Transkript treće epizode

Sve ove lokacije koje se nalaze u centru Beograd danas vrede nekoliko stotina miliona evra. Većina tih lokacija, iako pripada starim vlasnicima, kojima je imovina oduzeta u vreme komunizma, od '45. do '58. godine, predstavnici vlasti su u vreme Miloševića, ali i u vreme demokratske vlasti, ustupale raznim biznismenima.

Srbija je jedina zemlja u Evropi koja nije donela zakon o denacionalizaciji, iako je to jedan od glavnih za ulazak u Evropsku uniju. U međuvremenu, predstavnici opštinskih, gradskih i državnih vlasti iskoristili su sve to da raznim odlukama sve ove lokacije praktično poklone pojedincima. Zbog toga će građani ove zemlje, kada bude donet zakon, morati da plaćaju odštetu starim vlasnicima, ali po tržišnim cenama, u milionskim iznosima i to zbog postupaka predstavnika države.

Ono što je u vreme komunizma oduzeto starim vlasnicima i što je zakonom iz '58. godine pretvoreno u društvenu svojinu, odnosno svačiju i ničiju, tokom vladavine Slobodana Miloševića je, umesto da bude vraćeno, pretvoreno u državnu imovinu. Takav zakon doneo je 1995. godine tadašnji ministar za građevinu Branislav Ivković.

Branislav Ivković, ministar građevine 1994-1998: Na žalost, Ustav Republike Srbije nije poznavao privatnu svojinu i zakonodavac, odnosno Ministarstvo građevine, koje je radilo predlog Zakona, je moglo da predvidi samo da gradsko građevinsko zemljište bude u državnoj ili društvenoj svojini. Ja sam faktički, predlogom Zakona o gradskom građevinskom zemljištu, kad smo rekli da svo zatečeno zemljište je državno, a ne i društveno i državno, i tako smo ga spasili, inače bi bilo očerupano, kao što je privreda...

B92: Od čega ste ga spasili kad je to...

Branislav Ivković: Spasili smo ga od pljačke. Kao što je opljačkana privreda.

B92: Pa čekajte, ali to jeste opljačkano?

Branislav Ivković: Ne.

B92: Kako nije, ako su pojedini biznismeni došli do toga?

Branislav Ivković: Sad može... Država ima resurs da vrati, ako hoće.

B92: Ali kako da vrati sada kada je već neko tu izgradio?

Branislav Ivković: Kako je privreda opljačkana u procesu privatizacije, ja Vam tvrdim da bi pet puta pre bilo opljačkano gradsko građevinsko zemljište da nije državno.

B92: Ali Vašom odlukom da ne vratite starim vlasnicima, nego da to postane državno zemljište, na kraju će doći do toga da će opet građani ove zemlje, kada se donese Zakon o denacionalizaciji, plaćati po tržišnim cenama starim vlasnicima odštetu.

Branislav Ivković: Da se dogovorimo - da je gradsko građevinsko zemljište bilo društveno, onda bi bilo opljačkano isto kao što je rasprodata privreda Srbije nakon 2000. godine.

B92: A što niste vratili to?

Branislav Ivković: Što nije danas vraćeno? Zašto još nije donet nijedan zakon o eksproprijaciji?

B92: Dobro, ja Vas pitam.

Branislav Ivković: Pa ja Vas pitam zašto? Zašto nije ova vlast, koja se busa da je demokratska, zašto nije donela zakon o eksproprijaciji?

Zakon o povraćaju imovine, kao i u svim drugim državama, omogućio je da se ispravi nepravda i da se starim vlasnicima, odnosno njihovim naslednicima, vrati ono što im je komunistička vlast otela. Iako su predstavnici DOS-a pre 5. oktobra obećavali da će, kada dođu na vlast, doneti prvo Zakon o denacionalizaciji, odnosno povraćaju imovine, i da će na taj način ispraviti nepravdu, to se nije dogodilo ni do danas. U međuvremenu 2002. godine donet je Zakon o privatizaciji, bez obzira na to što se u suštini ne zna šta se prodaje jer je dosta toga u starom vlasništvu.

Mladen Komadinić, naslednik bivših vlasnika RK “Beograd” u Knez Mihailovoj 5: Očekivali smo pravičnu restituciju i očekivali smo da sva nepravda koja je trajala pedeset godina ipak bude ispravljena posle 5. oktobarskih promena.

Jedan od primera šta se dogodilo sa tuđom imovinom jeste ona koja je oduzeta u vreme komunizma porodici Bogdana Veljkovića, koji su u to vreme bili deo elite nekadašnjeg Beograda. U vreme komunizma, '45. godine, proglašeni su u ime naroda neprijateljima i oduzeta im je imovina. Porodici Veljković pripadao je stari mlin, fabrika BIP, ali i lokacije u Rajićevoj ulici u centru Beograda.

Bogdan Veljković je američki državljanin, međunarodni bankar, 48 godina je živeo u Americi i Francuskoj, radio je u mnogim međunarodnim bankama, ali 2001. se vratio u Beograd, gde do danas pokušava da dođe do imovine koja je oduzeta njegovoj porodici.

Bogdan Veljković, predsednik Udruženja za povraćaj imovine, naslednik starih vlasnika: Evo šta je izašlo u to vreme. Ja sam bio u Švajcarskoj i ja sam zaista verovao da posle svih tih groznih godina, da će biti neke promene. Ja sam mislio da ćemo da uđemo u klub civilizovanih zemalja.

U sledećoj emisiji videćete kako se privatizacija u Srbija pretvorila u kupoprodaju nekretnina, a ne u oporavak privrede, kako su to pokušali da predstave predstavnici države. Međutim, jedan od najvećih problema je taj što je posle promena donet Zakon o privatizaciji, a da prethodno nije rešeno pitanje starih vlasnika.

Odnosno država je dovela do toga da se ne zna čija se imovina prodaje, što u budućnosti znači da će građani ove zemlje morati da plaćaju odštetu starim vlasnicima, jer država o tome nije vodila računa kada je trebalo.

Ministar privrede i privatizacije u prvoj vladi posle 5. oktobra i tvorac Zakona o privatizaciji bio je Aleksandar Vlahović

Aleksandar Vlahović, ministar za privatizaciju 2001-2004: Jednostavno nismo mogli da čekamo donošenje Zakona o denacionalizaciji da bismo krenuli sa veoma važnim procesom restrukturiranja srpske privrede, odnosno sa Zakonom o privatizaciji. Ja nisam bio srećan što se Zakon o privatizaciji obavlja u jednoj atmosferi stalnih pritisaka koji dolaze od bivših vlasnika. Ja njih potpuno razumem. Na kraju krajeva, sećate se da je u kampanji za izbore krajem 2003. godine jedan od ključnih izbornih aduta posle toga vladajuće koalicije bio upravo “Donećemo Zakon o denacionalizaciji”.

B92: Bio je i vaš pre 2000.

Aleksandar Vlahović: Tačno, pri čemu ja ne mogu da govorim o tom vremenu jer nisam učestvovao u političkom životu, međutim, 2004. pa na dalje i oni koji su kao ključni adut za izbornu pobedu koristili upravo tu priču oko brzog donošenja Zakona o denacionalizaciji nisu doneli Zakon o denacionalizaciji.

Međutim, od 2004. godine počinje putem privatizacije prodaja i fabrika i firmi koje imaju stare vlasnike. Tadašnji ministar bio je Predrag Bubalo, koji je odbio razgovor za “Insajder”.

Na mestu današnje fabrike BIP, kod Mostarske petlje, nekad se nalazila pivara “Đorđe Vajfert”, čiji je vlasnik 1922. godine bila porodica Veljković. Ova pivara, koja je bila najveća na Balkanu, nacionalizovana je 1946. Pivara “Đorđe Vajfert” imala je šest hektara svoje zemlje i neke procene govore da vredi čak 70 miliona evra.

Bogdan Veljković, predsednik Udruženja za povraćaj imovine, naslednik starih vlasnika: Nemojte da zaboravite da je privatizacija počela sa Miloševićem. Radnici su trebali da imaju 70 odsto, ima puno generala kao akcionara u BIP-u, BIP je godinama za vreme Miloševića davao Vojsci besplatno pivo, policija je dobijala besplatno pivo isto. Dakle, potpuno onako mismanagement, naravno sve se urušilo i tu je onda, tu se vidi npr. Karić, preko Kulske banke, postaje akcionar u BIP-u, isto svi ti tajkuni uzimaju pozicije i onda ja gledam to i onda ja konstatujem da je ta opštenarodna imovina, od koje svi su trebali da profitiraju, a moj otac proglašen kao narodni neprijatelj zato što je bio stari vlasnik, odjedanput pojavljuju se ti novi vlasnici, koji imaju nameru da postanu nove gazde.

Iako je Bogdan Veljković kao naslednik starih vlasnika potraživao svoju imovinu, koja bi mu, da je donet Zakon o denacionalizaciji, i bila vraćena, većinski paket akcija koje je imala država prodat je za 21 milion evra 2007. godine maloj litvanskoj firmi, koja se bavi proizvodnjom vina i alkoholnih pića. U sastavu Beogradske industrije piva nalazio se i pogon “Skadarlija”, koji je nekada pripadao porodici Bajloni, i fabrika u Čačku, koja je pred Drugi svetski rat radila kao pivara “Kren i Stanković”.

Pogon “Skadarlija”, u jednoj od najatraktivnijih beogradskih ulica, napravio je 1880. godine Ignjat Bajloni, čiji su naslednici bezuspešno potraživali svoju imovinu jer je ona 2006. prodata italijanskoj firmi “Star imobiliare” za 10,6 miliona evra. Prodato je ukupno oko sedam hiljada kvadrata, među kojima su bile tri pivnice i tržni centar.

Ovakvim privatizacijama državni budžet je oštećen za više miliona evra zato što su prodajom društvene imovine prodate i nekretnine koje su po Zakonu mogle biti izuzete od prodaje. Naime, prema Zakonu o sredstvima u svojini Republike Srbije, koji je donet '95. godine, sve ono što preduzeća nisu sama izgradila postalo je državno vlasništvo. Tako su zgrade koje su bogati industrijalci i trgovci gradili pre Drugog svetskog rata postale imovina Srbije.

Mile Antić, koordinator Mreže za restauraciju: U čemu je poenta? Zakon o sredstvima o svojini Republike Srbije i dan danas je na snazi. To što se taj zakon ne primenjuje, to je krivica državnih organa koji ga ne primenjuju. Međutim, po tom zakonu, ono što je nacionalizovano, nepokretnosti koje su nacionalizovane, su u svojini Republike Srbije i nisu predmet privatizacije.

Međutim, šta se desilo u privatizaciji pokazuje i primer Robnih kuća Beograd. Tada su dve nacionalizovane zgrade prodate zajedno sa Robnim kućama, iako je država imala sve podatke o tome da dve zgrade u Knez Mihailovoj, jedna od četiri hiljade kvadrata i druga od sedam hiljada kvadrata, imaju stare vlasnike, odnosno da je to imovina koja će zakonom morati da se vrati starim vlasnicima.

Međutim i te zgrade su 2007. godine postale vlasništvo Verano grupe Radomira Živanića. Živanić je sa grčkom Marfin investment grupom, sa 360 miliona evra, kupio Robne kuće Beograd, koje su prethodnih nekoliko godina bile u stečaju. Na tenderu su kupljena 33 objekta, ukupne kvadrature preko 240 hiljada kvadratnih metara na najatraktivnijim lokacijama većih gradova u Srbiji.

Verica Barać, predsednica Saveta za borbu protiv korupcije: Hajdemo da dođemo do nekog proseka koliko je bio kvadrat poslovnog prostora Robnih kuća Beograd, koje je kupio Baja Plavi, u koju je ušla i nacionalizovana imovina. Znači, koji je to, da kažemo, prosečni iznos za jedan metar kvadratni? Pa onda moramo da pitamo koliko ćemo mi kao građani sutra morati da platimo po metru kvadratnom tu nacionalizovanu imovinu pre nego što uđemo u Evropu. Naravno, to je sad raznim mehanizmima stečaja, naduvavanja dugova, svih ovih mehanizama koji su dobro uhodani ovde, prodato ispod svake cene, onako u globalu. Kada budu građani to plaćali, kao poreski obveznici, to će biti realne, tržišne vrednosti.

Prodaju Robnih kuća Beograd i dalje preko sudova pokušava da ospori jedan od naslednika starih vlasnika, Mladen Komadinić.

Mladen Komadinić, naslednik bivših vlasnika RK “Beograd” u Knez Mihailovoj 5: Nekoliko generacija je stvaralo kapital naše porodice, preko pedeset godina je radnja bila na tom istom mestu.

Robne kuće, iako su sve vreme od kada je imovina nacionalizovana, bile samo korisnici objekata u kojima se nalaze, uz pomoć nadležnih institucija su se 2001. godine uknjižile kao vlasnici, iako nije postojao nikakav osnov za to.

Mladen Komadinić: Uvidom u zemljišne knjige u proteklom periodu jasno se videlo da je imovina, ta u Knez Mihailovoj broj 5, državna imovina, a da su Robne kuće bile korisnici sve do 2001. godine, kada predaju zahtev za uknjižbu prava svojine na osnovu toga što su promenili svoju firmu, praktično su se reorganizovali iz deoničkog društva u akcionarsko društvo. To bi bilo kao kad vi sad koristite neki stan, promenite prezime i osnov za upis prava svojine na vaše ime bude vaše novo prezime. Mislim, to je nešto strašno.

Mladen Komadinić pokrenuo je više postupaka i pokušao da na vreme upozori Agenciju za privatizaciju da prodaje imovinu koja ima stare vlasnike i da je to pre svega državna imovina, koja ne sme biti prodata sa preduzećem. U ovakvim slučajevima Republičko pravobranilaštvo i Direkcija za imovinu dužni su da pokrenu postupke kako bi zaštitili svojinu Srbije.

Mladen Komadinić: Direkcija i pravobranilaštvo, nakon naše dokumentacije i našeg pritiska, praktično, sa više dopisa, oni su počeli da reaguju i konstatuju da ima imovine Republike Srbije i da treba da se utvrdi koliki je deo. Međutim, odjednom se svi povlače. Da li je usledio pritisak od nekoga ili šta, ja to ne znam, ali odjednom Tomić, Milan Tomić, direktor Direkcije za imovinu, šalje jedno pismo, gde kaže: “Mi povlačimo naše navode iz prethodnih pisama i saglasni smo da može da se izvrši prodaja stečajnog dužnika - Robne kuće Boegrad”.

“Insajder” je došao i do dopisa koji je potpisao zamenik Republičkog javnog pravobranioca Saša Jurić, u kojem se navodi da Pravobranilaštvo neće preduzimati mere koje bi inače po Zakonu trebalo da preduzme.

Mladen Komadinić: Agencija priča da je to fantastična privatizacija. To nije privatizacija, to je prodaja imovine stečajnog dužnika da bi se namirili poverioci. U tom celom, u tom periodu, Agencija promoviše tu prodaju kao privatizaciju i kao privatizacioni prihod, što uopšte nije tačno, to možete da vidite iz njihove komunikacije, između Pravobranilaštva i Agencije za privatizaciju, gde se navode neki interesi stranih investitora.

Strani investitor u ovom slučaju je u stvari biznismen iz Srbije - Radomir Živanić, vlasnik Verana.

Radomir Živanić, zvani Baja Plavi, vlasnik je Verano grupe, koja je generalni distributer automobila Pežoa. Robne kuće Beograd kupio je sa grčkim investicionim fondom “Marfin”, koji je vlasnik banke Marfin popular, nastale spajanjem tri banke, između ostalog i Laiki banke, poznate po tome što je preko nje srpski novac završio na Kipru u vreme režima Slobodana Miloševića.

Živanić je odbio razgovor za “Insajder”. Kao i većina biznismena, ni on se ne pojavljuje često u javnosti, ne daje intervjue, pa nikada nije objasnio poreklo tog novca. 2000. godine, nalazio se na listi Evropske komisije kao saradnik režima Slobodana Miloševića, koji je bio nepoželjan u Evropskoj uniji.

Firmu Verano osnovao je 1991. godine s drugim poznatim biznismenom, Milijom Babovićem.

Danas kompanije Radomira Živanića, imaju u svom sastavu oko 25 firmi, među kojima su “Žitko" i “Hleb”, koje posluju u prehrambenoj industriji, a koje je kupio u privatizaciji. Veći deo poslovanja Verana ipak su investicije u nekretnine. On je treći po veličini, investitor u Beogradu, odmah posle Miškovića i Matića, osim Robnih kuća, vlasnik je Zira centra u staroj beogradskoj četvrti, na uglu Cvijićeve i Ruzveltove ulice. Centar se prostire na 45.500 kvadratnih metara. U novobeogradskom bloku 23, preko puta Beogradske arene, od februara 2008. kompanija Radomira Živanića gradi objekat od oko 53 hiljade kvadrata, formiran od četiri kule. Na Trošarini, na Voždovcu gradi tržni centar ukupne površine oko 71 hiljade kvadrata.

Kupovinom Robnih kuća, Živanić je raznim odlukama nadležnih institucija, u stvari došao do 240 hiljada kvadratnih metara, tako je prodajom cele imovine u paketu, država, zgrade u centru Beograda, od kojih dve imaju naslednike starih vlasnika, koji tu imovinu potražuju, prodala po višestruko nižoj ceni od tržišne. Prema proceni veštaka, samo zgrada u Knez Mihailovoj 5 vredi najmanje 60 miliona evra. Zanimljivo je da je Živanić plaćao u proseku 1500 evra po kvadratu, dok je u isto vreme, održana npr. licitacija za lokal u Knez Mihailovoj, koji je dostigao cenu od 32 hiljade evra po kvadratnom metru.

Mladen Komadinić, naslednik bivših vlasnika RK “Beograd”, u Knez Mihailovoj 5: Šteta je ogromna, ako jedan takav objekat u srcu Srbije predstavlja epicentar Beograda, nultu tačku, Grinič Beograda i ako takav objekat može da se uknjiži, kriminalnom radnjom, na jedno preduzeće, koje je u bankrotu i sada ga to preduzeće prodaje kao svoju imovinu, šta će da bude sa imovinom drugih građana?

Dok se na republičkom nivou, godinama ne donosi Zakon o povraćaju imovine, već se u privatizaciji prodaju i preduzeća koja imaju stare vlasnike, paralelno sa tim, na gradskom nivou, opštinske vlasti donose niz spornih odluka kojima prvo legalizuju ono što je rađeno u vreme Miloševića, a uz to ustupaju i ekskluzivne lokacije, koje imaju stare vlasnike. Takvih primera je na stotine, ali mehanizam je isti, kao i na primeru lokacije Stari mlin.

Lokacija Stari mlin, u bulevaru vojvode Mišića 15, u blizini Sajma, jedna je od najatraktivnijih lokacija u Beogradu. Na tom mestu nalazio se najstariji mlin u Evropi, veličine 6 hiljada i 800 kvadratnih metara. Parni mlin sagrađen je 1902. godine, a kasnije je proglašen za spomenik kulture. Mlin je bio u vlasništvu Vračarske zadruge, čiji su većinski vlasnici bili porodica Bogdana Veljkovića. U vreme komunizma, '45. godine, ta imovina je oduzeta porodici Veljković i postala je društvena svojina. Međutim, 1995. novim zakonom, ne vraća se starim vlasnicima, nego postaje državna imovina, što je sve do danas, ostavilo prostor za razne transakcije, zloupotrebe i malverzacije.

Branislav Ivković, ministar građevine 1994 – 1998: I ako neko želi, a moraće se raditi Zakon o denacionalizaciji, on ima šta da vrati.

B92: Šta da vrati?

Branislav Ivković: Ima šta da vrati, to zemljište država, molim Vas, zašto se ne usvaja Zakon?

B92: Vi ste poklonili to biznismenima.

Branislav Ivković: Ne, nikome.

B92: Jeste. Najbolje lokacije.

Branislav Ivković: Ako je neko poklanjao zemljište biznismenima, to su sve vlade i vlasti nakon 2000. godine.

B92: Nije tačno, sve u vreme....

Branislav Ivković: Najmanje Zoranova Vlada, a ove sve vlade posle njega, iz sve snage.

B92: Ali čekajte, tokom 90-ih, je ustupljena Rajićeva, lokacija “Tri lista duvana”, Terazijska terasa, Stari mlin?

Branislav Ivković: To izvolite pitajte lokalne samouprave, Vi stalno brkate...

B92: Ali to je sve po vašem Zakonu?

Branislav Ivković: Ne, Zakon o građevinskom zemljištu je dao koordinatni sistem u okviru koga se može ponašati. Stvar lokalnih samouprava je bila da koriste... znači, narod je i birao lokalne samouprave, birao je i socijaliste, ali birao je i SPO, birao je i DS, sve te vlasti koje su bile od 90-te do 2000. godine, u okviru zakona su imale pravo....

B92: Koji ste Vi doneli.

Branislav Ivković: U okviru Zakona, koji sam ja doneo, imale su pravo raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem, a kako su one odlučivale da raspolažu, pitajte njih.

Na primeru Starog mlina, koji ima stare vlasnike, kojima to nikada nije vraćeno, najbolje se vidi mehanizam i odgovornost lokalne vlasti, koja je raznim, spornim odlukama, dovela do toga da se na štetu budžeta građana i starih vlasnika, omogući dobit nekom biznismenu. Opština Savski venac, na čijem se području nalazi lokacija Stari mlin, donela je više spornih odluka od '95. do 2007. godine. Sve je počelo još '94. godine, kada je deo Starog mlina, pod nejasnim okolnostima, izgoreo u požaru. Po zakonu opština, grad i država, može da ustupi ili da na licitaciju samo neizgrađeno zemljište. Međutim, zanimljivo je da su se na dobrim lokacijama, na kojima su se nalazile zgrade “Žito-mlin”, “Tri lista duvana”, fabrika IKL, dogodili požari. Zgrade su izgorele, onda je prazna parcela, od strane države ustupljena raznim biznismenima – investitorima. Do danas nije otkriven uzrok nijednog požara, posle kojih su mnogi došli do, u stvari, ekskluzivnih lokacija.

Bogdan Veljković, predsednik Udruženja za povraćaj imovine, naslednik starih vlasnika: To je bila tipična priča, kada imate neki interesantan objekat, ako je pod zaštitom, vi ga zapalite. Znate, to nije... to se desilo sa “Tri lista duvana”, pre osam meseci, to se desilo sa hotel “Putnikom” u Novom Sadu. Dakle, to je tipičan modus operandi, kada hoćete da napravite tabula raza, vi popalite to i onda možete da gradite na tome.

Odmah posle požara dela Starog mlina, koji ima ukupno osamnaest zgrada, '95. godine, opština Savski venac, gde su na vlasti tada Srpski pokret obnove i SPS, odlučuje da lokaciju na kojoj se nalazilo 6800 kvadrata, razmeni sa firmom “Koling”, za 800 kvadrata stambenog prostora i to na periferiji Beograda. Takav ugovor '95. godine potpisali su predsednik Izvršnog odbora opštine Savski venac, Branislav Ćirić i direktor “Kolinga”, Milan Zukanović.

Lazo Leković, direktor pravne službe Koling-a: Mi smo učestvovali u tom javnom konkursu i objekat, kao najbolji ponuđač i kupili, u postupku javne prodaje. Tada je ponuđeno sa naše strane, opštini 800 kvadrata stambenog prostora. Objekat je bio procenjen, od strane Zavoda za veštačenje na 800 hiljada maraka tada, ali ta naknada je. koju smo mi u stvari isplatili opštini, znatno veća. Ona se po tadašnjim cenama nekretnina, u Beogradu, negde orijentaciono, vrednost tih stanova je milion i 300 hiljada maraka tada.

B92: Hoćete da kažete da ste vi na ovom poslu, preplatili Stari mlin.

Lazo Leković: Ne, ne kažem da smo ga preplatili, nego kažem da je naknada koju je kompanija Koling tada isplatila opštini, za nekih možda, 30 ili 40 posto veća nego što je bila procena vrednosti tog objekta. Inače je objekat bio potpuno ruševan i bila mu je neophodna sanacija. Mi smo ga kupili za potrebe magacina, jer smo tada imali nekoliko gradilišta aktivnih, u neposrednoj blizini.

U Ugovoru se, međutim, navodilo da svi stanovi treba da budu predati opštini do kraja 1996. iako je samo po sebi sporno, to što opština uopšte ustupa vlasniku Kolinga tako ekskluzivnu lokaciju, na kojoj se danas gradi 22 hiljade kvadrata, za samo 800 kvadrata na periferiji. Koling, prve kvadrate predaje opštini tek šest godina kasnije i to samo 221,7 kvadrata.

Lazo Leković, direktor pravne službe Koling-a: Te smo kvadrate, mi smo ugovore, ugovore za kvadrate, kako Vi kažete, koje treba da predamo opštini, zaključili odmah, međutim, znate okolnosti koje su sledile, sankcije, rat i sve ostalo što se dešavalo, firme koje su gradile stanove, koje smo mi trebali da predamo opštini, su kasnile sa izgradnjom. Na kraju smo, posle svih mogućih peripetija, onu razliku za kvadrate koje im nismo mogli da predamo, isplatili naknadu, po tržišnoj ceni.

Od 1995. pa do 2006. godine, opština Savski venac, potpisala je čak šest aneksa Ugovora sa Kolingom. Ni jedna vlast, međutim, nije raskinula Ugovor sa vlasnikom Kolinga, iako su imali sve razloge za to, jer Koling u predviđenom roku, nije predao stanove opštini.

B92: Neobična je koincidencija, pričali smo o Starom mlinu, da je potpredsednik vaše kompanije, gospodin Rajko Milićević, bio pravobranilac opštine Savski venac tokom 90-ih godina?

Lazo Leković, direktor pravne službe Koling-a: Ne znam zašto mislite da je to neobična koincidencija, gospodina možete pozvati, pa ga pitati, ne bih sada da ja govorim o njemu, ali gospodin Milićević je uvažen pravnik, on je, pre nego što radio u opštini Savski venac, bio i advokat, pa eto ne kažete kako je neobična koincidencija da je bio advokat, a sada radi kao potpredsednik naše kompanije. Znači nema tu nikakve koincidencije, osim toga gospodin, ne gospodin Milićević, nego bilo koji javni pravobranilac, nema, nije organ koji donosi odluke, znate.

B92: Ne, on je, po prirodi posla, trebao da vodi računa o tome da je ovaj Ugovor štetan, odnosno da vi tih godina, dok je on na tom mestu....

Lazo Leković: Ko kaže da je taj Ugovor štetan, taj Ugovor je bio jako koristan za opštinu.

B92: Ne, vi niste davali kvadrate uopšte, na početku.

Lazo Leković: Ali ja sam Vam odgovorio zašto nismo davali kvadrate, mi jesmo davali kvadrate, ali opština je tražila kvadrate koje grade druga preduzeća. Mi ne možemo da utičemo na to kada će neko preduzeće izgraditi kvadrate.

Opština nije imala potpisan ugovor za stanove sa nekim drugim preduzećem, nego sa Kolingom, ali nadležni iz opštine Savski venac, pravdaju se time da nisu raskinuli Ugovor, jer je u teretnom listu upisana hipoteka u korist Mirka Vučurovića, vlasnika firme Nevada, pa bi raskidom Ugovora, opština bila na gubitku, jer bi morala da isplati hipoteku.

“Insajder” je, međutim, došao i do Brisovne dozvole, odnosno saglasnosti Mirka Vučurovića, iz 2004., kada je dozvolio brisanje založnog prava uknjiženog na Starom mlinu. To znači, da je 2004. godine, zbog nepoštovanja ugovornih obaveza, novo rukovodstvo opštine Savski venac, imalo sve razloge da raskine Ugovor sa Kolingom i da vrati gradu tako ekskluzivnu lokaciju. Međutim, kada je 2004. na vlasti, u opštini bila Demokratska stranka, najnoviji aneks Ugovora sa Kolingom, potpisuje Tomislav Đorđević, koji je i danas predsednik opštine Savski venac.

Bogdan Veljković se vraća u Srbiju posle demokratskih promena, podnosi krivične prijave protiv svih nadležnih i traži da se Kolingu, koji je prekršio Ugovor sa opštinom i nije predao sve stanove, oduzme zemljište.

Bogdan Veljković, predsednik Udruženja za povraćaj imovine, naslednik starih vlasnika: Stari mlin, kad sam ja počeo da talasam, oni su se uplašili i tu je Koling odmah rešio da nađe nekog drugog kupca, Prigan holding iz Kipra. Preko Amerikanaca i preko Evropskog parlamenta, napravim frku, tražeći informacije preko kiparske ambasade o toj firmi i odjedanput čujem da treći kupac, upravo drugi kupac se pojavljuje neka firma Soravia iz Beča, koja kupuje to za pet miliona tri stotine hiljada evra. Dakle, ja Vas pitam, ko tu gubi – metimo sa strane moje interese.

Lazo Leković, direktor pravne službe Koling-a: Stari mlin je prodat u jednom trenutku. Naše preduzeće je pokušalo, mi smo, kada je došlo do promene urbanističkog plana i kada je tu bila moguća izgradnja, pristupili izradi projektno-tehničke dokumentacije, napravili smo jedan lep projekat. Ta lokacija je inače, pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika i tu ovako dosta oštri zaštitarski uslovi. Uradili smo jedan projekat za neke izuzetno zanimljive i lepe objekte i potražili smo partnera koji bi mogao sa nama da pristupi tom poslu, zato što je jako veliki....jako velika investicija u pitanju. U jednom trenutku je ino-partner izrazio interesovanje da objekat kupi, odnosno da ga preuzme u celosti i mi smo doneli odluku da objekat prodamo. Kolika je kupoprodajna cena? Pa nije poslovna tajna, što se naše kompanije tiče, ona je iskazana kroz naše poslovne knjige, ali znate to je ipak dvostrani ugovor, ja nemam ovlašćenje našeg kupca, da kažem za koju ga je cenu kupio.

Nije poznato za koliku cenu je na kraju, vlasnik Kolinga prodao lokaciju Stari mlin austrijskoj firmi Soravia. U odgovoru emisiji “Insajder”, austrijska firma navodi da je u pitanju poslovna tajna. Iako je Stari mlin pod zaštitom spomenika kulture i ima stare vlasnike, odnosno njihove naslednike, koji postoje i danas, planska komisija Skupštine grada, prihvatila je 17. maja 2007. godine, urbanistički projekat Starog mlina. Danas je ta lokacija u vlasništvu austrijske firme Soravia real estate development, oni na svom sajtu navode da, grade 25 hiljada kvadrata i da će posao biti gotov do 2010. Činjenica je, međutim, da je ovo samo jedan od primera, kako neko, opet sve po zakonu, ali zahvaljujući državi, dođe do lokacije koja inače ima stare vlasnike, a onda tu lokaciju proda. U ovom slučaju, opština Savski venac, izašla je u susret vlasniku Kolinga, tako što mu je ustupila ekskluzivnu lokaciju od skoro 80 ari, sa osamnaest zgrada, u zamenu za stanove od ukupno 790 kvadrata stambenog prostora, koji je opština dobila teko posle deset godina.

Svi koji su odgovorni za ovakvu štetu, koja je napravljena gradskom budžetu, odnosno građanima i starim vlasnicima, odbili su razgovor za “Insajder”. Tomislav Đorđević, kadar Demokratske stranke, koji se nalazi na mestu predsednika opštine Savski venac, prvo je pristao, pa potom odbio razgovor za “Insajder”.

Koling je bio projektant i glavni izvođač na nekoliko velikih projekata: stambeno naselje “Cvećara”, površine 12 hiljada kvadrata, na adaptaciji i rekonstrukciji zgrade Vlade Republike Srbije, posle bombardovanja, na izgradnji benzinske pumpe “Dejton”, na izgradnji stambenog naselja “Panorama Dedinje”, Lisičiji potok, Beograd, kompleks rezidencija “Mačkov kamen”, ekskluzivno naselje sa 22 objekta visokog standarda tipa vila, rezidencija na zemljištu površine 34 hiljade kvadrata, ukupne izgrađene površine oko 25 hiljada kvadrata i 30 rezidencijalnih vila na Dedinju u Užičkoj, Tolstojevoj, Lackovićevoj u Avgusta Cesarca, bulevaru Kralja Aleksandra, ukupne površine preko 30 hiljada kvadrata.

U međuvremenu, vlasnik Kolinga, srušio je zgradu Koling i na toj parceli, na Dedinju, gradi stambeni blok od 22 hiljada kvadrata. Formalno, to će graditi kompanija Zeland, čiji je osnivač Koling ad iz Beograda. Inače vlasnik Kolinga je do placa na Dedinju od 85 ari, tokom vladavine Slobodana Miloševića, došao tako što je napravio ugovor sa vojskom, o razmeni nepokretnosti.

Lazo Leković, direktor pravne službe Koling-a: Vojska Jugoslavije tada je odlučila da taj objekat proda, jer imala pre svega, potrebe za stambenim objektima, za oficire vojske Jugoslavije. Mi smo učestvovali u toj javnoj prodaji i kao najbolji ponuđač, kupili taj objekat. Mi smo pobedili kao najbolji ponuđač i tada smo vojsci u naknadu dali, okvirno, oko hiljadu kvadrata stambenog prostora, u naknadu za taj objekat.

B92: Dobili ste 85 ari na Dedinju, a dali ste, okvirno, hiljadu kvadrata u Mladenovcu?

Lazo Leković: Ne samo u Mladenovcu, nego na teritoriji Beograda. Na teritoriji Beograda, bilo je više, bilo je na više lokacija, ja imam ugovor, pa možemo posle da ga pogledamo.

U Ugovoru, koji je '93. godine potpisan između general-majora Mirka Marinkovića i vlasnika Kolinga, Milana Zukanovića, precizira se da dve zgrade, šume i parcele, u ukupnoj površni većoj od 100 ari, na Dedinju, iz vojne imovine pređu u vlasništvo privatne firme Koling, u zamenu za stanove, ukupne površine 958 kvadrata u Mladenovcu. Lokacija na Dedinju, koju je u razmeni sa vojskom dobio Koling, danas vredi nekoliko desetina miliona evra. Tu se gradi stameni kompleks, čija će cena po kvadratu biti nekoliko hiljada evra.

Po pravilu, najbolju lokaciju u Beogradu, koje su nekada bile u vlasništvu privatnih lica, početkom 90-tih poklanjane su firmama bliskih partiji Slobodana Miloševića. Kada su lokalnu vlast, sredinom 90-ih, počeli da preuzimaju partije koje su u republičkom Parlamentu bile opozicija, nisu ništa učinili, da rasipanje državne svojine zaustave, nego su raznim ugovorima, aneksima i odlukama, štetnim za opštinu, grad, državu, luksuzne lokacije poklonili raznim, u to vreme povlašćenim biznismenima.

Bogdan Veljković, predsednik Udruženja za povraćaj imovine, naslednik starih vlasnika: Mene je zaista užasava da, kad prvo vidim ko beneficira sa tom imovinom, gde pet generacija moje familije... na kojoj su pet generacija moje familije radile, da podignu sve to.

Stari mlin, samo je jedna od lokacija, koja u vreme Miloševića, uz razmenu za kvadrate stambenog prostora, ustupljena nekom biznismenu, iako ta lokacija ima stare vlasnike, koji potražuju svoju imovinu. Posle demokratskih promena, sporne odluke o dodeli zemljišta i lokacija su praktično legalizovane.

Dragoslav Šumarac, Ministar građevine 2001 – 2004: Nije legalizacija, mora da imate Zakon. Nismo mogli mi da vladamo dekretima, kao što je Milošević radio, pa sada oduzimamo baš sve. Znači, ipak smo radili po zakonu, ali sigurno, kakvi, nismo bili naklonjeni. Pa sve ovo što smo i uradili ovde i od legalizacije, odnosno krivičnog dela... uvođenjem krivičnog dela za bespravnu gradnju, tako, to je bilo baš da se spreči ono što su u Miloševićevo vreme, u vreme uglavnom zloupotrebljavali.

Međutim, i po zakonima iz vremena Miloševića, svaki investitor, kojem je ustupljena lokacija, imao je obavezu da u roku od dve ili tri godine, zemljište privede nameni, odnosno da izgradi nešto na toj lokaciji. Ukoliko to ne uradi u predviđenom roku, po zakonu mu se lokacija oduzima. Iako sve do demokratskih promena, većina onih, koji su dobili ekskluzivne lokacije, nisu izgradili ništa, nove demokratske vlasti, umesto da iskoriste zakonsku odredbu i to zemljište, po zakonu vrate u vlasništvo države, čime stiču mogućnost da tu lokaciju daju na licitaciju, a čime se opet, obezbeđuju sredstva za budžet, oni rade sve da i dalje te lokacije, koje su ekskluzivne, koje imaju stare vlasnike, ostave do tada povlašćenim pojedincima.

Istovremeno, Ministarstvo građevine, na čijem je čelu bio Dragoslav Šumarac, odlučuje da Zakonom o planiranju izgradnji, 2003. godine, na neki način zaštiti imovinu starih vlasnika i tim Zakonom, stekli su se svi uslovi, da mnoge lokacije, koje nisu bile izgrađene, budu oduzete i vraćene starim vlasnicima.

Dragoslav Šumarac, Ministar građevine 2001 – 2004: Pa ja mislim da je ipak posle, u vreme komunizma, '45. godine, bilo velikih, da kažem, zloupotreba, bilo je pre svega onih koji su proglašavani za nacionalne neprijatelje, bila je nacionalizacija, čupanje brkova i svega. Ja sam bar bio uvek tog ubeđenja, da su morali da se obeštete ti stari vlasnici. Znate, kad vi nekom oduzmete nešto što je sticao godinama, kako ćete da privučete strane investitore, ako država odobrava, onda znači, vi kažete njemu: “Dođite vi samo, gradite ovde”, Rokfeleru ili nekom od ovih bogataša, “a jednog dana možda će neko i da vam to i oduzme”.

I dok na republičkom nivou, postoji pokušaj da se do donošenja Zakona o povraćaju imovine, ipak nekako zaštite prava starih vlasnika, na gradskom nivou, na čijem je čelu tada Nenad Bogdanović, iz Demokratske stranke, direktor Direkcije za gradsko građevinsko zemljište, Siniša Nikolić, takođe iz Demokratske stranke i Bojan Stanojević, iz Demokratske stranke, koji je bio na čelu Komisije za dodelu zemljišta, donosi niz spornih odluka, kojima su, opet zaštićena prava pojedinaca i biznismena, a sve na štetu grada, države i starih vlasnika.

Mile Antić, koordinator Mreže za restauraciju: Suština je bila da se ostavi mogućnost, doveka, ali bukvalno doveka, do kad njima odgovara, dok se oni ne dogovore, znači, suština je bila faktički, jedan poziv na korupciju, da se omogući Beogradu, ili gardu Beogradu, ili lokalnoj samoupravi, bilo kojoj, da ona, u dogovoru sa investitorom odluči kad će oduzeti, eventualno pravo korišćenja tome, koji je to, da ponovim, besplatno dobio pravo. Da li su vršena neka plaćanja i neki dilovi, politički da li su plaćani, to mi kao građani nemamo nikakve koristi od toga. To nije ništa išlo u budžet.

U maju 2005. godine, Ustavni sud je presudio da su odredbe nezakonite i neustavne. Skupština grada, prema oceni Ustavnog suda, prekoračila je zakonom utvrđeni okvir i uvela neposrednu pogodbu. Na primeru lokacije “Tri lista”, najbolje se video mehanizam, kako je sprečeno sprovođenje zakona, koji je donet na republičkom nivou, a kojem su donekle bila zaštićena prava starih vlasnika.

Mile Antić, koordinator Mreže za restauraciju: To je jedan od zaista, onako jako interesantnih primera kršenja zakona. Dakle, to jeste oduzeto zemljište, međutim 2003. godine, od 13.maja, na jednom delu tog zemljišta, data je legitimacija starim vlasnicima, da imaju pravo korišćenja, pošto je to bilo neizgrađeno građevinsko zemljište. Međutim, nekako volšebno, izdato je odobrenje za izgradnju, izdat je akt o uslovima odobrenja za izgradnju, nakon toga, trgovalo se sa tim odobrenjem za izgradnju, što odo samog starta je nezakonito.

Dokumentacija o ustupanju, pa onda i prodaji lokacije “Tri lista”, koja inače ima i stare vlasnike, pokazuje čitav mehanizam, koji se stavlja u funkciju pojedinca, a sve na štetu budžeta. Isto kao i u slučaju Starog mlina, požar se dogodio i u kafani “Tri lista duvana” 1989. godine, tako se došlo do toga da ostane prazna parcela, koja može da se ustupi. Odmah posle požara, iste godine, opština Vračar, prazan plac dodeljuje na korišćenje firmi Jinpros. Inače na tom zemljištu, nalazila se zgrada i dvorište porodice Hadži-Galić, kojima je imovina, Zakonom o nacionalizaciji, oduzeta '48. godine. U međuvremenu, tamo je MPC, Petra Matića, izgradio poslovni kompleks. Insajder je došao do celokupne dokumentacije, koja pokazuje sve zloupotrebe i kršenje svih propisa i zakona.

Skupština opštine Vračar, najpre je građevinskom preduzeću Jinpros, dodelila zemljište u centru Beograda, preko puta skupštine i predsedništva Srbije, 1. juna 1989. radi izgradnje poslovnog kompleksa, na mestu kafane “Tri lista duvana”. U ovom rešenju, navodi se da Jinpros, mora da završi gradnju do kraja 1990. Međutim, bez obzira na to, rokovi su kršeni i godinama produžavani, pa Jinprosu ta lokacija ostaje i posle demokratskih promena. Posle donošenja Zakona o planiranju i izgradnji, 2003. počeli su da teku rokovi, u kojima je zakupac morao da počne da gradi, jer u suprotnom stari vlasnici mogli su da traže da se pravo korišćenja prenese na njih. međutim, i pored toga što Jinpros ništa nije izgradio i što po Zakonu iz 2003. mora da im se oduzme lokacija, Izvršni odbor Skupštine grada, koji tada čine Demokratska stranka i Demokratska stranka Srbije, donosi još jedno rešenje i to bez ikakve licitacije, daje lokaciju ponovo Jinprosu. Gradski sekretarijat za urbanizam i građevinske poslove, na čijem je čelu bio Vuk Đurović, kadar Demokratske stranke, ide dalje i 26. aprila 2004., samo nekoliko dana pre nego što su stari vlasnici mogli da potražuju svoje zemljište, izdaje rešenje o odobrenju za izgradnju kompaniji Jinpros. Pitanje je kako je Jinpros dobio ovu dozvolu, ako se ima u vidu da je za podnošenje zahteva potreban dokaz o pravu svojine, odnosno zakupa na građevinskom zemljištu.

Mile Antić, koordinator Mreže za restauraciju: Ovde nije bilo zakupa, ovde nije bilo prava korišćenja, koje su imali isključivo stari vlasnici ili njihovi zakonski naslednici, niti je bilo vlasništva nad objektom, koje bi moglo, eventualno da omogući da se dobije odobrenje za izgradnju u skladu sa zakonom. Međutim, ono je ipak izdato, kasnije se to trgovalo. Ja, iskren da budem, do danas ne znam ko je sve trgovao i ko je na kraju, ko će na kraju se pojaviti kao vlasnik tog, novčano veoma opipljivog, ali administrativno, zaista vrlo krhkog i jako lako osporivog odobrenja za izgradnju, iz koga se vuklo i pravo na izgradnju.

Jinpros je početkom 2005., kada je zemljište po sili zakona, trebalo da već bude oduzeto, prodao ovu lokaciju investitorskoj firmi Hypo Alpe Adria Cosultans. U međuvremenu, tu firmu kupuje Patar Matić i na taj način dolazi do lokacije “Tri lista duvana”, ali i do ekskluzivnog zemljišta kod Kalemegdana i do još nekoliko nekretnina, koje su bile u posedu Hypo Alpe Adria Cosultans. Danas, na uglu Kneza Miloša i bulevara Kralja Aleskandra, poslovnu zgradu, gradi preduzeće “Tri lista duvana” d.o.o. U registru se navodi da je preduzeće osnovano 2005. i to kao preduzeće za razvoj projekata o nekretninama, a direktor je Rajko Ivanović. Prema istraživanju “Insajdera”, Rajko Ivanović je član borda direktora, Matićevog MPC-a. Kao vlasnik ove firme navodi se preduzeće Grupoo MB d.o.o., čiji je dalje vlasnik, Društvo za trgovinu investicije i konsalting, Beta partners d.o.o. Beograd. Sva tri preduzeća, registrovana su na adresi, gde se nalazi poslovni centar “Ušće” i centrala MPC-a, a upisani vlasnik firme Beta partners je Milka Golubović, takođe jedan od direktora u preduzeću MPC.

Da bi se nešto izgradilo na tim lokacijama, koje imaju stare vlasnike, odgovoran je arhitekta koji radi projekat, a zna da nisu rešeni imovinsko-pravni odnosi. Bivši gradski arhitekta, a sadašnji odbornika Demokratske stranke, Đrđe Bobić, kaže da to jeste problem, ali da mora da se reši na nivou države, a ne na nivou grada.

Đorđe Bobić, odbornik DS u skupštini Beograda, gradski arhitekta 2004 – 2008: Mene bije glas, zovu me investitorski urbanista i jesam, zato što ja verujem da Beograd, kao Pariz, kao Minhen, kao Barselona ili već ko, ne može da se razvija bez investitora koji imaju novac i to je tako.

B92: Kako je država mogla da prodaje nešto što je tuđe?

Đorđe Bobić: Ne znam. To je veliki problem i ja sam, kazao sam Vam na početku, ja sam veliki pobornik tog zakona, jer mislim da je to način da se zapravo urede odnosi u sferi kojom se ja bavim. 

Mahmud Bušatlija, arhitekta i konsultant za ulaganja: Problem je, problem nastaje kada država mora da kompenzira onoga kome sutra neće moći da vrati imovinu, jer država nema te prihode, iz kojih može garantovati da će to kompenzirati, nego će prevaliti na nas, na građane, znači, prevaliće troškove vraćanja, odnosno kompenzacije.

Građani Srbije, moraće da plaćaju milionske odštete naslednicima starih vlasnika, ukoliko se pre donošenja Zakona o denacionalizaciji, legalizuju sporne odluke nadležnih institucija iz prethodnih godina. Najekskluzivnije lokacije, uglavnom imaju stare vlasnike, ali su ih bez obzira na to, predstavnici vlasti, raznim odlukama, ustupale pojedinim biznismenima.

Aleksandar Vlahović, Ministar za privatizaciju 2001 – 2004: Država će morati novčano da obešteti bivše vlasnike u tom slučaju, kao što će morati, sad u kojoj meri će to novčano obeštećenje biti....

B92: Ali Vi kad kažete “Država”, to su građani ove zemlje?

Aleksandar Vlahović: Slažem se, ali kad kažem “građani ove zemlje i država”, onda mislim i na izvršnu vlast, koja je u nekom određenom periodu bila odgovorna za funkcionisanje ove zemlje. Znači, mislim i na onu izvršnu vlast '45. godine, ili '44. koja je obavljala nacionalizaciju, ali mislim i ovu najnoviju izvršnu vlast od koje se očekuje donošenje Zakona o denacionalizaciji.

B92: Ali se tu i postavlja pitanje, pošto je dosta toga prodato u privatizaciji, što ima stare vlasnike, ko će na kraju plaćati sve to? Građani Srbije.

Oliver Dulić, Ministar životne sredine i prostornog planiranja: Tako je. Slažem se, sve se slažem.

B92: I to tržišnim cenama.

Oliver Dulić: I uvek se kaže, ne možete jednu nepravdu da ispravljate nanošenjem novih nepravdi.

Bogdan Veljković, predsednik Udruženja za povraćaj imovine, naslednik starih vlasnika: Ja mislim da su finansijski interesi te mafije, ako hoćete, državne mafije, tako veliki da oni su spremni da i da Srbija propadne, ako mogu da pokupe milione i da nestanu...