Transkript druge epizode

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra Resora državne bezbednosti (RDB) 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: U Službu novembra ’70. godine, na onaj način na koji dolaze u ono doba mnogi ljudi, došao sam na preporuku ljudi iz Komiteta.

Zoran Mijatović radio je u Službi bezbednosti 30 godina. Tvrdi da je uvek važilo pravilo da svako ko treba da se zaposli u Službi prethodno mora da prođe kroz proveru.

Zoran Mijatović: Provera se dosta dugo radi. Neophodno je, kako mi to kažemo u ono doba, a verovatno i danas, da ima više izvora za tu proveru. Lica se proveravaju i kroz kaznene evidencije javne bezbednosti, kroz naše itd.

Vlada Nikolić radi u Službi bezbednosti od ’82. do ’99. godine. Posle promena 2000. vraćen je kao savetnik tada novog načelnika Gorana Petrovića.

Vlada Nikolić, operativac RDB 1982-1999, savetnik načelnika RDB 2001: I sad i danas imam običaj da kažem da se nijednog svog dana u Službi ne stidim. Prema tome, i velika većina pripadnika Službe može to da kaže. 95 posto Službe radi onako kako nalažu pravila i zakoni, a jedan mali broj, izabran po specijalnim kriterijumima od strane tadašnjeg rukovodstva, radi nešto ispod žita i sve rade ili bez ikakvih pismenih tragova ili eventualno u jednom primerku za rukovodioce.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB-a: Ono prvo što se uči na kursu, uči se zakonitost u radu. Niko vama ne može da naredi i ni pod kakvim profesionalizmom i pozivanjem na profesionalizam vi ne možete da se navedete da uradite nešto nezakonito ili da učinite neku nezakonitost. Imate profesionalnu mogućnost i moralnu u krajnjoj liniji kao čovek da odbijete naređenje.

Posle višemesečnog istraživanja o tome šta su sve radile tajne službe, na koji način, kako i zbog čega su i pored svega ostali zaštićeni od svake odgovornosti, a na osnovu informacija do kojih smo došli, sledi mehanizam rada tajnih službi.

Operativa je osnova rada jedne službe bezbednosti, pa tako od oko 2.000 zaposlenih u BIA, trećinu zaposlenih čine operativci, odnosno ima ih oko 800. Osnovna delatnost je kontraobaveštajna. Operativci skupljaju informacije na terenu, rade uz pomoć živih izvora ili saradnika, prisluškuju, prate i sve što prikupe dostavljaju u analitiku, koja je najvažniji segment službe bezbednosti. Tamo se prave dosijei i izveštaji. Iako su po mnogo čemu tajne službe jedan od važnih segmenata svake države, u Srbiji zbog neadekvatne kontrole i zloupotrebe često tajne službe služe za obračun sa političkim protivnicima onih koji su na vlasti. Do zloupotrebe dolazi u zavisnosti od toga kakve naredbe dobijaju i ko i kako te dobijene informacije dalje koristi. Uz sve tehničke mogućnosti koje imaju, Služba je uglavnom bila zloupotrebljena od političara na vlasti, tajkuna, ali i kriminalaca. Pravilo službe je da operativci međusobno uglavnom ne znaju ko šta radi, ali zato njihov šef zna šta radi svako od njih. Kada na kraju sve dođe u analitiku, načelnik tog odeljenja i načelnik službe jedine su osobe u službi, ali i u zemlji koje znaju sve. Praktično od načelnika službe zavisi da li će i kome te informacije proslediti. Bez obzira na to šta zakon nalaže, suština je da nikakva adekvatna kontrola ne postoji ni danas.

Operativci Službe bezbednosti, kako se to kaže njihovim rečnikom, vrše obradu lica uz pomoć pratećeg i prislušnog sektora.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra Resora državne bezbednosti (RDB) 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: Dok ste na pripavničkom stažu, vi ćete biti ili u pratećem aparatu ili ćete biti u prislušnom centru. Šta sam ja, moram da priznam, uvek bio veoma radoznao čovek i rekao sam... Nešto sam pomislio, pa kažem: mnogo je interesantnije slušati šta drugi pričaju nego ići za nekim po ceo dan, nit’ znam šta priča ni šta radi niti ti to treba da znaš, samo zabeležiš gde je bio, šta je radio, verovatno je interesantnije to sad slušati.

Zoran Mijatović kaže da nije uspeh službe kada nekoga telefonski prisluškuje, već kada operativci postave prislušne uređaje u nečijem stanu, kući, kancelariji.

Zoran Mijatović: Ja sam prvo mislio, eto, zadovoljiću znatiželju, onda sam video da to baš nije tako jednostavno. Vi ste nevidljiv čovek u nečijoj kancelariji ili ste nevidiljiv čovek u nekom stanu i vi, hteli ili ne hteli, trpite i pritisak te druge strane, koju vi čujete, a ne vidite, i vi ste svedoci mnogo čega što se to događa. Dešavalo se, u vreme dok sam ja tamo bio, da prisustvujem kao nevidljivi svedok i vrlo veselim događajima, proslavama itd, ali se događalo da se, kažem, na mojim ušima čovek šlogira ili da čovek umre, da prisustvujete najpotresnijim scenama u jednoj kući, da to sačuvate dok ste živi.

Služba ima saradnike u svim segmentima društva. Među njima su novinari, političari, tužioci, sudije, analitičari, političari. Svi oni čine saradničku mrežu Službe. Knjiga sa saradnicima je posle 5. oktobra, zahvaljujući Radomiru Markoviću, izneta, prepravljena i vraćena. Saradnicima i saradničkom mrežom „Insajder“ će se detaljno baviti u sledećoj emisiji. S obzirom na to da se tajne službe u Srbiji, glavnom zloupotrebljavaju za političke obračune, onda saradnici u tom slučaju imaju ulogu da pomognu priču koju npr. odluči da pusti Služba. To se radi na sledeći način:

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: U operativnom smislu, znači, vode se te obrade lica, u kojoj je najznačajnije bilo, pre svega, slikati čoveka, doći do svih saznanja o njemu, o njegovom životu, članovima porodice, sklonostima, manama, dobrim osobinama i na osnovu toga, izučavanjem karaktera tog čoveka i toga, traži se njegova slaba tačka. Onda se traže načini za plasiranje te informacije. Najčešće se to radi preko onog registra, preko onih ljudi koji su u medijima. Postoje ljudi koji su upravo zbog toga tu i na vezi Službe i ljudi koji su obučeni za plasiranje intriga i onda proture priču.

B92. I to ide sinhronizovano?

Zoran Stijović: Sinhronizovano. Nakon te prve objavljene informacije, onda rade telefoni, pa se pozivaju, pod znacima, navoda eksperti za ovu ili onu oblast, medicinari, psiholozi, ne znam sada, ljudi, beli magovi, ko već šta, i onda se proizvodi priča. I onda reč po reč i tako. Onda se ta priča pušta u etar, u javnost, u okruženje, komšiluk, kako god, i onda čovek se dovodi u paranoju sa tom pričom, kompromituje se u očima dece... Znači traži se slaba tačka i onda se na tome gradi priča. I to su čitavi timovi koji se bave time.

Srđa Popović, advokat: Prvi put mi je postao klijent Đinđić pre 39 godina, sad pre 40. I tada je bio praćen i tad je bio sumnjiv i tad je smatran za neprijatelja unutrašnjeg. I ja mislim da je u Udbi nastala (...) da je takav čovek, koji je za njih predmet obrade, odjedanput postao neki premijer i još fantazira nešto o tome kako će on njih da reformiše. Pa, ja mislim da su se oni smejali ili onog trenutka kad im se učinilo da to može ozbiljno i da se desi, da su smatrali da on ne zaslužuje ništa bolje nego metak.

Tajne službe postale su moćne tokom 90-ih zahvaljujući čitavom mehanizmu koji ih je stvarao, podržavao i zloupotrebljavao.

U vreme ratova, sankcija, siromaštva, državom su vladali Slobodan Milošević i Mirjana Marković, koja je preko JUL-a imala presudan uticaj na postavljenje i smenjivanje ljudi u službi. Za vreme njihove vladavine dogodilo se više desetina ubistava u zemlji, kao i nekoliko državnih pljački države i njenih građana.

Milošević je međutim posle 5. oktobra 2000. u Srbiji optužen za neovlašćeno (...) placa na Dedinju, a Mirjana Marković za nezakonitu dodelu stana Vlade Srbije dadilji njenog unuka, kada je nekoliko godina kasnije u akciji „Sablja“ otkriveno da je Ivan Stambolić ubijen i bačen u živi kreč, protiv Miloševića je podignuta optužnica za to ubistvo. Nije mu se sudilo pred domaćim sudom jer je u Hagu već u toku bio sudski proces. U pritvorskoj jedinici preminuo je 11. marta 2006. godine.

Mirjana Marković pobegla je iz zemlje neposredno pre ubistva premijera Srbije Zorana Đinđića. Danas bezbrižno živi u Rusiji, gde ja sa sinom Markom dobila politički azil. Marko Milošević je posle 5. oktobra nudio "zemuncima" i Legiji novac da ubiju tadašnjeg premijera Zorana Đinđića.

Za vreme ratova i nemaštine, porodica Marković – Milošević obezbedila je ćerki Mariji televiziju „Košava“, Marku akvapark „Bambilend“, pekaru, frišopove, ali i mogućnost da se bavi švercom cigareta, što je kasnije utvrdila policija u istrazi tajne akcije „Mreža“. U toj šemi nalazi se na samom vrhu i Mirjana Marković, koja je šverc obezbeđivala uz pomoć tadašnjeg šefa DB-a Jovice Stanišića i šefa carine Mihalja Kertesa. Mirjana Marković danas piše knjige koje u Beogradu promovišu Uroš Šuvaković i Hadži Dragan Antić, bivši direktor „Politike“, koji je takođe u akciji „Mreža“ osumnjičen za šverc cigareta, ali ni protiv njega nije podignuta optužnica

Jovica Stanišić ’98. godine je smenjen zbog nedovoljno objašnjenih razloga. Stanišić i njegov najbliži saradnik Franko Simatović Frenki idejni su tvorci osnivanja JSO-a. Obojica su optuženi pred Haškim tribunalom i čekaju početak suđenja na slobodi. Komandant JSO-a bio je Milorad Ulemek Legija, koji je na izdržavanju višegodišnje kazne zatvora jer je osuđen za nekoliko ubistava.

U vreme dok je Stanišić bio načelnik DB-a, ministar u MUP-u bio je Zoran Sokolović. On 1997. prelazi na mesto saveznog ministra policije, a na njegovo mesto dolazi Vlajko Stojiljković. Kao lojalan porodici, ostaje ministar policije sve do kraja njihove vladavine. Posle demokratskih promena, i Stojiljković i Sokolović izvršavaju samoubistvo.

Posle Stanišića na čelo Službe bez ijednog dana rada u Službi iz Javne bezbednosti dolazi Radomir Marković. Pre toga postao je kućni prijatelj porodice, jer je bio zadužen da vodi Marka u lov.

Kao čoveka od poverenja u analitiku DB-a, koja spada u najvažniji deo Službe, Mirjana Marković i Milošević postavljaju funkcionera SPS-a Uroša Šuvakovića. Šuvaković je na tom mestu bio za vreme svih političkih ubistava u zemlji, ali nikada nije čak pozvan na odgovornost. Danas živi bezbrižno i piše kolimne.

Na čelo Vojske u vreme najvećih obračuna sa opozicijom Milošević postavlja Nebojšu Pavkovića. Danas mu se sudi u Hagu, a optužen je i za pomaganje u pokušaju ubistva Vuka Draškovića u Budvi.

Portparoli politike koju su sprovodili Milošević i Mirjana Marković bili su za SPS Ivica Dačić, za JUL Goran Matić i Ivan Marković. Ivica Dačić danas je ministar policije u Vladi koju je formirala Demokratska stranka Borisa Tadića, a Goran Matić i Ivan Marković slobodni su građani ove zemlje. Povodom nestanka Ivana Stambolića Ivan Marković je izjavio: „Državni mediji više dana nisu zabeležili nestanak Ivana Stambolića, jer im je to verovatno beznačajna informacija.

Na čelu RTS-a, koji je bio sastavni deo celog mehanizma vladavine Slobodana Miloševića, do ’95. godine je bio Milorad Vučelić. I on je, prema izveštaju akcije „Mreža“, bio umešan i u šverc cigareta i posrednik između Stanka Subotića i Jovice Stanišića. Javno je optužen da je ukrao 40 miliona maraka, bio je hapšen u akciji „Sablja“, danas je vlasnik i urednik lista „Pečat“.

Dragoljub Milanović, generalni direktor RTS-a od septembra ’95. godine, osuđen je 2001. na desetogodišnju zatvorsku kaznu zbog odgovornosti za pogibiju šesnaest radnika RTS-a u NATO-bombardovanju. Kada je uhapšen u akciji „Sablja“, ispostavilo se da su mu u bekstvu do tada pomagali pripadnici Zemunskog klana.

Milorad Komrakov bio je glavni urednik informativnog programa RTS-a od juna ’97. do 5. oktobra 2000. Tužilaštvo Haškog tribunala ga pominje u optužbama protiv Miloševića, gde navode da su svi urednici u državnim medijima bili u obavezi da sarađuju sa DB-om.

Zajedničko za sve ove ljude - koji čine samo glavni deo mehanizma Miloševićeve vladavine, a svi oni imali su i svoje pomoćnike, saradnike, koji su radili isto - jeste taj da su zajedno sa pripadnicima Službe bezbednosti učestvovali, znali, pomagali ili javno odobravali sve ono što je uz pomoć Službe radio Miloševićev režim. Za uzvrat se većina njih, kao po pravilu, obogatila i pored toga što su bili na funkcijama koje nisu obezbeđivale platu veću od nekoliko desetina maraka. Stekli su vile, kuće i stanove. Za to vreme Srbija je propadala, njeni građani bili sve siromašniji, a politički protivnici praćeni, prisluškivani i monstruozno likvidirani.

Kada se govori o najmračnijem periodu Službe bezbednosti, uglavnom se navodi period kada je na njenom čelu bio Radomir Marković od ’98. godine do januara 2001. Međutim, to je bio samo vrhunac zloupotrebe Službe zahvaljujući pojedincima koji su bili na njenom čelu, a koji su izvršavali sve naloge Miloševića i Mirjane Marković.

Srđa Popović, advokat: Pa, ja mislim da je mnogo značajniji bio Jovica Stanišić, koji je pre svega duže bio. Rade Marković je isplivao tako u prvi plan zato što je on pao sa Miloševićem, a Stanišić je bio uklonjen od Miloševića i onda je... Kada je došao poslednji čin, na sceni je ostao Rade Marković, koji mislim da nije ni dovoljno sposoban, a mislim da nije bio ni približno aktivan kako je bio Jovica Stanišić i da nije imao ni približan autoritet koji je ima Jovica Stanišić u Službi. U Jovicu Stanišića su se svi kleli, mislim da se mnogi kunu i danas.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: Jovica je održao sastanak sa svima i rekao je da nema više mešetarenja partijskog u Službi, da ne možemo ni da budemo članovi stranaka, da ne možemo voditi nikakvu stranačku kampanju: koga ja uhvatim da je partijski aktivan, on leti iz Službe.

Jovica Stanišić je na mesto načelnika DB-a imenovan u decembru ’91. godine, a smenjen je sedam godina kasnije. U martu ’91. godine, kada je Srpski pokret obnove u Beogradu organizovao prve velike demonstracije protiv režima Slobodana Miloševića, Stanišić je bio zamenik tadašnjeg načelnika Službe. Kao zamenik je po zakonu imao velika ovlašćenja. Ispostavilo se da Služba bezbednosti uoči i na dan devetomartovskih demonstracija nije imala zadatak samo da operativno prati šta se dešava, već i da se obračunava sa tada nezavisnim medijima. To je otkrio do detalja Dragan Filipović Fića, koji je bio dugogodišnji radnik DB-a i u Službi zadužen za specijalne operacije. Filipović je pobegao iz zemlje tokom akcije „Sablja“, ali i pored toga je objavio knjigu, u kojoj između ostalog opravdava ubistvo premijera Srbije, Slavka Ćuruvije i Ivana Stambolića.

Dok je Vojska naredbom državnog vrha tenkovima izašla na demonstrante, DB je prethodno puškama upao u Studio B. Filipović je u knjizi opisao kako je nekoliko dana pre 9. marta detaljno razradio plan nasilnog ulaska u zgradu. Za tu akciju formirao je tim od nekoliko operativaca DB-a, a dodata mu je jedna grupa pripadnika SAJ-a. Danima su bili u pripravnosti, a 9. marta odlučio je da sa puškama upadne u Studio B, navodno zbog toga što je, kako navodi, prisluškivanjem otkriveno da je glavni urednik Roganović novinarima koji su bili na terenu rekao da ga ne zanima slika zatišja nego srpska krv, koju treba da pošalje u svet.

"Zgradi smo prišli pojedinačno mešajući se sa demonstrantima, oružje smo nosili u sportskim torbama ili sakriveno ispod vetrovki. Okupili smo se kod ulaza u Palatu. Tri operativca, mašući lažnim novinarskim legitimacijama, pozvali su obezbeđenje da im otvori vrata. Pod pretnjom oružjem brzo su ih pasivizirali. Operativni tehničar iz tima znao je način da lift pusti u pogon, a za sva protivpožarna vrata već smo imali adaptirane ključeve. Ušli smo u objekat. Zatečeni ljudi bili su prestravljeni kada su videli automatske puške sa integralnim prigušivačima. Mislili su da smo došli da ih likvidiramo. Rekao sam direktoru da ćemo prvo isključiti televiziju iz programa, a zatim izvršiti pretres prostorija i dokumentacije. Nije protestovao. Tokom pretresa kancelarija Kojadinović je neprestano ponavljao da to što tražimo sigurno nećemo naći. Nisam komentarisao njegovu tvrdnju. Dokaze da stranci finansiraju njegovu televiziju pronašli smo još ranije na drugom mestu. Pitao je da li može da telefonira. Dozvolio sam mu, ionako smo ga prisluškivali. Prišla nam je novinarka Lila Radonjić, tada prva dama globalističke propagande. Konstatovala je da smo nezvani gosti ali ipak gosti i zatražila dozvolu da moje ljude ponudi kafom i sendvičima. Dok smo pili kafu, pitala me je da li ćemo ih pobiti ako opozicija preuzme vlast. Rekoh joj da ću se u toj situaciji potruditi da izađemo kao što smo ušli, bez puno buke."

Od početka 90-ih nezavisni mediji i lideri opozicije, nevladin sektor postali su za državni vrh i Službu bezbednosti strani plaćenici i izdajnici. Godinama posle toga su praćeni i prisluškivani. Osim uvođenja višepartijskog sistema, početak 90-ih obeležen je i ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. Tajne službe su i u tim događajima imale važnu ulogu. Tada još uvek zajednička država ima savezni DB, a svaka republika ima svoju službu bezbednosti. Samim tim DB Srbije nema šta da traži na prostoru drugih republika.

Međutim kada su izbili prvi oružani sukobi u Krajini i Slavoniji, tamo je već bila postavljena mreža Službe bezbednosti Jovice Stanišića. Tada počinje da smeta vojna služba, koja kao veća i rasprostranjenija praktično može da ima uvid u ono što radi DB.

Nema nikakve sumnje da je 1992. predstavljala vrhunac Stanišićeve karijere. U to vreme snage pod njegovom i Miloševićevom direktnom i indirektnom kontrolom držale su oko trećinu Hrvatske i četiri petine bosanske teritorije. Cena uspeha merena u ljudskim životima bila je strašna, ali se ta jedinica mere nije koristila. Bitno je bilo da je Srbija mirna, opozicija mahom patriotska i da ratni plen, bilo automobila bilo luksuzne robe, zlata i deviza, nesmetano dotiče u pratnji lica sa službenim legitimacijama. Uz sve to Stanišić je kroz aferu „Opera“ uspeo da eliminiše svoje glavne konkurente iz vojne kontraobaveštajne službe i na njihovo mesto dovede sebi odane ljude.

Afera „Opera“ i „Labrador“ bile su uperene protiv tadašnjeg načelnika KOS-a Aleksandra Vasiljevića. Tim aferama, kao i o akciji „Štit“, po kojoj je Vasiljević poznat „Insajder“ će se baviti u jednoj od narednih emisija. Vasiljević je te ’92. prvo smenjen, a onda i uhapšen. Sve je počelo kada ga je Milošević prvi put pozvao na sastanak i kada je Vasiljević, kao načelnik vojne službe, odbio da mu posebno dostavlja informacije.

Aleksandar Vasiljević, načelnik Vojne službe bezbednosti 1991-1992, zamenik načelnika 1999-2001: Cela suština razgovora je bila da mi u upravu, radimo neke dnevne informacije i da bi on voleo da jedan primerak, ako može, dobije te informacije, da to pročita, da vidi kako to izgleda i šta je. Ja sam rekao da svaki dan to dobija. On kaže: "Ne". Ja kažem: "Svaki dan dnevnu informaciju stavljamo MUP-u Srbije, saveznom MUP-u, MUP-u Crne Gore". "Ali ja bih hteo da znam da mi možda nešto ne sklone." Ja kažem: Svaki dan se rade, i za 1. maj se rade". "Ali ja bih voleo da mi Vi date." A u čemu je suština? Ta informacija je imala četiri dela, četvrti deo je bio stanje i problemi u JNA. Taj segment, taj četvrti deo, mi nismo davali van JNA i ja te podatke nisam hteo da dostavim.

Posle toga, Aleksandar Vasiljević ulazi u sukob sa tadašnjim načelnikom DB-a Jovicom Stanišićem.

Aleksandar Vasiljević: Tamo negde u aprilu ’92. godine Služba državne bezbednosti, i bez obaveštavanja vojnih organa, hapsi penzionisanog pukovnika, koji je bio oficir bezbednosti u kabinetu sve vreme kod admirala Mamule i jedan dobar deo kod generala Kadijevića. Taj deo rade tajno, a mi smo imali interesa da sa tim čovekom neke stvari raščistimo. Pošto sam ja imao podatke gde se sada otprilike nalazi i da treba avionom da se vrati iz inostranstva, molio sam ispomoć na aerodromu, da to uradimo zajednički.

B92: Vi ste hteli da ga privodite?

Aleksandar Vasiljević: Da, da, da, da, jer on je bio nama pod merama, a onda mi je rečeno: pa, mi smo ga već uhapsili. I ja sam skočio: kako?

B92: Ko Vam je to rekao?

Aleksandar Vasiljević: Rekao mi je načelnik Službe državne bezbednosti Srbije Jovica Stanišić. Ja sam rekao: kako ste ga mogli hapsiti kad je on nama pod merama i bio je... Svi problemi koji oko njega proizilaze, proizilaze iz tog perioda dok je obavljao tu funkciju? I onda je on tada rekao: e, neće više vojna služba raditi kao što je dosad radila, pa da ti radiš na pet linija, a da ja za to ne znam. Ja sam rekao: Je l’ hoćeš ponovo da vraćaš na strane Ozne, kada je treće odeljenje Ozne bilo zaduženo za rad u Vojsci? E, kaže, to će biti. I ja sam rekao: Neće. I tu je došlo do sukoba. Bilo je na kraju njegovo "biće, biće". Od tada u stvari, to je već finale, ide se na skidanje čelnih ljudi u Upravi bezbednosti, koji, ja mogu slobodno da kažem, nisu bili kooperativni sa političkim opcijama koje su tada bile na sceni u Srbiji.

Milošević očigledno odlučuje da smeni tadašnje čelnike Vojske i vojne službe, jer je to bila garnitura koju je nasledio iz vremena jedinstvene Jugoslavije, a ratovi su počeli.

Aleksandar Vasiljević, načelnik vojne službe bezbednosti 1991-1992, zamenik načelnika 1999-2001: Po mojoj proceni, tada smo mi već bili nepodesni. Meni je zamenik bio general Tumanov Simeon, Makedonac po rođenju, Jugosloven po opredeljenju, to je smetalo, po toj relaciji smo penzionisani. Znači, negde nas 70 generala, a mene optužuju da sam naoružavao Muslimane i tamo dao na poklon 100 zaštitnih prsluka, da sam posredovao u „Crvenoj zastavi“ da se muslimanskom MUP-u dodeli oružje, da sam zbog toga kao mito dobio kola „mazdu“, da sam na svoju ruku oslobađao ratne zločince, Vesnu Bosanac, davitelje iz Splita, i davao ih u razmenu, a možda primao i pare za to.

B92: I svega toga ste oslobođeni?

Aleksandar Vasiljević: Da sam... Nisam još, još ima šta sam optuživan. Da sam upropastio akciju „Kanal“, koja je bila akcija za sprečavanje uvoza oružja PLO-a iz Rumunije u Jugoslaviju. Od svega sam oslobođen u prvom stepenu, svedočilo je 25 svedoka koje je sud i tužilaštvo pozvao. Kad su oni završili svoje svedočenje, onda sam ja kao trebao da navedem neke nove svedoke u svoju odbranu. Ja sam prihvatio da svi ti ljudi sve to što su govorili, prihvatam ih kao svoje svedoke. Nemam drugih svedoka.

Umesto Aleksandra Vasiljevića, na čelo vojne službe dolazi Nedeljko Bošković i na taj način vojna služba po svemu sudeći postaje potčinjena Službi bezbednosti. Bošković je, prema nezvaničnim informacijama, kasnije svog zeta Vanju Bokana uveo u šverc cigareta. Nedeljko Bošković je za emisiju „Insajder“ pre dve godine tvrdio da nema nikakve veze sa švercom i da kao načelnik vojne službe u tome nije učestvovao ni na jedan način.

Nedeljko Bošković, vojna služba bezbednosti do 1995, savetnik ministra policije Crne Gore do 2004: Ja sam bio u toku, informativno što kažu, čisto informativno, vezan za šverc cigareta, a ja nit’ sam se bavio nit’ bi se bavio, nisam se mogao baviti, jer je to sve mimo mog karaktera, mimo mog ubeđenja, mimo mog vaspitanja. A Vanja Bokan, ja ga kao prvo nisam uveo niti bi mogao da ga uvedem, jer sam ja, kažem, van tih šema.

B92: Kakvi su bili Vaši kontakti sa Jovicom Stanišićem?

Nedeljko Bošković: Jovica i ja smo bili u izuzetno dobroj saradnji. Baš smo bili dobri drugovi, nismo se privatno družili nikada, u komunikaciji službenoj bili smo bliski, u raznim informacijama... Informacije koje su se ticale obostrano, za koje su bile zainteresovane službe, koje su bile od interesa i jedne i druge službe i bili smo baš u dobroj komunikaciji i dobrim odnosima.

Aleksandar Vasiljević, načelnik vojne službe bezbednosti 1991-1992, zamenik načelnika 1999-2001: Nedeljko Bošković, kojeg su 11. maja unapredili u generala, tu je interesantno da i njega i komandanta vazduhoplovstva, generala Stevanovića, ne obezbeđuje više vojna policija. I jednog i drugog obezbeđuju ljudi iz Crvenih beretki, od kojih su neki poznati, ja ne bih sad imena da im spominjem, koji su aktuelni.

B92: Pa, zašto nećete da kažete imena?

Aleksandar Vasiljević: Molim?

B92: Zašto nećete da kažete imena?

Aleksandar Vasiljević: Pa, ne znam da li je to toliko interesantno. To je da je Nedeljka Boškovića obezbeđivao u tom jednom periodu Legija. Pa, iz suđenja gospodinu Šešelju u Hagu i suđenja Zvorničkoj grupi ovde, na našem Sudu za ratne zločine, vidi se da je 8. aprila ’92. godine na jednoj barikadi muslimanskoj u Zvorniku bio uhapšen Legija, koji kod sebe ima legitimaciju pripadnika vojne policije, vojne pošte 5000 Pančevo.

Milorad Ulemek Legija kasnije postaje komandant JSO, u okviru službe čiji je načelnik Jovica Stanišić. Odluka da se formira jedinica koja će se uputiti na ratište doneta je još ’91. godine. Kako je Jugoslavija još postojala, jedinica nije smela da ima formalnu vezu sa Beogradom, a pošto Srbija navodno nije bila u ratu, trebalo je obezbediti crne fondove koji su namenjeni kako za bogaćenje pojedinaca na vlasti, tako i za ratište. Osim šverca, kojim se godinama bavila, služba je na početku ratova imala svoju ulogu i u dobro osmišljenoj pljački građana Srbije.

„Dafiment banci, verujemo, nije potrebna reklama, već većina naših sugrađana za nju zna, pa zato i večeras obeležavamo, bez onako ikakvog suzdržavanja, godišnjicu ove banke, koja pokazuje da se zaista i u teškim uslovima poslovanja i privređivanja može mnogo postići za godinu dana.“

Slučaj Dafiment banke simbol je ekonomskog kraha Srbije i jedna od najvećih pljački koju je režim uz pomoć Službe bezbednosti priredio sopstvenim građanima. Kroz ovu banku prošlo je tri milijarde maraka. U godinu i po dana prevareno je 150.000 građana. 450 miliona maraka je završilo u džepovima organizatora ovog projekta.

Dafina Milanović nije slučajno izabrana kao osoba koja će morati da obavlja ono što se od nje traži i da samim tim preuzme odgovornost na sebe. Javnosti je manje poznat podatak da je Dafina Milanović 1979. kao blagajnik kluba „Mornar“ zbog protivpravnog prisvajanja novca osuđena na 11 meseci zatvora, uslovno na četiri godine. Zatim je ’88. kao šef računovodstva u preduzećima „Slavija“ i „Plastika“ zbog uzimanja tuđeg novca provela osam meseci u istražnom zatvoru, osuđena je na dve i po godine zatvora, ali nikada nije otišla na izdržavanje kazne.

Dafina Milanović, tako je bilo smišljeno 1991. godine, javnosti je predstavljena kao bankarka, koju su režimski mediji nazvali „srpska majka“. Kada je počela sa radom i građanima obećala sve, bez bilo kakve ekonomske logike, kamate za štednju u Dafiment banci išle su do 150 odsto. U državi, koja je krenula u ratove, Dafina je navodno samo ulagala, isplaćivala je penzije, gradila je brze pruge, metro stanicu kod Vuka, poslovni centar na Slaviji, ulagala u novi sistem parkiranja, kreditirala državne firme, oblačila i obuvala „Knindže“ i „Tigrove“.

Prema informacijama „Insajdera“, Služba bezbednosti ’92. godine procenjuje da Dafina Milanović ima nameru da sa svojim suprugom deo novca izmesti iz zemlje, odnosno da negde van ove države započne posao. Tajna služba je sve vreme pratila i prisluškivala Dafinu. Istovremeno, od te pljačke građana uzimali su novac za svoje crne fondove. Pošto izvlačenje novca iz zemlje nije bilo u interesu države, prema svim raspoloživim informacijama, primenjen je metod sličan kao na Ibarskoj magistrali, kada su poginula četvorica pripadnika SPO. Dafinin suprug, sin i ćerka poginuli su navodno u saobraćajnoj nesreći, koja se dogodila u Mađarskoj. Na takav korak država se odlučila jer je ideja bila da kada ostane sama, bez porodice, neće imati izbora nego će morati da nastavi da radi. Dafini Milanović tada nije dozvoljeno da ode u Mađarsku i da vidi šta se dogodilo. Ona je ipak posle pogibije svoje porodice tvrdila da je Slobodan Milošević genije:

"Sigurna sam da takvog čoveka u svetu nema. Primio me u svom kabinetu, u Predsedništvu, dve ili tri nedelje posle moje tragedije. Do tada nikakav kontakt nismo imali. Pitao me je kakva je situacija i da li mogu da nastavim dalje. Videla sam da mu je vrlo stalo do toga i obećala sam mu da ću nastaviti."

Prema rekonstrukciji, na osnovu informacija do kojih smo došli, Dafina Milanović je posle pogibije porodice na dnevnoj vezi sa ljudima iz vrha DB-a i politike. Kada im javlja da kreće na kraći put za Mađarsku, oni kažu u redu. Međutim, da bi je sprečili da izađe, pripadnici DB-a stižu je na granici, oduzimaju joj pasoš, zabranjuju izlazak iz zemlje i vraćaju je u Beograd. Od tada Dafina Milanović je u nekoj vrsti kućnog pritvora, stalno pod prismotrom Službe bezbednosti. Kada je početkom ’93. u slamaricama ponestalo novca, kada su građani postali svesni da se radi o prevari i pokušali da povuku svoje uloge, sve se srušilo, a novac nestao. U maju ugašena je banka.

Dafina je, kako se ispostavilo, uz prećutnu saglasnost Službe, zemlju napustila 1999. godine. Uhapšena je u Nemačkoj 2002. Bez obzira na sumnje u državni vrh i Službu bezbednosti, posle 5. oktobra optužena je samo Dafina Milanović. Suđenje zbog pronevere samo 19 miliona maraka počelo je 2004. i nije okončano do njene smrti. Umrla je u septembru ove godine.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra Resora državne bezbednosti (RDB) 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: Ni na jedan način ja kao načelnik Beogradskog centra nisam bio, kako bih vam rekao, uvučen u bilo kakav posao nezakonitog, znači, ubacivanja cigareta, švercovanja, niti je od mene traženo kao načelnika Beogradskog centra, da kaže: Mijatoviću, ti treba da omogućiš šverc duvana, šverc droge, šverc novca itd. Jovica Stanišić se nikada meni nije obratio i zahtevao da se takva vrsta posla obavi. Ako je on to uopšte radio, hvala mu što nije tražio od mene, hvala mu što je oslobodio hipoteke Beogradski centar za te stvari dok je on bio na vlasti.

Dušan Stupar, načelnik beogradskog centra Udbe 1984-1987: Šverc cigareta je prisutan u svim istočnim službama bio od Drugog svetskog rata, pa verovatno i do danas. Službe su se bavile, sve službe državne bezbednosti istočnih zemalja su se bavile sa time.

B92: Kako to mislite?

Dušan Stupar: Pa, lepo, bavili su se, znači, imale su svoje sektore koji su se bavili sa tim i koji su... To je bio jedan od izvora....

B92: Kao normalan biznis?

Dušan Stupar: Kao jedan od dopunskih izvora prihoda, s kojima su se finansirali tajni fondovi Službe.

B92: Pa, znam, ali šverc je krivično delo, ako imate jednu službu državne bezbednosti koja se time bavi?

Dušan Stupar: Znate šta, ona nije to tako kako Vi kažete, šverc. To nije bio šverc znači tada. Ja govorim o službama i ruskoj i bugarskoj i rumunskoj i mađarskoj itd. i našoj službi, federalnoj službi. To nije radila srpska služba ni državne bezbednosti, ni Udba srpska ni hrvatska, nego je to radila federalna služba. Šta je ona radila samo, znači, oni su praktično samo omogućavali tranzit te robe preko naše teritorije.

Dok jedni za Jovicu Stanišića navode da je bio generator organizovanog kriminala, drugi tvrde da su u njegovo vreme u Službi postavljeni samo ljudi koji su profesionalci i da nije dozvoljavao uticaj politike. Svi se međutim slažu u ocene da je Stanišić bio najveći autoritet kao načelnik Službe bezbednosti.

Iako se ubistva uglavnom vezuju za period dok je na čelu Službe bio Marković, činjenica je da još početkom 90-ih počinju gotovo svakodnevna ubistva.

Kada je 1990. godine u restoranu „Nana“ ubijen Andrija Lakonić, u uskim beogradskim krugovima, kako navode mediji, govorilo se da se njegovo ubistvo dogodilo jer se često javno hvalio da radi za savezni DB. Posle ubistva u „Nani“ počinju gotovo svakodnevna ubistva na ulicama Beograda. Postala je najnormalnija stvar da se kriminalci navodno međusobno ubijaju, a da nikada ne bude otkriveno ko je pucao. Dok je na čelu Službe Jovica Stanišić, ubijeni su među mnogima i načelnik resora Javne bezbednosti Radovan Stojičić Badža, ali i Zoran Todorović Kundak, generalni sekretar Jugoslovenske levice.

Prema saznanjima „Insajdera“, Mirjana Marković tražila je od DB-a da se Zoran Todorović Kundak prati, odnosno stavi na mere. U trenutku kada je ubijen, on je razgovarao telefonom i sve je to snimljeno i postoji u Službi. Međutim, do danas niko nije pokrenuo to pitanje. Činjenica je da su uglavnom sve koji su bili ubijeni prethodno pratila i prisluškivala Služba bezbednosti.

Period Jovice Stanišića na čelu DB-a ostaće zabeležen i po tome što je oružana jedinica koja je formirana još ’91. godine i koja je učestvovala na ratištima postala i formalno pod nazivom JSO sastavni deo DB-a ’96. godine. Oni su kasnije u saradnji sa pripadnicima Zemunskog klana organizovali otmice, pobunu i ubistva.

Vlada Nikolić, operativac RDB 1982 – 1999. savetnik načelnika RDB 2001: Veliki broj pripadnika Službe državne bezbednosti u to vreme nije ni znao da postoji Jedinica za specijalne operacije. Veliki broj pripadnika Službe je za to saznao, da postoje jedinice, saznao kad i javnost, kada je i javnost saznala.

B92: Kako je to moguće?

Vlada Nikolić: Da, moguće je, zato što su oni bili izmešteni, bili su u Kuli smešteni, imali su svoje rukovodstvo, koje je odgovaralo vrhu Službe i nisu, mi nismo uopšte imali kontakt sa njima kao pripadnici Službe niti smo znali da postoje.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: Znači, ja sam saznao da će Služba da formira, ne da ima, nego da će da formira Službu za specijalne operacije ’96. godine i to sam saznao onoga momenta kada je mene i mog zamenika, Miluna Miljkovića, pozvao Jovica jednoga dana da dođemo kod njega i rekao da ima nameru da formira nekakvu jedinicu i on je tada to krstio Jedinica za specijalne operacije, koliko se sećam, da formira jedinicu, oružanu, da će se žarište jugoslovenske krize preneti na Kosovo i da je neophodno u odnosu na ono što nas čeka na Kosovu da mi formiramo jednu takvu jedinicu. I onda je rekao: Mijatoviću, kadrovsko odeljenje će poslati jedno pedesetak provera za neke ljude i vi ćete morati za njih da uradite isto tako proveru i da mi na tim proverama naznačiš samo one za koje budete ti i Milun smatrali da su one negativne. I npr. jedan od tih ljudi koji je imao negativnu proveru je bio i Legija. Ja, kad je ta provera došla, zamenik i ja smo stavili na omot od njegove provere, kad smo slali tamo, veliko „N“. Ja nisam znao ko je Legija, to je za mene eto bilo tako neka provera koja je negativna. Lice koje je bilo, vidi se tamo u proveri, ustanovljeno je da je bio u Legiji stranaca ovamo... Onda sam ja rekao ili meni moj zamenik rekao: O, ovaj će da se usreći, pa ovaj neće da vidi Službu. Pa onda kada smo prvi put otišli na smotru Jedinice, kad smo došli svi načelnici centara da vidimo to kako izgleda, ja sam onda pogledao i video čoveka koji imao onu ružu na vratu, setio se one provere koja je prošla, gurnuo mog zamenika i rekao: Milune, bre, je l’ to onaj čovek za koga smo mi Jovici dali negativnu proveru? O kaže: pa, jeste, kaže, šefe, koliko se sećam, po ovoj ruži.

Jovica Stanišić je međutim istražiteljima Haškog tribunala ispričao potpuno drugačiju verziju:

"Godine 1996. Ulemek je prešao kod nas u Državnu bezbednost. Na konkursu je konkurisao za prijem i mene su ljudi ubedili da je on profesionalc i da će profesionalno voditi jedinicu."

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: Tu je došao Frenki kod mene i tada mi je rekao: Znaš, ti nisi oko te jedinice mnogo angažovao se oko tih provera. Verovatno si, kaže, kroz provere video šta sve tu ima, ali to je borbena jedinica, Mijatoviću, i shvati da to nije operativac, da je to malo drugačije. Što je tačno i to je zaista bilo drugačije. On je rekao: ja imam tu ljudi u jedinici koji su nekada, a može biti da bi sada ponovili neka krivična dela itd. i ja, pošto je to poluvojna jedinica, ja moram da se ponašam kao u vojsci, meni je neophodan oficir bezbednosti koji će da kontroliše pripadnike jedinice. I tada je on uzeo Milorada Bracanovića za oficira bezbednosti.

Milorad Bracanović je posle 5. oktobra postavljen za načelnika 7.uprave, koja se bavi prisluškivanjem. Posle pobune JSO-a 2001. godine, napravljen je kompromis sa Jedinicom i Bracanović je imenovan za zamenika načelnika DB-a, tada BIA, što je praktično i najvažnija funkcija u službi. Zamenik načelnika je u stvari prvi operativac koji dobija sve informacije. Bracanović je međutim tu funkciju zloupotrebljavao da Zemunskom klanu dostavlja informacije o pripremi Vlade za obračun sa njima. U sudskom postupku za ubistvo premijera Srbije bio je samo svedok, a ne i optuženi.

Srđa Popović, advokat: A ta služba nikad, nikad nije doživela nikakvo čišćenje i nikakvu reformu. Ona se... Tu se vrte isti kadrovi, oni umiru, neki i odlaze, ali nikada se retroaktivno ne ispita kako je ona funkcionisala, šta je ona radila i šta nije trebala da radi.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: Mi se opozicijom nismo bavili.

B92: Kako niste?

Zoran Mijatović: Tako.

B92: Pa, ko se bavio?

Zoran Mijatović: Ja ne znam ko se bavio jer opozicijom se mi nismo bavili.

B92: Služba bezbednosti se nije bavila opozicijom?

Zoran Mijatović: Ne, ne.

B92: Pa, čekajte, ali gledali smo kako su vadili prislušne uređaje iz stana porodice Drašković npr?

Zoran Mijatović: Pa, porodici Drašković su izvađena sredstva i Vuk Drašković se nije obrađivao kao opozicija, Vuk Drašković se obrađivao kao lice u kategoriji unutrašnjeg ekstremizma i terorizma i sa aspekta predloga kada je sprovedena obrada nad njim, iz te kategorije su zadovoljeni u to doba svi zakonski uslovi da se obrada zavede po liniji ekstremizma i terorizma. To što je Vuk Drašković u to doba bio lider opozicije, to ne menja ništa na suštini naše obrade.

„Ja sam se ovde uselio krajem ’94. godine, a oni kažu da je neposredno pred useljenje da su ubačene.“

„Tri su prislušna uređaja ugrađena bila u zidu. Dva su uklonili, jedan ne mogu da priđu sem da ruše kamin, ali će se sada prema elaboratu da spolja preseku dovodni kabl i da tako onemoguće dejstvo i toga trećega. Ja međutim, sam siguran da je cela kuća puna sredstava za prisluškivanje.“B92: Rekli ste da je Vuk Drašković praćen, pretpostavljam da su ostali lideri tadašnje opozicije praćeni iz istog razloga?

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: Pa, samo da Vama kažem, znači, mi ne pratimo lidera.

B92: Dobro, vi pratite kao potencijalne teroriste?

Zoran Mijatović: Vuk Drašković je bio obrađivan pre nego što je postao lider SPO-a. Znači, bio je u onoj kategoriji, jedno vreme, unutrašnjeg neprijatelja itd. Vi se sada opet bazirate na podatke koji su bili u štampi objavljeni oko Đinđića itd. i ovih. Oni su praćeni po službama.

B92: Kako po službama?

Zoran Mijatović: Po stranim obaveštajnim službama.

B92: Kao potencijalna opasnost za zemlju?

Zoran Mijatović: Ne govori se opasnost, nego ja samo kažem po službama, s obzirom da još nije... Nisu ti dosijei stavljani, da sa njih nije skinuta oznaka „državna tajna“, nema smisla da ja sad se bavim itd, ali kad već idemo do toga, nije Đinđić praćen kao opozicija, koliko ja znam nikada.

Tih godina Služba ne prati samo osumnjičene za ekstremizam i terorizam, što su uglavnom, prema procenama Službe, kako kažu, sticajem okolnosti, tadašnji lideri opozicije. Služba, po svemu sudeći, prati i sve strance koji dolaze u zemlju.

Zoran Mijatović: "Lekari bez granica" dolazili su ’96. ovde. "Lekare bez granica" vodi Kušner. Mi radimo Kušnera. Kušner, onoga momenta kada dolazi Kušner je toga momenta agent francuske obaveštajne službe. Molim Vas, tog momenta kada je došao ovde, on radi to. Iza toga se seli na Kosovo, napuštaju nas, idu na Kosovo. Kosovo je sledeće koje će biti napadnuto. Danas je Kušner ministar inostranih poslova, ja njemu čestitam i taj Kušner je ministar inostranih poslova koji nije blizak predsedniku francuske republike, nisu ista stranka, ali na žalost, on se ovde nama... Kad se rodio u ovoj Srbiji, kad smo mi saznali, on se nije rodio kao ministar inostranih poslova. Svi mi imamo svoje predistorije, svi imamo te, kako bih ja rekao, svoje provere.

Svako ko je imao kontakt sa strancima po pravilu je bio proglašen za izdajnika i stranog plaćenika. Državni vrh tako je mislio i govorio putem državnih medija, a Služba to prihvatala kao politički stav koji treba podržavati i opravdavati. Međutim, kada je opozicija, čiji su lideri bili proglašeni za izdajnike, pobedila na lokalnim izborima ’96. godine, Mijatović tvrdi da se Služba, bez obzira na odnos koji je imala prema opoziciji, tada, zahvaljujući naredbi Jovice Stanišića, tokom izborne krađe držala neutralno.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB-a 2001: Mi smo odmah znali da su izbori pokradeni i to naše znanje nije bilo neophodno biračkim odborima, ali mi smo to znali. I kada je opozicija krenula sa mitinzima, da se izbori za to svoje pravo, ne mogu sad da kažem, Beogradski centar i ja smo najveće demokrate koji su se ispilili od rata do danas. Bilo je negde gde smo i mi prekoračili malo neko svoje ovlašćenje, bilo je negde preterane upotrebe sile itd. Ja mislim na mitinge, nego uopšte. To su jako veliki problemi. Svi su ljudi tamo kod nas isti, kao i u svakoj firmi. Imate i normalnih, a boga mi, provuče se i kod nas neki psihopata ili narkoman, pa onda imamo problema. Meni je negde Jovica, znači, u decembru mesecu, zvao me je i rekao mi: Mijatoviću, kada je u pitanju protest opozicije, mi moramo krajnje uzdržano da reagujemo što se tiče represija. Znači, represija ne može da se primenjuje zato što neko hoće da se bori za svoje pravo, za svoju pobedu na izborima.

Prema pisanju medija, ali i prema onome što je Stanišić rekao istražiteljima Haškog tribunala, to je bio jedan od prvih sukoba između njega i Slobodana Miloševića. Njegove iskaze haškim istražiteljima objavio je u knjizi Vojislav Šešelj, a preneo list „Vreme“. S obzirom na to da se Stanišić nikada nije javno izjašnjavao, ovo je možda jedini način da se sazna njegovo mišljenje o sukobu sa Miloševićem:

"Ima nekoliko značajnih momenata kada smo mi bili u velikom sukobu. Znači, naročito posle Dejtonskog sporazuma, za vreme izborne krize 1996-1997. godine. Za vreme krize sa Crnom Gorom. Znači, 1997-1998, i oko Kosova. Radilo se, radi se u suštini o koncepcijskim razlikama naše službe, odnosno mojim i njegovim. Mi smo smatrali da krizu na Kosovu treba rešavati pre svega političkim sredstvima.“

Haškim istražiteljima Stanišić je rekao da se poslednji put sa Miloševićem video u Belom dvoru ’98. godine.

„Takođe je bio jedan razgovor koji je završio time: Pazi šta radiš. Ja sam mu rekao: Pazite Vi šta radite, izlazite van ustavnih i zakonskih ovlašćenja. To je bukvalno bio kraj.“

Posle toga na čelo Službe dolazi Radomir Marković, koji je, kako je sam tvrdio, dobio nalog da ubije bivšeg šefa DB-a Jovicu Stanišića.

„Znači, pripremljena je dokumentacija oko mog kretanja, oko moje kuće. Čekali su priliku da me ubiju. Ja sam za to doznao i 20 dana pre izbora, ja sam izašao iz kuće. Oni su me tražili na nekoliko mesta i nisu uspeli da dođu do mene. Potvrdu da je tako, da je to istina dao je bivši šef Službe Rade Marković, koji je, pre nego što je otišao u zatvor, tražio da ga primim i rekao mi da je on dobio nalog da me ubije.“