Transkript prve epizode

Najveći investitori i vlasnici nekretnina, zemljišta i preduzeća u Srbiji danas su Miroslav Mišković, vlasnik Delte, Petar Matić, vlasnik MPC-a, Radomir Baja Živanić, vlasnik “Verana”, Đorđe Nicović, Milan Beko i Milan Janković, poznatiji kao Filip Cepter.

Oni koji su svoj prvi milion stekli u vreme vladavine Slobodana Miloševića posle demokratskih promena postali su i vlasnici hiljada kvadrata, pre svega u Beogradu, i hektara zemljišta u Srbiji. Iako žive i rade u Srbiji, većina njih u ovoj zemlji praktično ima status stranog investitora jer uglavnom sve kupuju krijući se iza svojih raznih offshore kompanija. Na taj način ni poreklo njihovog kapitala nije poznato.

Zahvaljujući sistemu i onima koji su od 2000. do danas na vlasti, ti isti biznismeni postali su stub ove države, zapošljavaju veliki broj ljudi, pa samim tim država zavisi od njih i više im ništa ne može. To je i jedan od razloga što su državne institucije već godinama praktično u službi biznismena. Ogroman novac, koji se vrti u jednom te istom krugu ljudi, omogućava im veliku moć i položaj, kojim mogu da ucenjuju političare, da formiraju vlade kakve njima odgovaraju, da postavljaju svoje ljude u svim nadležnim institucijama, dok istovremeno finansiraju i poziciju i opoziciju, pa je tako krug zatvoren.

Predstavnici državnih institucija predložili su, a poslanici Skupštine Srbije u nekoliko mandata izglasali, takve zakone pomoću kojih na kraju biznismeni rade sve po zakonu, a državni budžet gubi, što je ujedno sve na štetu građana, pošto se privatizacija pretvorila u kupoprodaju nekretnina, a ne u oporavak privrede i propalih fabrika.

Bilo je moguće da mnogi biznismeni do ekskluzivnih lokacija u Beogradu dođu tako što kupe propalu fabriku, preduzeće ili štampariju, dok u tu cenu nije uračunato građevinsko zemljište, koje zapravo najviše vredi. Na osnovu raznih propisa i odluka, predstavnici vlasti od 2000. do danas rasprodali su ili ustupili pojedincima i imovinu koja ima stare vlasnike i pored toga što nikada nije donet zakon o denacionalizaciji, odnosno povraćaju imovine.

Istovremeno, predstavnici nadležnih institucija bomastično su najavili da će se obračunati sa građevinskom mafijom, zbog koje su mnogi građani prevareni. To međutim ništa ne znači dok se nadležne institucije prvo ne obračunaju sa onima koji sede u vlasti i koji isto tako zbog zloupotrebe političke vlasti štete budžet zemlje, odnosno građana.

Postoji sumnja da je, zbog korupcije koju investitori plaćaju nadležnim institucijama, poslednjih godina povećana i cena kvadrata stambenog prostora u Beogradu. Građevinska mafija postoji pre svega zbog korupcije i zloupotrebe službenog položaja u administraciji, ali o tome se ne može govoriti ako se ne govori o korupciji na državnom nivou. I jedan i drugi vid korupcije je zastupljen na gradskom nivou tako što investitori, uz pomoć potplaćivanja, dolaze do dozvola, a na državnom nivou tako što npr. razne sumnjive firme sklapaju velike poslove sa državom, ne zato što su najbolje, već zato što predstavnici nadležnih institucija, po svemu sudeći, uzimaju procenat za namešten tender ili odobren posao. Detalje i primere o svemu ovome gledaćete u narednih šest emisija “Insajdera”.

Prema istraživanju “Insajdera”, oni koji su danas vlasnici najvećeg broja kvadrata poslovnog i stambenog prostora, ali i hektara zemljišta u Beogradu i Srbiji jesu zapravo biznismeni iz Srbije, koji su tokom privatizacije ili na aukcijama kupovali, zaklanjajući se iza raznih offshore kompanija. Tako je u javnosti stvoren pogrešan utisak da je posle privatizacije veći deo u vlasništvu stranog kapitala. Iza tog kapitala međutim stoje biznismeni iz Srbije, koji su svoj prvi milion stekli u vreme Slobodana Miloševića.

Aleksandar Vujičić, Uprava za sprečavanje pranja novca: Školski, imate tri faze pranja novca: prva faza je ulaganje, druga faza je raslojavanje i treća faza je integracija. Faza raslojavanja upravo predstavlja raslojavanje kapitala. Jedan od načina je putem offshore kompanija, gde se otvara veći broj firmi, kapital se seli s jedne firme na drugu i na taj način zamagljujete poreklo novca. I treća faza je faza integracije. To je ono o čemu smo na početku govorili, da kada se npr. offshore kompanije, kapital vraća u zemlju i u procesu privatizacije, kupuje nešto ili kupuju nekretnine. Ljudi koji na ovaj način se uključuju u privredni sistem određene zemlje vremenom stiču ne samo ekonomsku vlast, već i političku vlast, postaju poštovani, tako da to svakako predstavlja opasnost za našu zemlju.

Poslovanje preko offshore kompanija nije zabranjeno zakonom, ali potencijalno jeste štetno za budžet. Takvo poslovanje se uglavnom zbog niskih poreskih stopa praktikuje svuda u svetu. Ali u ozbiljnim državama svaka velika kompanija koja posle preko offshore-a po pravilu ima matičnu firmu, registrovanu u zemlji u kojoj je vlasnik te firme rezident, odnosno državljanin. Na taj način mnogo je teže da sakrije dobit koju ostvaruje negde napolju, na šta inače mora da plaća porez na dohodak ili lična primanja u svojoj zemlji. U Srbiji je međutim drugačije.

Biznismen X, koji živi, radi i zarađuje u Srbiji, odnosno rezident je ove države, nema matičnu firmu registrovanu u Srbiji, već kompaniju koja je samo na papiru registrovana ovde. Međutim, vlasnik te kompanije je neka offshore kompanija sa Kipra, Holandskih Antila, Luksemburga, Bahamskih ostrva, iza koje se na kraju, proverom registra, krije opet kao vlasnik isti čovek koji je vlasnik kompanije i u Srbiji.

U zemljama koje spadaju u offshore zonu, odnosno “poreski raj”, uglavnom nema oporezivanja na dobit. Kada biznismen iz Srbije ima svoju firmu ovde, koja je istovremeno u vlasništvu opet njegove offshore firme, to mu omogućava da na razne načine izveze novac na račune te firme, a da se tamo te pare ne oporezuju već da se na raznorazne druge načine podignu ili potroše za lične potrebe u Srbiji, gde on inače živi, na šta bi, po zakonu, ovde morao da plati porez na lična primanja. Po važećem zakonu, svako lice koje je rezident Srbije, odnosno koje boravi u Srbiji duže od 183 dana, ima obavezu da prijavi sva primanja, gde god da su zarađena, i da ovde plati porez na to.

Međutim, u praksi oni koji imaju svoje offshore kompanije i svu imovinu preduzeća u vlasništvu tih kompanija, često ovde primaju platu kao predsednici upravnih odbora svojih kompanija, koje su samo registrovane u Srbiji, i na to, kao i svi zaposleni, plaćaju porez. Međutim, nadležne institucije, čak i po zakonu, nemaju mogućnost da provere da li biznismeni novac koji su zaradili u Srbiji, a koji pomoću svojih offshore kompanija iznose napolje, na kraju koriste za luksuzan život ovde, na šta bi, kao i u drugim državama, morali da plate porez.

Zoran Vasić, Poreska uprava: Vi ovde govorite o nečemu što je dosta prisutno u Evropi. To je razlika između onoga što prikazujemo da smo stekli u poslovanju u toku jedne godine, konkretno u jednoj godini, a ekonomska moć, npr. u pojavnom obliku npr. nekretnina, kuća, stanova, eventualno pokretnih dobara, jahti, automobila, pokazuje mnogo veće vrednosti, u većoj vrednosti – treba da inicira ovo na šta vi utičete jer odakle onda poreklo, poreklo novca za nabavku toga. Međutim, Poreska uprava to vrlo retko radi jer mi ne sagledavamo još uvek tu ekonomsku moć poreskih obveznika i povezivanje sa ovim preduzećima. U nekim zemljama u Evropi...

B92: A čekajte, a što se to ne radi?

Zoran Vasić: Imamo određeni zakonski okvir u kome se nalazimo, u kome se krećemo, tako da mi u ovom trenutku, npr. konkretno kada je u pitanju imovina, više nemamo nikakvih ingerencija po pitanju utvrđivanja da li je neko prikazao svu svoju imovinu ili nije.

Nije jasno zašto su predstavnici vlasti tako važnu poresku proveru, kojom bi se svakako obezbedilo više novca za budžet, poverili lokalnoj administraciji umesto Poreskoj upravi. Istovremeno, zbog svetske ekonomske krize predstavnici Vlade Srbije najavljivali su prvo uvođenje tzv. solidarnog poreza, pa dodatnog poreza, pa većeg poreza. U svakom slučaju, bilo kojim novim porezom ponovo će biti pogođeni srednji i siromašni sloj stanovništva, dok će oni koji najviše zarađuju i koji spadaju u milionere imati i dalje, prema važećim zakonima, sve moguće poreske olakšice.

Najveći investitori u Srbiji su posle 2000. postali domaći biznismeni. Kao takvima država im pruža i razne poreske olakšice. Zahvaljujući zakonima koje je u poslednjih nekoliko godina izglasala Skupština Srbije, oni koji imaju najveće kompanije i najviše kapitala, umesto da samim tim plaćaju i najveći porez, zbog poreskih olakšica plaćaju praktično manje, dok najviše procenata u budžet ide od akciza, ali i od PDV-a, koji plaćaju svi građani.

Zoran Vasić, Poreska uprava: Vrlo lepo ste konstatovali. Najmanji broj je onih poreskih obveznika i pravnih lica koji ostvaruju najveće prihode. Znači, najmanji je broj onih najvećih. Po tom osnovu oni ostvaruju najveće prihode i, da nema olakšica i poreskih podsticaja, oni bi bili i najveći poreski obveznici.

B92: Dobro, ali ko je kriv zbog toga? Nisu sigurno oni? Oni koriste zakonske mogućnosti.

Zoran Vasić: Pa, ne govorimo o krivici, to je ono što je zakonski okvir. Znači, zakonodavac je sigurno vodio računa zbog čega je dao te poreske olakšice. Mi smo u par navrata pomenuli da to može biti privlačenje investicija u našu zemlju jer, i pored tih poreskih olakšica, imamo i najmanju poresku stopu u Evropi po ovom poreskom obliku.

Poreska uprava može da radi samo ono što je dozvoljeno zakonom, a zakoni su, prema zaključku “Insajdera”, prilično na strani interesa biznismena. Porez na dobit smanjuje se sa 20 na 10 posto, PDV se ne plaća prilikom izvoza, a ako je isto lice vlasnik preduzeća i u zemlji i u nekoj offshore zoni, vrlo lako može da, zahvaljujuću poslovanju sa svojom firmom, uvek bude na papiru u gubitku. Uz sve to, oni koji su danas najveći investitori u Srbiji, a to su pre svega domaći biznismeni, praktično su zakonom oslobođeni i plaćanja poreza na dobit preduzeća.

Zoran Vasić, Poreska uprava: Zakonodavac ima jednu odredbu, koja pruža mogućnost investitoru koji uloži preko 600 miliona dinara i zaposli preko sto radnika u posmatranoj godini da bude oslobođen plaćanja poreza na dobit preduzeća u periodu od deset godina. Ekonomska politika zemlje je takva da se stvori što povoljniji ambijent za priliv stranog kapitala. Za nas je to strani kapital i mi smo govorili o poreskim podsticajima, koji su vrlo atraktivni za velike investitore.

B92: Da, ali to je stvarno, negde stvarno smešno. Ispada da je sve prilagođeno biznismenima iz Srbije jer taj strani kapital danas u Srbiji, to nije nikakav strani kapital, znači, iza toga stoje domaći biznismeni, a uz sve to imaju i poreske olakšice kao strani investitori?

Zoran Vasić: Ne, oni nemaju poreske olakšice kao strani investitori, nego imaju kao veliki investitori, ali ja ne mogu da govorim o poreklu novca. Mislim, stvarno nemam te podatke i to nije u domenu rada Poreske uprave.

Dve kompanije u Srbiji koje najviše grade su Delta i MPC. One, međutim, nemaju matičnu firmu u ovoj zemlji. Ovde su samo registrovane, a vlasnici njihovih kompanija su u stvari offshore kompanije na Kipru i u Holandiji. Na taj način sve što su kupili u Srbiji danas je formalno u vlasništvu stranih kompanija, odnosno njihovih offshore firmi. Ovakvim poslovanjem, iako je dozvoljeno prema zakonu, državni budžet potencijalno gubi milione evra. Pošto je sva imovina praktično u vlasništvu njihovih stranih offshore kompanija, ukoliko jednog dana odluče da npr. prodaju sve što poseduju u Srbiji, a čija vrednost se meri u milijardama, na to neće, opet po zakonu dozvoljenom poslovanju, platiti ni porez na kapitalnu dobit.

Za razliku od MPC-a Petra Matića, koji se pre svega bavi kupovinom, izgradnjom i prodajom nekretnina, kompanija Delta Miroslava Miškovića bavi se i proizvodnjom. Razlika je u tome što o Miroslavu Miškoviću javnost zna dosta toga, iako vlasnik Delte ne daje izjave za medije, dok se u javnosti pojavljuje jednom godišnje na proslavi svoje kompanije.

Na optužbe bivših radnika nekada državne firme Geneks da je Delta u vreme Slobodana Miloševića nastajala paralelno sa uništavanjem Geneksa, predstavnici Delta kompanije odgovaraju da je to čista glupost. Aleksandar Marović, koji je 25 godina radio u Geneksu i bio direktor maloprodaje, pre nekoliko godina javno je upozoravao na to da je uništavanjem Geneksa nastala Delta. On je napustio Geneks kada je Mišković 2008. godine postao vlasnik.

Aleksandar Marović, šef maloprodaje Geneksa do 2008: Može lepo da se prati gašenje Geneksa sa jedne strane i uzdizanje Delte, to je opet vezano za vodećeg čoveka Geneksa u to vreme, znači generalni direktor je bio, samo da vas podsetim, Andrija Dozet, znači čovek koji je praktično u to vreme, znači, bio glavna figura i glavna spona između Delte i Geneksa. Ako vam navedem primer da je Deltu holding formiralo pet firmi sa Kipra, od toga tri firme u vlasništvu Andrije Dozeta, ja mislim da je sasvim dovoljno da vidite odakle i kako je taj kapital polako prelivan iz Geneksa u Deltu. Geneksovi su se poslovi gasili, mi smo zatvarali predstavništva, Delta je otvarala, mi smo zatvarali banku, Delta je otvarala banku. Da li je slučajnost ili ne, vi sami procenite.

Delta kompanija u pisanom odgovoru za “Insajder” navodi: “Nastanak i razvoj Delte ni na jedan način nisu povezani sa uništavanjem i propadanjem drugih firmi, pa ni Geneksa. Delta nije poslovala sa Genekson, nije preuzimala njegove poslove, kadrove, ni imovinu.”

U pisanom odgovoru se takođe naglašava: “Delta kompanija poslovanje preko offshore kompanije koristi kao zakonit način rada jer je reč o prirodnom pravu i potrebi kapitala da traži najpovoljnije uslove za poslovanje. Delta je prošlu godinu završila sa 25.160 zaposlenih, a u ovoj godini planirano je otvaranje novih radnih mesta i povećanje broj zaposlenih na više od 30.000. U tom smislu, u 2009. godini kompanija će samo za plate zaposlenih u bruto iznosu isplatiti 210 miliona evra”, navodi se u odgovoru Delte.

Dejan Racić, generalni direktor Deltine kompanije Delta Real Estate, koja se bavi nekretninama, kaže da kompanija Delta ništa ne krije i da sve radi po propisima i zakonima.

Dejan Racić, generalni direktor Delta Real Estate: Mi ulažemo jako puno, mi dolazimo na jedan transparentan način do naših lokacija: ili kupujemo od privatnih kompanija ili drugih akcionarskih društava, nebitno, znači od kompanija kupujemo objekte i lokacije, na kojima ćemo nešto graditi ili smo došli u par slučajeva, kao što je “Delta City”, došli smo putem javnog tendera, gde smo pobedili nekoga ko je ponudio niže.

Delta Miroslava Miškovića vlasnik je više desetina hiljada kvadrata, ali i više hiljada hektara zemljišta, i poljoprivrednog i građevinskog. Prema saznanjima “Insajdera”, Delta je došla do placa u bloku 12 kod SIV-a bez raspisanog tendera ili aukcije. Taj plac su potom zamenili sa vlasnikom Prima-stana Goranom Aleksićem, koji je imao plac pored Deltine centrale na Novom Beogradu, u Ulici Vladimira Popovića. Prema važećem zakonu, sve zemljište je državno, dok firme, fabrike, preduzeća imaju samo pravo korišćenja tog zemljišta. Neizgrađeno zemljište mora da ide na aukciju ili tender, koji raspisuje Direkcija za gradsko građevinsko zemljište, pa se zbog toga postavlja pitanje kako Energoprojekt može da prodaje zemljište koje je u vlasništvu države.

Dejan Racić: Energoprojekt je prodavao tu lokaciju, mi smo s njima pregovarali.

B92: A šta je prodavao? Ne može da prodaje zemljište.

Dejan Racić: Pa, da kažem, prodavali su tu lokaciju, mi smo bili u utakmici sa još dve kompanije, čini mi se izraelske obe, i to smo kupili, ja mislim da je to bilo leto 2007. godine.

B92: Znači, to nije bila aukcija?

Dejan Racić: Ne, aukcija nije bila, Energoprojekt nije dužan da da na aukciju, on je ušao u neki proces pregovaranja sa više...

B92: Ne, ali ne može zemljište da bude od Energoprojekta, zemljište je gradsko?

Dejan Racić: Energoprijekt je imao pravo da gradi na tom zemljištu. Znači, on je prodao to pravo na gradnju.

B92: Znači, on je prodao dozvolu u stvari?

Dejan Racić: Da. Objekat u izgradnji.

B92: Pa, gde je tamo objekat?

Dejan Racić: Pa, ima dozvolu, pa sa stanovišta pravnog od trenutka kada imate dozvolu da se gradi nešto, vi imate objekat u izgradnji. Sad, vi niste započeli izgradnju, ali faktički... Pravno, to se gleda kao objekat u izgradnji. Mi smo kupili objekat u izgradnji. Znači, to je bio način na koji smo kupili tu lokaciju.

Do placa na kojem izgrađen “Delta City“ Delta je došla putem tendera na kojem je pobedila. Iako su njegovom otvaranju prisustvovali predstavnici vlasti, taj objekat je otvoren bez upotrebne dozvole, koju su dobili tek šest meseci kasnije. Upotrebna dozvola znači da je izvršen tehnički prijem zgrade i da je samim im, zgrada bezbedna za posetioce i zaposlene.

B92: Kako je moguće da je “Delta City” otvoren bez upotrebne dozvole?

Dejan Racić, generalni direktor Delta Real Estate: Pa, moguće je. Mislim, mi ne krijemo tu činjenicu, on je otvoren sa svim papirima koji su nama garantovali bezbednost građana koji su posećivali “Delta City”.

B92: Pa, nije.

Dejan Racić: Sad ću Vam završiti. Mi kažemo da jeste zato što je izvršen tehnički prijem objekta i dobijena je protivpožarna saglasnost. To je ono što je najbitnije. Mi smo rešili da otvorimo objekat zato što, generalno praksa u Beogradu je da postoji veliki broj objekata koji i dan-danas, koji rade više desetina godina, a nemaju upotrebnu dozvolu. Uzmimo samo primer hotela “Hajat”, koji i dan-danas nema upotrebnu dozvolu. I Beogradska arena je otvorena, održano prvenstvo Evrope u košarci, tada nije imala, upotrebnu dozvolu je dobila kasnije.

“Delta City” otvoren je 31. oktobra 2007. godine. Prema dokumentaciji do koje je došao “Insajder”, navodi se da je tek 5. 6. 2008. godine, osam meseci kasnije, Komisija za tehnički pregled Gradskog zavoda za veštačenje izvršila tehnički pregled objekta, a dozvola je izdata 23. 6. 2008.

Dejan Racić: Nije moglo da se preda za upotrebnu dozvolu, kada se predaje i tehnički prijem i upotrebna... To Vam je praktično isto. To je sad pitanje procene. Hoću da kažem da je tehnički to urađeno, ali nije izvršeno administrativno.

Na čelu Sekretarijata tada je bio Nenad Komatina.

Nenad Komatina, Sekretar za urbanizam, Beograd, 2004-2008: “Delta City” je otvoren bez upotrebne dozvole, ali “Delta City” je izgrađen sa građevinskom dozvolom, odnosno sa glavnim projektom, sa odobrenjem za izgradnju, potrebnim prijemom dokumentacije i stvar je, znači, investitora i inspekcije da li će dozvoliti otvaranje nekog objekta koji nema upotrebnu dozvolu. To kontroliše inspekcija, nadležna inspekcija, ne kontroliše Sekretarijat za urbanizam i građevinske poslove.

B92: Ali izdaje upotrebnu dozvolu?

Nenad Komatina: Izdajemo na kraju upotrebnu dozvolu, kad nam dostave tehnički prijem.

B92: Pa, dobro, ali recimo, mislim, “Delta City” je... Nije sad kiosk...

Nenad Komatina: Naravno.

B92: ...pa da ne obratite pažnju na to. Je l' Vam bilo npr. čudno da znate da nije izdata upotrebna dozvola, a da je taj objekat otvoren, da su došli predstavnici vlasti?

Nenad Komatina: Kažem, nismo mi zaduženi za to. Nije to u nadležnosti Sekretarijata za urbanizam i građevinske poslove već u nadležnosti građevinske inspekcije.

Osim “Delta City-ja”, od 85.000 kvadrata na tri hektara na Novom Beogradu, u vlasništvu Delta holdinga, koji je u vlasništvu offshore kompanije Hemsled (Hemslade) na Kipru, a iza koje stoji Miroslav Mišković, danas se nalazi i sledeće:

Kompanija Delta holding kupila je nedavno imovinu Geneksa u Beogradu na javnom nadmetanju za oko 149 miliona evra i postala vlasnik hotela “Kontinetal” nekadašnjeg “Interkontinentala”, apartmana i poslovnog prostora poznatog kao Geneks - apartmani, teniske hale i energane ukupne površine 72.225 kvadrata.

Do velikog broja ekskluzivnih lokacija u centralnim ulicama Beograda Delta je došla kupujući trgovinska preduzeća. Kupila je i zgradu Invest banke u stečaju, od šest hiljada kvadrata, u Knez Mihajlovoj danas su prodavnice uglavnom Delta sporta.

"Delta Tower“ gradi se u Bloku 20, veličina zemljišta je 1,2 hektara, a novi objekat imaće 120 hiljada kvadrata. Ispod Zvezdinog stadiona gradi se stambeni kompleks nazvan “City Apartments” , površina zemljišta je 1,2 hektara, a gradiće se 58 hiljada kvadrata.

Na Adi Ciganliji Delta gradi “Delta Power”, prvi retail park. Veličina zemljišta na kojem se nalazi ovaj kompleks je devet hektara, a tržni centar će se prostirati na 35 hiljada kvadrata.

Univerzitetsko naselje u Bloku 67, na Novom Beogradu, prostire se na 20 hektara, Delta gradi kompleks koji se sastoji od stambenog dela, na 120 hiljada kvadrata, komercijalnog prostora, na oko 34 hiljade kvadrata.

Na Autokomandi, gde je Delta, kupujući preduzeće “Autokomanda”, kupila korišćenje nepuna četiri hektara zemljišta, gradi šoping mol - 220 hiljada kvadrata.

Delta je vlasnik lanca trgovina “Maksi” i “Tempo”. Trgovine “Maksi” otvarane su i na mestu nekadašnjih prodavnica C marketa i Pekabete, koje je Miroslav Mišković kupio preuzimanjem akcija. Delta sada raspolaže sa oko 360 prodavnica. Samo privatizacijom C-marketa, Mišković je došao do 154 hiljade kvadrata.

U Beogradu Delta ima više desetina lokala “Costa Coffee”.

Kada je u pitanju poljoprivredno zemljište, Mišković ima oko 20 hiljada hektara.

Delta Miroslava Miškovića trguje i automobilima, ima više prodajnih salona. BMW i mini centar na Čukarici ima površinu od 7.500 kvadrata i najveći je BMW-ov centar na Balkanu i drugi po veličini u Evropi.

Imovina kojom Mišković raspolaže ovim nije zaokružena, pošto je on kupovao vrlo aktivno, što na aukcijama, što na berzi. On je vlasnik jagodinske klanice za proizvodnju suhomesnatih proizvoda “Juhor”, fabrike testenine “Danubijus”, bavi se maloprodajom, agrarnom proizvodnjom, izvozom, uvozom, zastupanjem inostranih kompanija, distribucijom robe široke potrošnje, nekretninama, finansijskim i uslugama osiguranja.

Miroslav Mišković je posle 5. oktobra postao najveći investitor i vlasnik nekretnina, zemljišta, preduzeća u Srbiji. Ubrzo je sa njim počeo da se takmiči vlasnik kompanije MPC Petar Matić, koji je danas, pored Delte, vlasnik najviše kvadrata i nekretnina u Beogradu.

O Petru Matiću javnost ne zna gotovo ništa, ne pojavljuje se javno, njegove fotografije gotovo i da ne postoje, osim jedne koja je objavljena u časopisu “Glorija”, a koju koriste i sve ostale novine. Ne daje izjave za medije. U privrednom registru Srbije se čak ni ne vodi zvanično kao vlasnik mnogih svojih kompanija. Pravilo da nema snimanja Petra Matića bilo je očigledno i na nedavnom otvaranju šoping mola “Ušće”, koji je u vlasništvu Matićeve firme i na čijem se otvaranju pojavio.

Kako piše na sajtu njegove kompanije, MPC je osnovao 1993. godine i tada je imao troje zaposlenih. Činjenica je da je tokom ratova, sankcija i siromaštva razvijao svoju kompaniju. Prema novinskim natpisima, koje nikada nije demantovao, obogatio se trgujući cigaretama, alkoholnim pićima, naftom, a sve to zahvaljujući svojoj bliskoj vezi sa tadašnjim premijerom Mirkom Marjanovićem.

U vlasništvu Matićeve firme, koja je samo registrovana u Srbiji, a čiji je vlasnik zapravo firma iz Holandije, danas se nalazi:

Poslovni centar “Ušće” - rekonstruisana kula ima 25 hiljada kvadrata, pored gradi još jednu, od oko 30 hiljada kvadrata, a na zemljištu od pet hektara, do kojeg je došao pod nejasnim okolnostima, izgrađen je šoping mol od 130 hiljada kvadrata.

Poslovni prostor u Knez Mihajlovoj, ukupne površine od 2.262 kvadrata, dva tržna centra koja nose oznaku Immo, oba su na Novom Beogradu - jedan u novobeogradskim blokovima ima 15 hiljada kvadrata, drugi na Bežanijskoj Kosi - 12 hiljada kvadrata.

U Trećem bulevaru, kod beogradskog “buvljaka”, ima zgradu poslovnih usluga na parceli od 20 ari i deo tržnog centra, gde se nalazi deset objekata sa 38 lokala, ukupne površine nešto više od hiljadu kvadrata. Korisnik je građevinskih parcela na ukupno 32 hektara. Ovde će se, prema najavama, graditi čak 110 hiljada kvadrata poslovnog, stambenog, šoping i hotelskog prostora.

Pored kalemegdanskog parka gradi 12.100 kvadrata. Poslovna zgrada “Tri lista duvana”, na uglu Bulevara (kralja Aleksandra) i (Ulice) Kneza Miloša imaće ukupno 17.300 kvadrata.

Kupovinom Robnih kuća Niš, Matić je došao do tri robne kuće ukupne površine skoro 14 hiljada kvadrata, a sada u centru Niša gradi šoping i poslovni centar od 17 hiljada kvadrata.

Korisnik je tri hektara zemlje na Autokomandi, koja je jedna od najskupljih lokacija u Beogradu.

Luksuzni stambeni objekat “Oaza”, u blizini Vukovog spomenika - pored 6 hiljada kvadrata stambenog prostora, tu je 1.300 kvadrata poslovnog prostora i 2.500 kvadrata podzemne garaže sa 87 parking mesta.

Kroz privatizaciju kupio je štamparsko preduzeće BIGZ, površine 20.265 kvadrata i sedam hektara zemljišta. U ovoj privatizaciji dobio je i stambenu zgradu u Novom Sadu od 513 kvadrata, kao i odmaralište “Veli Lošinj” - 1.187 kvadrata.

Petar Matić jedno vreme stajao je iza čak osam offshore firmi, ali se ovde uglavnom nigde nije vodio kao vlasnik. Posle višemesečnog istraživanja, utvrdili smo da je Petar Matić u jednom trenutku, ugovorom o spajanju i pripajanju, sve svoje firme koje su se bavile nekretninama, prenošenjem kapitala iz jedne u drugu, zapravo spojio u jednu firmu.

Takvom preregistracijom Petar Matić je sve spojio u firmu “Balkans Real Estate”, koja je potom registrovana u Holandiji, pa je danas tako sve što je ovde kupio i izgradio u stvari vlasništvo njegove firme u Holandiji.

Spajanje svih kompanija MPC-a u “Balkans Real Estate” povezano je između ostalog i sa ulaskom američke investicione banke “Merrill Lynch” u Matićevu kompaniju. “Merrill Lynch” ima 25 odsto kapitala u firmi “Balkans Real Estate”. Mnogi su to tumačili kao dobar poslovni potez jer je ulaskom američke firme Matić u Srbiji postao zaštićen.

Prema proverama u holandskom registru, “Insajder” je došao do podatka a, američka kompanija udeo u srpskoj firmi ima preko svoje offshore kompanije. “Merrill Lynch Luxembourg Holdings S.A.R. 1“, koja je registrovana u Luksemburgu. Danas se u holandskom privrednom registru kao vlasnici “Balkans Real Estate” (u čijem vlasništvu je između ostalog i poslovni centar “Ušće” i novi šoping mol) navode “Merrill Lynch” i Petar Matić. Zanimljivo je, međutim, da se u tom registru navodi da adresa Petra Matića nije u Srbiji već Maribor, Slovenija.

Centrala MPC-a nalazi se u zgradi poslovnog centra “Ušće”, koje je Matić kupio još 2001. godine. Nedavno je otvorio, kako se navodi, najveći šoping mol na Balkanu, koji je izgradio na parceli koja se nalazi pored parcele zgrade poslovnog centa “Ušće”. Niko od predstavnika nadležnih institucija ne ume da odgovori na pitanje zbog čega mu je parcela od oko četiri i po hektara, na tako ekskluzivnoj lokaciji, praktično poklonjena.

U maju 2001, na predlog Direkcije za imovinu, Savezna vlada donela je odluku o tome da zgradu treba prodati ili dati u zakup nekome ko je bio spreman da je rekonstruiše. Zgrada je oštećena u NATO-bombardovanju, kada je pogođena sa sedam projektila “tomahavk” i nije bila korišćena pune dve godine.

Tada Petar Matić i Miodrag Kostić kupuju zgradu poslovnog centra “Ušće” za deset miliona maraka. Pobedili su ponudom zajedničkog konzorcijuma MPC grupa, sa kojim su bili “International Trading Partners London“, MK komerc, Union Intertrade sa britanskih Devičanskih ostrva. Miodrag Kostić ubrzo izlazi iz ovog posla i kao jedini vlasnik poslovnog centra “Ušće” ostaje Petar Matić. Iako je projektom, koji je pobedio, bilo predviđeno da sruši zgradu i napravi novu, to se nije dogodilo.

Dragoslav Šumarac, ministar građevine, 2001-2004: E pa, znate šta, to morate da pitate sada ove predstavnike Grada ili tada koji su... To je, posle toga se razvijao taj projekat. Mi tu nismo učestvovali uopšte, to je sve bilo u nadležnosti Grada. Koliko vidim, tamo se zidaju još neke zgrade. Znači, ništa mi nismo davali dozvole. Mi smo samo dali dozvolu za rekonstrukciju tog starog objekta, za rekonstrukciju od bombardovanja, od tih projektila, a ovo drugo šta je urađeno i kako se posle – to je morao da se radi plan detaljne regulacije, koliko se ja sećam, itd, ali to mora da pitate tadašnje vlasti iz Beograda, kako je usvajan taj DUB, kako je dalje dodeljivano zemljište itd.

Kada je u pitanju poslovni centar “Ušće”, postojale su dve odvojene parcele: jedna na kojoj se nalazila zgrada, na površini oko devet ari, i pored toga druga, odvojena parcela od skoro pet hektara, na kojoj nije bilo izgrađeno ništa, ali na jednom delu te velike parcele, ispod je bila podzemna garaža, koja pripada poslovnom centru “Ušće”.

Samim timšto je to neizgrađeno državno zemljište, moralo je da ide na licitaciju. Međutim, Petar Matić je, prema saznanjima “Insajdera”, došao do svih pet hektara tako što su dve parcele spojene u jednu. To je omogućeno izmenom Detaljnog regulacionog plana.

Zoran Alimpić, zamenik predsednika Skupštine Beograda i bivši v.d. gradonačelnika: Prilikom usvajanja urbanističkih planova dolazi do preparcelacije, dolazi nekad do objedinjavanja više građevinskih parcela. Znači, to je jednostavno posledica onoga o čemu se radi u planu. Ovaj put, znači, kod ovog konkretnog plana, zapravo se izašlo u susret investitoru, koji je tu, znači, na tom delu Bloka 16, već bio investitor, njegovim predlozima šta bi on tu mogao i šta bi investitor tu želeo da gradi, gradska skupština mu je izašla u susret.

B92: Ali kako ste mu izašli u susret? Tako što ste poklonili četiri hektara?

Zoran Alimpić: Tako što smo usvojili plan koji je omogućio da se na toj lokaciji izgradi više kvadrata, zato što smo omogućili da se napravi jedan objekat koji je reprezentativan za Grad Beograd, i na kraju krajeva, u tom objektu je zaposleno hiljadu i trista ljudi, u tom objektu ima, ne znam, sto i nešto prodavnica. To je jedan objekat koji potpomaže privredu Grada, to je jedna dobra investicija.

B92: Dobro, možda me niste razumeli. Zbog čega je, dakle, Grad odlučio da pokloni biznismenu nekom, nije važno kako se zove, u ovom slučaju je to Petar Matić, četiri hektara tako ekskluzivnog zemljišta jer nije bilo licitacije?

Zoran Alimpić: Grad nije odlučio nikome ništa da pokloni, Grad je odlučio da promeni jedan regulacioni plan.

B92: Čime je poklonjeno četiri hektara.

Zoran Alimpić: Gde je Skupština grada, koja predstavlja građane Beograda, na predlog urbanista i arhitekata, smatrala da je to u interesu razvoja Grada, da imamo još jedan takav reprezentativan objekat.

2004. godine, u vreme kada je prvi put donet Detaljni regulacioni plan za “Ušće”, na čelu Direkcije za gradsko građevinsko zemljište bio je Siniša Nikolić. Nikolić je odbio snimanje za “Insajder”, ali je rekao da je sve oko dodele parcela na Ušću regulisano donošenjem Detaljnog urbanističkog plana. Da Skupština grada nije donela takav plan, zemljište bi moralo da ide na licitaciju.

Na pitanje zbog čega je on kasnije, tokom 2006. godine, bio u Upravnom odboru MPC-a, Nikolić je rekao: “Bio sam u Upravnom odboru par meseci jer sam na taj način pomagao da Upravni odbor MPC-a bude reprezentativan, pre ulaska strane kompanije Merrill Lynch-a u suvlasništvo MPC-a.”

Da bi se došlo sa početnih 30 hiljada kvadrata do dozvole za izgradnju sadašnjih 130 hiljada kvadrata, koliko ima šoping mol, dva puta je menjan Detaljni regulacioni plan. Dozvole za gradnju izdavane su nekoliko puta. Poslednje odobrenje za izgradnju, prema izmenjenoj dokumentaciji od 16. 6. 2008, izdao je Sekretarijat za urbanizam, na čijem je čelu bio Nenad Komatina iz DSS-a.

Nenad Komatina, Sekretar za urbanizam, Beograd, 2004-2008: Odlukom Grada pristupilo se izradi plana detaljne regulacije, koji je kroz onu uobičajenu proceduru, je li, planska komisija, obrađivač plana itd. Skupština grada, odbornici podigli ruke, izglasali plan i na osnovu tog plana izdati su urbanistički uslovi, a nakon toga i odobrenje za izgradnju.

B92: Ali kako može jedan plan da dozvoli veću kvadraturu, mislim, šta se desi pa se dozvoli veća kvadratura ako je ostalo isto zemljište?

Nenad Komatina: To već morate da pitate planere.

B92: Pa dobro, nije sad baš da Vi ne znate ništa.

Nenad Komatina: Pa, ne znam da Vam odgovorim stručno na to pitanje. Znači, planeri su ti koji planiraju, sagledavajući kapacitete zemljišta, planiraju određeni kapacitet, određenu kvadraturu na tom zemljištu.

B92: Ne, ali to kad se povećava, mislim, kako se povećava? Samo mi to nije jasno. Znači, ako vi tamo napišete, potpišete sve to, da je, ne znam, za deset hiljada kvadrata povećano, za dvadeset hiljada kvadrata, šta to znači - da se proširilo to zemljište?

Nenad Komatina: Nije se proširilo zemljište, negu su planeri sagledali očigledno da postoji mogućnost izgradnje više kvadrata na toj lokaciji, na tom prostoru.

Zoran Alimpić, zamenik predsednika Skupštine Beograda i bivši v.d gradonačelnika: Ta dilema je postavljena pred Gradsku skupštinu, hoćemo li da izađemo u susret predlogu investitora ili nećemo, hoćemo li da tu ostane samo zgrada bivšeg CK i park, trava...

B92: To je bilo javno zelenilo i javna površina.

Zoran Alimpić: Tako je, ili ćemo dozvoliti u interesu širenja Grada, u interesu izgradnje Grada, razvoja njegovog, dozvoliti tu novu gradnju. To nije niko odlučio pojedinačno, to je odlučila Gradska skupština, to je prošlo javnu raspravu, to je prošlo Gradsko veće i to je prošlo plansku komisiju, u kojoj svoje članove ne daje samo Grad, nego i nadležno ministarstvo za poslove urbanizma.

B92: Pa, dali ste četiri hektara?

Zoran Alimpić: Nismo dali nego smo promenili urbanistički plan i tom prilikom je došlo do parcelacije.

B92: Pa dobro, ali to je to?

Zoran Alimpić: Možda je to to, Vi tako gledajte na to, tu odluku je donela Gradska skupština.

B92: A je l' Vi znate koliko je npr. cena jednog ara na tako ekskluzivnoj lokaciji?

Zoran Alimpić: Postižu se dosta visoke cene na licitacijama, verovatno bi i tu cena bila dosta visoka. Ne mogu sad da Vam procenim kolika bi bila cena na toj lokaciji.

B92: Pa, evo Vam primer Autokomande, jedan ar je koštao 76 hiljada evra na licitaciji.

Zoran Alimpić: Pa dobro, verovatno bi to moglo da se postigne i ovde, ali nije to ista lokacija, znači, ovo je Ušće, ovde bi to možda bilo toliko, možda bi bilo i više.

B92: Bilo i više, verovatno.

Zoran Alimpić: Ali taj dobitak, koji bi ušao u kasu Grada, je procenjen... Evo, procenili smo da je manji od dobitka koji mi dobijamo time što je jedan takav objekat, jedna takva investicija u Beogradu, napravljena.

Da je Grad odlučio da četiri hektara i 85 ari da na aukciju, prihod za budžet bio bi milionski. Ako je ar gradskog zemljišta na Autokomandi bio 76 hiljada evra, ovde bi dostigao najmanje toliku cenu, pa bi u budžet bilo uplaćeno oko 37 miliona evra.

U prodaju poslovnog centra “Ušće” i celoj proceduri, pomoću koje je Petar Matić došao do skoro pet hektara zemljišta bez tendera i licitacije i dozvole za izgradnju, sa početnih 30 hiljada na sadašnjih 130 hiljada kvadrata, učestvovali su bivša Savezna vlada 2001. godine, Savezna direkcija za imovinu Savezne Republike Jugoslavije, Ministarstvo urbanizma i građevine Republike Srbije, Skupština grada Beograda, Izvršni odbor Skupštine grada Beograda, Sekretarijat za urbanizam grada Beograda, Urbanistički zavod grada Beograda, Direkcija za gradsko građevinsko zemljište, republički Geodetski zavod i službe za registar nepokretnosti Zemun i Novi Beograd.

Zoran Alimpić, zamenik predsednika Skupštine Beograda i bivši v.d. gradonačelnika: Ako je u ovom slučaju neko nekoga podmitio, pa je zbog toga donet urbanistički plan, hajde da vidimo u tom čitavom postupku, u kome je učestvovalo na stotine ljudi, od kojih je većina stručna i za to je završila fakultet, mislim, jer su svi oni, jer su svi gradski odbornici uzeli mito, mislim, ko je na kraju uzeo mito? Razumete, to je jednostavno jedna priča...

B92: Pa ne, to se dolazi do zaključka tog da biznismeni finansiraju partije koje su pozicija i opozicija, pa naravno da nije nikakav problem da se izglasa zakon.

Zoran Alimpić: Partije se finansiraju uglavnom iz priloga građana, a najveće priloge mogu da daju oni građani koji imaju najviše para. Za taj novac stranke ne bi trebalo da čine protivusluge.

Za razliku od toga kako su se predstavnici države ponašali prema državnoj imovini kada je u pitanju zemljište poslovnog centra “Ušće”, na primeru davanja zemljišta Autokomande u zakup na 99 godina najbolje se vidi kako i koliko gradska vlast može da zaradi od zemljišta, odnosno koliko novca može da uđe u budžet. Na ovoj lokaciji, koja je na kraju dostigla 76 hiljada evra po aru, direktno su se takmičili najveći investitori, ali i konkurenti kada je u pitanju investiranje u nekretnine - Petar Matić i Miroslav Mišković.

Prvo je kompanija “Delta M” Miroslava Miškovića, na aukciji koju je raspisala Agencija za privatizaciju, kupila preduzeće “Autokomanda” za oko sedam miliona evra, što je bilo duplo više od procenjene vrednosti kapitala preduzeća. Praktično Mišković je, prema podacima Agencije, kupio preduzeće za održavanje i popravku motornih vozila, koje je imalo pravo korišćenja građevinskog zemljišta veličine oko tri hektara. Zbog visoke cene koja je plaćena za ovo preduzeće, postavlja se pitanje da li je Delta platila toliko da bi se bavila održavanjem i popravkom vozila ili zato što na taj način u stvari kupuje atraktivnu lokaciju.

Dejan Racić, generalni direktor Delta Real Estate: Naravno da smo mi analizirali sve potencijale te kompanije. Ono što je nama bilo najbitnije jeste da se sačuvaju radna mesta, koliko to mogu, i da se socijalnim programima, koji će biti od benefita za te zaposlene u odnosu na ono što ih očekuje kao sudbina u propalom preduzeću, vi niste mogli da čujete nijedan glas po tom pitanju, za sve Deltine firme, a za “Autokomandu” pogotovo. I da sačuvamo delatnost koliko je to moguće i u kojoj meri je to moguće.

B92: Ali kako da sačuvate delatnost, to sam htela da Vas pitam, znači u ugovoru postoji neki...

Dejan Racić: Niste mi postavili ranije pitanje da treba da pričam o privatizaciji “Autokomande”, pa Vam onda ne mogu sve odgovarati, jer se uopšte ne sećam detalja tog ugovora niti sam ja radio na tom poslu.

B92: Pa evo, reći ću Vam, nije to ništa sporno za Vas.

Dejan Racić: Pa, ne možete. Ne možemo da pričamo mi sad o tome, znači, nije u redu. Hajdete da se spremim za to – nije nikakav problem, mi ništa ne krijemo. Morate da shvatite da Delta nijednu stvar neće završiti na sudu, sa nijednom stvari neće završiti na sudu – to je ono što je najbitnije, zato što znamo kako da profesionalno radimo svoj posao i uvek analiziramo sve što su zakonske mogućnosti i što su, da kažem, zakonska ograničenja. Znači, tu nema govora o tome. Znači, ovde imamo jake pravne timove, angažujemo uvek advokate i nikad ne radimo ništa što je u suprotnosti sa zakonom, ni u radu sa drugim...

B92: Nisam vas ja optužila ni zašta, samo hoću da Vas pitam...

Dejan Racić: Pa ne, ne, ali me pitate nešto: “kako ste to u ugovoru, a niste zadržali... “ Znači, sigurno je, znači implicirate da smo kršili zakon. Nismo kršili zakon, to Vam kažem.

U ugovoru koji su potpisali Agencija i “Delta M” predviđeno je da Mišković uloži 15 miliona dinara u osnovnu delatnost preduzeća i da u roku od dve godine ne sme da promeni delatnost preduzeća. Opet sve po zakonu, baš u trenutku kada su istekle te dve godine, 20. septembra 2007. godine, Skupština grada Beograda usvaja plan detaljne regulacije “Autokomande”, čime je predviđeno otprilike ono što je Mišković i najavio da će da gradi. Naime, Mišković je odmah po kupovini preduzeća napravio projekat za izgradnju dve kule i velikog šoping mola. Sve to trebalo je da se prostire na sedam hektara, koliko ukupno ima zemljišta na lokaciji Autokomanda, što znači i na državnom zemljištu, iako je Delta kupovinom preduzeća imala pravo korišćenja na samo nešto više od tri hektara.

Direkcija za gradsko građevinsko zemljište raspisala je tender i nešto više od tri hektara dala na aukciju. Pobedio je Petar Matić, vlasnik MPC holdinga, tako što je ponudio čak 76 hiljada evra po aru, što je za gradski budžet značilo nešto više od 20 miliona evra. Na taj način Matić praktično zakupljuje parcele koje okružuju Miškovićevo preduzeće “Autokomandu”, a jedna od tih parcela nalazi se baš na mestu gde je Mišković planirao izgradnju kula.

Dejan Racić, generalni direktor Delta Real Estate: I mi nismo pobedili na tom tenderu, pobedio je neko drugi, mi smo inače na našem onom inicijalnom delu lokacije, znači, koji smo već imali, planirali izgradnju šoping mola i sa tim projektom ćemo nastaviti.

B92: Od kula ste odustali?

Dejan Racić: Od kula smo odustali.

B92: Ali kako ste vi uopšte mislili da imate pravo korišćenja sedam hektara?

Dejan Racić: Nismo nikad mislili, mi smo znali da nemamo pravo korišćenja, ali smo...

B92: Ali ste probali?

Dejan Racić: Ne, pa kako smo mogli da probamo? Da li ste čuli da je nekad zemljište dodeljeno bez aukcije ili tendera?

B92: Ali vi ste napravili projekat da ćete na sedam hektara praviti?

Dejan Racić: Pa, napravili smo idejno rešenje, jedan koncept, crtali smo, malo smo se igrali. Dozvolićete da mi maštamo, mislim, živi smo ljudi, od krvi i mesa. Znači, to je bilo, to su bile naše želje i zato što smo već imali dobar deo te lokacije, logično je da mi prikazujemo kako ćemo da urbanizujemo i ostatak lokacije. Što da ne? Niko nam to ne brani. To je uobičajena stvar svuda u svetu kod investitora, ako kupe jedan deo lokacije, da oni predstavljaju projekat kao deo šireg projekta, pa sad, ako u međuvremenu dođe do kupovine, ako ne dođe, kao u ovom slučaju, mi smo mislili da neće biti nekog interesa, ali se, eto, pojavio interes drugih investitora i to je sve u redu. Neka im je sa srećom.

Miroslav Mišković na Autokomandi gradi najveći šoping mol, a Petar Matić najveći poslovni kompleks. Kada je gradska direkcija raspisala tender za zakup tri hektara zemljišta na Autokomandi, dvojica najvećih konkurenata, Matić i Mišković, pojavili su se na licitaciji preko svojih offshore kompanija, s tim što je Petar Matić učestvovao čak sa dve firme, zbog čega je budžet na kraju ostao bez dve i po miliona evra. Prema dokumentaciji do koje je došao “Insajder”, dogodilo se sledeće:

Po otvaranju ponuda objavljeno je da je kompanija “MPC Properties” pobedila na tenderu za zakup zemljišta na Autokomandi u Beogradu, sa ponudom od oko 26,3 miliona evra ili 90 hiljada evra po aru, i odmah je najavljeno da će na tom zemljištu graditi poslovni kompleks ukupne površine 90 hiljada kvadratnih metara.

Drugo mesto zauzela je firma “Plenum”, koja je, kako se ispostavilo, ponovo u vlasništvu Petra Matića, ali sa ponudom manjom za 2,7 miliona evra nego što je ponuda “MPC Properties”.

Na tenderu je učestvovala i Delta, odnosno njihova firma “Bright Star Properties”, ali rangirana tek kao treći ponuđač.

Procedura dodele zemljišta ne završava se otvaranjem ponuda, već konačnim rešenjem gradonačelnika, kojim se zemlja daje u zakup. Rešenje je doneto 16. decembra, a pre toga firma “MPC Properties” zvanično saopštava da se povlači iz posla, pa tako, prema zakonu, zemljište pripada drugoplasiranom, filmi “Plenum”, za koju se ispostavilo da je ponovo firma Petra Matića, ali firma koja je ponudila preko dva miliona evra manje.

Petar Matić je na kraju, preko svoje druge firme, opet po zakonu dozvoljenim poslovanjem, platio dva i po miliona evra manje u budžet grada. Predstavnici kompanije MPC formalno nisu odbili razgovor za “Insajder”. Pitanja su dobili pre mesec dana. Zvanično su prihvatili da učestvuju u emisiji “Insajder”, ali kako su nam rekli, njihov izvršni direktor je Robert Švajcer, koji jedini može da odgovori na pitanja koja nas interesuju. Pošto Robert Švajcer ne živi u Srbiji, do danas kompanija MPC nije uspela da usaglasi njegovo vreme sa terminima snimanja za “Insajder”. Ostalo je na tome da će izvršni direktor MPC-a na pitanja odgovoriti za neku od sledećih emisija.