od Radomira Markovića, koji vam je te podatke rekao. 

B92: Milan Milanović Mrgud je, prema do sada dostupnim informacijama, bio glavna veza DB-a i MUP-a Srbije s pripadnicima Škorpiona, od njihovog osnivanja do '99. Sudeći po onome što je sam rekao u svedočenju pred Haškim tribunalom, to jeste tačno, jer je upravo on posredovao da pripadnici te jedinice odu, za vreme NATO- bombardovanja, na Kosovo. 

Milanović: Medić me je pozvao zato što nije želeo da on i njegovi ljudi, koje on poznaje iz Slavonije, idu pod komandu Vojske Jugoslavije, nego je hteo da ide pod sastav... u sastavu MUP-a Srbije. 

Milošević: Pa, pošto ste pomenuli da kad je počelo bombardovanje Jugoslavije, da ste ga poslali na Kosovo.

Milanović: U isto vreme me nazvao general Đorđević, načelnik Javne bezbednosti, da su mu potrebni dobrovoljci. Posle 3-4 dana sam napravio samo kontakt među njima dvojicom i on je posle 2-3 dana otišao na Kosovo. 

B92: Pre zločina koji su počinili na Kosovu, pripadnici Škorpiona su u Trnovu '95. streljali šest srebreničkih muslimana. To su sve snimili kamerom. I pored toga što se kaseta sa snimljenim zločinima izdavala i u video klubovima u Šidu, to je ostala tajna za širu javnost sve do 2005. Sudski proces za ubistvo albanskih civila u Podujevu bio je početak otkrivanja ko su zapravo Škorpioni i u šta su sve umešani. 

Nataša Kandić: Posle svedočenja dece, preživele dece, albanske, na tom suđenju, meni se javio jedan pripadnik Škorpiona koji je već jednom svedočio, i naravno svedočio kao svi ostali, u odbranu optuženih. Javio mi se i rekao da je on... njegovo prvo svedočenje da je zapravo bilo iznuđeno, da je on morao zato što je branilac optuženog Cvjetana Saše napisao njemu izjavu, preslišavao ga o toj izjavi. Znači, hteo je da bude siguran da će ovaj pred sudom upravo ponoviti ono što mu je on napisao, ali da je po svedočenju dece on shvatio da je zapravo najvažnije izneti istinu i da to što su samo dvojica optuženi, da je to stvar te vrste koja dovoljno jasno ukazuje da neko druge počinioce štiti. 

Dejan Anastasijević: Najkvalitetniji ljudi su stavljani prvo kod Arkana, zatim u Crvene beretke, najkvalitetniji po njihovim kriterijumima, da se razumemo jer to nisu neki visoki moralni kvaliteti definitivno, a oni manje kvalitetni su stavljani u druge jedinice kao što su Škorpioni, Žute ose i tako dalje. Sve je to rađeno, naročito kad se radi o tim manje prominentnim jedinicama, u sadejstvu sa Srpskom radikalnom strankom jer je Vojislav Šešelj bio više nego spreman da ponudi ljudske resurse za takve jedinice i da ih liferuje i da ih posle opet prihvata i nalazi im poslove. Jedan od Škorpiona Petar Petrašević je u istrazi rekao da je u Škorpione dospeo putem Srpske radikalne stranke. 

B92: Škorpioni su formirani '92, formalno ih je na predlog Milana Milanovića Mrguda, prema saznanjima Insajdera, formirao Živko Šoklovački, tadašnji direktor NIS-a, kako bi čuvali naftna polja u Đeletovcima koji su bili na teritoriji razdvajanja s Hrvatskom, a gde je živelo 70 odsto Hrvata. 

Od eksploatacije naftnih polja i seče hrastovine u Đelatovcima za vreme rata mnogi su se obogatili. Prema iskazu optuženih pripadnika Škorpiona, preduzeće, odnosno naftna polja tada donose profit Srbiji od 300.000 do 400.000 dolara dnevno. 

Tokom sankcija, cena benzina bila je pet maraka po litru. Cena hrastovine na svetskom tržištu bila je oko 100 maraka po kubiku, mada je firma iz Kraljeva koju je, kada se ispostavilo da je u pitanju dobar biznis, osnovao funkcioner JUL-a Dragan Čičić, kupovala hrastovinu po deset puta manjoj ceni i izvozila po realnoj ceni. Sav promet naftom i hrastovinom, a kasnije cigaretama i kradenim automobilima, kontrolisala je, prema saznanjima Insajdera Služba državne bezbednosti na čelu sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem i uzimala veliki deo za državne potrebe. Prvi na redu posle Službe bio je Arkan, odmah za njim Goran Hadžić, a od ostatka su se obogatili i lokalni biznismeni. Sve što ostane bilo je više nego dovoljno za Bocu i odabrane Škorpione koji su počeli da se bogate i kupuju kuće i lokale po Vojvodini. Za čiste račune brinuo se Mrgud, zamenik ministra odbrane Republike Srpske Krajine i kućni prijatelj Jovice Stanišića. 

Nataša Kandić: Jovica Stanišić kažu da je jedan od najbogatijih ljudi u Evropi. Milan Milanović Mrgud kažu da je od nekoga ko je nekada prodavao lubenice stigao do toga da danas ima i neku fabriku mesa, da ima kuću na Dedinju i mnogi drugi su bogati upravo zbog svog učešća i stalnog pominjanja koliko su bili angažovani u odbrani države. 

B92: Osnovna delatnost Škorpiona bila je čuvanje naftnih polja, ali pored toga i odlazak na ratište. Sudeći prema iskazima optuženih, oni su u vreme inflacije i kada je u Srbiji prosečna plata pet maraka bili dobro plaćeni. 

Iskaz Aleksandra Medića, pripadnika Škorpiona, na suđenju 22. decembra: Primanja smo imali od 700 do 1.000 maraka, to smo dobijali sve vreme dok smo bili u okviru jedinice. Nismo imali naknadno plaćanje za teren.

B92: Prema nezvaničnim informacijama, iza odlaska Škorpiona u Bosnu stoje Jovica Stanišić i Franko Simatović Frenki. Naime, kako saznaje Insajder, Stanišić je početkom leta '95. išao u Dalj na sastanak i razgovarao s Milanom Milanovićem Mrgudom i Goranom Hadžićem. Tada im je rekao da ta grupa treba da bude poslata u Bosnu da bi se stvorio utisak da se nešto sprema oko Sarajeva, a u stvari cilj je bio da se bosanske snage povuku sa položaja oko Srebrenice. Verzija koju će na sudu ispričati prvooptuženi malo je drugačija. 

Iskaz Slobodana Medića, komandanta Škorpiona, na suđenju 20. decembra:Zovu me na sastanak u Ministarstvo odbrane, oni meni saopštavaju problematiku da je Ministarstvo Republike Srpske izdalo proglas da vapi za pomoć, da je RS u opasnosti, da je situacija alarmantna, da je narod u problemu i tako dalje, već kako je to izgledalo, i ja sam otišao na sastanak. Mislim da je sastanak bio u Erdutu i dobili smo naređenje da idemo pravac Trnovo, da ćemo da dođemo s druge strane Save, da će da nas dočekaju ljudi iz RS koji će da nas odvezu, odnosno da nas odvedu na Pale. Iz Pala smo išli na Jahorinu. 

B92: Optužnica koju je protiv pripadnika Škorpiona podiglo Tužilaštvo za ratne zločine obuhvata samo one koji se vide na snimku i komandanta Škorpiona Slobodana Medića Bocu. Oni koji su naredili zločin, koji su organizovali te pripadnike, potpuno su zaobiđeni. Milan Milanović Mrgud, za kog i optuženi u iskazima kažu da je on naredio da se ide u Trnovo, nije na optužnici.

Iskaz Pere Petraševića, pripadnika Škorpiona, na suđenju 21. decembra: Ja mislim da je naređenje Boci da jedinica završi na Trnovu izdao Milan Milanović Mrgud. Mrgud je došao na razgovor, on i ako se ne varam Kojić Ilija, koji je bio pomoćnik ministra Republike Srpske Krajine. 

B92: Za operaciju oko Trnova, prema nezvaničnim informacijama, postojao je komandni štab u kom je bilo 10 ljudi, a među njima i Vasilije Mijović. On je danas savetnik u MUP-u Crne Gore. 

Dejan Anastasijević: Linija komandovanja je išla od njih do Milanovića Mrguda, koji je bio formalno opet pomoćnik ministra odbrane Republike Srpske Krajine i sedeo tamo u Vukovaru u to vreme, a on je opet bio vezan direktno za Jovicu Stanišića, s kojim je uostalom i lični prijatelj, kao što su i druge jedinice isto bile vezane za Jovicu Stanišića i za DB Srbije u to vreme, uključujući Arkana i takozvanu vojnu policiju Republike Srpske Krajine, pod komandom Vase Mijovića, koja je takođe bila u Slavoniji i koja je takođe učestvovala u nekim zverstvima posle Srebrenice u Bosni, samo što to na žalost ili na sreću nečiju nije zabeleženo kamerom. 

B92: Nataša Kandić u razgovoru s pripadnicima Škorpiona dolazi do saznanja kako je planirano ubistvo u Trnovu i zbog čega. 

Nataša Kandić: Saznajem da zapravo na Jahorini pre njihovog dolaska, uoči njihovog dolaska na planinu Treskavicu i u Trnovo, da su se tu na Jahorini nalazili svi predstavnici vlasti bosanskih Srba, da je tu bio i Nikola Koljević, da je u nekom od hotela bio i Karadžić, da se tu nalazio i Frenki, da se svakodnevno razgovaralo o toku te akcije, šta se događa s pripremama za Srebrenicu, kako se odvijaju te pripreme, koliko je gde, koje vojske raspoređeno, da bi kasnije, posle početka operacije i ulaska snaga bosanskih Srba u Srebrenicu i početka pogubljenja ljudi, tada počinje i taj razgovor na Jahorini u hotelima o tome kako smanjiti broj žrtava, vidljiv broj žrtava oko Srebrenice i kako zapravo učiniti da se pre svega međunarodne razne obaveštajne strane službe ne dođu do podataka o tome koliki je broj ubijen. Tada dolazi do tog plana o razvlačenju zarobljenika prema linijama fronta na teritoriji koju kontrolišu bosanski Srbi kako bi se stvorio taj utisak da je reč o muslimanskim borcima koji su poginuli u toku borbe i kako bi onda... taj broj ne bi ulazio u onaj broj streljanih iz Srebrenice. 

Dejan Anastasijević: Posle završetka borbi oko Srebrenice, kad je trebalo pobiti onaj višak zarobljenika koji su imali, a imali su više nego što su se nadali Mladićevi ljudi, znači njima je rečeno da uzmu te ljude koji su ostali, zarobljenike u manjim grupama, da ih vode i da ih likvidiraju kako znaju i umeju, po mogućstvu negde na nekom zabitom mestu. 

Saidin Mido Salkić: U julu '95, 11, bukvalno 11. jula, na balkonu našeg porodičnog doma, kad mi je on dao džepni sat onako melodramatično je sve izgledalo. Mislim, izgledalo je kao da je to poslednji put zaista, ako postoji definicija tog rastanka, onda je to zaista bilo... definicija poslednji put. 

B92: Saidin Mido Salkić, sin Sidika Salkića, kog pripadnici Škorpiona streljaju poslednjeg pošto su ga naterali da s još jednim civilom prenese leševe već ubijenih muslimana. 

Saidin Mido Salkić: Otišao je tamo gde su... kuda su otišli svi oni koji su smatrani dovoljno starim da bi se ubili brutalno. Znači... u nekoj plavoj košulji koja mi je bezbroj puta dolazio nazad s posla, bio je vozač saniteta u bolnici. U toj košulji je otišao s tom masom ljudi koje većinu od njih niko više nikad nije video, u suprotnom pravcu od pravca u kom smo otišli mama i ja i sestra, u bazu UN u Potočarima. 

Mi odlazimo do glavne ceste u Srebrenici, onda se tom glavnom cestom ide u Potočare. Ne znam, meni se to činilo da smo išli čitavu večnost, ja sam beskrajno ostario na tom putu do Potočara. Odjednom sam prestao da budem dečak. I onda... išli smo s masom tih ljudi koji su išli s nama do baze UN u Potočarima. Bilo je leto, asfalt... sve je bilo vrelo, sve je bilo tako vrelo, cesta nije bila dovoljno široka da svi hodaju normalno, nego smo se bukvalno gurali jedni druge do te baze UN. Ja sam samo znao gdje mi je mama i sestra, ostala familija ne, nisam bio siguran. Nena je bila tu, vukla je neke dimije po zemlji pune nekih haljina njenih. I onda smo došli do te rampe koju su stavili UNPROFOR-ci i četnici... i oni su puštali bukvalno jednog po jednog. I onda je prošla moja mama, ja sam prošao iza nje kroz taj prolaz, sestra ispred nje i onda sam čuo 'ti mali, na stranu'. Mama ide ovako, pet metara dole niz cestu i odjednom se okrene i shvati da ja ne idem iza nje, da nisam pored nje i ona se naravno okrene i vrati se i počne da moli 'molim vas, pustite njega'. Počne da plače i onda, okupilo se nekih 5-6 tih četnika oko nje i mene, sestra je stajala zbunjeno onako bleda kao totalna senka, najbleđa stvar na svetu. I onda je jedan od njih skinuo pušku pa je... automatsku, dobro se sjećam, u slabine moje mame i rekao je 'jebem ti mater, ubiću tebe i njega ako ne prestaneš da vičeš'. Međutim, ne, moja mama je jako tvrdoglava, mnogo me voli i ona je nastavila da vrišti i da plače. I onda odjednom... došao je neki čovjek koji je odnegdje znao moga oca, bio komšija nekog ko je bio moja krv i pogledao me i rekao 'on je mali, on može proći', ja sam imao 12 godina.

B92: Deset godina kasnije ispostavilo se da su Škorpioni u Trnovu počinili zločin koji su snimili i kamerom. Jedan od pripadnika odlučuje da kontaktira Natašu Kandić i da joj ispriča šta su sve radili Škorpioni. Tada, 2003, Nataša Kandić od tog svedoka dobija informaciju da o zločinu postoji i video zapis. Ona još tada obaveštava vlast u Srbiji da su u Trnovu streljani civili. 

Nataša Kandić: Republičko tužilaštvo je raspolagalo tom informacijom još u novembru 2003. i naravno tu se ništa ne događa. Meni je bilo jasno da se ništa neće događati upravo zbog toga što sam bila čvrsto uverena da Slobodan Boca Medić ima tu jednu sigurnu poziciju. Te iste 2003. negde.. možda je to bio jun, jul, tokom suđenja tog pomenutog za ubistva u Podujevu, u jednoj pauzi, pošto je Slobodan Medić svedočio ja sam razgovarala s njim, verovatno je, on se uvek ponašao veoma ljubazno, verovatno je i on prišao meni i pozdravljao se i onda sam mu ja tad rekla ovako 'Boco, vi ste sada na redu, Srebrenica je nešto što ja neću dopustiti da se o tome ne zna istina'. Rekla sam mu tom prilikom da ću naći tu video kasetu. On nije reagovao da se uplašio, da mu je... da to što sam ja rekla da je to bilo nešto važno za njega, on je ćutao, ćutao, a onda je rekao nešto što se kasnije pokazalo kao tačno, rekao je 'grešite, ovo nije vaše vreme'. 

B92: Svi koji su činili zločine živeli su normalno u svom bogatstvu sve dok se u javnosti nije pojavila informacija da postoji kaseta na kojoj se vide svi oni koji su streljali šest muslimana. 

Nataša Kandić: Tada je počela jedna trka za tom kasetom, ali se pokazalo da nisu u pitanju i da se ne plaše samo oni koji se vide na kaseti, da se zapravo mnogo više plaše oni koji su sve vreme zapravo stajali iza te jedinice, koji su tu jedinicu stvorili, održavali i angažovali i uvek kreirali akcije u kojima će ta jedinica učestvovati. 

Pošto sam saznala ko je bio, ko je snimao, ja sam došla do tog broja telefona, pozvala tu osobu, to je znači isto pripadnik Škorpiona kog su zvali Bugar, pozvala sam ga da ga pitam da li je kaseta kod njega. Znači, bez nekog uvoda, pozvala sam ga i odmah prva rečenica je bila 'da li je kod vas kaseta'. Naravno, on je najpre rekao da je kasetu još tada, davne '95. odmah predao komandantu, a potom je rekao da on ne zna o čemu ja govorim, da on ne zna ni o kakvoj kaseti ništa. 

B92: Tek u novembru 2004. pripadnik Škorpiona daje kasetu Nataši Kandić. U to vreme on stupa u kontakt sa istražiocima Haškog tribunala i traži da bude pod njihovom zaštitom. Kaseta je tako mogla biti javno prikazana tek u maju 2005, kada on postaje zaštićen svedok. Nataša Kandić, međutim, dodaje da je tužilac za ratne zločine video snimak još u februaru prošle godine. 

Nataša Kandić: U maju, kada je svedok napustio zemlju, ja sam onda prikazala, pokazala tu kasetu i tu je ponovo bio tužilac za ratne zločine, to je bio u to vreme šef jedinice za istragu ratnih zločina pri MUP-u Srbije Gvozden Gagić, tu je još neko bio iz Tužilaštva i ja sam je pokazujući tražila da oni hitno reaguju i pri tom sam im dala apsolutno sve podatke o svakom od njih koji se vidi na video traci, tražeći da u roku od 10 dana oni reaguju i da pohapse one koji se nalaze na kaseti. Oni reaguju onog dana kada je Džefri Najs pustio delove snimka na suđenju Miloševiću i tog trenutka kada sam ja videla, pošto nisam znala da će Najs da pusti, tog trenutka kad sam ja videla ja sam pozvala tužioca i Gagića i rekla sam 'ja ću danas pustiti kasetu, a vi imate vremena do večeras da reagujete'. 

Bruno Vekarić: Od 27. maja čini mi se da je to bio taj datum, počinje pretkrivični postupak. 3. juna, koliko se sećam, Najs je prikazao tu kasetu u Haškom tribunalu, uveče se ona pojavila na našim medijima i istog časa izvršeno je hapšenje svih osumnjičenih jer je posle prikazivanja te kasete postojala opasnost da se oni... da postanu nedostupni organima gonjenja. Upravo tih šest dana, za tih šest dana lica koja su te noći uhapšena stavljena su pod opservaciju i nikako ne bi mogla da bude tako efikasna akcija da oni nisu na neki način posmatrani, odnosno praćeni. 

B92: A da li to znači da se nije pojavila kaseta u Hagu i u medijima, da oni ne bi ni bili uhapšeni ili bi bili, pošto su uhapšeni iste večeri? 

Bruno Vekarić: Ne, naprotiv, samo bi bilo pitanje dana kada bi se to desilo jer kao što znate još jedan od optuženih je u bekstvu, mislim na Momića, tako da su tada u to vreme organi gonjenja faktički ispitivali mogućnost da svi oni koji su... za koje se vodio pretkrivični postupak budu dostupni organima gonjenja, i to je razlog zašto bi možda hapšenje usledilo posle nekoliko dana. 

Saidin Mido Salkić: Kasetu sam prvi video ja od cele familije, sasvim slučajno. U Melburnu, radili smo neku reklamu ja i moj urednik i onda kao svi Bosanci, haj'mo sad popiti nešto pošto smo radili, onda smo otvorili jednu pivu i počeo je dnevnik australske televizije. Ekran je bio jako mali, mi smo stajali ovako, držali pivo, njegova žena je čula nešto ranije da ima neki snimak u vezi sa Srebrenicom, ja sam naravno pogledao ekran privučen tim i onda sam video tih sedam sekundi snimka kako neki ljudi izlaze iz kamiona. Kažem, soba je bila puna dima, ekran je bio mali, ja sam bio nekih šest metara od njega. Tih sedam sekundi ja sam video nešto i osetio da je to moj otac, to je neko čulo u meni, čulo klinca koji ga je ludo volio. U istoj plavoj košulji u kojoj smo se rastali.

B92: Zanimljivo je da je Slobodan Medić odredio svoje telohranitelje da streljaju muslimane. To govori da je reč o poverljivom zadatku. 

Iskaz Pere Petraševića, pripadnika Škorpiona, pred sudom 21. decembra: o jutro mene bude, ne znam ko me je probudio, ali kad sam pogledao, pošto sam bio na spratu, Boca mi se obratio - siđi dole, imam zadatak za vas. Mislio je na nas, obezbeđenje. Kad sam sišao video sam stodesetka ili stopedesetka je bila, kamion, i tada je rekao, izdao naređenje da idemo, nije rekao gde, znači verovatno su vozači bili upućeni, da ubijemo te ljude. U prvi momenat nisam video koliko ih je bilo, tek posle sam video da ih ima šest, oni su ležali u kamionu. Medić je rekao da su oni vojnici, zarobljeni muslimani. Imali su civilnu odeću, ja mislim da je jedan ili dvojica su imali vojničke čizme. 

Iskaz Slobodana Medića, komandanta Škorpiona, pred sudom 20. decembra: a kada sam saznao, kada je gospodin u Hagu prikazao Miloševiću, onda mi je bilo jasno, onda sam video da je taj segment neko snimao i da je taj segment neko čuvao i da je taj segment neko prodao i da je to neko unovčio. Konkretno, da sam znao, da sam znao, taj što je snimao ne bi se 'leba najeo, ubio bih ga kao zeca što je to snimio. Znači, sad ja ovo odgovorno kažem pred vama - ja bih ga kao zeca ubio. 

Iskaz Pere Petraševića, pripadnika Škorpiona, pred sudom 21. decembra: Otavio sam Boci jednom prilikom pitanje čemu to snimanje jer je Boca bio vidno revoltiran kada je izdao naređenje. Znači, pretpostavljam da je i on dobio naređenje da se to izvrši i pretpostavljam da mu je taj snimak trebao da baš tim što su naredili pokaže da je stvarno izvršeno. A pitao sam ga šta će mu, rekao je 'ne sekiraj se', u fazonu da će taj deo biti izbrisan. Međutim, po dolasku počeli su da se javljaju neki koji nisu bili na terenu da kažu da su to gledali, tako da mi je bilo jasno da je to najveća glupost koja je mogla da se napravi. 

B92: Brat jednog od uhapšenih Škorpiona Aleksandra Medića Veljko Medić nije hteo da govori za medije u Srbiji, ali je pristao da govori za nemačku državnu televiziju. 

Veljko Medić: Prvo, uopšte taj snimak... te tajne službe, znate, one prvo moraju uopšte.. da izađemo na čistac, da li je uopšte taj snimak istina, znate. I to, jer danas mi imamo na televiziji u američkim filmovima ide preko njujorških zgrada tamo nekakav King Kong, a znamo dobro da ne ide. Ko nama garantuje da ta kaseta nije jedna montirana.. jedan montirani video zapis? 

Saidin Mido Salkić: Na početku prva stvar koja mi je padala na pamet je osveta, i to krvna. Onda se to malo ublažilo jer reč osveta nije se definisala krvnom nego nekom drugom vrstom, a to je da ja budem sretan, da se smijem istinski, da se smešim i da me ti zlikovci gledaju i da vide koliko sam ja sretan, da tako mizerni i bezvezni nisu mogli da ubiju ono što je meni moj otac ostavio na amanet, to je život kojije on beskrajno volio. Ja sam to samo nasledio od njega i ja to vozim dalje. To pomislim. 

B92: Komandant Škorpiona Slobodan Boca Medić je na sudu tvrdio da je prvi put saznao za zločin kada je emitovana kaseta. Međutim, njegov kum, takođe jedan od optuženih Aleksandar Medić opisao je do detalja da je Slobodan Medić naredio ubijanje muslimana i snimanje zločina.

Iskaz Aleksandra Medića, pripadnika Škorpiona, pred sudom 22. decembra: meni je vojnik rekao 'ideš na zadatak, komandant je naredio, dole kamion čeka, idi u kamion'. Ja sam u jednom momentu kada smo skrenuli sa tog asfaltnog puta zastao po desnoj strani, išao sam i onda sam čuo pucnjavu. Kada sam zaostao i pogledao, vidim Đoleta Šiptara gde puca rafalnom paljbom, počela je pucnjava i rafalna paljba. Sećam se da je Momić Milorad rekao 'ostavite meni tu dvojicu'. U vikendici puca u tu dvojicu koji su ostali. Koliko se ja sećam, onako kao kroz san, da su oni bili u vikendici i da je on pucao izvana kroz otvor od vrata puca, kaseta je brisana, toga se dobro sećam, ali toga nema. Sećam se da je valjda Davidović overavao, a to se ne vidi na kaseti, a da se videlo. 

Veljko Medić: Moj brat je bio u Škorpionima, ali ja mislim da on nikog ubio nije, ne da mislim, znam, znate, nije takve krvi, tako smo vaspitani i to je definitivno, nikog ubio nije. 

B92: Izvini, ovde vidim i Svetog Đorđa, pretpostavljam da... 

Veljko Medić Mi smo hrišćani, verujemo u Boga, a dobro se zna da takvi ljudi nisu zločinci i nisu ubice, znate, ja to ne pričam da bih oprao moga brata, ja to pričam zato što je to tako. 

"Daj vernoj vojsci srpskoj tvojoj da bude na savlađivanje neprijateljskog naroda..."

Otac Gavrilo: Niko tada nije video tu mladež kako ide pod oružjem i drhte mu... i celo mu telo drhti, ruka mu drhti, pa kad sam ja tu dao podrške malo, bodrio ih, a oni zaista nisu znali gde idu. Da li idu u smrt ili idu da bi spasili nekoga od neprijatelja, da niko ne nastrada, a nevini pogotovo. A sad što se ovo desilo, to je hajka prevelika, a niko ne pita kako su mučili i jadili srpski rod, to mi je žao, e to mi je žao. 

B92: Posle emitovanja snimka na kojem se vidi ubistvo šest muslimana među kojima je i otac Saidina Mide Salkića, on dolazi u Beograd na suđenje optuženim pripadnicima Škorpiona. 

Saidin Mido Salkić: Bilo je teško otići tamo odakle je na neki način sve počelo, gde su se na neki način rodile neke lude ideje koje su samo ti ludaci realizovali. 

Iskaz Pere Petraševića, pripadnika Škorpiona, pred sudom 21. decembra: Naravno da se kajem, jer kompletan rat nisam zamišljao tako, zamišljao sam da treba da se ubijaju ljudi isključivo koji imaju u rukama oružje, ali sudbina vojnika je takva da izvrši naređenje bez pogovora. Mene taj snimak prati 10 godina i normalno je bilo da to ne može da prođe tek tako. 

Saidin Mido Salkić: Pomirenje je prva stvar koju ja pružam. Ja ću hodati pola puta, do pola, ali ne mogu ja hodati čitav put da dođem do onog ko je ubio mog oca onako dok je on bio žedan, i pružiti mu ruku. Ne, ne mogu. 

Iskaz Slobodana Medića, komandanta Škorpiona, pred sudom 22. decembra: Smatram da je to bio jedan nevezan incident koji se desio. Ja ne mogu sad ovde posle 10 godina i više da pričam da mi je žao nekoga, meni da je žao nekog ja bih prvo sebe branio. 

Saidin Mido Salkić: Hajde da se mrzimo, OK, ali da ne pucamo jedni na druge. Sve drugo smo probali, probali smo se pobiti, etnički očistiti, čitave gradove, probali smo se ubijati na razne načine. Deset godina posle toga očigledno je da nije bila baš neka super ideja.

B92: Za ubistvo koje se desilo 17. jula '95. Veće za ratne zločine podiglo je optužnicu protiv Slobodana, Aleksandra i Branislava Medića, Pere Petraševića i Aleksandra Vukova. Razdvojen je postupak protiv Milorada Momića koji je u bekstvu, a Slobodan Davidović nedavno je pred županijskim sudom u Zagrebu osuđen na 15 godina zatvora za zločin kod Trnova. Medić Slobodan, prema verziji Tužilaštva, od NN pretpostavljenog starešine dobija naređenje da ubija šest mladića. Za jedinicu Škorpiona navodi se da je dejstvovala u sastavu VRS, a prema verziji Tužilaštva ta jedinica nema nikakve veze ni s MUP-om Srbije niti s Republikom Srbijom uopšte. 

Bruno Vekarić: I po uniformama i po svim drugim.. mnogi drugi dokazi, iskazi svedoka, upravo kazuju da se radilo o paravojnoj formaciji, kakvu je metamorfozu jedinica Škorpiona doživela kasnije to nije bitno sa aspekta definisanja i kvalifikacije krivičnog dela. Jednostavno, to je bila paravojna formacija u to vreme, koja je imala potpuno drugu ulogu u Bosni i Hercegovini, ali ta paravojna formacija učinila je viđeno krivično delo i mi to sada procesuiramo. 

B92: Da, ali to može da se tumači tako da je ponovo i u ovako jednom zločinu država zaštićena na osnovu optužnice. Dakle, nekako je izbegnuto to da se oni stave pod bilo koju zvaničnu formaciju, iako znamo da su na Kosovu bili u rezervnom sastavu SAJ-a. 

Bruno Vekarić: Nezahvalno je uopšte govoriti o odgovornosti države u ovom smislu, kroz jedno konkretno krivično delo. Odgovornost države na neki način se meri u Haškom tribunalu jer po komandnoj odgovornosti upravo za ova i slična dela odgovaraju mnogi funkcioneri one države. To ne znači da neko ko je možda bio u dresu, ne znam, VRS, da bilo ko ko je eventualno odgovoran za zločin i mogu se naći dokazi za njegovu odgovornost, neće biti procesuiran.

B92: Učešće MUP-a Srbije u borbama van Srbije potvrđuje se međutim u naredbi MUP-a RS 10. jula '95. u kojoj se pominje mešovita četa združenih snaga MUP-a Republike Srpske Krajine, Srbije i RS. Prema naredbi do koje je došao Insajder B92, četa je učestvovala u operacijama na sarajevskom frontu, a bilo je naređeno da se kao samostalna jedinica uputi u reon Srebrenice. Dokument je potpisao Tomislav Kovač. Prema zvaničnim podacima, ali i prema optužnici, jedinica Škorpioni je bila paravojna formacija u sastavu vojske Republike Srpske Krajine. Međutim, podaci do kojih je došla ekipa Insajdera govore drugačije, pa se postavlja pitanje u čijem je interesu da se Miloševićeve institucije i dalje štite od odgovornosti za zločine. Pripadnici Škorpiona su do '95. uniforme, naoružanje i hranu dobijali iz Srbije. To je pred sudom rekao i jedan od optuženih Pera Petrašević. Pripadnici Škorpiona su tokom ratova '90-ih imali svoju vojnu poštu i lečeni su na VMA u Beogradu. 

Nataša Kandić: Optužnica je stvarno... ne služi nikom na čast. Jednog dana će ona biti analizirana upravo sa tog jednog stanovišta - kako je moguće da je neko napisao takvu optužnicu, a da pri tom računa na to da Srbija je stvarno krenula tim putem suočavanja s prošlošću. 

B92: Mislite da nije dovoljno što u optužnici piše da su oni počinili ratni zločin? 

Nataša Kandić: Pa, ja imam jedno tumačenje, i pored toga što sam ja vrlo kritički raspoložena prema Tužilaštvu, zato što mi se čini da ih je jedino tako moguće naterati da nešto urade, da je svaka optužnica dobra bez obzira na to koliko manjkava, zato što ona pokreće pitanje odgovornosti za zločine. I u tom smislu, ja bih uvek prihvatila i da se ovakva optužnica pojavi pre nego da se uopšte ne pojavi. 

Bruno Vekarić: Ako analiziramo tadašnji odnos države i državnu odgovornost za sve ratove, to je neki politički stav koji nikako ne može da se reflektuje kroz to krivično delo. Mi u svojim istraživanjima krivičnog dela, zločina kod Trnova, gde je ubijeno šest mladića muslimanske nacionalnosti, nismo došli do saznanja da država Srbija na bilo koji način stoji iza toga. 

Saidin Mido Salkić: Lako je u njima prepoznati krivce jer su tako očigledni, vrlo je lako reći 'oni su krivi'. Oni su naravno krivi, ali na žalost nisu samo oni krivi. Filozofija njihovog razloga zašto su oni taj dan upucali mog oca žednog je mnogo dublja, mnogo starija.

B92: Glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte krajem prošle nedelje izmenila je optužnicu protiv Stanišića i Simatovića. Nova optužnica ih tereti za ubistvo zarobljenika iz Srebrenice koje su izvršili pripadnici jedinice Škorpioni. U optužnici se navodi da su Škorpioni jedna od specijalnih jedinica Službe državne bezbednosti. Specijalna jedinica Državne bezbednosti Srbije pod kontrolom Stanišića i Simatovića, uključujući Crvene beretke i Škorpione, učestvovala je u napadima VRS na enklave Srebrenica i Žepa u leto '95. Nekoliko sedmica pre napada VRS Stanišić i Simatović su naredili Škorpionima da iz baze u Đelatovcima pređu u područje Sarajeva i uspostave bazu u selu Trnovo u podnožju planine Treskavice. Škorpioni su tu bili pod komandom Simatovića, koji je zapovedao združenim snagama srpskog MUP-a i DB-a. Očekuje se da će Stanišić i Simatović, koji na privremenoj slobodi čekaju početak suđenja, biti uskoro pozvani u Hag kako bi se izjasnili o navodima izmenjene optužnice. Stanišić i Simatović su u Beogradu, pošto im je vlada Vojislava Koštunice dala sve potrebne garancije da do početka suđenja budu pušteni na slobodu. 

Kada je emitovan snimak, svi zvaničnici i svi političari su osudili zločin, ali kada je osudu trebalo u Skupštini Srbije ozvaničiti, to se nije dogodilo. Poslanici su odbacili predlog deklaracije o Srebrenici, koju su u ime osam nevladinih organizacija podneli Nataša Mićić i Žarko Korać. Skupština Srbije zaključila je da treba usvojiti deklaraciju kojom se osuđuju svi zločini, a ne samo zločin nad muslimanima u Srebrenici. 

Dejan Anastasijević: Odmah po emitovanju, Srbija je bila šokirana, kao što je Srbija bila šokirana kad su 2001. otkrivene masovne grobnice u Batajnici, pa se posle iz te faze prešlo u neku fazu racionalizacije - pa, nije to baš bilo tako, pa ko zna šta je to namešteno, pa ovo, pa ono. Međutim, može da se vidi, to je ono što je meni krajnje zanimljivo u celoj priči oko Škorpiona, da je iz nekog razloga upravo Srpska radikalna stranka postala nervozna u vezi s tim suđenjima i kada su suđenja i oko Podujeva i oko onoga što se desilo u Bosni počela i da su počeli vrlo otvoreno da napadaju sud, što znači da to njih jako boli. E sad, zašto ih toliko boli, to je veliko pitanje. Međutim, političari kao političari praktično su ljudi koji zavise... čitav položaj zavisi manje-više od glasova, ako budete trubili o zločinima srpskog naroda imaćete rejting kao Nataša Kandić, a to nijedan političar u Srbiji ne želi. 

Nataša Kandić: Srbija je u jednom trenutku bila zatečena, suočena, reagovala prisilno, a onda odmah posle toga se vratila onoj svojoj staroj interpretaciji prošlosti, a to je da su tamo neki ludaci, kriminalci, neke mentalno obolele osobe činile zločine i da je toga bilo, ali da su tužilaštva, sudovi u Srbiji... da će oni suditi tim pojedincima, ali se pri tom mora znati da to nema nikakve veze s državom Srbijom i njenim institucijama, uključujući vojsku i policiju. 

B92: Činjenica da Parlament nije zvanično osudio zločin u Srebrenici govori o nesposobnosti Srbije da u potpunosti raskine s nasleđem režima Slobodana Miloševića. Manjinska vlada Vojislava Koštunice vlada uz podršku Miloševićeve Socijalističke partije Srbije, a najjača opoziciona stranka je Srpska radikalna stranka. I danas su u Srbiji oni koji su ubijali za mnoge ostali heroji i patriote, a oni koji se protiv toga bune su izdajnici srpskog naroda.