Transkript pete epizode

Milan Beko i Miroslav Mišković, kupovnom preduzeća Luka Beograd, preuzeli su obavezu da obavljaju lučku delatnost. Tamo će se, međutim, na više desetina hektara, izmenama Generalnog urbanističkog plana, graditi stambeni, luksuzni kompleksi.

Petar Matić, kupio je fabriku “Partizanka”, da bi proizvodio čarape. Međutim, na tom mestu, izmenama Detaljnog urbanističkog plana, umesto fabrike, nalazi se luksuzno-stambeni kompleks, “Oaza”.

Nekada najveću štampariju BIGZ, kupio je da bi štampao knjige, ali kako je najavljeno, tamo će se graditi stambeni kompleks.

Miroslav Mišković, kupio je preduzeće “Autokomanda”, da bi se bavio popravkom motornih vozila, na tom mestu gradiće se, međutim, veliki šoping mol.

Filip Cepter, kupio je brodogradilište, da bi pravio brodove, ali izmenama Generalnog plana i to zemljište pretvara se, iz industrijske u građevinsku zonu, tako da će tamo, umesto brodova, praviti stanove.

2007. preduzeće “Vopex trade”, koje je registrovano za obavljanje trgovine na malo, voćem i povrćem, kupilo je Vunarski kombinat, koji se nalazi u centru Beograda. Osnivač “Vopexa” je u stvari Lumaco d.o.o., vlasništvo Luke Beograd, koju su kupili Mišković i Beko. Njih dvojica su u stvari tako, preko preduzeća, koje se bavi trgovinom voćem i povrćem, a koje je osnovala Luka Beograd, kupili kombinat koji bi trebalo da proizvodi vunu.

Ovo su samo neka od preduzeća, koja su putem privatizacije, preuzimanjem akcija, ili kao preduzeća u stečaju, prodata biznismenima. Međutim, uglavnom se niko od njih ne bavi onim što je bila osnovna delatnost fabrike.

Princip je često isti, preduzeće ili fabrika se prezaduži, ponekad odu i u stečaj, pa zainteresovani kupac, tako kupuje propalo preduzeće po malim cenama. Pošto je kupoprodajni ugovor, čak i u slučaju privatizacije, obavezuje da delatnost kupljenog preduzeća ili fabrike, zadrže samo tri, ili maksimum pet godina, za to vreme pokreću postupak za izmenu plana detaljne regulacije. Na taj način, Skupština grada usvaja plan, pa se industrijska ili privredna zona, pretvara u gradsko građevinsko zemljište. Tako su danas, na mestima gde su bile fabrike, izgrađeni ili se planira izgradnja, luksuznih stanova. Radnici su ostajali bez posla, jer su zakoni omogućili biznismenima, da fabriku ne moraju da kupe, da bi oporavili privredu i pokrenuli proizvodnju, već da bi promenom Detaljnog ili Generalnog plana, došli u stvari, do ekskluzivne lokacije.

Ljiljana Čulić, predstavnica radnika bivše fabrike “Inex Partizanka: Ja sam u “Partizanci” od 1966. godine. “Partizanka” postoji u Beogradu, od 1912. godine. Kako ja umem da kažem svojoj deci, “Partizanka” je preživela dva svetska rata, ali ovu novu vlast, nije mogla da preživi. To je fabrika, koja je radila izvoz, bila moderna fabrika, pratila tehnologiju, zaduživali smo se od države, uzimali kredite, ali od naših plata smo vraćali te kredite, zato smo imali uvek male plate, jer smo kupovali nove mašine i novu tehnologiju.

Prodaja industrije čarapa i trikotaže “Inex Partizanka”, na atraktivnoj beogradskoj lokaciji, u blizini Vukovog spomenika, jedan je od primera, kako su radnici ostajali bez posla, dok su pojedinci, uz pomoć državnih institucija, ostvarivali veliki profit. Prvo je fabrika uvedena u stečaj, pa prodata kao propala fabrika. Umesto oporavka i ulaganja u proizvodnju, novi kupac je izgradio stambeno-luksuzni objekat na mestu fabrike. Stečaj je uveden 2001. godine. Stečaj u fabriku nije uveden zbog dugovanja preduzeća prema poveriocima, već zbog dugovanja prema radnicima, inače vlasnicima 44 odsto kapitala, kojima nisu bile isplaćene zarade.

Ljiljana Čulić, predstavnica radnika bivše fabrike “Inex Partizanka”: Zašto Trgovinski sud nije imao sluha i grad i Republika, da nas saslušaju? Fabrika je bila dužna samo radnicima. Zašto nas nisu saslušali? Da im kažemo, neka daju nama naše mašine, da mi organizujemo preduzeće, da mi nastavimo da radimo, da im oprostimo lične dohotke, ali da te mašine, mi upravljamo sa njima, jer smo ih mi i kupili.

I dok su radnici pokušavali da pronađu investitora i kreditore, kako bi se pokrenula proizvodnja, stečajni upravnik, Milun Đurić, nije reagovao na ove inicijative i 2002. godine, krenuo je u rasprodaju imovine fabrike i to neposrednom pogodbom. 9. maja 2002. godine, Petar Matić, preko svoje firme “City real estate” dostavlja ponudu, koja se ne odnosi na konsolidaciju proizvodnje, već se odnosi samo na kupoprodaju poslovnog prostora.

Ova ponuda je prihvaćena i posle samo 22 dana potpisan je ugovor. Kao prodavac, navodi se stečajni upravnik Milun Đurić. Đurić je odbio razgovor za “Insajder”, uz obrazloženje da je to bilo odavno. Zgrada od osam hiljada kvadrata, kod Vukovog spomenika, prodata je za svega 90 miliona dinara.

Ljiljana Čulić, predstavnica radnika bivše fabrike “Inex Partizanka “: Ne evra, nego 90 miliona dinara, prodata je Ćirila i Metodija, sedam hiljada kvadrata, gde je to preuređeno u stambeni prostor, sad se zove “Oaza”, gde je kvadratni metar stambenog prostora tu koštao tri hiljade evra. Ja ne znam ko je to mogao da plati i ko je to kupio, ali smo i to saznali, da su već treći vlasnici se menjaju. To je za trgovinu samo, urađena ta “Oaza”, da bi se neko bogatio, na našim mukama, na našem znoju.

Luksuznu zgradu “Oaza”, firma Petra Matića, sagradila je 2005. godine, u okviru zidova fabrike za proizvodnju čarapa i trikotaže “Inex Partizanka”. Čak nije ni srušena, pa ponovo pravljena, već su iskorišćeni postojeći kapaciteti stare fabrike. Kupoprodajni ugovor, do kojeg smo došli, pokazuje da je 8.073 kvadratna metra, plaćeno 90 miliona dinara, šest mesečnih rata. Na taj način, plaćen je u stvari 171 evro po kvadratu. Kada su se stanovi prodavali, kvadrat je bio dvadeset puta skuplji. Pored šest hiljada kvadrata stambenog prostora, tu je 1.300 kvadrata poslovnog prostora, 2.500 kvadrata podzemne garaže, sa 87 parking mesta. Stanovi su veličine od 50, do 250 kvadrata.

Dozvolu za gradnju, potpisao je tadašnji sekretar za urbanizam, Vuk Đurović, a zanimljivo je da su projekat “Oaza”, uradili njegov rođeni brat, Ognjen Đurović i bivši gradski arhitekta, a dana odbornik u Skupštini grada, Đorđe Bobić.

Đorđe Bobić, Arhitekta i odbornik DS-a u Skupštini grada, Glavni gradski arhitekta 2003 – 2008: I jako sam ponosan na taj projekat.

B92: Dobro, to nije ni sporno, ali pre toga šta se dešava? Znači, prodaje se fabrika koja je u stečaju, koja ima osam hiljada kvadrata, na dobroj lokaciji, za 90 miliona dinara. Znači, to se prodaje kao propala fabrika.

Đorđe Bobić: Jeste.

B92: Odmah, posle toga se menja ili donosi Detaljni regulacioni plan, po kom osnovu, uopšte tu sad može da bude stambeno luksuzni prostor npr?

Đorđe Bobić: Zato što nije logično, da u centralnoj gradskoj zoni bude takva fabrika, koja je potpuno građevinski preživela, koja se raspada. Pola te zgrade je srušeno, da bi se zidala nova kuća itd. itd.

B92: Da, ali ako to nadležne institucije znaju, zbog čega, ako i njima nije logično da tu bude fabrika, zbog čega onda oni to ne prodaju, kao gradsko građevinsko zemljište, odnosno ne raspisuje tender, da daju to u zakup?

Đorđe Bobić: Zato što vlasti...

B92: Jer bi bila mnogo veća cena?

Đorđe Bobić: Zato što vlasnik, odnosno država, prodaje fabriku i to je tako.

B92: Pa da, ali to je onako smešno.

Đorđe Bobić: Imate Vi donekle prava, ali je to prosto nekakav, kako da kažem, nekakav okvir pravila igre.

B92: Ne, ali to je šteta za budžet?

Đorđe Bobić: Pa, recimo da jeste.

Niko od predstavnika nadležnih institucija, nema odgovor na pitanje, zbog čega država, ukoliko već zna, da na nekoj dobroj lokaciji neće ostati fabrika, prodaje propalu fabriku, umesto da fabriku izmesti negde na periferiju, proda nekom, ko stvarno hoće pokrene proizvodnju, čime radnici ne bi izgubili posao, pa potom zemljište, na kome je bila fabrika da na licitaciju, čime se dobija mnogo više novca za budžet.

Ljiljana Čulić, predstavnica radnika bivše fabrike “Inex Partizanka”: Obraćali smo se kabinetu gradonačelnika, Nenadu Bogdanoviću. Kako je moguće, da privredno zemljište i fabrika se preinači u stambeno? Nenad Bogdanović i njegova ekipa, nije nas primila, nemaju vremena, da bi postavili, kao glavnog arhitektu Đorđa Bobića, da projektuje “Oazu”, posle prodaje “Partizanke” i da bude glavni projektant “Oaze”, da bi kasnije Đorđe Bobić, postao arhitekta grada Beograda. Ja mislim, da se moja država I moj grad, u kome živim, nisu domaćinski ponašali prema svojoj imovini, a i prema našoj.

Zanimljivo je, da pre nego što je Matić, zvanično kupio zgradu “Partizanke”, u Urbanistički zavod, 22. maja, stiže dopis Sekretarijata za urbanizam, gde se od zavoda traži, da ispita mogućnost da se na mestu fabrike, gradi zgrada. U dopisu, u koji smo imali uvid, kaže se da je investitor “City real estate”, zainteresovan i za izmenu Detaljnog urbanističkog plana i da je stav Sekretarijata, da ovu ideju treba podržati, ukoliko planska dokumenta to dozvoljavaju. Na ovom prostoru, tada je važio Detaljni urbanistički plan iz 1977. koji je definisao da se na tom prostoru nalazi proizvodna delatnost i mesto gde je bila fabrika, postaje prostor za stanove, kroz nekoliko gradskih odluka. U Urbanističkom zavodu kažu da je da je Generalni urbanistički plan, koji je već bio u fazi izrade, predviđao da se promeni namena zemljišta na ovoj lokaciji, a isto je predviđao i prethodni Generalni urbanistički plan, pa je bilo moguće izraditi ove uslove i izaći investitoru u susret.

Ljiljana Čulić, predstavnica radnika bivše fabrike “Inex Partizanka”: Ali to je jako grozan osećaj, kad znam da sam tu radila u tri smene, kad mi je fabrika bila, kuća, kad mi je fabrika, ako je prokisao krov, išli smo svi, radno vreme, neradno, da spašavamo, da nam materijal se ne upropasti. Kad smo znali, svaki končić, koji padne na pod, da ga dignemo, jer je mogao da se uštrika. Svaku iglu na mašini smo čuvali, a sad, to su stanovi, sa obezbeđenjem, sa bazenom unutra. Ja stanujem pored “Oaze”. To je strašan osećaj, kad vi ne možete da objasnite vašoj deci, gde ste proveli mladost, zašto ste radili, zašto ste živeli. Kupac, po meni, nije kriv. Kriva je država. Ja razumem da je to tržište, ja kupca ne poznajem i nemam šta protiv kupca, ali imam protiv države, protiv grada, protiv Trgovinskog suda, protiv Vlade Srbije, protiv gradske uprave, protiv Privredne komore, protiv svih ljudi, koji su trebali u lancu, da brinu o imovini.

Mahmud Bušatlija, arhitekta i konsultant za ulaganja: Vi kupite neku fabriku, plaćate te neke ljude da se motaju tu još dve, tri godine. Za to vreme, sredite promenu urbanističkog plana, nabavite projekte i sve ostalo. To je taman toliko vremena, koliko vam treba da se pripremi za izgradnju i onda tu fabriku eliminišete i odjednom dobijete neki objekat, koji u principu je ili komercijalni, ili stambeni i koji vam donosi ogromne profite.

Aleksandar Vlahović, Ministar za privatizaciju 2001 – 2004: Ne možete tvrditi da je u pitanju bila samo kupoprodaja nekretnina, a zanemariti pri tome, preko stotinu uspešnih tenderskih privatizacija, koje su u stvari, danas ključni motor srpske privrede. Prema tome, to nije tačno.

B92: Pa to je nekako upadljivo i nameće se sam, logičan zaključak, a i to što ste rekli...

Aleksandar Vlahović: Pa da Vam kažem, druga opcija je bila, da država nacionalizuje sva preduzeća, znači, da društveni kapital postane državni kapital, da radnici ne budu akcionari i da se onda država ponaša kao vlasnik i da kaže, - OK. Sad ćemo mi komad po komad, natenane, da odvojimo koje su lokacije dobre, pa ćemo ove lokacije da prodamo na tenderu, a da dobijemo što je moguće bolju cenu, u takvoj konkurentnoj transakciji i onda će to biti maksimizacija prihoda, koji ide u budžet. Da li će ta firma da posle toga radi, ne interesuje nas. Da li su radnici nezadovoljni sa činjenicom da je država nacionalizovala društveni kapital i njih isključila iz kapitala, ne interesuje nas. Da li postoji politički...

B92: Pa šta u ovom slučaju imaju radnici?

Aleksandar Vlahović: Pa ja Vam kažem da jednostavno, zavisi iz kog ugla posmatrate privatizaciju.

Aleksandar Vlahović, danas je sa Dankom Đunićem, jedan od suvlasnika firme “Eki investment”.

B92: “Eki investment”, je pobedio na tenderu za “Novi dom”?

Aleksandar Vlahović: Tačno.

B92: E sad, da li ste Vi npr. kupili to preduzeće i pobedili na tenderu, čime ste znači, platili najviše, da bi ste tu nastavili proizvodnju i prodaju nameštaja ili zbog kvadrata?

Aleksandar Vlahović: Mi smo kupili preduzeće, zato što smatramo... kad kažem mi, mislim na konzorcijum je kupio preduzeće, da budem jasniji, “Eki investment” je jedan od članica tog konzorcijuma, drugi član je “Nelt co”, treći “Ataše” i “Eki investment”, ima trećinu akcija u “Novom domu”. To preduzeće je kupljeno zbog svog potencijala, ne samo zbog poslovne delatnosti, jer sasvim je jasno da je broj kvadrata potpuno predimenzioniran u odnosu na kapacitete, koje “Novi dom”, ne samo “Novi dom”, nego gotovo polovina proizvođača nameštaja u Srbiji, može da ponudi, da su ti kapaciteti predimenzionirani, ali smo kupili, između ostalog i zbog toga što to može da bude interesantna, interesantan projekat upravljanja, već postojećim “real estate”-om, dakle, bez namere da se izgrađene zgrade i sve ostalo, prodaju.

Na osnovu više primera, po svemu sudeći, često se dešavalo da se stečaj neke firme, namerno pokreće, kako bi ta firma, ili fabrika, imala što manju cenu prilikom prodaje. Na ovaj način, ujedno je prodat i veliki državni kapital. Država je, ne vodeći računa, o stečajnim postupcima i sama davala svoju imovinu u bescenje. Tek 2004. godine, u Srbiji je donet novi Zakon o stečajnom postupku. Prema Zakonu, stečajnog upravnika postavlja Stečajno veće, Trgovinskog suda. Poverioci, odnosno oni kojima treba da se vrati novac, od firme koja je u stečaju, imaju značajnu ulogu u postupku stečaja. Novi Zakon predvideo je i reorganizaciju u slučajevima, kada je oporavak stečajnog dužnika, moguća, ali prodaju imovine, ako je firma pezadužena.

Tako je moguće da se imena firmi, koje su zvanično u stečaju, često pojavljuju na tablama raznih gradilišta, kao investitori ili suinvestitori. Takav je primer sa nekada, jednom od velikih građevinskih firmi, koja je završila u stečaju. Hidrotehnika Beogradgradnja. Ta firma se tokom 90-ih, bavila izgradnjom stanova, a i dalje polaže pravo na izgradnju oko 20 hiljada kvadrata stanova i poslovnog prostora, na jednoj od najatraktivnijih lokacija u centru grada, na Slaviji.

U vreme Miloševića, Hidrotehnika je dobila nekoliko atraktivnih lokacija: ulica Vojvode Stepe 127, ulica Ustanička 244, objekat 7, ulica Dimitrija Tucovića, blok X i XI, Slavija, blok VI, objekat 7, Slavija, blok VI, objekat 5-B i 6, Ustanička 244, objekat H-1, Slavija, objekat O3, Ustanička 244, objekat uz H-3.

Hidrotehnika sa dugovima, ali lokacijama na kojima može da se gradi više desetina hiljada kvadrata, prodata je za oko milion evra, na aukciji 2004. godine. Zvanično, kupac je bio Mirko Rašić, a kako tvrde sagovornici “Insajdera”, koji danas vode firmu, kupac je zapravo bio Filip Cepter. Međutim, samo 18 meseci posle kupovine, preduzeće je toliko zaduženo da je otišlo u stečaj. Agencija za privatizaciju, raskinulo je ugovor s kupcem, a kao najveći poverioci, ostale su velike građevinske firme, banke, ali i lično Filip Cepter, koji, prema dokumentima firme, potražuje 300 hiljada evra. Poverioci su za direktora imenovali Vasilija Markovića, koji je nekada bio direktor u “Trudbeniku”. Međutim, vrlo brzo, Upravni odbor poverilaca je odlučio da ga smeni, jer kako tvrde, nemaju nikakvu kontrolu nad onim što Marković radi.

Dušan Ilić, predsednik UO preduzeća “Hidrotehnika – Beogradgradnja”: U okviru reorganizacione uprave, došlo je do velikih neslaganja, jedan deo reorganizacione uprave je potpuno zanemario interese, interese poverilaca i započeo da upravlja, praktično “Hidrotehnikom”, bez ikakve kontrole.

Poverioci već godinu dana, traže smenu direktora, ali proces pre Trgovinskim sudom, već godinu dana, formalno nije ni krenuo. Podneto je nekoliko krivičnih prijava za zloupotrebu službenog položaja protiv Markovića, jer je, kako tvrde poverioci, ugovore sa suinvestitorima, potpisivao bez njihovog odobrenja. Marković međutim, navodi da je njegovim planom, odnosno ustupanjem lokacija, samo od izgradnje stanova, moguće da se vrati oko 10 miliona evra i da nije uradio ništa sporno.

Vasilije Marković, direktor preduzeća “Hidrotehnika – Beogradgradnja”: Plan reorganizacije predviđa da usvojeni plan je Statut i nov ugovor i samo po njemu radi, ništa drugo ne može i samo primedbe idu, da li se ostvaruje ono što je tamo napisano. Znači, primedbe mogu da idu, ako smo mi za objekat, koji god je predviđen, da se dobije, ne znam, 100 hiljada evra, ako smo raspisali tender i ako smo dobili preko 100 hiljada evra, mi smo zadovoljili te uslove, e a da nismo dobili 100 hiljada evra, morali bi da pišemo obrazloženje stečajnom sudiji, zašto to nismo dobili.

Dušan Ilić, predsednik UO preduzeća “Hidrotehnika – Beogradgradnja”: On praktično koristi sve procesne radnje da nekontrolisano upravlja imovinom stečajnog dužnika, ali ja sam uveren da on u tome nije sam i da jedan deo njegovih najužih saradnika, u tome mu svesrdno pomaže. Praktično, najatraktivnije lokacije su bez ikakve kontrole, date suinvestitoru.

Marković, sa druge strane tvrdi, da suinvestitore bira stručna komisija. Poverioci su podneli krivičnu prijavu za falsifikat, protiv direktora “Hidrotehnike”, Vasilija Markovića. Naime, akt o urbanističkim uslovima, “Hidrotehnika” je dobila 2008. godine, za lokaciju Vojvode Stepe 127, ali na ime čoveka, koji je umro 2002. godine.

Na parceli su, po stanju u zemljišnim knjigama, bili upisani “Hidrotehnika”, kao vlasnik trećine i pokojni Dragoljub Đaković, kao vlasnik dve trećine ove lokacije. Đaković je preminuo u oktobru 2002., ali je 2008. potpisan na svim dokumentima, koji su bili neophodni za kompletiranje dokumentacije. Lažni potpis stavljen je na zahtev, koji je podnet Sekretarijatu za urbanizam i građevinske poslove, za izdavanje akta o urbanističkim uslovima i odobrenja za izgradnju. Isti potpis, stavljen je i na projektni zadatak, kao i na idejni projekat stambeno-poslovnog objekta u Vojvode Stepe 127 i to u zaglavlju naslovne strane, u rubrici “investitor”.

Vasilije Marković, direktor preduzeća “Hidrotehnika – Beogradgradnja”: Ne, to nemate dobru informaciju. Pogrešno Vas neko obavestio.

B92: “Hidrotehnika” je dobila akt o urbanističkim uslovima, na svoje ime i na ime čoveka, koji je umro 2002. godine.

Vasilije Marković: Nemate dobre informacije, imate pogrešne savetnike.

B92: Ne, ja imam akt o urbanističkim uslovima.

Vasilije Marković: Molim Vas, “Hidrotehnika je raspisala tender i izabrala suinvestitora i suinvestitor je napravio ugovor o projektovanju i vađenju te potrebne dokumentacije i pošto se ta lokacija vodi na “Hidrotehniku”, ja sam kao direktor dao ovlašćenje i jednom i projektantima koji rade idejni projekat i vade te uslove za projektovanje, a drugo ovlašćenje “Inter-eksportu” za izvođenje radova.

B92: Zahtev za izdavanje akta o urbanističkim uslovima, 2008. je potpisao čovek, koji se zove Dragoljub Đaković i koji je umro 2002.

Vasilije Marković: Pa to zovite njega, nemojte zvati mene, molim Vas.

B92: Pa ne mogu da ga zove, umro je 2002.

Vasilije Marković: Pa nisam... ko je potpisao, ne znam ja, je l' Vi mene slušate? Ja kažem: - mi smo raspisali tender i dali drugima da rade i dali ovlašćenje. Mi nemamo, ja nemam ništa s njim.

Vasilije Marković je posle snimanja razgovora, poslao saopštenje emisiji “Insajder”, u kojem navodi da mu je pitanje o čoveku koji je umro, postavljeno zato što iza novinara “Insajdera”, stoje razni tajkuni i da nije prethodno obavešten da će mu biti postavljeno to pitanje. Da je unapred obavešten, kako kaže, spremio bi adekvatan odgovor. U saopštenju koje nam je dostavio posle snimljenog razgovora, navodi se i objašnjenje, kako je to mrtav čovek, bio jedan od suinvestitora “Hidrotehnike”:

“U ime “Hidrotehnike” izdao sam ovlašćenja projektantu, arhitekti Dragoslavu Stankoviću, da vodi postupke pred svim nadležnim organima, oko obezbeđenja potrebne dokumentacije. Kako je u međuvremenu došlo do bitnih zakonskih promena, po kojima se ova dokumenta izdaju samo vlasnicima, projektant, na osnovu vlasničkog lista, za ovu lokaciju na koju su upisani pokojni Đaković i “Hidrotehnika”, dobija tražena dokumenta na oba lica. Istovremeno se vodila potraga za naslednicima, što je uspešno okončano, pa je regulisano vansudskim, ostavinskim postupkom. Iz izloženog je jasno, da nema nikakve misterije”, navodi u pistu emisiji “Insajder”, Vasilije Marković.

Dušan Ilić, predsednik UO preduzeća “Hidrotehnika – Beogradgradnja”: S obzirom da je jedan arhitekta priznao da je on potpisao pokojnika, sama komisija, koju je direktor formirao za pripremu tog tendera, sam direktor, morao je da zna, da je suinvestitor mrtav i da tu ostavinsku raspravu mora da završi, pre nego što uđe u suinvestitorski odnos sa drugim, novim suinvestitorom.

Problem je međutim, u tome, kako Sekretarijat za urbanizam, može uopšte da izda dokumentaciju na osnovu falsifikovanog potpisa.

Nenad Komatina, Sekretar za urbanizam Beograd 2004 – 2008: Falsifikatima se bavi policija i Tužilaštvo, znači, mi zaista nemamo ni ovlašćenje, niti smo osposobljeni da pratimo falsifikate i da otkrivamo falsifikate.

B92: Što znači da možete da potpišete dozvolu za gradnju, na osnovu nekog...

Nenad Komatina: Što znači da je moguće, naravno, ukoliko ne... moguće da neko podmetne neki papir, lažan, ali to znači da je drugi neki državni organ, izdao neki lažan papir, ili da nije izdao kompletnu dokumentaciju.

B92: Ovde očigledno niste primetili da je u pitanju falsifikat, pošto ste Vi potpisali?

Nenad Komatina: Pa znam, ali kažem, nisam... nismo mi policija, mislim zaista, da lovimo falsifikate, niti možemo, nismo osposobljeni za to. Imali smo nekoliko slučajeva i kad god smo posumnjali, da kažemo, jer zaista nije naša konačna reč, da mi kažemo da je nešto falsifikat ili nije, kad god smo posumnjali, postupili smo u skladu sa gradskom odlukom i obavestili načelnika uprave, koji dalje sprovodi proceduru pred organima, je li, Ministarstva unutrašnjih poslova.

Poverioci “Hidrotehnike”, koje je u stečaju, podneli su krivičnu prijavu protiv direktora, između ostalog i zbog falsifikata. Vasilije Marković istovremeno tvrdi da radi sve po zakonu i da nema ničeg spornog.

Dok poveriocu “Hidrotehnike”, koja je u stečaju, traže smenu direktora, za kog tvrde da, bez njihovog znanja, lokacije firme ustupa suinvestitorima, prema mišljenju Komisije udruženja sudskih veštaka, Plan reorganizacije stečajnog dužnika, preduzeće “Hidrotehnika”, ostvaruje se po predviđenoj dinamici. U analizi se navodi, da se stečajni poverioci namiruju, te da je npr. objekat H-1, u Ustaničkoj ulici broj 244 u Beogradu, spreman za tehnički pregled, tako da se može očekivati, da će se plan ostvariti u celosti i da će poverioci biti isplaćeni od prodaje tih stanova.

Vasilije Marković, imenovan je za direktor “Hidrotehnike” 2007. godine, pre toga je “Hidrotehnika” na jednoj od svojih lokacija već izgradila dve zgrade, bez dozvole za gradnju. Za objekat koji je “Hidrotehnika” izgradila u Ustaničkoj, dozvola za gradnju, izdata je tek 14.11.2008. godine, kada je zgrada već bila završena.

Vasilije Marković, direktor preduzeća “Hidrotehnika – Beogradgradnja”: Stanovi su spremni za predaju. Evo, sa zadovoljstvom moram da konstatujem da smo najzad dobili prijavu radova. Računamo za vrlo kratko vreme da ćemo izvršiti useljenje stanara u te stanove.

B92: Čekajte, ako kažete da ste dobili prijavu radova, to znači da je zgrada građena bez građevinske dozvole?

Vasilije Marković: Pa rekao sam, rađena je sa dozvolom za rekonstrukciju, za rekonstrukciju. U to vreme je to tako moglo i onda je izvršeno preprojektovanje i kad smo pogledali, nije moglo da se radi. Objekat je urađen, mi smo samo završili unutrašnje građevinske radove i radili smo tehničku dokumentaciju po izvedenom stanju. Dobijeno je odobrenje za gradnju i sad smo, kažem, pre dva, tri dana dobili i prijavu radova, koja je uslov da bi sad mogli da nastavimo tehnički prijem tog objekta.

Na uglu Ustaničke i Bulevara revolucije, delu na kojem je “Hidrotehnika”, samački hotel, pretvorila u stambeni prostor, ali i bez dozvole izgradila i nove zgrade, nalazi se i tržni centar, koji je nastao od montažnih objekata, krajem 90-ih. Sve to, praktično je legalizovano uz pomoć Skupštine grada, koja je izglasala izmene, već postojećeg Detaljnog regulacionog plana. Naime, planom koji je postojao za to područje, bilo je predviđeno da se proširi Bulevar revolucije, danas Bulevar kralja Aleksandra. U tom slučaju sve objekte, koji su na tom mestu, izgrađeni bez dozvole, trebalo je srušiti. Međutim, vlasnici montažnih objekata, tržnog centra i predstavnici “Hidrotehnike”, podnose predlog Skupštini grada, za izmenu Detaljno regulacionog plana. Neobično brzo, Skupština tada usvaja izmene DUP-a.

Zanimljivo je da se u jednom od lokala tržnog centra, nalazila advokatska kancelarija Vesne Ivić, koje je u vreme izmene DUP-a, bila šef kabineta, bivšeg gradonačelnika, Nenada Bogdanovića. Na tom mestu i njen suprug Njegovan Ivić, imao je takođe lokal. Vesna Ivić je danas načelnica gradske uprave i odbila je razgovor za “Insajder”.

Granica Regulacionog plana, Bulevara revolucije, u trenutku kada Skupština usvaja novi Regulacioni plan, predviđala je da Bulevar, na tom mestu bude širi, ali usvajanjem novog plana, Bulevar se sužava. U analizi koja je prethodila izmenama Detaljnog urbanističkog plana, koji je Skupština grada usvojila, čak se navodi da je postojeći plan, Generalnog urbanističkog plana, bilo planirano da Bulevar ima funkcionalni rang magistrale, a Ustanička je predviđena, kao saobraćajnica prvog reda. Navodilo se čak i to, da su potencijali na parceli, na kojoj su izgrađeni lokali, atraktivna lokacija na uglu dva važne gradske saobraćajnice i komunikacijski izuzetno vredan gradski punkt, na kojem je bilo planirano čak i da se izgradi trg.

Međutim, i pored svega toga, Skupština grada, usvaja Detaljni urbanistički plan, 25. juna 2004. godine. Zanimljivo je da je Detaljnim planom, koji je usvojila Skupština, a posle toga urbanističkim projektom, za to područje, koji je odobren, lokacija na kojoj se nalazi tržni centar, i zgrada “Hidrotehnike”, treba da izgleda tako, da je ukinuta jedna ulica, sužen Bulevar, garaža se nalazi pet nivoa ispod zemlje, dok zgrada ima pet iznad, sa ulicom koja ulazi u podzemnu garažu, a izlazi i nastavlja se sa druge strane garaže, sa jako malim razmakom između zgrada, tako da gotovo može da se preskoči iz jedne u drugu.

Ovo je jedan od primera, kako se Detaljni regulacioni planovi, iz potpuno neobjašnjivih razloga, prilagođavaju objektima, koji su izgrađeni bez dozvole. U ovom slučaju, zbog odluke Skupštine grada, na tom delu, po svemu sudeći, neće moći da se proširi ulica Bulevara kralja Aleksandra.

Milan Popović, Predsednik opštine Zvezdara: Ne znam, zaista šta se tamo desilo i zašto je to urađeno. Pa verovatno je bila neka potreba. Ono što sam čuo, od Vas, u pripremi za ovu emisiju, da je time ugroženo proširenje Bulevara kralja Aleksandra, što je za mene skandalozno, ukoliko je tako. A zaista to ne znam da je to tako i opština ne radi to, ja ne mogu da komentarišem ono što ne znam, da ima takvu posledicu. Znači, zašto je promenjen plan? Promenjen je plan zbog toga što se pojavila potreba, nečija, da bude promenjen i to za mene nije sporno, ne za tu lokaciju, nego za bilo koju, ali ako je time ugrožen opšti interes, onda ja imam problem s tim.

Mahmud Bušatlija, arhitekta i konsultant za ulaganja: Ako postoji Generalni urbanistički plan, koji predviđa da će na nekom javnom zemljištu, tu proći saobraćajnica, onda ne postoji nikakva zakonska mogućnost, je li, ili uslov, da neko dobije građevinsku dozvolu, da bilo šta sagradi. Ako je neko nešto sagradio i ima dozvolu za to, onda mora postojati krivac, koji mu je dao bespravno dozvolu. A ako je sagradio bespravno taj objekat, onda je još lakše rešiti taj problem, jer mu prosto srušite kuću. Kod nas međutim, Skupština grada donosi odluku, o promeni urbanističkog plana, zaboga zato što je neko bespravno sagradio kuću, baš tamo gde ulica treba da prođe. Znači, u sprezi ozbiljnih ekonomskih interesa i politike, ja bih radije to nazvao, dnevne politike, sve je moguće.

Planovi detaljne regulacije, često se menjaju, a da po svemu sudeći, odbornike Skupštine grada, koji za izmene glasaju, uopšte ni ne interesuje kakve će biti posledice.

Đorđe Bobić, Arhitekta i odbornik DS-a u Skupštini grada, Glavni gradski arhitekta 2003 – 2008: Čeka se izmena Generalnog plana, koja treba ove godine da bude usvojena, gde će se zapravo, po neke od tih zona aktivirati kao građevinsko zemljište.

B92: Da li će tim novim izmenama Generalnog plana biti izmena i na Autokomandi, odnosno da li je tačno da će se povećati kvadratura, koja može da se gradi i promena zona npr?

Đorđe Bobić: Da.

B92: A zbog čega?

Đorđe Bobić: Zbog toga što nije racionalno tako kvalitetno zemljište držati sa malim intenzitetom. Ništa više.

B92: Ali opet ispada da se sad to radi zbog npr. Miroslava Miškovića?

Đorđe Bobić: Pa recimo, što da ne? Hajde budimo jasni. Novac koji se plaća na kvadratne metre, kao naknada... ne govorim o zakupu. Zakup je neka relativno mala cifra u odnosu na naknadu. To je ekstra zona. Znači, preko 550 evra po kvadratu neto površine. Meni je jako važno da se umesto zgrade od 300 kvadrata, napravi zgrada od 3.000 kvadrata.

Vlasnik “Delte”, Miroslav Mišković, kupio je preduzeće “Autokomandu” da bi se bavio popravkom motora i vozila, međutim, taman kada je isteklo dve godine, koliko je po ugovoru bio u obavezi da zadrži delatnost, menja se Generalni plan, posle kojeg će umesto industrijske, to postati gradsko građevinska zona.

Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije: Zemljište prati pravnu sudbinu objekta. Znači, onaj čije je zemljište, čiji je objekat, on će biti i vlasnik zemljišta. Sada je samo korisnik, a sutra će naravno biti vlasnik, a kad je kupovao objekte, u njegovu vrednost nije ušlo zemljište.

Kada je u pitanju privatizacija, onaj ko kupi propalu fabriku, ili štampariju, kasnije, uz pomoć državnih institucija, industrijsku zonu, vrlo brzo izmenama plana, pretvori u gradsko građevinsko zemljište. Na taj način, za malu cenu, koju je platio npr. za propalu fabriku, dolazi u stvari do ekskluzivne lokacije.

B92: Koliko je država, svojim zakonima oštetila sopstveni budžet?

Aleksandar Vlahović, Ministar za privatizaciju 2001 – 2004: Pa da Vam kažem, mislim ja mogu da Vam dam jedan drugi primer, znači, kada smo mi ušli u ubrzanje aukcijske privatizacije, zašto smo to uradili? Između ostalog, i zbog toga što nisu postojale adekvatne vlasničke knjige društvenih preduzeća. Znači, vi ste prodavali firmu, a da prethodno u toj firmi nisu obuhvaćena sva sredstva koja preduzeće ima, da prethodno nisu bili definisani svojinski odnosi, sa aspekta pravnog lica prema zemljištu koje se koristi tamo gde je ono bilo vlasnik. Zašto Vam ovo govorim? Govorim o jednom plastičnom primeru, koliko smo napora morali da uložimo, da bi smo uopšte pripremili neko preduzeće za privatizaciju, a kamoli o jednom čitavom setu zakona koji je neko drugi trebao da predloži, naravno u okviru Vlade Srbije, da oni budu doneseni, da se na drugačiji način pristupi i razmišlja o prodaji preduzeća.

B92: Ali zašto to nije urađeno? Da li je postojao neko u Vladi Srbije, u državi uopšte, ko vodi računa o tome, šta je interes građana, pre svega?

Aleksandar Vlahović: Da Vam kažem, verovatno je te 2001. znači, ja govorim o 2001., drugoj godini, verovatno je 2001. godine, naš ključni prioritet bilo da stanovništvo Srbije snabdemo strujom, jer smo imali velikih problema da osposobimo ponovo elektro-energetski sistem. Verovatno je 2001. godine, naš prioritet bio da zaustavimo šverc nafte, da zaustavimo šverc cigareta. Ja ne znam da li treba da vas podsećam, kakvu smo državu nasledili 2001. i šta je sve trebalo uraditi.

Oliver Dulić, Ministar životne sredina i prostornog planiranja: U Zakonu o privatizaciji, koji je donet 2001. godine, definisan je postupak privatizacije, koji je definisao tržišnu cenu preduzeća. Tada, naravno, niko nije pretpostavljao da će na lokacijama tih preduzeća, da niknu stambeno-poslovni objekti. Šta rade ljudi koji to kupe? Onda odu u opštinu – evo sad ću Vam reći odmah ko je kriv, onda odu u opštinu i kažu, - hajde da promenimo mi taj plan, neki od planskih dokumenata, da ih izmenimo i da ti meni ovde dopustiš, da umesto industrijske zone, ja ovde mogu da podignem neku poslovno-stambenu jedinicu i onda mu neka lokalna samouprava to omogući i onda za par godina, na tom mestu nikne ogroman kompleks, koji je naravno, mnogo veće kvadrature nego što je bila ta fabrika i koja košta mnogo, mnogo više. Stotinu puta više nego što je koštala fabrika.

Fabrike preduzeća, prodaju se po istom principu sve do dana. Tako je npr. u stečaju bilo i Brodogradilište Beograd. Za stečajnog upravnika 2002. godine, postavljen je Zoran Janjušević. U novembru 2003. godine, Brodogradilište ili 44 hiljade kvadrata, uz samu obalu Dunava, prodato je za 13 miliona evra, odnosno za 295 evra po kvadratu i to švajcarskoj firmi, iza koje je stajao Filip Cepter. U trenutku prodaje, stečajni upravnik bila je Darinka Isailović, raniji asistent Zorana Janjuševića. Brodogradilište je formalno kupljeno da bi se pravili brodovi, međutim izmenama Generalnog plana, predviđeno je da to postane gradsko građevinsko zemljište.

Nenad Komatina, Sekretar za urbanizam Beograd 2004 – 2008: Tendencija je Generalnog plana, da iseljava (...) industriju iz centra grada i da na tim mestima, izgradi, znači one objekte, koji su primereni tim lokacijama.

B92: Ali to se nekako uvek dogodi da se menja plan ili da se Generalnim planom to predvidi, tek pošto neki biznismen npr. kupi tu fabriku i utisak je da se ti planovi i donose zbog...?

Nenad Komatina: To već nema veze samnom. Ja sam nekoliko puta objašnjavao tu proceduru donošenja planova, naime Sekretarijat za urbanizam je, da kažemo, na kraju lanca donošenja planova, ali kažem Vam, postoje tendencije u gradu, znači, da se pojedini industrijski objekti sele iz centra grada. Naime, to se svuda u svetu dešava, pa i kod nas.

B92: Dobro, ali bilo bi logično da se prvo to predvidi, pa da se onda, recimo, to zemljište da na licitaciju, a ne da se proda.

Nenad Komatina: Pa bilo bi logično, ali to nema veze sa Sekretarijatom.

Đorđe Bobić, Arhitekta i odbornik DS-a u Skupštini grada, Glavni gradski arhitekta 2003 – 2008: Ima takođe, najveći broj slučajeva, oko koga vidim da mediji, postavljaju najviše pitanja, to je kad neko kupi preduzeće, koje poseduje zemljište i samom kupovinom nekretnine, jer je takav zakon, on postaje korisnik i celog zemljišta, koje pripada toj zgradi, toj nekretnini.

B92: Da, ali koliko je to realno štetno za budžet?

Đorđe Bobić: Ja lično mislim da bi mogla da se izračuna šteta, međutim to reguliše tržište. Mislim da je i sa starim fabrikama slična priča. BIGZ je isto prodat, recimo, fenomenalna zgrada gospodina Belogorka, tamo preko puta Sajma i da ne nabrajam već šta je sve prodato.

B92: Prodato je kao propala štamparija.

Đorđe Bobić: Kao propala štamparija.

B92: A ne kao potencijalna lokacija?

Đorđe Bobić: Ljudi su to kupili i sad pripremaju projekat.

B92: Ako država zna, da jedna propala štamparija, na tržištu u prodaji je smešna cena, zbog čega to radi, a zna da tu neće ostati štamparija. Mislim da će tu prosto neko ko kupi...

Đorđe Bobić: Najverovatnije neće.

B92: Zbog toga to radi na sopstvenu štetu?

Đorđe Bobić: Ne znam.

Zgrada BIGZ, nekada najveće štamparije, koja se nalazi na jednoj od možda najboljih lokacija u Beogradu, ima više vlasnika, a oko 80 odsto prostora, kupio je Petar Matić 2007. kroz privatizaciju. Najavljeno je da će se renovirati svih 25 hiljada kvadrata, kao i da će na ovom mestu podići hotel i biznis centar. Na aukciji, u martu 2007. kompanija “Beta partners”, pobedila je sa ponuđenom cenom od 310 miliona dinara, a prema prospektu, za tu cenu, dobili su poslovni prostor u Bulevaru Vojvode Mišića u Beogradu, površine 20.256 kvadrata, stambenu zgradu u Almaškoj ulici u Novom Sadu i odmaralište Veli Lošinj u Hrvatskoj. Prodato je i korišćenje zemljišta u vlasništvu države, veličine sedam hektara.

Mahmud Bušatlija, arhitekta i konsultant za ulaganja: To je sada jedan labirint malverzacija prije svega, koje su moguće samo ukoliko sa jedne strane državna uprava i lokalna samouprava, sa druge strane krupno kapital, odnosno ekonomski interesi, nađu zajednički, da kažem, interes u svemu tome.

Jedan od primera kako se kupovinom preduzeća za puteve, dolazi u stvari do lokacije u centru grada, na kojoj će se graditi hotel, jeste i privatizacija “Partizanskog puta”.

Građevinsko preduzeće “Partizanski put”, prodato je na tenderu u Agenciji za privatizaciju, 23. novembra 2006. Prema prospektu, koji je pre toga objavljen, preduzeće je vlasnik objekata ukupne površine 39.227 kvadrata, koji su najvećim delom locirani u Beogradu. Najatraktivnija lokacija, kojom je raspolagalo ovo preduzeće je u Takovskoj 6, u samom centru Beograda, preko puta Savezne Skupštine, gde se nalazi zgrada direkcije, od 3.032 kvadratna metra.

Međutim, Preduzeće za puteve Beograd, kupilo je “Partizanski put”, za samo 400 hiljada evra, ponudivši najmanji mogući iznos. Preduzeće za puteve Beograd, obavezalo se da u periodu od pet godina, neće bez dodatne saglasnosti Agencije, koja je data u pismenoj formi, prodati, preneti ili na drugi način, raspolagati kapitalom. Preduzeće za puteve Beograd i “Partizanski put”, u vlasništvu su Preduzeća za puteve Niš.

Zvanično, vlasnik PZP Niš je Milo Đurašković. Mnogi međutim, tumače da iza Đuraškovića stoji Miroslav Mišković, jer je u jednom trenutku “Delta M”, zajedno sa Đuraškovićevim firmama, učestvovala u privatizaciji Preduzeća za puteve.

U sastavu PZP Niš, danas se nalaze Preduzeće za puteve Bačka put, Kragujevac, Beograd, “Partizanski put”, Vranje i Srem put. U jednom trenutku, jedan od suvlasnika PZP Niš, u čijem sastavu je najveći broj preduzeća, koje se bave izgradnjom puteva, bio je Marko Mišković, preko svoje firme “Mera investment fund”, sa Holandski Antila.

Prema saznanjima “Insajdera”, Marko Mišković je nedavno prodao najveći deo akcija Đuraškoviću, pa se danas, prema podacima iz registra, navodi da firma iza koje stoji Marko Mišković, ima samo 6,59 odsto akcija u Preduzeću za puteve Niš. Prema saznanjima “Insajdera”, na lokaciji u Takovskoj 6, sada se gradi hotel, a zahtev za dozvolu, podnelo je Preduzeće za puteve Niš.

Privatizacija u Srbiji bila je idealna prilika da pojedinci, koji su stekli novac, zahvaljujući povlasticama iz vremena Slobodana Miloševića, dođu u priliku da danas budu vlasnici države. Oni, kojima je bilo dozvoljeno da švercuju cigarete, oni koji su bili povlašćeni uvoznici, kupovali devize po višestruko manjem kursu, u vreme inflacije i oni koji su koristili državni mehanizam, da novac tokom 90-ih prebace na Kipar, kao i na različite inostrane račune, posle promene vlasti, tokom privatizacija, aktivno su kupovali preduzeća.

Aleksandar Vlahović, Ministar za privatizaciju 2001 – 2004: Što se tiče Zakona o privatizaciji, ja mislim da je najbolje da o Zakonu o privatizaciji u Srbiji, ne sudimo ni Vi, ni ja, mislim da je za to najobjektivniji sud koji daje Svetska banka i Međunarodni monetarni fond. I kod jedne i kod druge institucije, a i kod Evropske banke za obnovu i razvoj se iskristalisalo mišljenje, da je proces privatizacije u Srbiji sproveden najuspešnije u poređenju sa svim drugim zemljama u tranziciji.

B92: Dakle ljudi koji su u vreme Miloševića, stekli neki svoj početni kapital, zahvaljujući tome što su imali razne povlastice, oni su danas pokupovali najviše toga u Srbiji i to su najveći investitori, to je činjenica.

Aleksandar Vlahović: Vi smatrate da su ti ljudi radili nešto nelegalno u prethodnom periodu i na taj način došli do novca i pokupovali sve? Pa zar to nije posao...

B92: Pa ja ne smatram, problem je u tome, što niko nije to utvrdio. Koji je njihov kapital?

Aleksandar Vlahović: Pa zar to nije posao nadležnih organa, koji o tome treba da razmišljaju? I ne samo da razmišljaju, da procesuiraju, ukoliko postoji i trag sumnje da nešto postoji.

B92: Slažem se, ja Vas pitam, kao nekoga ko je bio predstavnik vlasti?

Aleksandar Vlahović: Pa znate šta, ja sam bio samo ministar za privredu i privatizaciju.

Aleksandar Vlahović, bio je ministar za privatizaciju do 2004. godine. Nasledio ga je Predrag Bubalo iz DSS-a, u čije vreme je dosta toga prodato. Bubalo je odbio razgovor za "Insajder”.

Posle privatizacije u Srbiji, vlasnici najvećeg broja preduzeća, ali i nekretnina danas su Miroslav Mišković, Milan Beko, Petar Matić, Radomir Baja Živanić i Milan Janković – Filip Cepter.

Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije: I zato imamo posle osam godina, jedna ista lica, koja su između sebe podelila tržište, te krupne stvari. Prosto, to je dogovor. Očigledno je da sve radi tako da država gubi, a da pojedinci dobijaju.

Sada, kada je privatizacija pri kraju, srpskim biznismenima nedostaje samo jedna stvar, da postanu vlasnici hektara i hektara zemlje, na kojima su kupili luke, izdavačka preduzeća, ili fabrike.

Po važećim zakonima, vlasnik zemljišta je Republika Srbija, ali novim Zakonom, čije se usvajanje očekuje, lako može da se dogodi, da opet, odlukom države, onaj koji ima pravo korišćenja, sada dobije i pravo vlasništva nad zemljištem.