Transkript pete epizode

 U strahu od zatvora, krivičnog gonjenja, ali i straha šta će biti sa njihovom nezakonito stečenom imovinom i profitabilnim proslovima, formalni i neformalni centri moći koji su stvoreni u vreme Miloševića posle 5. oktobra 2000. godine tražili su i pronašli načina da priđu novim vlastima. Još od početka 90-ih, kada su se u Srbiji stvarale političke partije, Služba bezbednosti iskoristila je priliku da neke od stanaka formira i to po sopstvenoj meri.

O liderima koji nisu bili direktno pod njihovom kontrolom, zahvaljujući dugogodišnjem praćenju i prisluškivanju, znali su sve. Tako su pripadnici Službe imali i preciznu sliku o tome ko je kakav, kome kako treba prići, koga kako uništiti. Kada su na vlast došli oni koje je Služba godinama pratila i prisluškivala, bilo je i više nego lako kreirati političku situaciju, praviti sukobe unutar partija, intrigama i aferama svađati vladajuću koaliciju. Bio je to nasleđen sistem Službe, koji kao takav živi i preživljava svaku vlast.

Tajne službe su kreiranjem niza afera posle promene vlasti kontrolisale situaciju u zemlji, dok su građanima preko svojih medija sugerisali ko je u pravu, a ko nije, ko je pošten a ko kriminalac, ko izdajnik a ko patriota. Sve su to bili načini da se stvori atmosfera koja je na kraju dovela i do ubistva predsednika Vlade Zorana Đinđića.

Srđa Popović, advokat: Ovo je jedna dezorganizovana i nepostojeća država, a ta, koja je tad postojala 2001, 2002, ja mislim da tu države takoreći nije ni bilo, da tu niko nije radio svoj posao. Ja mislim da niko nije tad radio svoj posao sem možda Udbe ovaj svoj posao da se kao osmi putnik prošvercuje još jedanput u vlast.

Kada je 25. januara 2001. godine formirana Vlada Srbije, sukob između premijera Zorana Đinđića i predsednika Jugoslavije Vojislava Koštunice već je postojao. Utisak je bio da Đinđić ima DB, a Koštunica Vojsku. Međutim, kasnije se ispostavilo da to u praksi nije bilo tako.

To što je Radomir Marković ostao na čelu Službe državne bezbednosti skoro četiri meseca dovelo je do spaljivanja dokumentacije i skrivanja većine tragova o zločinima. Dosijei lidera DOS-a već su bili izneti iz DB-a, iskonstruisanim pobunama na jugu Srbije i u zatvorima novim vlastima je praktično prikazano da im DB mora biti važna tačka oslonca, a Milorada Ulemeka Legiju nova vlast je javnosti predstavila kao heroja. Istovremeno Vojislav Koštunica od prvih dana oktobra kao predsednik Jugoslavije čvrsto je pod svojom kontrolom uzeo Vojsku.

Pripadnici dve službe, vojne i civilne, koje su inače decenijama bile u svađi, trebalo je samo dvojici lidera koji su imali različite političke koncepcije da priđu i zauzmu položaje.

Srđa Popović, advokat: Oni su jako vešti u tome da svoje gazde plaše i da im obećavaju zaštitu i da ih, kako da Vam kažem, kazali bi ovi klinci, da ih navlače... I oni se svi navuku na Udbu jer je to tako zgodno. Imate nekog ko će za vas da radi sve, ako treba, i da ubija. To je neodoljivo i svaki novi koji dođe na vlast verovatno je imao nekad neku ideju kako će on to da reformiše, ali kad dođe na vlast, misli: pa, zašto, sad će meni služiti, baš je to super što su oni tako nedodirljivi i što su tako netransparentni i što su tako moćni.

Prva odluka Vlade Srbije bila je da smeni Radomira Markovića sa mesta načelnika resora Državne bezbednosti.

Na čelo Službe postavljeni su Goran Petrović i Zoran Mijatović. Prioriteti koji su postavljeni pred novo rukovodstvo bili su rešavanje nerasvetljenih ubistava iz 90-ih.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Mene je Goran Petrović prevario da se vratim u Službu i, kad me je već prevario, onda sam od prvog dana počeo sa njim da radim zaista iz sve snage. Da li posle dva dana kada smo došli, mi smo napravili jednu listu i prve promene mi smo napravili u centrali Službe, praktično smenili sve načelnike uprava i načelnika Beogradskog centra.

Kako su, osim Radomira Markovića, svoje pozicije izgubili i njegovi najbliži saradnici, Branko Crni i Milan Radonjić, a Nikola Ćurčić samoinicijativno otišao u penziju, i dok su najavljivane brojne krivične prijave za rukovodioce Miloševićevog DB-a, izgledalo je kao da će sistem koji je Služba gradila godinama srušiti vrlo brzo.

Dok novo rukovodstvo kreće u otkrivanje zločina, Legija uspeva da svog čoveka, dotadašnjeg oficira bezbednosti JSO-a Milorada Bracanovića, postavi na važno mesto u Službi, za načelnika 7. uprave. Tako je Bracanović, koji je ’96. godine bio u JSO i samim tim je morao imati saznanja o svim zločinima koje je počinila ta jedinica, bio u prilici da posle 5.oktobra opstruira rad Službe, čije su istrage uglavnom bile usmerene upravo protiv Jedinica za specijalne operacije.

Zoran Mijatović: Tu je ta operativna tehnika i načelnik te uprave zna za svakog čoveka koji se prisluškuje na teritoriji Srbije, ne Beogradskog centra samo, nego cele Srbije, i važno je kad postavite tog načelnika za operativnu tehniku, da to bude ne samo iskusan operativac, nego da to bude čovek od poverenja.

Zanimljivo je da Zoran Mijatović, koji je pet godina bio jedan od najbližih saradnika Jovice Stanišića kao načelnik Beogradskog centra DB-a, odlično znao ko je Bracanović, ali danas tvrdi da on i novi načelnik Goran Petrović nisu imali načina da se suprotstave takvoj odluci Zorana Đinđića.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Premijer je rekao: Bracanović mora da bude načelnik 7. uprave i doviđenja! To je ono što je meni saopštio Goran Petrović...

B92: Ali Vi tada znate da je Bracanović neko ko jeste umešan?

Zoran Mijatović: Ja ne znam da je on nešto umešan, ali ovo što će pokazati istrage, mi već u prva dva-tri dana znamo otprilike gde tražimo buduće ubice i, ako tražim buduće ubice u Jedinici, onda nije normalno da... Ili u oficiru bezbednosti tražim ja sada saradnika, koji će nama da pomogne i tražim čoveka koji je na određeni način bio upoznat sa ubistvima Jedinice. Nemoguće je da oficir bezbednosti koji je za to zadužen ne zna šta se događalo, sud će pokazati.

B92: A što Vi to niste otkrili?

Zoran Mijatović: Ja sam pitao Gorana Petrovića: Gorane, jesi ti to mogao da odbiješ? On kaže: Premijer je insistirao, ja to nisam mogao da odbijem, ali mi ćemo da operativno radimo, pokazaćemo da smo u pravu itd.

Srđa Popović, advokat: Od samog početka, ta Udba je dolazila kod Đinđića, nudila mu se i plašila ga. Onda su ga savetovali naravno o personalnim postavljenima u Udbi, tobož oni znaju koji su ljudi pouzdani. Sve je bilo sračunato da oni budu neophodni. Legija je bio taj koji insistira na Bracanoviću. Điniđiću je jedino stalo da ne dobije Legiju za neprijatelja, a Legija dolazi kod Đinđića, po meni, po zadatku i mislim da ga je poslao Jovica Stanišić, kazao: Idi tamo, namesti se, vidi. I Legija onda još to iskoristio za lično bogaćenje, kroz te poslove koje je imao sa Zemunskim klanom.

Da Bivši načelnik DB-a Jovica Stanišić, čiji je Legija bio jedan od saradnika, uspostavlja kontakt sa Zoranom Đinđićem još pre 5. oktobra. To je prvi put javno otkrio jedan od najbližih saradnika Zorana Đinđića, Vladimir Popović, u emisiji "Insajder" 2005. godine.

"Insajder", januar 2005:

B92: U čemu je onda razlika između toga što se Vojislav Koštunica viđao sa Radetom Markovićem, a Vi sa Jovicom Stanišićem? Otkud ta opšta potreba da se viđate sa njim i da Vam on priča šta treba da se radi?

Vladimir Popović, šef Biroa za komunikacije Vlade Srbije 2001-2003: Jovica Stanišić je prvo bio dve ili već dve i po godine, koliko godina, van toga, van operativne moći, upravljačke, on je bio u to vreme kad smo mi s njim viđali penzioner. Zašto je bio bitan razgovor sa penzionerom koji, to, puno zna? Pa, zato što ste dobili da upravljate državom za koju je potpuno jasno da je te političare, opozicione stranke, sve ono što se dešavalo u poslednjih 15 godina, praktično bilo rađeno po nalogu te iste službe. Ono što niko o danas nije znao to je da je nas posle 5. oktobra sačekala jedna ostavinska rasprava, Službe državne bezbednosti i Miloševićevih političara, Miloševićevih tajkuna, koji su u prethodnih desetak godina pod mantilom rata i patriotizma na teritoriji bivše Jugoslavije se bavili biznisom. Po principu "rat u Bosni, šleper na putu, jagnje na ražnju, pevaljka na stolu, a ja preko televizije patriota".

Jovica Stanišić i posle 5. oktobra, prema mnogim svedočenjima, bio je čovek koji je kontrolisao delove Službe. Još tada za Stanišića se interesuju istražitelji Haškog tribunala, a kasnije brojne policijske istrage ukazivale su na to da je bivši šef Državne bezbednosti Jovica Stanišić povezan između ostalog i sa iznošenjem novca na Kipar i švercom cigareta. Njegova imovina meri se, prema nekim svedočenjima, stotinama hiljada evra. je služba DB-a bila profitabilna organizacija najbolje je pokazala činjenica da - kada je posle dolaska Petrovića i Mijatovića u sefu DB-a u Komercijalnoj banci pronađeno oko 600 kilograma droge - zbog toga niko nikada nije odgovarao, osim što su nove vlasti odlučile da spale drogu.

Miloš Vasić, novinar nedeljnika „Vreme“: Ovih 600 kila su zanimljivi jer na njima Jovica Stanišić i Radomir Marković sede, negde od 1996, 1997... Bile su te dve velike zaplene od oko 300 kilograma na bugarskoj granici Gradina. Ne uništavaju ih. Bitno je to zašto oni sede na 600 kilograma heroina. Heroin je idealno sredstvo plaćanja, za razliku od gotovog novca, bankarskih transfera i, recimo, vatrenog oružja. Nema numeraciju, nema biografiju. Ja sam siguran da Služba državne bezbednosti nije čuvala taj heroin za sopstvenu upotrebu. Od te količine kompletna BIA današnja može da se treska do kraja života, mislim do kraja ovog veka, pošto je reč o potpuno čistom proizvodu. Očito nije bilo za ličnu upotrebu. Za koju upotrebu je bilo? Zašto su sedeli na tome, zašto su ga čuvali?

Predstavnici vlasti posle 5. oktobra, otkrivanjem da više stotina kilograma heroina stoji u sefu DB-a u Komercijalnoj banci, odlučuje da javno uz prisustvo novinara i kamera spale nađenu drogu. Međutim, krivični postupak protiv odgovornih, koji su drogu, mimo svih zakonskih propisa, čuvali u sefu, nije pokrenut. I pored toga što je unutar MUP-a sprovedena istraga kojom je utvrđeno poreklo, novinar lista „Vreme“ Miloš Vasić podneo je 2006. godine krivičnu prijavu zbog krivičnog dela neovlašćenog držanja i stavljanja u promet opojnih droga i zloupotrebe službenog položaja protiv Mihalja Kertesa, Jovice Stanišića, Radomira Markovića, Nikole Ćurčića, Branka Crnog, Radoslava Kandića i Milorada Ulemeka.

Miloš Vasić, novinar nedeljnika „Vreme“: I šta se događa? Sad je to odjednom ničije. Znate ono, neko Vam ostavio bebu na pragu. Pa, šta je, pa, ko je, ko je imao poslednji ključ? Pa, Branko Crni je imao poslednji ključ. Pa, evo, zaturio mi se negde u fijoci. Ma, nemojte molim Vas! Mislim, ništa im ne verujem što se toga tiče. Ja sam poludeo i napisao krivičnu prijavu u dve verzije, prvu, pa dopunjenu, i to lepo predao Specijalnom tužilaštvu i objavio u novinama. Niko nije osetio potrebu da po toj krivičnoj prijavi postupi. Ko zna koliko toga, to sad treba pitati Braciku Kertesa i njegove carine, koje su zaplenjivale poprilične količine, jer ovo potiče sve od Bracike Kertesa, on je kod mene u krivičnoj prijavi prvookrivljeni, prvooslumnjičeni, naime. Mislim, alo, Braco, zašto to daješ svom drugu Jovici, a ne daješ sudu da se uništi?!

Vlada Nikolić, operativac RDB 1982-1999. savetnik načelnika RDB 2001: Ta priča o toj drogi u sefu Komercijalne banke je najbolji primer šta je bila Služba pod, u toj fazi poslednjoj Miloševićevog režima i prosto je neverovatno da jedna oficijelna, najdržavnija od svih državnih službi zapleni neku drogu i, umesto da je odmah uništi, oni je čuvaju ko zna za šta.

B92: Da je prodaju?

Vlada Nikolić: Verovatno, nema drugo objašnjenje. Dobro je što je ta droga uništena i svaka čast na tome novim vlastima, ali zašto se dalje nije istraživalo ja ne znam.

Dok novo rukovodstvo DB-a počinje da otkriva zločine koje je počinila Služba i to javnosti saopštava, ceo vrh Miloševićeve vojne službe i dalje je na funkcijama. Sukob između Đinđića i Koštunice sve je vidljiviji.

Već u martu 2001. godine, posle hapšenja Slobodana Miloševića, dolazi ne samo do političkog, već i do sukoba dve službe, vojne i civilne. U tom periodu počinju i javne optužbe da jedni druge prisluškuju.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: To je po mom mišljenju radio Pavković, on je namerno Koštunicu trovao da ga mi prisluškujemo da bi se povećala moć Vojske i ne znam, znate, za razliku od Zorana Đinđića, kome je pregledano - to se zove antidiverziono i anti... I kontraobaveštajno - kabinet kad je ušao u Vladu, ja mislim više nikada, da li ima mikrofon, ovo, ono. To bi moralo sistematski da se radi, to jeste posao kontraobaveštajnog dela Službe... Ovaj, ja mislim da su Koštunici svaka dva meseca tamo u Palati federacije to, kako bih rekao, gledali da li prisluškuju... To je neverovatno. Nikakvo prisluškivanje nije bilo, to su obične besmislice, ali to je vojna bezbednost namerno, jedan deo, radio da bi Koštunica ušao u paranoju i da bi... Oni su, sećate se te noći sa Gradimirom Nalićem, pili, napili se svi tamo i tražili da se upadne u onu zgradu kod Londona, četvorožilni kabl i ne znam kakve gluposti, da mi kopamo, da prisluškujemo Koštunicu, to su neverovatne stvari. Tu ih je zapravo Pavković rastreznio i on je tada shvatio da je to, kako je rekao, da je to prešlo svaku granicu i onda je on rekao: imate li vi da mi date pismeni nalog. Jer on je shvatio da će da odgovora jednog dana za to.

U junu 2001. godine, daleko od očiju javnosti, dešava se afera "četvorožilni kabl", koja je mogla da dovede do sukoba sa nesagledivim posledicama. Saradnici Vojislava Koštunice naime sumnjaju da se kabinet predsednika prisluškuje i traže od Vojske da upadne u Biro za komunikacije Vlade Srbije. Aco Tomić, koji je već tada u dobrim odnosima sa Koštunicom, je u tom trenutku zamenik načelnika vojne službe. Pavković odlučuje da u pomoć pozove tada već penzionisanog generala Aleksandra Vasiljevića.

Aleksandar Vasiljević, načelnik Vojne službe bezbednosti 1991-1992: Ja sam prvo tražio da se provere podaci od koga je to, otkud su ti podaci tako bombasti, pa je onda izašlo da je to, ovaj neki šaht na ulici bio otvaran, da je tu nekih 40-parični kabl, da je to obezbeđivala milicija, napolju, na ulici, i da je to sasvim sigurno, da se radi o prislušnom centru, iza kojeg stoji Beba Popović. Ja sam rekao da to nisu pouzdani podaci i da je veoma ozbiljna situacija da se mešaju sada "Kobre" u pola noći, u strogom centru Beograda i vrše upad negde u zgradu, u kojoj se objektivno ne zna da li taj centar postoji ili ne postoji. Ja sam pitao ko može da da detaljnije podatke o tome, ko je dao u stvari te podatke. Pa je onda bilo rečeno da to gospodin Nalić, mislim, bio je savetnik predsednika Koštunice, ima više detalja. Pa sam ja rekao generalu Pavkoviću: Pozovite onda Nalića neka ,dođe pa da sa njim popričamo, možda on čovek ima nešto više o tome. On je rekao: Kako da ga zovemo, sad je dva sata već prošlo noću... Pa ja kažem: Kad vi dižete generala noću u pola dva, možete i jednog savetnika u dva. I on je bio pozvan. Oni su tražili da Vojska upadne unutra.

B92: A koji oni? Tražio je to Koštunica?

Aleksandar Vasiljević, načelnik Vojne službe bezbednosti 1991-1992: Konkretno tada Nalić kada je došao jer, kad je došao u kancelariju, on je rekao: Šta, vi još to niste uradili?! Pa je onda Pavković, a on je bio majstor da zbog toga povede, pozove jedan širi krug ljudi, kaže: Evo, mi smo ovde malo raspravljali, pa smo odlučili da to ipak treba malo da se proveri operativno i posle toga videti šta ćemo. Tada je Nalić rekao: Ali predsednik je to naredio! On kaže: Ja ću predsednika o tome obavestiti, razloge zbog čega to odlažemo. Onda je Nalić rekao: Ne, ja ću obavestiti predsednika. On kaže: Ne, ja ću obavestiti predsednika o tome. I tu je došlo do malo oštrijeg dijaloga i general Pavković je sutradan to obavestio.

To je međutim ostala tajna sve dok Pavković nije smenjen sa mesta načelnika Generalštaba 2002. godine, kada je obavestio javnost o aferi prisluškivanja, pa je održan i skupštinski anketni odbor, na kojem nisu hteli da se pojave Koštuničini saradnici i generali. Aleksandar Vasiljević danas otkriva da se još tada ispostavilo da se o akciji povodom navodnog prisluškivanja bez znanja načelnika vojne službe prvo razgovarali tadašnji zamenik načelnika Aco Tomić i predsednik Vojislav Koštunica. To je, prema rečima Vasiljevića, nedopustivo za jednu službu.

Aleksandar Vasiljević, načelnik Vojne službe bezbednosti 1991-1992: Ja ovde govorim da je Vojska ipak trezveno postupila, bez obzira na to što su pojedinci bili pokušani da budu iskorišćeni jer - koja je veza između predsednika države i zamenika šefa Službe?

Posle afere prisluškivanja, koja je za cilj imala hapšenje službenika Vlade Srbije, Aco Tomić je ukazom predsednika Koštunice imenovan za načelnika KOS-a (Kontraobaveštajne službe Vojske) van svih propisa i pravila. O tome čak nije bio obavešten ni tadašnji načelnik Generalštaba Nebojša Pavković. Kasnije je Pavković tvrdio da je Aco Tomić postavljen uprkos njegovom protivljenju. Kada Aco Tomić postaje načelnik vojne službe, Vlada Srbije zbog incidenata koje učestalo pravi penzioniše do tada nedodirljivog Milorada Ulemeka Legiju.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Legija je zapalio prvo diskoteku. Desilo mi se i to da ja dođem toga dana prvi jer ne smem da idem helikopterom nego sam došao kolima, kad mi je Legija rekao da su oni njegovi iz Jedinice napravili glupost, u toku noći su zapalili diskoteku, svugde su pucali. Ja sam tada zvao Gorana Petrovića, rekao sam šta je Legija uradio, on je rekao: E baš dobro što si mi rekao, evo sada da mu napišem rešenje o suspenziji. Takav je Goran, Goran je to uradio. To je prva greška i Legija je bio suspendovan, mi smo njemu uzeli službenu legitimaciju i oružje.

Posle paljenja diskoteke, Milorad Ulemek Legija sledeći incident pravi u klubu "Stupica". Ulemek tada, u junu 2001. godine, na proslavi rođendana pevačice Svetlane Ražnatović pucao je iz pištolja u vazduh, a zatim je polomio vilicu policajcu, koji je sa patrolom došao da interveniše. Pošto je Legija formalno radnik DB-a, niko od pripadnika policije ne sme da ga hapsi već o incidentu obaveštavaju tadašnjeg zamenika načelnika DB-a Zorana Mijatovića.

Zoran Mijatović: Ja sam došao tog jutra, to je bilo kao da je pet Karlosa u parku. To je bilo sve opkoljeno oko "Stupice“, bilo je tu desetak vozila SAJ-a, ne znam koliko jedinica iz dežurne službe, to su bili... Malo, sad, nisu minobacače doveli i ja sam video tada prvi put pijanog Legiju ko deva, kako se to kaže. Njega i ovog Veljkovića, njegovog sabrata, kada me je video, on je odmah spustio glavu i onda kreće ona priča: "Ja sam tražio od milicionera da stavi lisice. Milicioner nije hteo da stavi u početku i, kada sam ja rekao milicioneru: ’daj mi lisice da ja to uradim’, onda je on mislio, eto, možda je to neki starešina" i onda kreće ta priča. Legija je bez problema dao ruke, nije pravio on otpore itd. Posle je otišao u gradski SUP. Bio je izveštaj, on i Veljković su pevali ceo dan dok se nisu otreznili partizanske pesme.

Branko Veljković, koji je tada uhapšen zajedno sa Legijom, tek pre nekoliko nedelja suspendovan je sa mesta operativca u BIA, gde je radio svih ovih godina. 20. juna 2001. godine, tri dana posle hapšenja, Legija je pušten iz zatvora, podneo ostavku na mestu šefa JSO-a i raskinuo radni odnos u MUP-u Srbije, ali i dalje ostaje čovek koji se u JSO-u pita za sve. Već od tog trenutka premijer Zoran Đinđić protiv sebe ima i Legiju i vojnu službu, na čijem je čelu Miloševićev bezbednjak Aco Tomić. Samo osam dana posle penzionisanja Ulemeka, Vlada Srbije uredbom izručuje Slobodana Miloševića Hagu i to dovodi do javnog sukoba Koštunice i Đinđića.

Jun 2001. godine:

Obraćanje javnosti premijera Srbije Zorana Đinđića: Po ovoj odluci mi spašavamo budućnost naše dece. Ja vas molim za razumevanje za ovu tešku, ali jedino ispravnu odluku u ovom trenutku.

Reakcija predsednika SRJ Vojislava Koštunice: Saradnja sa Haškim tribunalom, svakako nužna, svedena je na puko izručivanje optuženih, bez ikakve zaštite građana i konačno zaštite interesa same države.

Izručenje Slobodana Miloševića Hagu vrlo je jasno upozorenje za najbliže saradnike tadašnjeg načelnika Generalštaba Nebojše Pavkovića da će za ono što su radili morati da odgovaraju. Zbog javnog stava koji je iznosio, Koštunica, tada predsednik Jugoslavije, grupi generala je najvažniji oslonac.

Tenzije oko Haga se pojačavaju objavljivanjem lažnih spiskova pripadnika JSO koji su navodno sledeći za hapšenje. Te lažne spiskove u javnosti, preko medija, pušta vojna služba, što dovodi do još većeg sukoba iz među JSO-a i Vlade. U strahu od Haškog tribunala, prema svedočenjima Đinđićevih saradnika, i bivši načelnik DB-a Jovica Stanišić tada se približava kabinetu Vojislava Koštunice.

Istovremeno, u poplavi tabloida, koji su upadljivo osnivani i gašeni, Zoran Đinđić je već tada proglašen za kriminalca. Kampanja je počela napisima u listu „Panorama“, koji je štampan u Bjeljini. Iza tog lista stajao je Bratislav Grubačić, urednik Vip-biltena, a policija je, kako se navodi u knjizi Čedomira Jovanovića, utvrdila da je izlaženje lista finansirao Jovica Stanišić. Bratislav Grubačić je u javnosti nekoliko puta ovakve tvrdnje demantovao.

Međutim, Čedomir Jovanović tvrdi da je među osnivačima ovog lista bio i Momir Gavrilović, radnik DB-a. Gavrilović je 3. avgusta 2001. godine ubijen posle posete kabinetu Vojislava Koštunice. Koštuničini savetnici odmah su pokušali da objasne da je Gavrilović ubijen pošto je doneo dokaze o umešanosti Vlade u kriminal. Pokrenuta je istraga, pa su onda predstavnici kabineta rekli da u stvari nikakvih dokaza nije ni bilo. Đinđićevi saradnici su tvrdili da je sve to namestila Služba.

Miloš Vasić, novinar nedeljnika „Vreme“: Gavrilović je jedina ozbiljna i zaista nerasvetljena priča, ali je priča od kritične ozbiljnosti jer je ubistvo Momira Gavrilovića bilo detonator za već pripremljenu eksploziju, koja će razbiti DOS definitivno. I dok se to ne razreši nećemo biti mnogo pametniji ni u pogledu političke pozadine Đinđićevog ubistva.

Ubistvo Gavrilovića je dovelo do izlaska DSS-a iz Vlade Srbije i potpunog raspada DOS-a, što je, prema saznanjima „Insajdera“, i bio cilj onih koji su osmislili da žrtvovanjem Gavrilovića naprave potpuni haos u državi.

Momir Gavrilović bio je pripadnik DB-a i jedan od saradnika bivšeg načelnika Jovice Stanišića. Njihova saradnja datira još iz vremena ratova u Hrvatskoj, gde je Gavrilović bio operativac, koji se predstavljao kao kapetan Perić. U kabinet kod Koštunice dovezao ga je Branko Važić, takođe pripadnik DB-a, koji se visoko kotirao u Službi dok je na njenom čelu bio Jovica Stanišić.

Prema nezvaničnim informacijama iz DB-a, to ubistvo osmišljeno je da bi došlo do raspada DOS-a. Sukobi unutar vladajuće koalicije već su u toku, a za definitivan razlaz bio je neophodan okidač. Svi detalji ukazuju na to da bi ovo ubistvo mogao da smisli neko ko je ima duboke veze u Službi i ko je osmislio način na koji se godinama unazad, ubistvima i svađama, kontrolisala situacija u zemlji. Plan je uspeo pošto je ubrzano DSS doneo odluku da povuče svoje predstavnike iz Vlade Srbije.

Avgust 2001. godine:

Zoran Đinđić, premijer Srbije: Ako se vi ponašate kao opozicija, a učestvujete u vlasti, to je jako licemerno. I zato sam ja od DSS-a tražio, rekao sam im ili dokažite vaše teške optužbe ili ih povucite javno.

Vojislav Koštunica: Zaključili smo da iz republičke vlade treba da izađemo.

DSS izlazi iz Vlade, a jesen 2001. godine obeležen je neprestanim protestima na ulicama Beograda, u čemu je ulogu takođe imala Služba. Ceo oktobar Samostalni sindikat, na čijem je čelu Milenko Smiljanić, pravi blokade, traži formalno izmene Zakona o radu. Smiljanić traži smene u Vladi i najavljuje i pola miliona ljudi u Beogradu. Sindikati su upadljivo zainteresovani za svoja prava, što je bilo neobično, pošto svih godina kada je pod vlašću Slobodana Miloševića država propadala nisu nikada govorili ni reč. Prema tvrdnji Vladimira Popovića, Stanišić je tada nudio Vladi Zorana Đinđića da pomogne u smirivanju protesta radnika.

"Insajder“ januar 2005:

Vladimir Popović, šef Biroa za komunikacije Vlade Srbije 2001-2003: Svakodnevno su demonstracije oko zgrade Vlade Srbije, svakodnevno. I onda on zove mene i kao, onako: "Je li", kao, "šta, imate problem sa ovim sindikatima. Jao, pa to sve Koštunica. Pazi, to je sve... To je sve Vojska, to sve radi Vojska."

"Pa, dobro, šta da radim, snaći ćemo se." "Pa, hoćeš da ti pomognem?" Kažem: "Kako da mi pomogneš?" "Pa, sa ovim Smiljanićem, kao hoćeš da vam pomognem sa ovim Smiljanićem? Pa, on je naš." Ja kažem: "Čiji vaš?" "Pa, naš, bre, šta ti je! Hoćeš da ga zovnem, pa on je meni razredni starešina bio u školi, meni" i ne znam kome, Kertesu, Panku, ne znam u koju su školu išli. "Hoćete da ga zovem, kao, da vam pomogne?" Mislim, stalno su bili, stalno su informacije i podaci bili tog tipa.

Paralelno sa protestima radnika u Skupštini traje rasprava o Zakonu o radu. Istovremeno Vojislav Šešelj koristi priliku i pravi haos u Skupštini, drži konferencije za novinare i optužuje Vladu Zorana Đinđića da je mafijaška. Pošto je ministar policije Dušan Mihajlović još krajem avgusta raspisao nagradu za pomoć u rešavanju 21 nerasvetljenog ubistva, Šešelj koristi priliku da, kao politički lider, skreće istrage u pogrešnom pravcu. On naime tvrdi da su Slavka Ćuruviju ubili Zoran Davidović Ćanda i Branko Jeftović Jorga, a biznismena Stanka Subotića Caneta optužuje za organizaciju likvidacije Radovana Stojčića Badže. Šefove DB-a, Gorana Petrovića i Zorana Mijatovića, optužuje da su ubili Momira Gavrilovića i traži od države 900.000 evra. Zoran Mijatović, u knjizi „Opelo za državnu tajnu“, piše da je Šešelj još 1994. godine postao saradnik DB-a, pošto mu je državni vrh oprostio pokušaj puča protiv Miloševića.

"Opelo za državnu tajnu":

"Kada je Šešelj u političkim obračunima počeo da koristi matrerijale koje je stvorio Beogradski centar, bilo mi je jasno šta se u stvari dogodilo. Šešelj je postao saradnik, ili Miloševićev ili Stanišićev. Bilo mi je gadljivo i odvratno. To vrbovanje, Šešelj će ružno vratiti i Miloševiću i Stanišiću i srpskom narodu. Samo sam jednom prilikom pitao Stanišića zašto se Šešelju daju naši materijali. Slegao je ramenima i rekao: Takva je politika u ovom momentu."

Šešelj je godinama stranačke konferenciju i skupštinsku govornicu koristio da iznosi mnoge podatke o ubistvima i mafiji. Napisao je više od sto knjiga, mnoge pozivajući se na svog doušnika Laufera, odnosno na Službu nezbednosti. Dve nedelje pre ubistva premijera Srbije Šešelj je samoinicijativno otputovao u Hag. Na oproštajnom mitingu izjavio je da će u Srbiji uskoro biti krvi do kolena, a list "Identitet", koji je bio list Zemunskog klana, objavio je na naslovnoj strani, opet pozivajući se na Laufera, odnosno Šešelja, da je Đinđić "meta slobodnog strelca".

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Ključna su tri događaja, mislim, zaista, to je toliko... Ja ću to ponavljati dok sam živ. Prvi je izručenje Miloševića, to je znači juni, kada Koštunica na televiziji kaže da je Vlada Srbije gangsterska, da je prekršila Ustav i zakone. Jednog dana ćemo pričati o tome šta se sve dešavalo pre toga. Tokom leta, krajem leta, to je drugi događaj, Demokratska stranka Srbije izlazi iz Vlade Srbije, povlači svoje ministre i svog potpredsednika.

B92: Zbog ubistva Momira Gavrilovića?

Žarko Korać: Gavrilovića, što je opet posebna tema. I konačno treći događaj, pobuna JSO-a na ulici, kada Koštunica daje čuvenu izjavu da pekari demonstriraju u belim odelima, šta ja znam, pecaroši sa štapovima, a normalno je da JSO demonstrira sa oružjem.

Kada su se u novembru poklopili interesi Vojislava Koštunice, Vojislava Šešelja, Jovice Stanišića, Milorada Ulemeka Legije i Zemunskog klana, došlo je do protesta Jedinica za specijalne operacije u centru Beograda. Svi su bili protiv saradnje sa Haškim tribunalom.

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Tog ponedeljka je došla jedinica pred Sava centar, ja sam došao tamo, tražio da razgovaram sa Gumarom i tu se baš našao Zvezdan Jovanović, izvukao ga odande iz tog transportera. Rekao sam to sve što sam rekao Gumaru, da ne ponavljam. Rekao sam i pitao ga ono osnovno - zašto je došao, šta hoće? I on je tada rekao da se traži smena ministra Duška Mihajlovića i da se traži donošenje Zakona o Hagu.

U tom trenutku ovaj protest mogla je da smiri samo Vojska Jugoslavije. Vrhovni komandant Koštunica je međutim javno opravdao pobunu JSO-a .

Aleksandar Vasiljević, načelnik vojne službe bezbednosti 1991-1992: To apsolutno smatram da je imalo potrebe da se ta situacija raščisti i da se pokaže i javnosti šta je Vojska, a i toj jedinici JSO, koja je sebi gradila nekakav imidž da je najjača, hajde, da ne kažemo, u ovom delu Evrope.

B92: Dobro, a da li mislite da je pogrešno što predsednik države to nije zahtevao od Vojske?

Aleksandar Vasiljević: Smatram, smatram. Isto kao što smatram da je predsednik Vlade, gospodin Đinđić mogao da inicira i traži zahtev da se pokrene Vojska.

B92: Ali Aca Tomić je obećao Legiji da se Vojska neće mešati u pobunu. Postoji ta službena beleška, koju smo mi objavili, koju je napisao Momir Stojanović.

Aleksandar Vasiljević: To je kada se pojedinci u službi izdižu iznad svoje profesije i funkcije koju treba da poštuju i da je časno obavljaju. Ne znam koja je to garancija tada bila JSO-u "Vojska neće da se meša", zato što je načelnik Uprave to rekao. Ko je načelnik Uprave da može da donosi odluke oko toga?

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Ja sam svedok. Znači, ja sam svedok. Znači, ovo je sada za istoriju, da sam ja bio. Ja sam otišao u MUP, kao potpredsednik sam bio Vlade, i ja odem tamo, sednem i onda Dušan Mihajlović, bili su, s jedne strane je sedeo Sreten Lukić, general, s druge strane Goran Petrović, znači, načelnici državne i javne bezbednosti, njih trojica... Dušan je stalno nešto pisao. Onda sam se pitao u jednom trenutku šta piše kog đavola. Stalno je nešto žvrljao i ja sedim i čekamo Đinđića. Ja sam svedok toga razgovora, rekao sam u Vašoj emisiji, kada je Zoran pitao i najlogičnije od svih pitanja koje može čovek da postavi, stvarno, i oni koji najgore misle o Zoranu Đinđiću, nikad nisam čuo da su rekli da je bio glup. Znači, bio je više nego bistar, on postavi, kako bi rekao, najlogičnije pitanje: "Generale, ako oni krenu sada na Beograd, na Vladu, imamo li mi jedinicu da ih zaustavimo?" I zaista Sreten Lukić odgovora: "Gospodine premijeru, ne postoji jedinica", sećam se da je dodao, "ja mogu da stanem sa automatom pred Vladu, ali mi nemamo takvu jedinicu". Neće MUP da puca na njih. E, onda, sećam se, dodao je Dušan Mihajlović čuvenu interpretaciju: "Premijer se diže, kakav ga je bog dao, brzo odlazi iz sale". Nije se premijer digao, sedeo je tamo i dalje, znači, nije tačno. Znači, to je stanje MUP-a, ja sam samo svedok istorije da je to general Lukić rekao. I Zoran Đinđić je, sećam se, ali kao danas, je rekao: "E, to je onda nešto drugo. Onda ćemo mi ovo morati rešavati na drugi način". Ja sam bio naravno na toj sednici Vlade, ona je bila popodne, predveče. Sedeo je pokojni premijer, pa je sedela sekretarica Vlade Maja Vasić, pa sam sedeo ja, tako smo sedeli, i on meni šalje cedulju, kaže: "Ja idem večeras u Kulu. Tamo su Legija i oni i ja hoću s njima da razgovaram". I ja njemu kažem, ja ne volim da se pozivam na čoveka koji ne može... Znači, ali ovo je stvarno istina. Ja njemu kažem, onako potpuno šokiran ga pogledam i kažem: "Pa, tebe će da ubiju tamo, jesi ti lud?" Kaže: "Neće". Sećam se, to mi je rekao: "Neće, ja idem tamo".

Tada Služba prisluškuje sve učesnike u protestu. List „Vreme“ kasnije objavljuje transkript razgovora od 9. novembra 2001. godine, tokom oružane pobune JSO-a. Sagovornici su vođe Zemunskog klana, Dušan Spasojević Duća i nepoznati muškarac, za koga se pretpostavlja da je sa JSO-om u neposrednoj komunikaciji. Iz razgovora je jasno da Spasojević može da kontroliše neke medije, ali i da učestvuje u zahtevima za smenu vrha DB-a.

Jedan od razgovora desio se kada je premijer Srbije Zoran Đinđić već otišao u Kulu da pregovara:

- Zovi ovoga i reci mu da kaže ovome da nema šanse da se popusti. Samo da ne izdaju. Znači, nema šanse da se popusti, odjebaće ga. Sad, ko izda – pizda. Svoje zahteve moraju da ispune. Nema sile osim Koštunice, ako on naredi.

- Misliš, da prekinu? On to neće da uradi.

- I verovatno sutra dolaze za Beograd. I nema šanse da odustanu dok ovaj ne ode. Znači, javi mu da zna, ovaj Koštunica. Javi mu da je otišao ovaj tamo. Samo nemoj sa tog telefona.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Zoran Đinđić od tog trenutka shvata da to mora da rešava kompromisom, koji će na kraju, na žalost, njega koštati glave. Od tog trenutka Zoran Đinđić doživljava svoj poraz. To je sasvim druga stvar što pametan i sposoban političar neće da prizna svoj poraz, već se pravi da poraza nije bilo. On jedino uspeva tada da spase Dušana Mihajlovića, jer oni insistiraju na smeni Dušana Mihajlovića, i Zoran Đinđić je rekao: "Ako će oni da menjaju i postavljaju ministre u Vladi, onda ja više nisam ni premijer".

Zoran Mijatović, načelnik beogradskog centra RDB 1993-1998, zamenik načelnika RDB 2001: Ministar drži kolegijum uveče i ispred svih nas koji smo bili na kolegijumu stoji saopštenje da je do pobune došlo zbog nekih propusta prilikom hapšenja braće Banović. To je potpuno netačno, jedna velika laž. Ministar je bio veliki politički mešetar, uveo je mnoge ljude u sve to. Ja sam ministru odmah iza toga rekao, kada se završio kolegijum: "Gospodine ministre, ja sam bivši zamenik načelnika, u toku noći sam dao ostavku".

Na čelo Službe dolazi praktično Milorad Bracanović, koji postaje zamenik novog načelnika Andrije Savića. Tako Legija uspeva ono što nije uspeo 5. oktobra - da njegov čovek bude glavni u DB-u, tada BIA.

Vlada Nikolić, operativac RDB 1982-1999. savetnik načelnika RDB 2001: Dolaskom Bracanovića na tako važno mesto u Službi je u stvari šef Službe postao Legija. Legija, zato što je Legija bio šef Bracanoviću sve vreme, i formalni i neformalni šef. Poznata je stvar da je saučesništvo najjača veza među ljudima. Oni su tu svoje prijateljstvo i svoju vezu učvrstili, samo oni znaju zbog čega i kako, radeći zajedno u Jedinici za specijalne operacije, i Legija je sve vreme radio na tome da Bracanovića dovede na čelo Službe. Na kraju je u tome i uspeo, pobunom.

Dok Bracanović i Savić preuzimaju Službu bezbednosti, Zoran Đinđić odmah posle oružane pobune JSO-a osniva Savet za državnu bezbednost. Član ovog saveta postaje Zoran Janjušević, koji je posle pobune, uz tvrdnju da ima iskustva, postao Đinđićev čovek zadužen za vezu između BIA i Vlade Srbije.

Zoran Janjušević je prethodno bio postavljan za stečajnog upravnika brodogradilišta i savetnika premijera, prema saznanjima „Insajdera“, na predlog Filipa Ceptera. Bezbednosnim pitanjima premijera počinje da se bavi nakon što je tvrdio da je bio operativni radnik Službe nacionalne bezbednosti Republike Srpske, a zaposleni u Bezbednosti Republike Srpske i tamošnji mediji tvrdili su da je Janjušević bio vozač načelnika DB-a Republike Srpske.

U ključnim trenucima kada BIA, na čijem su čelu Bracanović i Savić, vodi Službu po nalozima Legije, bio je zadužen da održava kontakte između BIA i premijera i neprestano prati rad Službe. Janjušević je i sam o sebi stvarao mitove da je iskusan sa opremom za prisluškivanje, pa je bio laka meta za optuživanje. Svakodnevno je bio u kontaktu sa Bracanovićem i Savićem. Bili su mu dostupni svi izveštaji BIA. Janjušević je bio svedok na suđenju za ubistvo Đinđića. Odbio je razgovor za „Insajder“.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Ko dan je jasna priča da je dolaskom Bracanovića na tako visoko mesto u Službi bezbednosti Služba stavljena u funkciju, instrumentalizovana, i ona je bila u funkciji Zemunskog klana. To su govorili na suđenju mnogi svedoci i to je predmet, ja sigurno znam da je... Znači, imao sam u rukama i slušao sam od ljudi koji su prisustvovali suđenju, da je nekoliko svedoka o tome vrlo jasno govorilo da su ljudi iz Zemunskog klana imali pod kontrolom sva dešavanja u državi, da su kontrolisali sednice Saveta za nacionalnu bezbednost, da su znali šta je, evo, gospodin Korać je pričao na jednoj sednici Saveta, da su se ismejavali u Šilerovoj na njegov zahtev da policija preduzme mere hapšenja Zemunskog klana.

Zoran Stijović, koji je radio istragu o spaljivanju dokumentacije i uzimao iskaz od Radomira Markovića, smenjen je nekoliko meseci po dolasku Savića i Bracanovića na čelo Službe. Vlada Nikolić, koji se 2001. godine vratio u Službu, otišao je sa odlaskom Gorana Petrovića. Državna bezbednost postala je Bezbednosno-informativna agencija, koja više nije u nadležnosti MUP-a nego Vlade Srbije, a Bracanović otpušta više stotina operativaca i na ključna mesta u Službi postavlja ljude koji su se istakli u vreme Miloševićevog režima.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: To je ta priča o formiranju BIA i izvlačenja resora Državne bezbednosti iz MUP-a, iskorišćena za jedan klasičan revanšizam i odmazdu prema svim onima koji su pomislili da, koji su se drznuli, boga ti, da razjašnjavaju stvari koje su se desile u prošlosti i da postavljaju pitanje o ulozi i mestu i odgovornosti Službe državne bezbednosti za sve ono što nam se desilo u proteklom periodu, za nacionalni poraz i tragediju koju smo doživeli i kao narod i kao država.

Vlada Nikolić, operativac RDB 1982-1999. savetnik načelnika RDB 2001: Tada se menja zakon i tadašnjem rukovodstvu je data mogućnost praktično da od postojećeg sastava u BIA zadrži ovoga koga hoće, a one koje neće, pusti niz vodu, i oni su pripadnici MUP-a i tako, po tom sistemu, je Bracanović, krajem 2002. godine, napravio čistku u Službi.

Rade Bulatović, savetnik za bezbednost predsednika Jugoslavije Vojislava Košatunice, međutim dolazak Bracanovića i Savića na čelo Službe naziva pobedom patriotizma.

Tekst Radeta Bulatovića u NIN-u, 28. mart. 2002:

"Danas ne postoji nikakav antagonizam između KOS-a i RDB-a Srbije. Svi nesporazumi su sa promenom vlasti prevaziđeni, a naročito je postignut pozitivan napredak postavljanjem gospodina Andrije Savića, sa čijim dolaskom počinje proces depolitizacije RDB-a. Ono sa čime se kroz operativni rad KOS-a dođe, a odnosi se na nadležnost RDB Srbije, to se stavlja njima na raspolaganje."

Ovakvim tekstom Radeta Bulatovića, posle dolaska Bracanovića i Savića na čelo DB-a, praktično se potvrđuje činjenica da Zoran Đinđić od tog trenutka nema više nikakvu kontrolu ni nad DB-om. Tada su na strani Vojislava Koštunice i DB i vojna služba.

Srđa Popović, advokat: Kad kaže Ćeda Jovanović "Mi smo imali vlast u Nemanjinoj, kad Đinđić kaže "Mi smo mislili da imamo vlast preko dana. Kad pođemo kući, spavamo, znamo da mogu da nas skinu kad god hoće", kad priča Mićun kako sede on i Đinđić, on kaže "Pa, oni sad mogu da se spuste helikopterom i da nas dignu". Dakle, on je uspevao, ja mislim, vrlo vešto da stvori neki utisak snage i da stvori neki utisak, kako on to može, ima nečiju podršku, ali je to bila čista iluzija.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: On je bio, po meni, preveliki idealista, čovek koji nije posvetio dovoljno pažnje organizaciji državne uprave i koji je potcenio snagu i značaj Službe bezbednosti i ja mislim da mu je to došlo glave.

U vreme kada je Milorad Bracanović počeo da kreira Službu po svojoj volji, da otpušta operativce koji su vršili istrage o zlodelima iz vremena prethodnog režima, formira se i UBPOK. Šef Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala MUP-a Srbije postaje Radovan Knežević, za kojeg su članovi Đinđićeve Vlade utvrdili tek kasnije da je bio blizak sa Bracanovićem. Tek krajem 2002. godine otkriveno je da Uprava, sa Kneževićem na čelu, nije uradila ništa na praćenju i otkrivanju krivičnih dela Zemunskog klana.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: A vi imate u tom periodu, Zemunski klan postaje najmoćnija grupa za rasturanje droge jer ima podršku "crvenih beretki", odnosno Ulemeka Legije. Ona ubija svoje gangsterske, kriminalne protivnike, sve ih eliminiše, ubija, u jednom trenutku ona postaje verovatno najmoćnija banda na Balkanu, možda čak u Evropi. Vi imate jedan fenomen da imate u policiji Upravu za borbu protiv organizovanog kriminala formiranu i da čovek koji skoro godinu dana vodi u službu ništa nije uradio, a ta grupa upravo u tom periodu postaje najveća. General Knežević je bio načelnik UBPOK-a, čini mi se, nešto preko godinu dana. Ne postoji jedan...

B92: To je već 2002. godina?

Žarko Korać: Tako je. Ne postoji jedan list papira, jedan dosije, ništa. Sad se postavlja pitanje šta je taj čovek radio kao načelnik.

B92: Dobro, ali se postavlja pitanje ko ga je postavio. Mislim, postavila ga je Vlada, je l’ tako?

Žarko Korać: Postavila ga je Vlada, na čiji predlog? To je vrlo interesantno.

B92: Pa, na čiji?

Žarko Korać: Ne znam, to morate pitati Dušana Mihajlovića.

Knežević je smenjen kada Vlada Srbije kreće u obračun sa organizovanim kriminalom.

Dok su na čelu BIA Andrija Savić i Milorad Bracanović, a na čelu vojne službe Aco Tomić, uveliko se radi na kompromitaciji Vlade Zorana Đinđića. Stvara se i atmosfera koja će kasnije dovesti do ubistva. Tako se došlo i na ideju da se u prizemlju zgrade u kojoj se nalazi sedište Demokratske stranke Srbije bace dve bombe kašikare. Bombu su, kako je utvrđeno na sudu, postavili pripadnici Zemunskog klana, kojima je tada praktično šef Milorad Ulemek Legija, a samim tim i Milorad Bracanović.

S obzirom na da je Ulemek već uveliko u sukobu sa Vladom Zorana Đinđića, ali pošto javnost to ne zna jer traje kampanja kako je Đinđić kriminalac, bombom na DSS je postignut efekat da su to uradili kriminalci Zorana Đinđića kako bi se osvetili Koštunici.

Žarko Korać, potpredsednik Vlade Srbije 2001-2004: Koštunica je jednom tražio, naime, njegova ta čuvena, njemu tada draga Vojna bezbednost je stavila kameru u njegovu stranku u ulici... Mi smo to znali, ali ipak u Vojsci ima ljudi koji su nama bili naklonjeni... U kasu, ima kasu u svojoj stranci u Braće Jugovića, ono kada je bomba bačena, Zemunski klan da je bacio bombu, znači, gde su bile njegove prostorije i tu ima neka kasa, u kojoj pretpostavljam da nema ničega, možda flaša rakije i stare novine, šta ima u kasi u stranci? Ništa. I onda je kamera... Da mi hoćemo da obijemo kasu i da nađemo tajne podatke. Možete misliti, tajne podatke u DSS-u! I, verovali ili ne, onda je tu postavljena kamera, mi smo se smejali mesec dana pošto nam rekli ljudi iz Vojske: Evo, sad postavljamo kameru da vas uhvatimo kako vi obijate noću. Zamislite ideju! Da mi noću dolazimo i obijamo kasu!

4. februara 2003. godine formirana je Državna zajednica Srbije i Crne Gore i u tom trenutku Vojislav Koštunica izgubio je svu vlast u zemlji. Zoran Živković bio je predviđen za novog ministra odbrane. To je značilo da će formiranjem nove savezne vlade Zoran Đinđić prvi put od 2000. godine preuzeti vojnu službu bezbednosti.

Srđa Popović, advokat: E pa, to je bio veliki problem. Postojali su ljudi u Vojsci i Udbi, i naročito u bezbednosnim strukturama, koji su se plašili odgovornosti za ono što su radili tokom ratova 90-ih i koji to opredeljenje Đinđićevo da sarađuje sa Hagom i Zapadom su smatrali direktnim ugrožavanjem svoje egzistencije. I to mislim da se nekad gubi iz vida jer tako je kod svih zavera. Razni učesnici nastupaju sa raznim motivima, samo što im je u jednom trenutku cilj zajednički. Ovde je cilj bio da se ukloni Đinđić i sad neki kažu "pa, to je zbog Haga, pa to je zbog borbe sa organizovanim kriminalom, pa to je zato što je hteo da preuzme vojsku, pa to je zato što je izbacio Koštunicu iz parlamenta i sa svih funkcija u stvari"... Pa, ne, sve je to, sve to zajedno, sve to zajedno. Nije tu jedan jedini motiv bio, da su se oni sastali na nekoj skupštini i odlučili da hoće da ubiju Đinđića i dali obrazloženje. Pa, ne, oni se ispipavaju između sebe, procenjuju se uzajamno. To su lukavi ljudi i vrlo brzo shvate ko je tu potencijalni saveznik, to se mnogo ne mora ni da govori.

Zoran Đinđić ubijen je 12. marta ispred zgrade Vlade Srbije. Ubili su ga pripadnici Jedinice za specijalne operacije, koju je stvorio DB i pripadnici Zemunskog klana. Službe bezbednosti, i vojna i civilna, pripremale su atmosferu, kreirajući sukobe i afere. Istovremeno, vrh Službe bezbednosti nikada nije radio procenu bezbednosti premijera Srbije.

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB: Jedan vrlo ozbiljan problem predstavlja zvanična informacija Bezbednosno-informativne agencije da ona nije došla do nijednog saznanja, nijednog podatka, koji je ukazivao na ugroženost i pretnju po bezbednost premijera Đinđića i bilo kog iz državnog vrha. To govori o apsolutnoj nesposobnosti... Ceo grad je pričao. Svi su znali da je čovek bio živa meta.