Transkript sedme epizode

Vlasnik “Delte”, Miroslav Mišković, kupuje RTV B92. Dramatično !

B92 ostaje bez nacionalne frekvencije – teme su, koje su putem novina pokrenute u javnosti, zbog svih dokaza koji su o sprezi biznismena i političara otkriveni u poslednjih šest emisija “Insajdera”.

Raznim odlukama nadležnih institucija ili pojedinaca, napravljena je šteta od više stotina miliona evra, po budžet grada i države, a samim tim i građana. Niko od predstavnika države nema odgovor na pitanje, zbog čega donose odluke koje su u interesu pojedinaca, a na štetu građana. Na objavljene dokaze uglavnom svi ćute i političari i novinari ostalih medija. To je samo još jedan od pokazatelja, da pritisak javnosti u Srbiji ne postoji. Mediji su uglavnom pod kontrolom, ili političara, koji su na vlasti, ili biznesmena, koji finansiraju iste te političare, ili iste te medije. Uz sve to, biznismeni imaju i svoje ljude u sudstvu, tužilaštvu i nadležnim institucijama. Tako je krug zatvoren. Zbog toga, večeras ćete videti samo činjenice i dokaze, koji su otkriveni u predhodnih šest emisija. Ovo je poslednja emisija “Insajder”.

"Bez komentara"

Najveći resurs svakog grada i države jeste gradsko građevinsko zemljište. Od prodaje, odnosno davanja u zakup zemljišta, novac ide u budžet, od čega se pravi infrastruktura, obnavljaju se putevi i prave mostovi. Na osnovu višemesečnog istraživanja, “Insajder” je došao do zaključka da su predstavnici države, gradskih i nadležnih institucija, svojim odlukama, sami oštetili budžet, tako što su na razne načine, ali bez licitacije, ustupali hektare zemljišta biznismenima.

Zbog pokušaja zamena teza i obmanjivanja javnosti, da je naknada isto što i zakup, kada se zemljište da na licitaciju, od Direkcije za gradsko građevinsko zemljište tražili smo podatke, o tome koliko npr. Direkcija, kada da na licitaciju neko zemljište, zaradi novca za budžet. Suština je u tome da kada zemljište ide na licitaciju, onda se licitira tržišta cena zemljišta, što predstavlja zakup. Za taj iznos je oštećen gradski budžet, a ne za naknadu koju svakako moraju da plate svi koji grade. Iz Direkcije su nam poslali zvanične podatke, koliko grad zaradi kada se zemljište da na licitaciju.

Marina Dorćol je na licitaciji zemljišta dostigla cenu od, kako navodi Direkcija, 70.601 evra po aru. U zakup je prvo dato zemljište od oko dva i po hektara, čija je cena bila čak 120 hiljada evra po aru, a kasnije je u zakup ušlo još hektar i po zemljišta. U budžet grada je tako 2006. godine uplaćeno 28 miliona evra.

Za ar zemljišta na Autokomandi, dostignuta je cena od 89.963 evra, u zakup je na licitaciji dato oko tri hektara. Grad je tako 2009. godine zaradio 26.244.000 evra.

Tri hektara u bloku 67, na licitaciji je dostiglo cenu od 51.100 evra po aru, što je za budžet 2004. godine značilo 17 miliona avra. Zemljište u bloku 58, u Novom Beogradu, na licitaciji dostiglo je cenu od 130 hiljada evra po aru. Tako je od samo jednog hektara, u budžet grada 2007. godine ušlo oko 15 miliona evra.

U bloku 11, zemljište od oko dva hektara, na licitaciji je dostiglo cenu od 123.000 evra po aru, budžet je tako zaradio 23 miliona evra.

Prema zvaničnim podacima iz Direkcije, za samo nekoliko lokacija, odnosno za ukupno 25 hektara, grad je zahvaljujući licitaciji, zaradio ukupno 172.465.000 evra. Kada bi se to podelilo sa hektarima, dolazi se do podatka da u proseku jedan hektar gradskog zemljišta košta oko sedam miliona evra.

Građevinsko zemljište u Srbiji u vlasništvu je države, svi ostali imaju pravo korišćenja. Ukoliko grad neku lokaciju ustupa investitoru, to mora da radi po zakonu, odnosno u obavezi je da neizgrađeno zemljište da na licitaciju. Naknadu za uređenje građevinskog zemljišta moraju da plate svi koji grade, a to znači da oni koji su do zemljišta došli zakupom na licitaciji, ali i oni koji su npr. kupili staru fabriku, pa je srušili i napravili stambenu zgradu. Tačno je da će i oni koji su praktično dobili zemljište na poklon, svakako morati da plate naknadu za uređivanje zemljišta kada budu gradili, ali sporno je to što će to biti mnogo manje novca, nego da je država zemljište dala na licitaciju, čime bi se pored naknade, platio i zakup. Naime, prema Zakonu, kada Direkcija daje zemljište na licitaciju, početna cena formira se na osnovu tržišne vrednosti zemljišta, čiju procenu daje Poreska uprava i na to se licitira. Pored toga, investitor plaća i naknadu za uređivanje građevinskog zemljišta, ali se taj deo ne licitira, veće je u pitanju fiksna cena, utvrđena gradskom odlukom, a zavisi od namene objekta i zone u kojoj se gradi. Sve to zajedno čini ukupni iznos koji investitor plaća, kada recimo, na licitaciji zakupi gradsko građevinsko zemljište.

Preduzeće Luku Beograd, kupili su 2005. godine, prilikom preuzimanja akcija od radnika i države, Miroslav Mišković i Milan Beko, preko offshore firme. Preduzeće koje se nalazi na području od oko 220 hektara najekskluzivnije lokacije, kupljeno je za oko 50 miliona evra. Na taj način, zahvaljujući odluci države, novi vlasnici steći će pravo da na zemljištu luke grade poslovne i stambene objekte i to po ceni preuzimanja akcija, a ne po ceni do koje bi se došlo na licitaciji za zakup građevinskog zemljišta.

Predstavnici Luke Beograd tvrde da su u “Insajderu” objavljene dezinformacije o tome da je grad Beograd potencijalno izgubio više od dve milijarde evra, zato što zemljište nije išlo na licitaciju. Do podatka od oko dve milijarde dolazi se prostom računicom, kada se uporedi cena koju je dostigao ar zemljišta marine Dorćol na licitaciji. Marina Dorćol nalazi se pored Luke Beograd. Predstavnici Luke, međutim tvrde da to ne može tako da se računa, te da će grad samo zaraditi, kada oni budu ostvarili pravo da grade, jer će tada platiti naknadu za uređenje zemljišta od, kako kažu, 900 miliona evra.

Naknadu plaćaju svi, i oni koji zakupe zemljište i oni koji ga dobiju na poklon, tako da to i nije sporno. Sporno je to što kada se zemljište da na licitaciju, licitira se zakup. Početnu cenu određuje na osnovu tržišnih uslova Poreska uprava. Naknada je fiksna i na nju se ne licitira. Ukoliko se npr. uzme u obzir da je u 120 hiljada evra po aru, za marinu Dorćol, uračunata i naknada i zakup i ukoliko se npr. u obzir uzme to što tvrde predstavnici Luke, da će, kada budu gradili, platiti naknadu oko 900 miliona evra, opet se dolazi do podatka da je grad oštećen čak za milijardu i po evra.

U ovom slučaju, grad je oštećen, pre svega, zbog odluke tadašnje republičke Vlade, Vojislava Koštunice, da država proda akcije u tom preduzeću, ne vodeći računa o tome da je to područje najekskluzivniji deo Beograda i da sasvim sigurno Luka neće ostati u centru grada. Takvom odlukom republičke vlasti 2005. godine, grad je sprečen da zemljište na području Luke da na licitaciju. Najnovijim izmenama Generalnog plana, čije se usvajanje očekuje, to područje pretvoriće se iz industrijske u građevinsku zonu. Izmeštanje Luke će plaćati svi građani, a biznismeni, koji su kupili Luku Beograd, steći će pravo da grade stambeno-poslovni kompleks, na kojoj tačno površini, znaće se tek kada se okonča spor koji Luka vodi sa gradom.

Luka je i danas u sporu sa gradom za oko 200 hektara ovog zemljišta. Niko od nadležnih ne zna, koliko tačno hektara ima na području Luke. Istovremeno i jedni i drugi tvrde da imaju pravo korišćenja nad tim zemljištem. Pravni savetnik Luke bio je, a prema sopstvenom priznanju i danas je, bivši gradski funkcioner, Milan Perović. On je, međutim, danas i predsednik Upravnog odbora Direkcije za građevinsko zemljište. Perović je inače član Demokratske stranke, a pre toga je bio član Nove Srbije, Velimira Ilića. Na funkciju predsednika Upravnog odbora Direkcije, predložio ga je LDP. U ovoj sprezi biznismena sa svim nivoima vlasti, nalaze se i mediji. Primeri su svakodnevni, a u odbranu Miškovića i Beka, kao i Luke Beograd prednjače “Večernje novosti”. Prema podacima koje su objavljivali mediji, a koji nikada nisu demantovani, 2006. Mišković i Beko, kupili su “Večernje novosti”. Godinu dana kasnije, izvršni direktor postao je Miodrag Đorđević, koji je inače 2005. bio na čelu Agencije za privatizaciju. O prodaji državnog paketa akcija Luke Beograd, odlučivala je upravo Agencija za privatizaciju.

Niko, međutim, nema odgovor na pitanje, zbog čega je država odlučila da proda svoje akcije u tom preduzeću, iako su znali da Luka neće ostati u centru grada, već da će biti izmeštena. Ako su sve to znali, zbog čega nisu prvo odlučili da izmene Generalni urbanistički plan, kojim će biti predviđeno izmeštanje Luke Beograd, pa da onda akcije preduzeća prodaju nekome ko stvarno hoće da se bavi lučkom delatnošću, a zemljište koje tako postaje gradsko građevinsko, daju na licitaciju, čime bi se obezbedilo mnogo više novca za budžet.

Samo na nekoliko lokacija koje smo obrađivali u prethodnih šest emisija, čak oko 300 hektara gradskog građevinskog zemljišta u Beogradu, iz različitih razloga, nije išto na licitaciju. Ako se uzme prosek od sedam miliona po hektaru, a često je cena i veća, šteta za budžet je veća za dve milijarde evra. Mnogi su do hektara dolazili kupovinom starih fabrika, štamparija ili preduzeća, a bilo je i slučajeva da su jednostavno gradili na poljoprivrednom zemljištu, pa im je grad naknadno, donošenjem Detaljnog urbanističkog plana, pretvorio poljoprivredno u građevinsko zemljište, odnosno promenio namenu.

2002. godine, zgrada CK plaćena je 10 miliona maraka. Pravo korišćenja imali su samo osam ari. Međutim, kako je otkriveno u “Insajderu”, Petru Matiću je praktično ustupljeno svih pet hektara na tako ekskluzivnoj lokaciji, bez licitacije, odnosno zakupa zemljišta.

Da se primenjivao zakon, početna cena na ovoj lokaciji, bila bi tržišna cena, koju određuje Poreska uprava. Primera radi, ar zemljišta na licitaciji u bloku 58, preko puta Delta-sitija, dostigao je 130.000 evra po aru. U poređenju sa tim, grad je potencijalno i to odlukom nadležnih institucija, izgubio 65 miliona evra.

Predstavnici grada Beograda, su posle emitovanja “Insajdera”, demantovali da su pripadnici gradskih institucija donosili pogrešne odluke. Međutim, pošto je gradonačelnik zatražio analizu od više institucija, gradski pravobranilac, Strahinja Sekulić je pre par dana, utvrdio da u prodaju “Ušća” nije poštovana zakonska procedura. Dragan Đilas je njegovu pravnu analizu dostavio Okružnom tužilaštvu. Zgradu poslovnog centra “Ušće” je 2002. godine prodala savezna Vlada i Direkcija za imovinu. Svoju odgovornost u svemu imali su i katastar Zemun i Novi Beograd, ali i Geodetski zavod. Skupština grada, u dva navrata, jednom kada su većinu činili pripadnici DOS-a i jednom kada su na vlasti bili DS i DSS, promenila je Detaljni plan za ovu lokaciju. Zoran Alimpić, bivši predsednik Skupštine, javno je priznao da je plan za “Ušće”, Skupština izglasala da bi izašla u susret investitoru. U vreme kada je trebalo ovo zemljište dati na licitaciju, direktor Direkcije za građevinsko zemljište, bio je Siniša Nikolić. Siniša Nikolić je od 2006. godine, godinu dana bio u Upravnom odboru kompanije MPC-a. Na osnovu Plana detaljne regulacije, Sekretarijat za urbanizam, na čijem je čelu bio Nenad Komatina, izdao je građevinsku dozvolu, po kojoj je investitoru bilo dozvoljeno da gradi sto hiljada kvadrata više, od onoga što je mogao prvobitno dozvolom. Danas advokatska kancelarija Nenada Komatine, između ostalog, zastupa “Balkans real estate”, firmu koja je nastala spajanjem MPC-a i “Meryll Lynch”.

Zemljište od oko tri hektara na Autokomandi, do kojeg je došao Miroslav Mišković, nije išlo na licitaciju. Do ovog zemljišta, kompanija “Delta”, došla je tako što je na aukciji kupila preduzeće “Autokomanda”, da bi se bavila popravkom motornih vozila. “Delta” je ovo preduzeće platila 17 miliona evra.

Da su nadležne institucije prvo donele odluku da izmeste preduzeće “Autokomanda”, ako je već bilo poznato da delatnost neće biti nastavljena, već da će to postati građevinsko zemljište, grad bi od licitacije zemljišta zaradio mnogo više. Npr. ostali deo zemljišta od oko tri hektara, koje danas pripada Petru Matiću, dostigao je cenu 89.963 evra po aru, a u gradsku kasu je ušlo više od 26 miliona evra. Tako je kroz privatizaciju preduzeće “Autokomanda”, plaćeno praktično devet miliona evra manje, nego da je grad ponudio zemljište u toj zoni na licitaciji.

Preduzeće “Autokomanda”, prodato je u februaru 2005. godine. Direktor Agencije za privatizaciju tada je bio Miodrag Đorđević, a ministar za privatizaciju, Predrag Bubalo iz DSS-a.

Stari mlin, nalazi se na zemljištu površine oko jednog hektara, kod Sajma, a pored mosta Gazela. Ta zgrada i lokacija imaju stare vlasnike, kojima je imovina oduzeta u vreme komunizma, ali im nikada nije vraćena, jer u Srbiji još nije donet Zakon o denacionalizaciji. I pored svega toga, 18 zgrada koje su činile Stari mlin, opština Savski venac je bez licitacije, raznim ugovorima, od '95. do 2007. godine, ustupila Kolingu i to u razmenu za 800 kvadrata stambenog prostora.

Da je lokacija kao neizgrađeno građevinsko zemljište data na licitaciju, grad bi zaradio mnogo više. Naime Stari mlin nalazi se u prvoj zoni, na sličnoj lokaciji kao što je Autokomanda, gde je ar vredeo skoro 90 hiljada evra.

Da je lokacija Stari mlin data na licitaciju, potencijalna vrednost mogla je da bude i devet miliona evra.

Brodogradilište Beograd nalazi se na zemljištu veličine 24 hektara. Izmenom Generalnog plana, čije se usvajanje očekuje, to će postati građevinsko zemljište. Na taj način, Filip Cepter doći će do ekskluzivnog zemljišta iako ga nije zakupio na licitaciji. On je, naime brodogradilište, koje je bilo u stečaju, kupio 2003. godine za 13 miliona evra.

Brodogradilište Beograd, nalazi se neposredno ispod placa u bloku 58, koji je na licitaciji dostigao 130 hiljada evra po aru. Da je zemljište dato na licitaciju, moglo bi da dostigne cenu od 312 miliona evra.

Za stečajnog upravnika 2002. godine postavljen je Zoran Janjušević. U vreme prodaje brodogradilišta, stečajni upravnik bila je Darinka Isailović, koja je prethodno bila asistent Zorana Janjuševića.

Zemljište od oko jednog hektara, u centru Beograda, blizu Vukovog spomenika, na kome se nalazila fabrika “Partizanka”, nije išlo na licitaciju. Do ove lokacije, Petar Matić i njegova firma “City real estate”, došli su kupovinom zgrade fabrike “Inex Partizanka”, 2002. godine. Zgrada od osam hiljada kvadrata prodata je za samo 90 miliona dinara. Na ovoj lokaciji sazidan je luksuzni stambeni objekat “Oaza”. Dozvolu za gradnju potpisao je tadašnji sekretar za urbanizam, Vuk Đurović, a zanimljivo je da su projekat “Oaza” uradili njegov rođeni brat, Ognjen Đurović i bivši gradski arhitekta, a danas odbornik u Skupštini grada, Đorđe Bobić. Bobić je danas poslanik Demokratske stranke u skupštini grada. Inače je, pre nego što je postao gradski arhitekta, bio član više gradskih komisija i odlučivao o pitanjima urbanizma. Istovremeno je bio vlasnik arhitektonskog biroa. Slavija biro je posle 2000. projektovao najveći broj zgrada, koje su domaći biznismeni gradili.

Niko od nadležnih nema odgovor na pitanje, zbog čega država, ukoliko već zna da na nekoj dobroj lokaciji neće ostati fabrika, prodaje tokom privatizacije propalu fabriku, umesto da fabriku izmesti negde na periferiju, proda nekome ko stvarno hoće da pokrene proizvodnju, čime radnici ne bi izgubili posao, a potom zemljište na kojem je bila fabrika, da na licitaciju, čime se dobija mnogo više novca za budžet. Da je zemljište na kojem se danas nalazi stambeni luksuzni kompleks “Oaza” išlo na licitaciju, cena bi potencijalno (...) i ovde dostigla bar 70 hiljada evra. Grad i država su tako izgubili minimum sedam miliona evra. Zemljište veličine jedan hektar, na kojem se nalazi najstarija štamparija BIGZ, preko puta beogradskog Sajma, ustupljeno je takođe bez licitacije. BIGZ je 2007. godine, tokom privatizacije, na aukciji prodato firmi “Beta partners”, iza koje stoji Petar Matić. Cena je bila oko tri i po miliona evra.

Da je država odlučila da prvo izmesti BIGZ, pošto se već zna da štamparija neće ostati na tako atraktivnoj lokaciji, pa da se onda, kao građevinsko zemljište da na licitaciju, grad bi zaradio višestruko. Lokacija na kojoj se nalazi zgrada BIGZ-a, je u prvoj gradskoj zoni, na sličnoj lokaciji kao Autokomanda, gde je ar vredeo skoro 90.000 evra. Tako bi na aukciji jedan hektar zemljišta ovde, potencijalno mogao da bude plaćen i devet miliona evra.

U trenutku prodaje BIGZ-a, 2007. godine, direktor Agencije za privatizaciju, bio je Vladimir Galić, funkcioner DSS-a, a ministar za privatizaciju, bio je Predrag Bubalo, takođe kadar DSS-a.

Zemljište koje nije išlo na licitaciju, a nalazi se u neposrednoj blizini Zrenjaninskog puta, deset kilometara od centra Beograda, ima 26 hektara. Na njemu je izgrađen sportski centar Kovilovo i hotel “Prezdent”. Do ovog poljoprivrednog zemljišta, vlasnik sportskog centra, Milan Šotra, došao je tako što mu je deo lokacije, praktično tokom 90-ih, ustupio direktor državne firme PKB.

Najnovijim Detaljnim urbanističkim planom, koji je nedavno za ovo područje usvojila Skupština grada, predviđeno je da se izgradi sve ono što je tamo već izgrađeno. Na taj način, grad je planski dokument prilagodio zatečenom stanju, pa je samim tim legalizovano, bez naknade, sve što je napravljeno, a istovremeno i poljoprivredna zona pretvorena u građevinsku. Da je za Kovilovo sve rađeno po zakonu, odnosno da je za ovaj prostor prvo donet plan, po kojem je poljoprivredno zemljište, postalo gradsko građevinsko, pa da je onda 26 hektara dato na licitaciju, grad bi zaradio više od deset miliona evra.

Na uglu Ustaničke i bulevara Kralja Aleksandra, nalaze se tri hektara zemljišta, koje nije išlo na licitaciju. Na tom mestu, tokom 90-ih, izgrađeni su nelegalni objekti, od kojih je nastao i tržni centar, stambene zgrade bez dozvole, na istom mestu, izgradila je i “Hidrotehnika”. Skupština grada, međutim, 2004. godine, usvaja izmene Detaljnog regulacionog plana i na taj način, ne samo da legalizuje objekte, već i vlasnici postaju korisnici sada građevinskih parcela, na tako atraktivnoj lokaciji. Da bi se, po svemu sudeći, izašlo u susret vlasnicima objekata, grad je čak odlučio da predviđeno širenje bulevara Revolucije, u tom delu, više nije moguće. Na taj način, napravljena je neprocenjiva šteta za grad Beograd. Zanimljivo je da se u lokalu, u tržnom centru, u bulevaru, nalazila advokatska kancelarija Vesne Ivić, koja je u vreme kada je Skupština grada izglasala izmene Detaljnog plana, bila šef kabineta tadašnjeg gradonačelnika, Nenada Bogdanovića. Vesna Ivić, danas je načelnik Gradske uprave.

Ako bi tržišna vrednost bila slična kao ona na obodu Novog Beograda, gde je za potrebe izgradnje sportskog centra, nepunih četiri hektara, plaćeno 31.000 evra po aru, grad je izmenama Detaljnog urbanističkog plana i ne davanjem ove lokacije na licitaciju, potencijalno izgubio nešto više od devet miliona evra.

Oko jedan hektar zemljišta u centru grada, preko puta Savezne skupštine i predsedništva Srbije, nije išlo na licitaciju. Lokacija je ustupljena firmi “Jiompros”, još 90-ih godina i nije oduzeta iako zemljište nije privedeno nameni. U gradski budžet ušao je samo deo od naknade, ali ne i zakupa zemljišta koji bi za ovu lokaciju verovatno dostigao rekordan iznos. Lokacija je više puta preprodavana, a na njoj sada gradi MPC Petra Matića.

Ova lokacija na uglu bulevara Kralja Aleksandra i Kneza Miloša, ima stare vlasnike, kojima je oduzeta posle II svetskog rata. 2004., kada je ono i dalje bilo neizgrađeno, po zakonu je moglo da se vrati starim vlasnicima. Potencijalna vrednost jednog hektara, na ovoj lokaciji, iznosi bar 13 miliona evra, jer je toliko plaćen hektar na Novom Beogradu, na lokaciji koja je manje atraktivna od ove.

Zemljište na kojem se nalazi Vunarski kombinat, ima 4,3 hektara i u neposrednoj je blizini Dunava i Luke Beograd. Preduzeće je preko svojih firmi kupila Luka Beograd, odnosno Mišković i Beko, na aukciju, u septembru 2009. godine za oko 5, 5 miliona evra.

Da je država odlučila da prvo izmesti Vunarski kombinat i ovo zemljište onda da licitaciju, grad bi imao mnogo veći prihod. Ovo zemljište u blizini Marine Dorćol, gde je zakup plaćen 120.000 evra po aru. Na ovaj način, u budžet Srbije jeste ušlo 5.5, ali je potencijalni gubitak samo na ovoj lokaciji, nešto manji od 25 miliona evra. Sve ove lokacije, a u pitanju je samo nekoliko primera ukupne površine od oko trista hektara, praktično su ustupljene, umesto da je država donosila odluke, šta je strateški važno za grad, koje fabrike i preduzeća treba izmestiti iz grada, pa onda raspisati licitaciju za gradsko zemljište.

Istovremeno zakoni i procedura prilagođeni su biznismenima, na taj način oni rade sve po zakonu. Problem je međutim, u tome, zašto država, Vlada, Skupština donose takve odluke i zakone.

Preko privatizacije i kupovina akcija došli su istovremeno do velikog broja kvadrata i mogućnosti da grade, a da na taj način nisu platili zakup zemljišta, koji je najskuplji resurs države.

Istovremeno, različitim odlukama, što privatizacijom, što dodelom zemljišta, stari vlasnici su ostali bez lokacija i nekretnina, koje su im oduzele komunističke vlasti, posle Drugog svetskog rata. Nadoknadu ove štete, mogli bi da plaćaju svi građani, ukoliko se ubrzo ne donese Zakon o restituciji, koji je zapravo trebalo doneti pre Zakona o privatizaciji.

Poznato je da korupcija postoji, ali je najavljeno donošenje novog zakona, kojim korupcija treba da se spreči, tako što će biti smanjena procedura dobijanja dozvola. I prema sadašnjem Zakonu, rok za dobijanje dozvole je petnaest dana, ali se u praksi to pretvara u bar petnaest meseci.

Predstavnici Sekretarijat i Katastra, javno su za “Insajder” rekli, da se dešava da se dozvola dobije i na osnovu falsifikata – akteri čak i priznali. Objavljeni su i dokazi o tome da je npr. građevinska dozvola izdata 2008. godine na ime čoveka koji je umro 2002. godine. Istovremeno, važne institucije nemaju upotrebnu dozvolu. Obilaznicu oko Beograda, država je izgradila bez odgovarajućih dozvola. Bivši ministar, Velimir Ilić, koji je trebalo da se bori protiv bespravne gradnje, koja je inače krivično delo i sam je gradio kliniku u Kačulicama. Zbog kršenja zakona, izrečena mu je mera nejavnog upozorenja.

U vreme Miloševića, bespravna gradnja imala je podršku države, pa je tako nastalo više zemunskih naselja. Srpska radikalna stranka, koja je tada bila na vlasti u Zemunu, prodavala je građanima poljoprivredno zemljište za izgradnju kuća, pa stanovnici godinama nisu imali ni struju ni kanalizaciju. Danas opremanje tih naselja, plaćaju svi Beograđani.

U tom periodu, postojale su i povlašćene firme, koje su dobijale hektare zemljišta za izgradnju stanova, takođe bez licitacije. Tako je “Stankom”, čije vlasnik Živadin Mihajlović, zvani Žika Muštikla, dobio ekskluzivno pravo da gradi na Čukarici. Ustupljeno mu je stotine parcela. Kasnije je “Stankom” dobio suinvestitore, raskidao ugovore sa njima, a kupci su ostajali i bez novca i bez stanova. Danas se u pritvoru nalazi jedan od suinvestitora “Stankoma”, Aleksandar Lukić, vlasnik “Delta legala”.

U prošloj emisiji, objavljeno je da bivša predsednica Drugog suda, Gordana Mihajlović, danas zastupa “Stankom”. Kao dokaz za to, objavili smo ovlašćenje “Stankoma”, da u slučaju sprečenosti advokata Višnjića, ona zastupa “Stankom”. Gordana Mihajlović poslala je pismo, odnosno demanti emisiji “Insajderu”, kojim navodi da je njeno ime pomenuto u nekorektnom kontekstu i to građevinske mafije.

“Istine radi, tačno je da je moj muž advokat, da je to bio i u vreme kada sam ja postavljana za predsednika suda, da je “Stankom” počeo da zastupa tek posle šest meseci od mog odlaska iz suda, tokom 2006. i 2007. godine, da ga više od godinu dana ne zastupa, da sam ga ja samo menjala u slučaju sprečenosti i da u svemu tome nema sukoba interesa” - navodi u pismu emisiji “Insajder” bivša predsednica drugog suda.

Posle privatizacije u Srbiji, najveći investitori, vlasnici kvadrata, nekretnina, zemljišta i preduzeća u Srbiji, danas su Miroslav Mišković, Petar Matić, Radomir Baja Živanić, Milan Beko, i Milan Janković, poznatiji kao Filip Cepter.

Miroslav Mišković, bio je još '89. godine potpredsednik Izvršnog veća Srbije, zajedno sa Dušanom Mihajlovićem, posle toga počinje da se bavi privatnim biznisom.

Na optužbe bivših radnika državne firme Genex, da je imperiju stvarao zbog bliskih veza sa Miloševićem, tako što se Genex gasio, a “Delta” nastajala. Iz kompanije “Delta” odgovaraju da je to čista glupost. Mišković je zbog bliske veze sa Miloševićem bio i na američkoj listi osoba kojima je zabranjen ulazak u tu zemlju. Posle pomaganja u formiranju poslednje Vlade, skinut je sa liste. Uz sve to, predsednik Tadić, pozvao ga je na večeru, koja je priređena samo za odabrane, u čast dolaska potpredsednika Amerike, Džozefa Bajdena.

Danas je Mišković više hiljada kvadrata i hektara zemljišta. Njegova kompanija zapošljava više od 25 hiljada ljudi. Delta je, međutim, u vlasništvu offshore kompanije na Kipru, pa je tako i sav kapital njegove firme u vlasništvu strane kompanije, iza koje opet stoji on. Kada je npr. Mišković prodao Delta banku, u Srbiji nije plaćen porez na kapitalnu dobit, jer je banka bila u vlasništvu offshore kompanije sa Kipra.

U međuvremenu, Mišković je postao vlasnik najvećeg broja maloprodaje, pa tako i svi dobavljači zavise od njega i njegovih isplata. Sve to dovelo je do toga, da država u dobroj meri zavisi od jednog pojedinca, kojem je prethodno omogućila sve to.

Miroslav Mišković je posle 5. oktobra postao najveći investitor i vlasnik nekretnina, zemljišta i preduzeća u Srbiji.

Ubrzo je njim počeo da se takmiči vlasnik kompanije MPC, Petar Matić, koji je danas pored “Delte”, vlasnik najviše kvadrata i nekretnina u Beogradu. Kakao piše na sajtu njegove kompanije, on je MPC osnovao 1993. godine i tada je imao troje zaposlenih.

Činjenica je da je tokom ratova, sankcija i siromaštva, on razvijao svoju kompaniju. Prema novinskim napisima, koje nikada nije demantovao, obogatio se trgujući cigaretama, alkoholnim pićima, naftom, a sve to zahvaljujući bliskoj vezi sa tadašnjim premijerom, Mirkom Marjanovićem. U vlasništvu Matićeve firme, koja je samo registrovana u Srbiji, a čiji vlasnik je zapravo firma iz Holandije, danas se nalazi više hiljada kvadrata.

Radomir Živanić, zvani Baja Plavi, vlasnik je Verano grupe, koja je generalni distributer Pežo automobila, Robne kuće Beograd, kupio je sa grčkim investicionim fondom Marfin, koji je vlasnik Marfin popular banke. Nastala je spajanjem tri banke, između ostalog i Laiki banke, poznate po tome što je preko nje srpski novac završio na Kipru u vreme režima Slobodana Miloševića. 2000. godine, nalazio se na listi Evropske komisije, kao saradnik režima Slobodana Miloševića, koji je nepoželjan u Evropskoj Uniji.

Firmu Verano osnovao je 1991, sa drugim poznatim biznismenom Milijom Babovićem. Danas kompanija Radomira Živanića u svom sastavu ima oko 25 firmi.

Filip Cepter, poslednjih godina je sa imovinom od četiri milijarde dolara na listama sto najbogatijih ljudi u istočnoj i centralnoj Evropi. 2006. čak se našao na šesnaestom mestu rang liste, koju svake godine sastavlja poljski ekonomski magazin "Vprost". Kako sam tvrdi, zapošljava sto hiljada radnika u 40 zemalja i ima promet od oko milijardu dolara godišnje. Osnivač je i predsednik Zepter internacionala, kompanije sa osam fabrika u Švajcarskoj, Nemačkoj, Poljskoj i Italiji. Cepter je počeo u Austriji, kao prodavac AMC posuđa. Danas živi u Monte Karlu. Filip Cepter uglavnom je kroz privatizacije preduzeća dolazio do atraktivnih nekretnina u Beogradu i Srbiji.

Zanimljivo je da se Cepter nigde ne pojavljuje lično. Čak je u privatizacijama najčešće učestvovao Mirko Rašić, direktor u Cepterovim firmama ili se kao kupac pojavljivala švajcarska firma "Home art and sales services". Danas je vlasnik više desetina firmi, hiljada kvadrata i hektara zemljišta.

Milan Beko je kao član Vlade u vreme Slobodana Miloševića, učestvovao u prodaji Telekoma 1998. kao savetnik investicionih fondova, imao je učešće u privatizaciji srpskih mlekara, a od 2003. do 2005. takođe je bio savetnik investicionog FPP Balkan limitid, koji je 2005. kupio većinski paket deonica Knjaza Miloša.

Njegova luksemburška firma učestvovala je u preuzimanju akcija C marketa 2005. godine, a mediji su spekulisali, da on stoji iza privatizacije beogradskih “Večernjih novosti”, 2006., što Beko nikada nije demantovao. Beko je bio republički ministar za privatizaciju, 1997. potom republički ministar bez portfelja, pa savezni ministar za privredu do 2000. godine. Na izborima 2000. bio je na listi JUL-a.

U Srbiji danas, najveći investitori su domaći biznismeni, koji su svoj prvi milion zaradili u vreme Slobodana Miloševića. Oni su tokom privatizacije ili na aukcijama, kupovali, zaklanjajući se iza raznih svojih offshore kompanija. Tako je u javnosti stvoren pogrešan utisak, da je posle privatizacije, veći deo u vlasništvu stranog kapitala. Iza tog kapitala, međutim stoje biznismeni iz Srbije, čije poreklo kapitala niko od nadležnih institucija nije proveravao.

Sada, kada je privatizacija pri kraju, srpskim biznismenima nedostaje samo jedna stvar, da postanu vlasnici hektara i hektara zemljišta na kojima su kupili luke, izdavačka preduzeća ili fabrike. Po važećim zakonima, vlasnik te zemlje je Republika Srbija, ali novim Zakonom, čije se usvajanje očekuje, lako može da se dogodi, da opet odlukom države, onaj koji ima pravo korišćenja, sada dobije i pravo vlasništva nad zemljištem.

U ovom lancu korupcije i zloupotrebe u kojim biznismeni finansiraju i stranke na vlasti i u opoziciji, danas se nalaze i mediji. I oni su pod kontrolom ili biznismena ili stranaka na vlasti. Zbog toga danas svi ćute i zato ne postoji pritisak javnosti, već je krug zatvoren. U takvom sistemu koji je napravljen, sve se svodi na kolektivnu odgovornost i niko ni zbog čega nije kriv.

Mnoge odluke donete su međutim, u korist pojedinaca, a na štetu građana. Samo nekoliko lokacija i to samo u Beogradu, ukupne površine od oko 300 hektara, raznim odlukama predstavnika vlasti, nije išlo na licitaciju. Sve te lokacije, plaćene su na razne načine, ukupno oko 100.800.000 evra. Da su odluke, koje je donosila država, bile drugačije i da je određivanjem toga, šta je strateški važno za Beograd, postojala je ideja da se prvo donese odluka o izmeštanju fabrika van grada, da se industrijska zona, izmenama plana pretvori u komercijalnu, hektari zemljišta daju na licitaciju, u budžet bi otišlo dvadeset puta više novca.

Prema istraživanju “Insajdera”, a na osnovu zvaničnih podataka, potencijalna vrednost svih tih lokacija, koje su ustupljene, ili do kojih se došlo za samo 100 miliona evra, realno vredi ukupno 2.890.000.000 evra. To znači da je na samo nekoliko primera koje ste videli u šest emisija, budžet potencijalno oštećen za 2.790.000.000 evra. Ukoliko se od tog ukupnog iznosa procentualno odbije naknada za uređenje zemljišta, koju svakako plaćaju svi, pa i oni koji su zemljište praktično dobili na poklon, samo na osnovu zakupa zemljišta, kojeg nije bilo, a čiju početnu cenu za licitiranje određuje Poreska uprava i to na osnovu tržišne vrednosti, šteta za budžet je 1.980.000.000 evra. Šta je sve moglo da se izgradi od tog novca, najbolje govore sledeći podaci:

Most na Adi, za koji mnogi tvrde da je najskuplji most koji se gradi u Srbiji, koštaće 118, 6 miliona evra. Od novca koji je grad izgubio, moglo je da se sagradi 15 takvih mostova. Izgradnja jedne škole košta oko dva miliona evra, pa bi se moglo izgraditi 896 škola. Recimo, rekonstrukcija Kliničko bolničkog centra Zemun, koštala je tri miliona evra, pa bi ovim sredstvima, a koja nisu naplaćena, moglo da se rekonstruiše 597 bolnica i klinika. Ovo su samo neke od posledica službene zloupotreba. Bila je ovo poslednja emisija "Insajder”.