Transkript prve epizode

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac Resora državne bezbednosti (RDB): Delo i uloga i mesto u službi bezbednosti, ne samo posle 5. oktobra 2000. nego i do 5. oktobra, predstavlja, nećete mi zameriti ako kažem, jednu septičku jamu, o kojoj priča, o tome, znači, bacanje bombe u tu septičku jamu. To iz septičke jame će isprljati sve, i mene i mnoge koji su i iz politike i službi bezbednosti i sveg ostalog, ali to je nešto što moramo da uradimo. Ta jama mora da se očisti i ta i ta priča mora da se ispriča do kraja.

Moć, položaj, novac, interes ili lična osveta pojedinaca bili su dovoljan razlog da država uz pomoć tajnih službi čitavu deceniju odlučuje o tome ko će biti živ, a ko mrtav. Eliminisali su političke protivnike režima na najsuroviji način, a u ime državnih interesa pljačkali, švercovali i sticali bogatstvo.

Tajne službe bile su svih ovih godina, kako se ispostavilo, profitabilna preduzeća. Koristeći svoju moć i uticaj, čelni ljudi Službe su omogućili sebi, političkom vrhu, raznim pojedincima bliskim vlasti veliko bogatstvo, vile, kuće i stanove, a sve pod izgovorom patriotizma. Dok je Srbija propadala i bila sve siromašnija. Podobni kadrovi su samo prelazili sa funkcije na funkciju. Sistem se širio. Mreža saradnika postajala je sve veća, a saučesnici u zločinu sve brojniji.

Služba ima svoje saradnike u svim profesijama. Od radnika, profesora, sudija, tužioca, novinara, intelektualaca, sveštenika, akademika do sindikata, pa su tako uvek mogli da pokrenu, u svakom trenutku, čitav mehanizam za razne akcije, afere i podmetanja. I posle promene vlasti 2000. godine u suštinu su, i pored kozmetičkih promena, ostali nedodirljivi. Bili su u stanju da sada, zbog straha, ali i osvete, prelazni period iskoriste za nova ubistva, uklone tragove zločina, da kreiraju pobune po zatvorima, štrajkove radnika, osnuju svoje visoko tiražne novine, konsoliduju snage i tako pokažu novoj vlasti da su neophodni i važni. Osim toga, reč je o ljudima bi i zahvaljujući onome što znaju mogli da unište život mnogima iz vrha vlasti, ukoliko im se ovi suprotstave. I tako je krug bio zatvoren.

Službe bezbednosti su zbog očuvanja reda i mira, obaveštajnog i kontraobaveštajnog rada, važan deo sistema u svakoj zemlji. U Srbiji međutim, od takvih službi za vreme Miloševića napravljena je privatna vojska. One su bile sasvim podređene komandi Miloševića i Mirjane Marković i interesima SPS-a i JUL-a, odnosno njihovom ostanku na vlasti. U skladu sa tim formirana je oružana jedinica JSO, u okviru Službe državne bezbednosti, što je bio jedinstven slučaj u Evropi. Na takav korak predstavnici Miloševićevog režima se odlučuju zbog toga što Vojsku nisu mogli da tako lako kontrolišu, jer je u pitanju bio veliki sistem i kao takav ne može biti pouzdan za prljave poslove. Iz Vojske i DB-a su koristili lojalne pojedince, koje su postavili na rukovodeća mesta, ali su uz pomoć njih koristili i čitave državne mehanizme za ubijanje, pljačku i šverc. Tako je DB, iako manji sistem, od Vojske imao ogromna ovlašćenja i još veću moć.

Dušan Stupar, načelnik beogradskog centra Udbe 1984-1987: Kada je stvarana Ozna, kada je stvarana Udba, posle toga i Državna bezbednost, glavni moto je bio da je služba "mač u rukama partije".

Aleksandar Vasiljević, načelnik vojne službe bezbednosti 1991-1992, zamenik načelnika 1990-2002: Vojna služba se nikada nije bavila niti ubistvima niti likvidacijama niti prljavim poslovima.

Svetko Kovač, načelnik Vojno-bezbednosne agencije: Da nismo zaštićeni govori činjenica da mi danas razgovaramo.

B92: 2008?

Svetko Kovač: 2008. Drugo, vi znate da je u medijima bilo dosta natpisa i o vojnoj službi i Vojno-bezbednosnoj agenciji, tako da ne mislim da smo zaštićeni i ne mislim da treba da budemo zaštićeni.

O tome čime se sve bave službe bezbednosti, kako i koga prisluškuju, prate, uhode, ali i pripremaju ubistva i afere, gde su danas oni koji su znali za pripreme raznih ubistava, a samim tim bili saučesnici u zločinima, ko ih i danas štiti, kao i svim mehanizmima delovanja, od Ozne do DB-a, od KOS-a do VBA, o svemu što je do danas bila strogo čuvana državna tajna - gledaćete u narednih nekoliko emisija Insajdera.

Služba bezbednosti, odnosno tajna policija, dobija veliku moć još od 1945. godine. Tadašnja vlast, koja je imala, kako se to govorilo, istorijski mandat jer nikada nije izlazila na izbore, bila je paranoidna da joj se sprema kontrarevolucija. Tako da je od samog početka Ozna, iz koje su nastale vojne i civilne službe, imala velika ovlašćenja da zaštiti vlast, a to je značilo da eliminiše sve potencijalne neprijatelje vlasti.

Srđa Popović, advokat: Imala je raširenu mrežu doušnika, kakvu nikad posle toga nije imala. Ja to pamtim, u ovoj ulici u kojoj smo sada, Takovskoj, postojao je bio čovek koji je bio poverenik Ozne i to su svi znali i svi su ga se bojali. On je bio apsolutna vlast u ulici i čak su se ljudi i dece njegove bojali. "Nemoj pred njima ništa da pričaš, pazi, Miša i Ljilja, mogu tati da kažu..." Tako da je tu jedan veliki strah vladao. Onda je došao IB (Informbiro), koji je bio stvarna opasnost, kao peta kolona Staljinova, onda su se oni potpuno razularili jer im je rečeno da to mora sve da se iskoreni i da treba da se ide i u živo meso i u one slučajeve koji su jedva sumnjivi, za svaki slučaj. Tako je počelo.

Posle Ozne, sve do četvrtog plenuma Komunističke partije, odnosno do 1966. tajna služba zvala se Udba. Tada je transformisana u DB i pod takvim imenom je postojala sve do 2002. godine, kada je transformisana u BIA. Tako se zove i danas. Služba nije počela da ubija tokom devedesetih već od samog početka, a tokom sedamdesetih i osamdesetih organizovala je i ubijala političke emigrante po inostranstvu.

Kasnije, u vreme Slobodana Miloševića, ubijali su političke protivnike u zemlji. Da je reč o jednom zatvorenom sistemu, koji decenijama živi i samo menja oblik, najbolje pokazuje činjenica da je učešće službi bezbednosti u ubistvu političkih emigranata i danas strogo čuvana državna tajna. Aleksandar Čotrić, koji je bio zamenik ministra za dijasporu, istraživao je u ime Ministarstva kako se nekadašnja Služba državne bezbednosti obračunavala sa političkim emigrantima.

Svuda je gotovo bio istovetan obrazac tih ubistava. Ovi ljudi su ubijani svi kasno noću, kada su bili sami. Oni su ubijani u zasedi. Mnogi od njih u svojim stanovima su bili sačekani. Svi su ubijeni hladnim oružjem. Ni u jednom slučaju ubice nisu otkrivene i to su mogli da urade samo profesionalci i samo dobro organizovane službe, koje su imale novac, logistiku, zaštitu države.

Sve republike tadašnje SFRJ tokom sedamdesetih i osamdesetih imaju svoje službe, ali i saveznu Udbu, koja je zajednička. Odluke se donose na vrhu, pa je tako i svaka republika preko službe pratila svoju emigraciju u inostranstvu. Dušan Stupar bio je načelnik beogradskog centra tadašnje Udbe krajem osamdesetih. Danas je direktor i vlasnik firme "Univerzal". Ovo je prvi put da neko od bivših pripadnika Udbe u Srbiji govori javno o tome kako su se obračunavali sa emigrantima.

Dušan Stupar, načelnik beogradskog centra Udbe 1984-1987: Svakako da je naš jedan od prioritetnih zadataka bio borba protiv emigracije i njihovih okupljanja, organizovanja i tako dalje.

B92: Šta znači borba?

Dušan Stupar: Borba znači...

B92: Ubiti?

Dušan Stupar: Ne samo ubiti, ubiti je kao poslednja mera... Naš je zadatak bio da neutrališemo njihovo delovanje, njihovo neprijateljsko delovanje u odnosu na Jugoslaviju kao zemlju, kao državu, da neutrališemo. Šta znači neutrališemo? Znači onemogućiti da se bolje organizuju, unositi razdor u njihove redove. Služba je primenjivala i krajnja sredstva. Ona nikada sama, ali uz punu saglasnost političkih faktora...

B92: Šta su krajnja sredstva?

Dušan Stupar: Krajnje sredstvo je ovo o čemu ste me vi sada pitali...

B92: Ubistvo?

Dušan Stupar: Mi to ne nazivamo ubistvom. Mi smo... Služba je u svojoj praksi primenjivala ta sredstva.

B92: Kako se to u službi naziva?

Dušan Stupar: Neutralisanje neprijatelja.

B92: Eliminacija?

Dušan Stupar: Eliminacija neprijatelja... Kao krajnja mera, kada nije postojalo drugog načina...

B92: Mislite li da je iz ove perspektive danas da je tu bilo dosta pogrešnih zaključaka ko je neprijatelj?

Dušan Stupar: Apsolutno ne. Pošto smo imali situaciju da... Neprijateljska emigracija otima avione, da ubija naše diplomatske predstavnike, da se organizuje da bi bila što efikasnija u toj borbi. Da se vrše razni teroristički akti prema našoj zemlji, prema našim ljudima, prema našim diplomatsko-konzularnim predstavnicima. Onda je apsolutno iluzorno da sad postavljam neka pitanja sa aspekta da li je to trebalo ili nije trebalo i tako dalje. Tu se primenjivala deviza "na ljutu ranu ljutu travu". Kako se ta emigracija borila protiv naše zemlje, protiv Jugoslavije, tako je adekvatnim merama i Služba odgovarala na te mere.

Aleksandar Čotrić je kao zamenik ministra za dijasporu pokušao od BIA i MUP-a da zvaničnim putem dobije odgovor da li u njihovim arhivama postoje podaci o umešanosti DB-a u monstruozno ubistvo Dragiše Kašikovića i Ivanke Milošević 1977. godine. Odgovor nikada nije dobio.

Aleksandar Čotrić, zamenik ministra za dijasporu 2004-2007: Ubistvo koje je najviše pogodilo naše emigrantske krugove. Dragiša Kašiković je bio izuzetan aktivista, član Srpske narodne odbrane, urednik njihovog glasa, lista “Sloboda”. Bio je književnik, prevodilac, slikar, jednom rečju vitez srpske političke emigracije na severnoameričkom tlu i ubijen je kada je došao posle ponoći u prostorije Srpske narodne odbrane u Čikagu. Tada je ubijena i devojčica Ivanka Milošević, koja je imala samo osam godina, koja se u to vreme nalazila na gornjem spratu i, privučena bukom, ona je sišla i ona bila je likvidirana kada je Dragiša Kašiković sa preko 60 uboda oštrim predmetom i kasnije čekićem praktično izmasakriran. Istu sudbinu sa preko pedeset uboda je doživela i ova devojčica Ivanka. Naravno da je time bila upućena poruka ostalima da se okanu od političkog delovanja protiv Brozovog režima, da će proći na isti način i oni i njihova porodica. Poruka je bila –Tito može svuda da vas stigne!

Aleksavdar Vasiljević, načelnik Vojne službe bezbednosti 1991-1992, zamenik načelnika 1990-2001: Najekstremniji, oni koji su podmetali mine po plažama duž Jadrana, po poštama... Govorim sve o konkretnim slučajevima. Kada se radi oko pošta, to je pošta u Zagrebu, po bioskopima ovde u Beogradu, po garderobama, po sredstvima javnog prevoza... Dakle, ekstremna grupacija koja se bavila izvođenjem i pripremanjem terorističkih akcija u zemlji. Donošene su veoma selektivne odluke na najvišem nivou. E sad je u javnost isplivavalo da su takve likvidacije vršili ljudi iz kriminalnog podzemlja. Vršena je selekcija od ljudi iz sveta podzemlja, koji su bivali negde na Zapadu ili u sredinama gde se ta emigracija kretala, i po odluci najvišeg vrha u zemlji vršene su ove likvidacije. Vojna služba u tom delu nije učestvovala, ali mi smo obrađivali tu emigraciju i sprečavali njenu delatnost u jedinicama.

Dušan Stupar: Jedino je savezna Udba federacij, za izvršenje određenih zadataka u inostranstvu koristila pripadnike podzemlja.

B92: Tada ulazi Arkan?

Dušan Stupar: Između ostalog i Arkan.

B92: Šta to znači, pošto je on osuđen za nešto ili osumnjičen?

Dušan Stupar: I Arkan i drugi su ti koji su bili u vezi sa saveznom službom i koji su izvršavali te zadatke savezne Udbe su bili iz oficirskih porodica. Bez obzira čime su se bavili, ja ne ulazim u to čime su se oni bavili. Bili su iz oficirskih porodica i vrlo patriotski nastrojeni i oni su i mimo službe se borili tamo, u državama gde su bili protiv emigracije. Da li je to bilo u Nemačkoj ili je to bilo u Londonu ili u Americi... Oni su privatno, sami, napadali četnike na njihovim mestima okupljanja i tako dalje, kao patriote... Apsolutno apstrahujem njihovo...

B92: Znači, nije važno da li je kriminalac, važno je da je patriota.

Dušan Stupar: Apsolutno. Znači, oni su kao patriote i kao takvi, njih je savezna Udba angažovala za izvršenje određenih zadataka u inostranstvu, samo u inostranstvu.

B92: Dobro, a kada kažete određenih zadataka, to znači za ubijanje...

Dušan Stupar: Između ostalog i za to.

Još tada ulaskom Željka Ražnjatovića Arkana, kriminalci počinju da rade za DB, kasnije se taj broj samo povećavao, pa se na suđenju ubistva premijera Srbije od svedoka-saradnika saznalo da su se vođe Zemunskog klana hvalile time da imaju odrešene ruke od strane DB-a da ubijaju po Beogradu.

Da je još uvek državna tajna podatak koliko je političkih emigranata do osamdesetih godina ubila Udba najbolje govori podatak da su BIA i MUP na zahtev Ministarstva za dijasporu prošle godine odgovorili da u svojim arhivama nemaju podatke, a ni saznanja da je tajna policija učestvovala u ubistvu istaknutih političkih emigranata.

Srđa Popović, advokat: Pa, naravno da je odbijen taj podatak. Ubijano je do juče, oni su do juče ubijali. Jesu li ubili Ćuruviju? Jesu li ubili Đinđića? Jesu li ubili Stambolića? To se obično kaže delovi Udbe... Pa, uvek delovi ubijaju, ne ubija cela Udba, nego ubijaju delovi koji su za to namenjeni, ali nije nikakvo čudo da su to i dalje državne tajne jer se to poslednji put desilo 2003. godine. To je istorijski juče i ja mislim da je i Đinđićevo ubistvo posejalo strah među ljude jer su shvatili, taj "osmi putnik“ je još uvek tu. On je još uvek tu, on samo menja gazdu. 

Zoran Stijović, dugogodišnji operativac RDB-a: Službe po pravilu, po pravilima igre bi trebale da budu u službi države, ne u službi politike ili partije na vlasti, a što je u našem slučaju u zadnjih pedesetak godina bilo nešto sasvim drugo... Vi znate da je do ’90. godine bio jednopartijski sistem, da je to bila produžena ruka Partije, da je nakon toga, bez obzira na uvođenje višepartijskog sistema, da su služba bezbednosti se, pre svega njeni šefovi, vrlo lako prihvatili ulogu instrumentalizacije, stavljanja u položaj produžene ruke partije na vlasti.

Osim sa emigracijom, država se tada preko tajnih službi obračunavala i sa takozvanim unutrašnjim neprijateljima u zemlji.

Dušan Stupar, načelnik beogradskog centra Udbe 1984-1987: Anarholiberali ili liberali, tehnomenadžerske strukture. Ja mogu sada, sa ove pozicije, da priznam da nekad to nama, kao pripadnicima službe, koji smo bili onda zaduženi za borbu protiv tih ljudi koji su označeni kao nosioci tih aktivnosti, da nekada nam nije bilo baš jasno. Na primer, neoliberali, tehnomenadžerska strukture, stradalo je mnogo ljudi. Mi smo imali zadatak da se borimo kao prva kategorija protiv unutrašnjeg neprijatelja. Imate određene zadatke, u smislu neutralisanja njihove neprijateljske aktivnosti.

B92: Što su oni bili neprijatelji?

Dušan Stupar: Pa, tako su označeni. Sada, zašto je od strane poretka doneta takva odluka, tako je napravljena procena. Služba nije mogla da razmišlja o tome da li je to tako, nije tako. Služba mora te ljude da izvede na sud i mora da dokaže da su oni stvarno neprijateljski delovi.

Veliki problem srpske, a i jugoslovenske tajne policije i pre tridesetak godina bila je nestašica novca za rad Udbe. Da bi se ovaj problem nekako rešio, odlučeno je da se deo policijskih i vojnih kadrova ubaci u ekonomsko poslovanje sa inostranstvom.

Dušan Stupar: I onda je pravljen izbor najboljih kadrova koji bi mogli to da rade, pod uslovom da sve to bude apsolutno pod kontrolom države i da bude država apsolutno sigurna da sve što se dešava na tom planu radi, da je u funkciji države, i onda su tadašnji kadrovi iz Udbe, najbolji među najboljima, određivani da idu za direktore firmi koje su osnivane tada rešenjem. Hempro osnovan rešenjem, koje je Tito lično potpisao. Geneks, Ineks, Tehnopromet, isto tako Aca Čizmić, Univerzal, Rapid. To su sve bile firme koje su osnovane i gde su došli kadrovi iz Udbe.

B92: Dobro, a pošto je Univerzal isto jedan od firmi koje je osnovao DB, jeste li vi kao bivši pripadnik DB-a zato danas na čelu te firme ili...

Dušan Stupar: Ne, ja sam se apsolutno slučajno zadesio u Univerzalu... Jeste da Univerzal spada u te firme koje su osnovane od strane Udbe i došli su kadrovi iz Udbe tamo. Međutim oni, kada sam ja došao, ti ljudi su već bili u penziji i otišli ili su radili u inostranstvu, a ja sam došao apsolutno slučajno u Univerzal, ne po liniji Službe.

Prelomni trenutak ne samo za istoriju Srbije, nego i za Službu državne bezbednosti bila je Osma sednica 1987. godine, na kojoj je Milošević definitivno ustoličen na vlasti. I još tada Milošević je kao predsednik CK imao iskustvo kako uz pomoć tajne službe i medija može da se obračunava sa političkim i ideološkim protivnicima. To je bio početak, a tako je ostalo sve do danas, kada je ostalo pitanje zloupotreba službe i kreiranja afera.

Na primeru čuvene humoreske “Vojko i Savle”, koja je objavljena u listu "Politika“, najbolje se pokazala moć službe i medija, kada su zloupotrebljeni za političke prljave obračune. Pozadina humoreske, zbog koje je na Osmoj sednici ostavku podneo tadašnji šef beogradskog centra DB-a Dušan Stupar, je i posle toliko godina za većinu ostala tajna.

Svemu je prethodio Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, koji je krajem 80-ih, kao nedovršen dokument, objavljen u štampi. To je izazvalo jednu od najvećih političkih afera. Nije se znalo kako je dospeo u javnost, a tadašnjem srpskom rukovodstvu nikako nije odgovarala pojava Memoranduma, koji je politički iskorišćen od drugih republika kao dokaz o velikosrpskim aspiracijama.

Tada hrvatsko, slovenačko i rukovodstva drugih republika i pokrajna napadaju srpsko rukovodstvo da se nedovoljno aktivno bori protiv srpskog nacionalizma i da nedovoljno osuđuje sadržaj nedovršenog Memoranduma. Od partijskih funkcionera, u osudi Memoranduma tada se najviše angažuju Dragiša Pavlović, predsednik gradskog komiteta Beograda, i Ivan Stambolić, predsednik Socijalističke Republike Srbije, dok se Slobodan Milošević držao po strani.

Prvi put o svemu što se dogodilo, ali i o tome kako je Služba državne bezbednosti umešana u sve, govori Dušan Stupar, tadašnji načelnik beogradskog centra DB-a.

Dušan Stupar: U svim tim javnim nastupima Ivica Stambolić napada Memorandum Srpske akademije nauka, napada i bori se protiv srpskog nacionalizma, a Slobodan nigde ne pominje, nigde ništa o Memorandumu i između njih počinje praktično sukob i Ivica njemu daje nalog: Ti ne možeš da ćutiš, od nas se traži, ti ćutiš, ti si juče govorio ovde, nisi rekao ni reč, tamo si govorio, nisi rekao ni reč. Slobodan to na kraju čini tamo, u govoru povodom 7. jula u Beloj Crkvi, i on osuđuje praktično, on time zavarava Ivicu Stambolića da je on na liniji borbe protiv srpskog nacionalizma i on vrši pripreme praktično i priprema partijski puč kako će da smeni Ivana.

Dok traje osuda Memoranduma od političkog vrha, Akademija odbija da se izjasni o, kako se navodi, nedovršenom dokumentu. Održana je vanredna skupština SANU, koja se završila osudom tadašnjeg režima. Zbog toga politički vrh Srbije dolazi na ideju da uz pomoć Službe bezbednosti javno kompromituje akademike, koji su se politički najviše eksponirali. Tako je nastala čuvena humoreska “Vojko i Savle”, koja je objavljena u listu Politika, a koja je potresala javnost čitavih godinu dana. Taj događaj bio je kasnije jedan od glavnih argumenata u obračunu Slobodana Miloševića protiv Ivana Stambolića na Osmoj sednici.

Dušan Stupar: Oni su od nas tražili, službeno tražili da im dostavimo podatke o Pavlu Saviću, tadašnjem predsedniku Srpske akademije, i o Gojku Nikolišu. Mi smo te podatke dostavili, tražene da se dostave Slobodanu Miloševiću, Buci Pavloviću i Stambolić Ivanu. I mi jednostavno, ja sam dao nalog da se presek informacija njima pošalju, kao što su nam tražili preseke po raznim pitanjima za razne druge ljude i tako dalje, to je jedna rutinska stvar bila. Sve je to njima poslato, zavedeno u naše protokole, delovodnike. Posle se ispostavilo da ovaj ko je to dao... Pošto sam ja bio načelnik Udbe tada, ja sam dao nalog. Nigde se nije pominjalo to što sam ja dao isto to i Slobodanu, nego samo da sam dao ovoj dvojici i da su ova dvojica krivi za to, iako ja sam to poslao Slobodanu... Svoj trojici.

Presek informacija znači da je Služba bezbednosti imala dosije za dva akademika, ali da rukovodstvu ne šalje ceo dosije, nego samo najvažnije informacije o tim osobama. Godinama je ostala tajna ko je od takvih informacija Državne bezbednosti napravio tzv. humoresku sa naizgled tri izmišljene, ali prepoznatljive ličnosti. Vojko Nikolić, svima je bilo jasno da je u pitanju akademik Gojko Nikoliš, madam Argo - da ja to gospođa Margo, Nikoliševa supruga, i Savle Pavić je zapravo bio zapravo akademik Pavle Savić. U toj humoresci, koju je objavila "Politika“, Savle je penzioner, ugledna ličnost, skroman, pošten čovek, koji ništa nema sem malog stana, naučnih priznanja, ordenja i jedne lovačke puške. Nasuprot njemu je Vojko, takođe penzioner, istaknuta ličnost, ali sa legendom koju je sam o sebi stvarao. Suština sadržaja humoreske zapravo o akademiku Nikolišu je da je njegova supruga, Francuskinja, za koju se navodi da je saradnica njihove službe, te da su Nikolišu nestali svi ključevi, kao i kofer sa diplomatskim spisima. Navodi se da je on neurotičan čovek i da pokušava da se ubije. Gojko Nikoliš, kako u knjizi navodi Slava Đukić, izabran je kao meta zato što je na vanrednoj skupštini Akademije bio jedan od najoštrijih kritičara režima.

Ovakav Nikoliš, slavni general, španski borac, lekar, akademik, narodni heroj, pisac, silno je nervirao vlast. Njemu je suprotstavljen Pavle Savić, jedan častan čovek, dugogodišnji predsednik Srpske akademije, sa kojim je Nikoliš decenijama drugovao. Piscu humoreske učinilo se zgodnim da konfrontira ove dve ličnosti jer je na skupštini Akademije došlo do oštrog spora između Nikoliša i Savića, zbog čega su obojica kasnije gorko žalila. Iz toga je proistekla humoreska, koja predstavlja sramnu stranicu u istoriji "Politike“ i čiji su sadržaji dali ton beogradskoj štampi sledećih nekoliko godina.

Posle objavljivanja humoreske u "Politici“ javnost reaguje. Novinari “Politike“ pišu peticiju, traže ostavku Živorada Minovića, tadašnjeg urednika “Politike“ i izvinjenje porodici Nikoliš. Slobodan Milošević staje u zaštitu Minovića. Minović odbija da kaže ko je naručio humoresku već stalno menja izjave o tome ko je naručio i napisao humoresku.

Živorad Minović, direktor kompanije “Politika“ 1986-1995, glavni urednik lista “Politika“ 1985-1991: Stvar nije bila u tome da nisam hteo da otkrijem, nego što nisam znao, ali je istina ovo da sam govorio redakciji “Politike“, govorilo se ono što je meni govoreno u gradskom komitetu.

Živorad Minović prvi put javno govori o tome šta se sve i zašto dogodilo. On i danas tvrdi da nije znao šta je sadržaj humoreske već da je to objavio bez prethodnog čitanja, jer mu je stigao nalog iz gradskog komiteta da to mora da objavi, a i, kako kaže, zvao ga je lično Ivan Stambolić, te da je sadržaj pročitao tek kada je on objavljen. Iako tadašnji svedoci govore da je Minović sve znao i da je na takav način pomagao Miloševiću, on to osporava.

Živorad Minović: Prava istina je da se stvari događale izvan štampe, a to što se događalo u štampi je bila samo refleksija onog odnosa između te dve političke grupe, a... Kako da vam kažem, dok su trajale te rasprave o humoresci, ko je kriv, ko je odgovoran, ko je objavio i tako dalje, imao sam više sastanaka sa Ivanom Stambolićem i više puta mi je rekao, to sam i zabeležio u knjizi, u dnevniku: Nipošto se ne sme saznati odakle je došla humoreska. A Miloševiću je poslužila da brani “Politiku“, da zbog humoreske ne pređe u druge ruke.

Dušan Stupar, načelnik beogradskog centra Udbe 1984-1987: Ta humoreska je dobro došla da se optuži Ivan Stambolić i Buca Pavlović. Slobodan je pred Osmu sednicu od mene tražio da ja na Osmoj sednici optužim Ivana i Bucu Pavlovića da su oni autori i kreatori humoreske “Pavle i Savle“ i meni je on obećao mesto i nudio mesto ministra unutrašnjih poslova posle Osme sednice. Ja sam rekao da osim ovoga što znam, ja ne mogu da ih napadnem... Zbog čega bi ih napao? Ja sam podneo ostavku. Video sam da Stevanović za to što je napisao humoresku, pošto je Žika Minović bio apsolutno involviran u celu tu pripremu i tako dalje, onda su njemu dali... Pošto je i on bio zloupotrebljen, pošto verovatno nije on bio svestan šta će se posle i u kom smislu će se ta humoreska iskoristiti. On je dobio zadatak kao književnik da obradi te podatke i on je to u nekoj svojoj umetničkoj, nekoj svojoj viziji to napravio, ovima se to dopalo. Kada je počelo sve to da se valja, da se pravi od toga afera, onda verovatno kao satisfakciju neku i njemu, pošto je čovek tek posle shvatio u šta su ga uvalili, onda su mu dali NIN-ovu nagradu.

Ovo je prvi put da je Dušan Stupar javno izneo tvrdnju ko je zapravo pisao humoresku. Književnik Vidosav Stevanović u pisanom odgovoru za “Insajder” međutim navodi da to nije tačno i da će podneti tužbu.

"Humoresku ’Vojko i Savle’ i sve što se događalo oko nje proizvela je tajna služba, koja je poslušno odigrala svoju ulogu prilikom političkog obračuna dve struje u Savezu komunista 1987. Dušan Stupar je, kao šef u toj službi, bio i neposredni učesnik u aferi, što i sam priznaje, ali svoju krivicu pokušava prebaciti na druge. Stupareva tvrdnja da sam ja pisac te humoreske je kleveta, odnosno neistina, izrečena bez ikakvog osnova, zbog čega ću pokrenuti građansku i krivičnu tužbu protiv njega. Tvrdnja Dušana Stupara da mi je zbog te humoreske dodeljena NIN-ova nagrada potpuno je apsurdna i nesuvisla. Ta tvrdnja bez ikakvog osnova i smisla blati ne samo mene, nego i NIN, NIN-ovu nagradu i sve ugledne članove žirija."

Živorad Minović je posle Osme sednice imenovan i za direktora “Politike“, ali kaže da to nije bila nagrada zbog objavljivanja humoreske.

Živorad Minović, direktor kompanije “Politika“ 1986-1995, glavni urednik lista “Politika“ 1985-1991: Humoreska nije razlog za moje nagrađivanje. Ja sam postao direktor “Politike“ posle Osme sednice, kada je smenjen prethodni direktor “Politike“, ali nije stvar bila vezana za humoresku.

Minović danas kaže da jeste odgovoran za sve što se dogodilo, ali da to voli da objasni na drugačiji način.

Živorad Minović: Ja više volim da upotrebim reč da se kajem... ’Ajde, može da se kaže i odgovoran. Kajem se jer sam bio glavni urednik i moj list je to objavljivao.

Da bi, kako kaže, spasao svoju dušu, Minović je zbog svega što se dogodilo odlučio 1991. godine da otvori novine i za tadašnju opoziciju. Šef tadašnjeg DB-a Zoran Janjaćković počinje svakodnevno da posećuje “Politiku“.

Živorad Minović: To su, na prvi pogled, bili ljubazni, prijateljski razgovori. Uvek treba čekati ono šta će na kraju da kaže, a na kraju je govorio uvek: "Moraš da pripaziš na svoju okolinu, okružen si opozicijom. Tvoji pomoćnici sarađuju sa opozicijom i govori se da si i ti povezan sa tom opozicijom". Posle nekoliko tih poseta pozvao sam lično Slobodana Miloševića, on je bio predsednik Republike i protestvovao sam zašto kod mene dolazi šef Državne bezbednosti. Rekao sam mu da su to informativni razgovori u stvari i da to nema smisla. Na sve to što sam rekao Miloševiću, on je imao jedan čudan odgovor: Pa, znaš šta? Daj mu nekog drugog da razgovara sa njim. Nemoj više ti.

Isti princip stvaranja afere uz pomoć Službe i medija ostaje do danas. Milošević je još tada shvatio koliku moć imaju mediji, pa je tako i radio sve da preuzme “Politiku“, u čemu je i uspeo. To je bio početak stvaranja partijskog novinarstva i pisanja po nalogu u Miloševićevom režimu.

Živorad Minović, direktor kompanije “Politika“ 1986 – 1995, glavni urednik lista “Politika“ 1985 – 1991: Znam da je “Politici“ podmetnuto, to je sve posle “Vojka i Savla”, dve stvari za Vuka. U rubrici “Odjeci i reagovanja“ je počeo da se objavljuje feljton jednog člana uprave SPO-a navodno, a u stvari je bio ubačen iz policije unutra, u samu tu upravu, i on je pravio feljton o SPO-u, protiv SPO-a, protiv Vuka Draškovića. Kada je izašao prvi nastavak Drašković me je pozvao i odmah sam obustavio izlazak tog feljtona. Uveče, već kada je dobio prvo izdanje Politike, pozvao me je Milošević, opet i kaže: Zašto je prekinut ovaj feljton o SPO-u i Vuku Draškoviću? Ja sam mu na to odgovorio: Prekinut je zato što je to napisano u Državnoj bezbednosti i gradskom komitetu. On je opet rekao u njegovom stilu, kaže: Ti se opet šališ sa mnom. To je bio njegov, taj komentar. Dakle, bilo je toga i tada sam ja, nekoliko dana posle toga, smenjen sa mesta glavnog urednika. Lično me je pozvao Milošević i rekao: Ti više nisi glavni urednik “Politike“, glavni urednik će biti Aleksandar Prlja.

Živorad Minović međutim ostaje na mestu direktora “Politike“ sve do 1995. godine. Danas kaže da se nije usuđivao da sam napusti to mesto jer je, kako kaže, bilo opasno na taj način zamerati se Miloševiću i Mirjani Marković.

Slobodan Milošević i Ivan Stambolić upoznali su se 1960. godine na Pravnom fakultetu. Od tada počinje njihovo dugogodišnje prijateljstvo. Januara 1986. godine Milošević je, zahvaljujući Stamboliću, izabran za predsednika CKSK Srbija. Samo godinu dana kasnije Milošević se obračunao sa svojim dugogodišnjim prijateljem.

Knjiga Slavoljuba Đukića: “Posle trijumfalne Osme sednice, kada se sve sleglo, ostao je još jedan, ne toliko težak koliko neugodan posao za Slobodana Miloševića. Smenjivanje najbližeg druga sa položaja predsednika Srbije. Takoreći, na tanjiru je predao vlast. Milošević je dobio bitku već onda kada je počela, prave političke borbe nije ni bilo. Inače, kompromisan i neborben, Stambolić je psihički bio nepripremljen za političku tuču. Još uoči Osme sednice, kada su mu u porodici govorili da je on na redu posle Pavlovića, odgovorio je: To je nemoguće! Ja sam sa Slobodanom bio bliži nego sa svojom braćom! Takav protivnik Miloševiću je bio lak plen.“

Milošević je prvo zahtevao od Stambolića da podnese ostavku. Međutim, Ivan Stambolić je, kako se navodi u knjizi Slave Đukića, odlučio da sam sebi stavi omču oko vrata, ali da to bude demokratska volja Predsedništva Srbije. Pristao je da ustupi svoj vodeći položaj i da ode daleko od dnevne politike, na uvaženo mesto predsednika Jugoslovenske banke za međunarodnu i ekonomsku saradnju. Cela ova operacija izvedena je na taj način što je Stambolić pre odlučujuće sednice vrbovao članove Predsedništva koji su mu bili naklonjeni da glasaju za njegovo razrešenje jer drugog izlaza nema. Za razrešenje Ivana Stambolića glasalo je šest članova od dvanaest, među kojima je bio i Slobodan Milošević.

Milošević još tada počinje da uspostavlja kontrolu i nad medijima i nad Službom državne bezbednosti. Sve do kraja svoje vladavine to su mu bile dve poluge vlasti na koje se uvek oslanjao.

Dušan Stupar, načelnik beogradskog centra Udbe 1984-1987: Služba... Ona je efikasna na onoliko koliko joj se to dozvoli. Vi, ako date konkretne i određene zadatke Službi, ona to izvršava.

B92: Ali to se obično svodi na političke protivnike?

Dušan Stupar: Ali ne možete vi Službu da optužite za bilo šta od toga o čemu mi sada razgovaramo. Služba radi ono što joj se naredi, ono što joj je zadatak, ona izvršava.

Milošević je ponovo upotrebio Službu državne bezbednosti za obračun protiv Ivana Stambolića, ali sada 2000. godine. Ne za političku već ovaj put fizičku likvidaciju.

Još krajem osamdesetih Stambolić za Mirjanu Marković i Slobodna Miloševića postaje potencijalni neprijatelj. Ubijen je 2000. godine i bačen u živi kreč. Povod za otmicu i ubistvo, bili su izbori 2000. godine. Oni su bili zakazani za 24. septembar, tačno na dan kada je 13 godina ranije bila održana Osma sednica, koja je dovela do potpunog razlaza tadašnjih prijatelja i partijskih drugova Slobodana Miloševića i Ivana Stambolića.

Stambolić je uoči tih izbora 2000. godine imao kontakte sa tadašnjom opozicijom. Postojala je ideja da on bude predsednički kandidat DOS-a. Njegovo približavanje DOS-u i mogućnost da posle 13 godina ponovo bude protivkandidat Slobodanu Miloševiću, ali sada na predsedničkim izborima, za Mirjanu Marković i Miloševića bila je izdaja koja se ne može oprostiti.

Miloševićeva služba svakodnevno, prema saznanjima “Insajdera”, prati i prisluškuje Ivana Stambolića i na taj način priprema teren za otmicu, odnosno ubistvo. To je, međutim, ostala tajna do danas. Za razliku od drugih ubistava u kojima učestvovala Miloševićeva Služba bezbednosti, ovo ubistvo predstavljeno je kao otmica. Nisu se odlučili da ubiju Stambolića u šumi dok je trčao, već su osmislili sve da izgleda kao nestanak ili otmica jer u tom slučaju istragu ne vodi odeljenje za ubistva.

Paralelno sa tim, predstavnici JUL-a i SPS-a tada daju izjave za medije, u kojima govore: pitajte ženu Ivana Stambolića gde joj se muž odšetao. Na tome je i ostalo sve do akcije “Sablja”, kada je, tri godine kasnije, otkriven ovaj monstruozni zločin. Prema podacima iz sudskih spisa, sledi rekonstrukcija otmice i ubistva Ivana Stambolića.

“Sudimo organizaciji za ubijanje, odnosno, odredu DB-a namenjenom za likvidacije, ali šta je sa organizacijom ili njenim delovima, koji su bili ili su još uvek u ekonomiji, pravosuđu, policiji, medijima, politici i koja, u strahu da ne bude otkrivena, podržava ovakve odbrane okrivljenih i održava ih u zabludi da će se sve po njih povoljno rešiti? Ništa se neće povoljno rešiti. Naprotiv, biće obeleženi i oni i članovi njihovih porodica za sva vremena i, da ponovim još jednom, ne sudi se junacima jer junaci ne ubijaju sa leđa, vezane, same, nemoćne. Jaki su u grupi, a pojedinačno, pojedinačno se plaše. Čega? Gubljenja imovine, povlastica, beneficija. U ovom trenutku nijedna institucija u zemlji ne brani zemlju u toj meri kao što to radi ovaj sud. Vaša odgovornost je toliko veća, ali te odgovornosti ne treba se bojati. Naprotiv, istorija je zabeležila zlo, istorija očekuje odgovor. Odgovor ovog suda treba da bude takav da ne padne pod udar istorije. Sve što nije adekvatan odgovor na zlo režima Slobodana Miloševića istorija će osuditi.“

Posle ovakve završne reči, u kojoj je između ostalog navedeno da su Slobodan Milošević i Mirjana Marković naručivali ubistva svojih političkih protivnika, tužilac Mioljub Vitorović je smenjen, odnosno nije mu produžen mandat, čime je, u ime države, praktično kažnjen.

Mirjana Marković živi u Rusiji, gde je dobila politički azil. Slobodan Milošević preminuo je u pritvorskoj jedinici u Hagu. Za ubistvo Ivana Stambolića pravosnažno su osuđeni:

Radomir Marković - 15 godina zatvora

Milorad Ulemek Legija, Branko Berček - 40 godina zatvora

Nenad Bujošević - 35 godina zatvora

Leonid Milivojević, Duško Maričić - 30 godina zatvora

Nenad Ilić - 15 godina zatvora

Milorad Bracanović - 2 godine zatvoralužbena