Transkript druge epizode

Ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića nije do kraja rasvetljeno. Zbog pokušaja mnogih da zataškaju bitne događaje koji su do toga doveli, da javnosti bude prikazano da je ubijen - zato što je bio kriminalac, ekipa Insajdera je u prethodnom serijalu emisija "Rukopisi ne gore" istraživala šta se zapravo događalo.. Jedan od najvažnijih ljudi i svedok tog perioda bio je Vladimir Beba Popović, koji je posle nekoliko meseci odbijanja ipak pristao na razgovor za Insajder. U ovim emisijama čućete mnoge do sada nepoznate i šokantne detalje koji su prethodili ubistvu premijera Srbije, a koji su sve do danas bili strogo čuvana tajna.

Činjenica da je intervju s Vladimirom Popovićem napravio potpunu pometnju na srpskoj političkoj sceni i da su reagovali čak i oni koji uopšte nisu spomenuti možda najbolje pokazuje da će Srbiji biti potrebno još dosta vremena da se suoči sa onim što se ne tako davno dešavalo u ovoj zemlji. 

Najoštrije reakcije u protekloj nedelji onih koji su se javili za reč bile su – Popović laže, neću da komentarišem gluposti koje on iznosi. Ali, i kao najvažnija stvar istaknuto je – Zašto nije objasnio kako se obogatio? Kako je Popović stekao bogatstvo i to da li je uništavao i kontrolisao medije, nije tema ove emisije, pa čak i pored toga što je Televizija B92 u sudskom sporu s Popovićem. 

Ni tvrdnja bivšeg ambasadora SAD Vilijama Montgomerija, da je upravo Popović stajao iza kampanje koju je "Pink" vodio protiv B92, nije nas sprečila da uradimo i emitujemo razgovor s Popovićem, svidelo se to ili ne svima onima koji imaju razloga da strepe od onoga što će reći neko ko je bio svedok mnogih dešavanja u Srbiji pre i posle ubistva premijera. Popović je samo jedan od sagovornika koji je odgovarao na pitanja vezana za teme obrađene u serijalu ''Rukopisi ne gore'', a koja se odnose na ono što javnost najviše zanima, a to je ubistvo premijera Srbije. Na primeru ispitivanja mračne prošlosti, ali i na primeru suđenja za ubistvo premijera, najbolje će se videti kuda ide ovo društvo i ima li izgleda da Srbija postane normalna zemlja. 

Ako je jedini način da se istina o onome što se dešavalo u ovoj zemlji sazna makar i kroz brojne osude svega što se čulo u emisiji ''Insajder'', onda nam je jedini cilj da takvih reakcija bude što više. Jedno je važno – zavera ćutanja je prekinuta i povratka na staru praksu zataškavanja bitnih događaja više nema. 

Bilo je nekoliko pokušaja ubistva Zorana Đinđića. Koliko ste svi vi odgovorni što ga niste zaštitili?

Popović: Da vam kažem, teško je da odgovorim sad na to pitanje, u minut-dva koliko smo svi odgovorni. Vreme će najbolje pokazati koliko smo svi odgovorni. Svako od nas nosi neki stepen odgovornosti. Koliki je čiji? Mislim da nije trenutak da možemo o tome da razgovaramo. Ali, mislim da najveći stepen odgovornosti... Direktno ću vam odgovoriti. Najveći stepen odgovornosti, što se tiče državnih institucija Vlade Srbije, za ubistvo Zorana Đinđića snosi BIA. I tu nema nikakve dileme. Oni mogu da kažu: Nama je izgovor ili alibi što se to desilo - mislim na Milićevića i na Živaljevića – što smo došli tek krajem januara, i tu smo bili samo mesec dana, pa nismo stigli baš da se organizujemo. I to može da bude neka vrsta izgovora, ali ne može da bude da niko nije odgovarao za to. To je ustanova koja je najviše odgovorna za stepen... Mislim, to joj je zanimanje, da se bavi bezbednošću... 

B92: Dobro. U tom slučaju ste vi odgovorni što za vreme akcije Sablja nije ispitana uloga. 

Popović: Tačno je da smo mi najviše odgovorni. Kad kažem mi mislim na vladu, ne mislim valjda na mene. Iz organizacije koja se bavi bezbednošću premijera, u čijoj je ustanovi otkriveno da je dvojica ljudi direktno učestvovala u pripremi, Gavrić i Vezarević, niko nije odgovarao, niko nije snosio odgovornost, niko nije smenjen, pa niko nije kažnjen. 

B92: Vi ste tad vodili akciju Sablja. O čemu se radi? 

Popović: Tačno, ali to upravo pokazuje žilavost, koju sve vreme kroz ovaj razgovor pokušavam da vam nekako saopštim, tih monstruma, službi bezbednosti, i vojne i državne, tog osmog putnika srpskog društva, koji se od '45, pa evo do dan danas samo pretvara, menja domaćina, a ostaje isti. I iz svakog novog domaćina je osioniji, gori, ružniji, pokvareniji. Znači, ta nemoć države, pa čak i u trenutku Sablje kad je bila relativno jaka - mislim na snagu države, jer je imala podršku javnosti itd – nije uspela da bilo koga iz tog... Jer, oni se drže, oni se ne daju. Ta žilavost njihova i ta nemoć države da se njima suprotstavi vam se najbolje pokazuje kroz taj primer. Odgovornost nas drugih, ostalih, siguran sam da postoji. 

B92: Jeste li vi upozoravali Zorana Đinđića posle tih nekoliko? 

Popović: Pa ja lično da, i mnogi od nas da. Ja sam bio osoba koja je išla Zoranu na živce zbog toga što sam se samo i isključivo time bavio. Kad kažem isključivo i time bavio, to je da sam ga samo na takve stvari upozoravao. 

B92: Znači, niste bili u sukobu sa Đinđićem pre nego što je ubijen? 

Popović: Ne, nisam bio ni u kakvom sukobu sa Đinđićem privatno i lično. Ja sam sa Zoranom Đinđićem imao jednu pauzu u komunikaciji i saradnji koja se desila oktobra 2002, kada sam napustio posao kojim sam se bavio, jer više nisam mogao zdravstveno to da izdržim, a bio je jedan trivijalni povod koji me je iznervirao, koji se desio u vladi. Ja sam njemu rekao da ja više ne želim da se bavim poslom šefa Biroa za komunikacije i da radim taj posao koji radim. Nije mu bilo prijatno to što sam ja to uradio. Nije mu odgovaralo, jer je stalno vodio računa o tome, ne zato što sam ja njega nešto kao prijatelj tada izdao, ne, nego jednostavno zato što mu nije odgovaralo da se dešavaju stvari koje nisu pod njegovom kontrolom. Ja sam vladu tad napustio, otišao sam iz zemlje i bio sam dva meseca odsutan. I u tom periodu, tih dva meseca komunikacija između njega i mene je bila retka. Mi smo se čuli samo dva ili tri puta, ali smo se posle toga, kad smo se videli, dogovorili da taj moj... Prihvatio je to da neću više da se bavim tim poslom, što mislim da je i njemu tad odgovaralo, jer je oko mene već stvorena priča da sam neko ko je strašno negativan i ko vrši pritisak na medije itd. Nisam ja to radio zbog Bebe Popovića nego naravno zbog vlade i Zorana Đinđića, ali svejedno. Bolje je jednim udarcem dve muve super da se reše, em što ja neću biti tu, više niko neće moći da priča oko medija, em što ću moći da se bavim nekim drugim stvarima, em što je to moj izbor. Naravno da nisam bio u sukobu. A kako sam mogao da budem u sukobu ako sam s njim proveo Novu godinu?

B92: I dešava se ubistvo. Vi se vraćate u vladu. Ali, odakle se vraćate? Znači, vi tad niste bili više u Birou ili? 

Popović: Ne, ne vraćam se u vladu, ja sam u vladi bio, ali se vraćam na eksponiranu funkciju... 

B92: Niste bili neki prethodni period. 

Popović: Malopre sam vam objasnio. Ja sam oktobra meseca Zoranu Đinđiću rekao da ne želim više da se bavim poslovima Biroa za komunikacije. On je to prihvatio. Mi smo se krajem decembra dogovorili da ta neka funkcija koju ja budem dalje radio i kad budem bio u vladi biće ta neka tu njemu bliska, videćemo, definisaćemo još kakva. Formalno sam ja još bio na mestu šefa Biroa za komunikacije. I kao što imate ministra koji podnese ostavku, ali do postavljenja novog ministra on obavlja tu funkciju. Ja nisam operativno tu funkciju radio dva ili tri meseca. Radila je moja zamenica, zato što je to jedna tehnička funkcija. Taj kontakt sa medijima nisam obavljao ni dok sam bio na mestu šefa tog Biroa. Ali se po ubistvu Zorana Đinđića vraćam na eksponiranu funkciju predstavnika tog Biroa u kontaktima sa medijima, zato što sam formalno i dalje bio šef tog Biroa. Ne vraćam se zbog toga što sam bio na mestu šefa Biroa nego zato što nije postojao niko drugi koji je bio spreman da taj posao radi. A taj posao je bio neophodan policiji da bi mogla da sprovede istragu onako kako je htela. 

B92: Popović tvrdi da je potpuno izmišljena priča da je Zoran Đinđić njega izbacio iz vlade četiri meseca pre nego što je ubijen. ''Objasnio sam vam da od oktobra do decembra nisam bio u zemlji, da sam otišao iz vlade. Ali, kada sam se vratio rešili smo nesporazum koji smo imali dogovorom da više neću obavljati funkciju šefa Biroa, ali sam to formalno i dalje ostao.'' 

Popović: Poslednji taj zajednički privatni period koji smo on i ja proveli, doček te 2003. i tih 10-15 dana koliko smo bili u Brazilu, između ostalog smo i otišli da bi razgovarali na temu - kako i na koji način će on da završi tu borbu protiv kriminala? Jer je posle dizanja difensa u vazduh on shvatio da se zakasnilo sa smenom Bracanovića i Andrije Savića, da je to moralo da se uradi mnogo ranije, i tražio je tog dana da budu smenjeni, sutradan ujutru. Ja sam bio tu kad je tražio da se sutradan ujutru smene. Međutim, opet to tehnički nešto nije moglo. I mi smo posvetili tih 15 dana isključivo u razgovorima... Njemu je tad bilo potpuno sve jasno šta se dešava. I sve ono što je mislio da je pričao o teoriji zavere i da se stvari dešavaju zato što su takve... On je bio čovek koji je verovao da se uvek loše stvari ne dešavaju zato što to neko hoće, a dobro je zato što to neće, nego da to nekad mogu da budu i slučajnosti. Shvatio je da to baš nije tako. 

B92: Da je Zoran Đinđić bio ozbiljan kada je poručio da će 2003. biti godina borbe protiv organizovanog kriminala, možda najbolje pokazuje činjenica koja se saznaje tek danas. U maju mesecu 2002. prilikom posete Zorana Đinđića Engleskoj iz susreta sa Tonijem Blerom postignut je dogovor da engleska vlada i njihove obaveštajne službe konkretno pomognu toj borbi. Da li je formirana nekakva posebna grupa, nešto što je bilo pod kontrolom Engleza, koja se ovde bavila... 

Popović: Nije formirana nijedna grupa koja je bila pod kontrolom Engleza. Postojala je jedna specijalna jedinica pri odeljenju Uprave i borbe za organizovani kriminal. Problem veliki... 

B92: Znači, u okviru MUP-a. 

Popović: Da, u okviru MUP-a, ali je ona formirana od naših ljudi, pripadnika MUP-a, koji su prethodno išli na kurs, obuku i trening kod Engleza. 

B92: Da li je to bilo pod kontrolom Engleza? 

Popović: Ona je bila pod kontrolom MUP-a u koordinaciji sa predstavnikom engleske službe. Njihov zadatak je bio da pomognu onom delu MUP-a koji se pripremao za borbu s organizovanim kriminalom. Kad kažem to mislim na Zemunsko-surčinski klan. Ali, iz razloga što je na čelu BIA bio član te grupe, i zbog toga što su sve akcije koje bi UBPOK ili Beogradski centar ili bilo ko pokušao da sprovede u delo vrlo brzo završavale tako što su bile provaljene, onda je bilo dogovoreno da se napravi jedna grupa za čije će upravljanje da zna samo načelnik tog odeljenja, što je tada bio Knežević, i predsednik vlade. 

B92: Nije znao ni ministar policije? 

Popović: U prvom trenutku nije znao ni ministar policije, u prvom trenutku kad je to dogovoreno. Ali, to je bila faza pripremanja, ne kad su počeli da rade. Pripremne radnje su trajale sedam, osam ili devet meseci. Međutim, problem je bio što je tada na čelu tog odeljenja bio čovek u čiju lojalnost i u čiju sigurnost nismo bili sigurni, mislim na Kneževića. A ispostaviće se kasnije, naročito kod rada Anketne komisije Žarka Koraća, da je on jedan od ljudi koji je najviše opstruisao proces borbe protiv te Zemunsko-surčinske grupe. 

B92: Milorad Bracanović i u to vreme zamenik načelnika BIA Andrije Savića, njih dvojica su na te funkcije postavljeni posle pobune crvenih beretki, kada je Zoran Đinđić, kako se ispostavilo, bio prinuđen da napravi kompromis i ispuni zahteve JSO-a. To je, međutim, kako mnogo tvrde, bila velika greška, jer su pripadnici Surčinskog i Zemunskog klana preko svojih ljudi u BIA bili obavešteni o svemu što policija radi. Oni su smenjeni tek dva meseca pre ubistva premijera Srbije.

Popović: Akcija pripremanja hapšenja Zemunskog klana traje par meseci duže, ali traje tako što interventna brigada Milana Obradovića s vremena na vreme odlazi u Šilerovu ulicu. Pa zatvori Šilerovu ulicu, da im pokažemo da ih se ne plašimo. Odu u Šilerovu ulicu, oni ne izlaze, ne pojavljuju se. Pratimo ih, imamo informacije o njima. Oni znaju da su svi na merama. Bracanović im je dao podatke da su svi na merama. Dušan Spasojević uzima svoj mobilni telefon da bi pokazivao da zna da su svi na merama, i taj telefon daje najpoznatijoj narodnoj pevačici u zemlji, da ona s tim telefonom razgovara. I policajci dok snimaju te razgovore i stenograme slušaju, u stvari, njene razgovore. Desetine tako nekih sitnih akcija postoji, gde i mi i oni znamo da se priprema dan konačnog obračuna. 

B92: Da li je tačno da ste vi pisali saopštenje istog dana, kada je objavljenja poternica dva sata... 

Popović: Ko stoji iza ubistva Zorana Đinđića? Da, tačno, ja sam pisao. 

B92: Kako ste znali odmah dva sata posle ko sve stoji, toliko sigurni da ste mogli da objavite i poternicu? 

Popović: Pa, evo, odgovorio sam vam i pre nekoliko minuta, rekao sam i malopre. 

B92: Posle slučaja Bagzi ste rekli, ali vi ste objavili poternicu... 

Popović: Posle slučaja Bagzi smo bili potpuno sigurno ko to stoji. Da vam kažem, ubistvo Zorana Đinđića se dešava kada već 15 dana ne postoje pripadnici Zemunskog klana, nestali su. Kako su nestali? To treba da daju odgovore Miša Milićević i njegov zamenik Živaljević. 

B92: Zašto nisu uhapšeni ranije? Ne bi nestali. Zašto se čekalo njihovo hapšenje? 

Popović: Zašto da budu uhapšeni? 

B92: Pripadnici su Zemunskog klana, znači kriminalci. 

Popović: Pa nije postojao nijedan jedini element zbog čega bi oni bili uhapšeni. Znači, mi smo se pet meseci bavili isključivo i samo time – kako i na koji način ćemo njih uhapsiti? Jedina mogućnost se nalazila u pokušaju ubistva Vuka Draškovića u Budvi, jer je to proces koji nije vođen u Srbiji, već je vođen u Crnoj Gori. I onda bi mogli na osnovu toga što taj proces nije vođen u Srbiji, što u Srbiji nisu ležali za to krivično delo, da budu privedeni. I Zoran je napravio dogovor sa Milom i sa Crnom Gorom, da se taj predmet koji je vođen u Budvi i koji je zatvoren prebaci nama, i da mi krenemo da ga procesuiramo. Paralelno sa tim smo čekali da Čume da izjavu specijalnom tužiocu. Donet je zakon krajem januara, pa je trebao da se nađe specijalni tužilac, da se postavi specijalni tužilac. Pa smo čekali postavljenje specijalnog tužioca, pa onda odlazak specijalnog tužioca kod Čumeta da da tu izjavu. Mogli smo ili na osnovu toga, jer je to po novom zakonu bilo moguće ili na osnovu tog procesa u Budvi. Oni kad su saznali šta mi radimo, jer su imali neuporedivo više ljudi u vrhu države odnosno policije, bez obzira što smo smenili Bracanovića i Savića - ali nisu Bracanović i Savić jedini bili, videli ste kasnije kroz akciju Sablja itd, koliko je bilo već njihovih plaćenika - onda su oni praktično kad su saznali, apsolutno se sakrili potpuno i nestali. 

B92: U vreme akcije Sablja i vanrednog stanja jedna od glavnih tema postaje – zašto je Vladimir Beba Popović preuzeo stvari u svoje ruke, i ko je on da to uradi? I tada je Koštunica rekao za vas da ste vi uzeli pravdu u svoje ruke. Dakle, kakva je bila vaša uloga za vreme akcije Sablja, vanrednog stanja?

Popović: Moja uloga je bila tehnička, rekao sam vam malopre. 

B92: Jeste li bili samostalni u donošenju odluka ili ste samo... 

Popović: Ne, ja nisam donosio nikakve odluke. 

B92: Nizašta se niste pitali? 

Popović: Ne. Ja sam sprovodio tehničku realizaciju, koja je podrazumevala – šta je to što je nama važno... Kad kažem nama mislim na one koji su vodili akciju Sablja, na državu, na policiju, na BIA, na pravosuđe, ko je u sve to bio uključen. Šta je nama važno i na koji način nama javnost, javno mnjenje, može da pomogne da bi ovo sprovodili brže i lakše? Jer, jasno vam je da za svaku akciju koju želite da uradite bitna vam je podrška javnosti. I nije mi bila potreba da to radim, ali sam to prihvatio da radim iz razloga jer sam znao da je to važno za posao i za istragu. I ono što sam ja tu radio je bilo, saopštenja koja sam davao su bila ona koja sam ja dobijao od ljudi koji su vodili istragu. Moje nije bilo da proveravam da li je tačno ili nije tačno, da li to nekom smeta ili ne smeta. Moje je bilo da to na najbolji mogući način javnosti saopštim. Problem je što rezultati istrage nisu išli u prilog kabinetu Vojislava Koštunice i njegovim savetnicima, i ljudima bliskim njemu, i što sam ja to saopštavao. 

B92: Na jednom od brifinga ste rekli, ne znam da li ste vi, ali je na jednom od brifinga u Vladi Srbije rečeno da je istraga došla do najbližeg okruženja Vojislava Koštunice, i tu se stalo. 

Popović: Tačno, to sam ja rekao. 

B92: Pa jeste li vi svesni odgovornosti koju imate za takvu izjavu ukoliko ona nije tačna? 

Popović: Pa ne, ali ja to nisam izmislio. 

B92: Ukoliko je tačna, i tad imate odgovornost, pošto se nije išlo do kraja. 

Popović: Ne, nemam odgovornost. Sad ću vam reći, nemam odgovornost. Ja sam službenik vlade. Ja saopštavam ono što dobijem od nadležnih organa vlade. Ja sam to rekao ne zato što sam ja to izmislio nego zato što je to meni rečeno da kažem, i zato što je to bilo tačno, i zato što je istraga u ubistvu Zorana Đinđića kako se otvarala došla do jednog savetnika predsednika Koštunice, i to ne bilo kog nego savetnika za bezbednost. Došla je do Koštuničinog šefa Vojne službe bezbednosti. Došla je do finansijera ili simpatizera stranke Vojislava Koštunice, i do još desetine nekih likova čija imena nikad niste ni čuli, koja se nisu pojavila, jer je odmah posle toga, dan posle toga ili dva dana posle toga, Koštunica održao odbrambeni sastanak u Skupštini grada, glavni odbor DSS-a kao priprema za rat, gde je da bi se odbranio krenuo u napad na mene. Nije on trebao mene da napadne. On je trebalo da napada one koji su to meni dali, koji su taj podatak meni dali, koji su rekli da to kažem. Ali, bilo je mnogo zgodnije da se kaže: Sad ćemo da kompromitujemo njega - jer, to je metodologija tih vojnih službi – i ako uspemo da dokažemo, pošto on inače nema neku političku težinu i političku zaštitu - jer ja nisam političar - a već smo uspeli u ovih prethodnih dve godine da ga kompromitujemo i satanizujemo dovoljno, i ako uspemo da dokažemo da je on čovek koji laže i da je on loš čovek, i da on to što radi tamo izmišlja, onda ćemo time dokazati da sve ovo što se nama priča je neistina i laž. I taj njegov glavni odbor, i ta podrška koja je bila, i sve ono što su mediji kasnije radili je bila odbrana Vojislava Koštunice. Meni je to bilo jasno kada je tražio da se sa mnom vidi Mauricio Masari i njegov pomoćnik za medije Đovani Porta, iako se u prethodne dve godine sa mnom nikad u životu nije video, i nikad nije sreo, i nikad ništa nismo imali potrebe da pričamo, niti ja njega, niti on mene. Ali, tad je tražio hitno da se vidimo, kao razgovor oko medija. Posle toga je odmah krenuo na priču: ''Šta će biti sa Koštunicom? Šta će biti ako istraga dođe do Koštunice?'' Ja kažem: ''Pa ne znam šta će biti. Biće ono što treba da bude.'' ''Pa ne,'' kao, ''ali ako se ispostavi da je on u to umešan?'' Ja kažem: ''Šta će biti? Biće kao što bi bilo u vašoj zemlji.'' ''Pa ne, znate, mi smo demokratska država... ali, vi ste ipak... Koštunica je glavni političar.'' I to je mene iznerviralo. Onda sam ja njemu rekao: ''Pa čekajte, ne razumem. Šta hoćete da kažete? Da zbog toga što mi nismo dovoljno razvijena država, onda ovde ne važe pravila? Pa ako se ispostavi da je Koštunica umešan, onda kao nema veze? Bolje da pustimo što je Koštunica umešan nego da dođu radikali na vlast.'' I to je jedino kad sam ja ikad išta pomenuo, ali ne zato što sam ja to hteo da pričam nego zato što me je neko pitao. I dva-tri dana posle toga se pojavilo u ''Blicu'' na naslovnoj strani, Koštunica... on je odgovorio – Ne mislim da trebam da budem uhapšen, ili tako neka glupost. I onda, odjedanput je počela da se spinuje priča – Aha, hapšenje Koštunice, hapšenje Koštunice... I naravno, ko organizuje to hapšenje? Pa ja organizujem to hapšenje, jer ja sam to rešio da mu se osvetim itd. Mislim, jasno je svakome ko hoće da razmišlja da su to podmetačine, da su to gluposti, da su to besmislice, da je to kukanje da bi se sakrila istina. Umesto da ga neko pita da odgovara – šta su njegovi savetnici radili sa ubicama Zorana Đinđića? Kako je on to baš 12. marta prvo što je izjavio rekao: ''Pa, eto, ja sam pričao... Kriminal, znate... Hajde, koncentraciona vlada."

B92: Zašto ste Vojislavu Koštunici zabranili, kada je došao u hram, da izjavi saučešće porodici Đinđić? 

Popović: Zabranio sam mu iz dva razloga. Prvi, što smatram da je to bio čin vrhunskog cinizma i bezobrazluka, da dovede članove kabineta koji su prethodno dve i po godine ili već koliko isključivo i jedino radili na satanizaciji Zorana Đinđića, i da te ljude sad dovede na sahranu i da po onom starom običaju u Srbiji – Pa nema veze šta smo govorili. Ali, eto, čovek umro. Hajde sad, šta je bilo bilo je. Hajde da se dogovorimo. I druga stvar je što on ne bi samo izjavio saučešće nego bi on ostao da stoji tu. Jer, ako se sećate, tu nije bila samo porodica. Tu je bio deo gde je bila porodica i gde su bili političari. I to je bio razlog što ja njega nisam pustio da bude tu. 

B92: Šta ste mu rekli? 

Popović: Ne, nisam njemu rekao ništa, nego kad su krenuli on i njegovi članovi kabineta, rekao sam: ''Ne može.'' 

Amfilohije: Ubila ga je bratska mržnja kratkovida i slijepa, koja previđa viječnu istinu da ko se mača maši od mača će i poginuti. 

B92: U hramu Svetog Save Anfilohije drži govor, koji je mnoge u tom trenutku iznenadio. Nekako je bila procena da nije prikladan trenutku. Sledeći dan se pojavljuje pismo po novinama, odnosno odgovor Anfilohiju u ime porodice i prijatelja Zorana Đinđića. Je l' tačno da ste to pismo vi pisali?

Popović: Tačno je, da. Pisao sam i to pismo ja. Napisao sam ga tako što sam se konsultovao sa Ružicom oko tog pisma. Morao sam da mu odgovorim na taj njego sraman čin koji je on uradio. Prvo, on se pojavio bez dozvole tamo. 

B92: Kako bez dozvole? 

Popović: Pa bez dozvole. On se pojavio, u stvari... On je patrijarh Srpske pravoslavne crkve. On upravlja pravoslavnom crkvom. On ima najviši čin među oficirima vladikama, pošto je Srpska pravoslavna crkva, nažalost, u poslednjih desetak godina postala jedna paramilitarna organizacija kojom upravljaju ziloti, koji su u međuvremenu kroz ove ratne godine postali oficiri Srpske pravoslavne crkve. I on ima najviši čin, to je čin pukovnika. I onda, ne samo što se pojavio nepozvan, nego što je uzeo za sebe da čita govor koji je bio unapred pripremljen. To je govor koji je unapred pripremljen. 

B92: To su jake optužbe, na osnovu čega se to tvrdi. 

Popović: Pa jesu. Ja stojim iza toga imenom i prezimenom. I smatram da je jedan od ljudi koji su odgovorni za stanje u kojem se država danas nalazi, taj čovek, vladika sa mašinkom i sa kalašnjikovim. To su ljudi koji su zaštitinici Karadžića i Mladića. To su ljudi koji su nesrećni što nismo pobili pet miliona balija i četiri miliona ustaša. Oni su zato nesrećni. Oni zato mrze Miloševića, ali su mu na kraju ipak oprostili, jer ipak ih je dovoljno pobio. On je došao na sahranu predsednika vlade i održao politički govor, koji je bio napad na Zorana Đinđića. 

B92: Šta vam znači unapred pripremljen govor? 

Popović: Unapred pripremljen govor znači govor... 

B92: Je l' to procenjujete ili imate neke... 

Popović: Ne, ja to govorim figurativno, zato što je on zaštitnik tih ljudi koji su ubili Zorana Đinđića, on je deo njih. Ja ne tvrdim da je on znao da će Zoran Đinđić biti ubijen. I ne tvrdim da je jedan od onih koji se veselio i radovao, kakvih popova po Srbiji je bilo, ako se sećate, koji su 12. marta pucali iz pištolja i pili rakiju, jer je Zoran Đinđić bio ubijen. Ne tvrdim da je to, ali je jedan od onih koji pripada tom krugu ljudi, koji je smatrao da je Zoran Đinđić izdajnik. I njegov govor... Uzmite njegov govor, pa pročitajte danas njegov govor. Otprilike njegov govor je – Dobro, pošto si ti bio dete srpske crkve, eto, mi opraštamo i tebi, ali da ti kažem... I zato sam napisao to pismo, i zato sam mu odgovorio, zato što sam smatrao da ne može da ostane to njegovo poslednje. I za to sam imao dozvolu Ružice. 

B92: Da li su bila planirana politička hapšenja, odnosno hapšenja političara za vreme akcije Sablja, konkretno - Koštunice, Čovića itd? 

Popović: Bila su planirana hapšenja svih koji su umešani u ubistvo Zorana Đinđića. A da li su oni bili popovi, političari, kriminalci, to nije važno, i to nije bitno. Prema tome, priča o političkim hapšenjima je izmišljena i nametnuta priča da bi se jedan broj ljudi koji su uhapšeni tokom akcije Sablja i za koje nije uspelo da se dokaže da su direktno u tome bili uključeni, što ne znači da nisu - ne znači da jesu, ali ne znači ni da nisu - i koji su... Jer, nije zgodno da vas uhapse u akciji gde se hapse ljudi koji su učestvovali u ubistvu predsednika vlade jedne države. To nije zgodno ni za koga. I onda je bilo mnogo lakše da se izmisli priča – Pa ne, ja sam politička žrtva. I danas čujem da su svi političke žrtve. Politička žrtva je jedna pevačica. I ona se danas pojavljuje kao politička žrtva, samo što ne kaže javnosti da je ona bila u super bliskim odnosima i kontaktima dnevnim sa ljudima koji su tri meseca pripremali ubistvo Zorana Đinđića, i ona je bila svakodnevno s njima. Ne kaže da je telefon glavnog od njih, vođe, kad je policija krenula da ga sluša bio kod nje, i da je on rekao – Evo ti telefon, da koristiš moj telefon, pošto policija sluša, da bi ložila one policajce. Nije rekla da je trebala da bude jedna od osoba koja je trebala da pomogne kad se napravi još jedna otmica, i da ona bude posrednik, pošto je te ljude poznavala. Nije rekla da je trebala da bude alibi kad se ubije Zoran Đinđić, da se u njenoj kući ljudi kriju, jer to nije zgodno. Nije zgodno da se to kaže. Mnogo je zgodnije da se kaže – Ja sam politička žrtva. 

B92: Tokom akcije 'Sablja' sve do danas nije otkrivena ta politička pozadina o kojoj se toliko govorilo. Zašto? 

Popović: Jedan od razloga je taj što otkriće ubistva Zorana Đinđića, odnosno inspirator ubistva Zorana Đinđića, podstrekača, organizatora, onih koji su davali tu podršku, podrazumeva otvaranje 60 i nešto godina čvrsto čuvane priče, koja je preživela od Staljina, pa Slobe, pa evo do dan danas, i što su oni toliko jaki i toliko moćni, i što su oni toliko infiltrirani u ovo društvo. 

B92: Ko? 

Popović: Ta organizacija koja stoji iza toga, koju čini Vojna služba bezbednosti kao stožer te grupe, kojoj u poslednjih desetak-15 godina pripada i Srpska pravoslavna crkva, kojoj pripada Akademija nauka. Znači, sve institucije od najvećeg poverenja građana, kojoj pripadaju tajkuni iz Miloševićevog vremena, kojoj pripadaju ratni zločinci koji su prethodnih deset godina klali, ubijali, pljačkali, otimali i kojoj pripadaju ratni profiteri. 

B92: To je vaš odgovor na pitanje koja je politička pozadina? 

Popović: To nije odgovor, to je odgovor na pitanje - ko su ti ljudi i zašto se ti ljudi međusobno štite. 

B92: Da, ali pitala sam vas zašto nikada nije otkrivena politička pozadina o kojoj se toliko govorilo? I ko je ta politička pozadina? 

Popović: Zato što to podrazumeva otvaranje vojske i otvaranje vojne Službe bezbednosti. 

B92: Pa šta? 

Popović: Pa ko to da uradi? Kako to da uradi? Jedan od razloga što je Zoran Đinđić ubijen je što je za pet dana Zoran Đinđić trebao da preuzme vojsku i vojnu Službu bezbednosti i što bi se za 10, 15, mesec, dva ili tri otvorilo skoro identično kao što je počelo da se otvara ili otvoreno je kad smo preuzeli Službu državne bezbednosti. Između te dve organizacije ne postoji nikakva razlika. 

B92: Da li hoćete da kažete da vojska stoji iza ubistva Zorana Đinđića? 

Popović: Kako ne? Hoću da kažem, kako ne?

B92: Pa, na osnovu čega to tvrdite? 

Popović: Kako mislite na osnovu čega? 

B92: Imate neke dokaze za to ili to tako ste analizirali pa došli do zaključka? 

Popović: Pa, došao sam na osnovu desetina zaključaka do kojih svako može da dođe ako hoće da dođe. 

B92: Dobro, ali onda ste odgovorni što nam to niste saopštili ranije. 

Popović: A šta da vam saopštim? Ja ne znam ko je konkretno. I šta to znači vojska? Pa, sigurno nije neki častan pukovnik iz Užica koji je komandant neke tamo jedinice, nekog garnizona i koji ima platu 3.000 ili ne znam čega, 4.000 dinara, sigurno nije on, sigurno ne mislim na njega. I sigurno ne mislim na nekog službenika vojske koji ide u institut nemam pojma koji i časno radi, nego mislim na onaj ološ i šljam koji je u prethodnih 15-20 godina uspeo da dođe do pozicija bez znanja, bez kvalifikacija, preko rođačkih, kumovskih, bosanskih, zavičajnih, partijskih veza. Aca Tomić, načelnik vojne Službe bezbednosti, jedan neuspešni vojnik, jedan potpuno neuspešni bezbednjak koji spletom nekih životnih okolnosti dolazi u upravu grada. Čovek koji tri puta dezertira sa Kosova tokom bombardovanja, znači triput dezertira, beži tokom bombardovanja sa Kosova, ali ga Aca Vasiljević ne smenjuje nego ga šalje u Novi Pazar. Koji posle toga iskoristi priliku i vezu sa Ljiljanom Nedeljković da se dodvori Koštunici, da postane njegov glavni i najvažniji čovek. Napada Zorana Đinđića, organizuje tekstove, afere, sve živo radi. Imate posle pobune crvenih beretki da je njegov zamenik general, zaboravio sam kako se zove, Perović ili slično nešto tome, podneo ostavku zbog toga što mu je rekao da ne želi da bude servis, vojska ne želi da bude servis Ljiljane Nedeljković i Vojislava Koštunice, jer su direktno bili uključeni u pobunu crvenih beretki i rekli su Legiji - nemoj da brineš, mi se u to nećemo mešati. To je čovek koji je mesec dana ili dva meseca pred ubistvo Zorana Đinđića se viđao sa ubicama Zorana Đinđića, to je čovek koji tvrdi danas da je vojna Služba bezbednosti imala informaciju da je prsten bezbednosti oko Zorana Đinđića popustio. Zašto tu informaciju nije dao? Tvrdi da je poslao ali je nema, on ima kopiju u Službi bezbednosti. Pa se upetljao u laži je je rekao da je to informacija koju je on dao u decembru 2002, a nije tačno. Taj podatak se pojavio februara 2003.

B92: Aca Tomić je uhapšen u akciji Sablja, pušten i ne postoji optužnica. Je li on uhapšen na političkoj osnovi ili...? 

Popović: Ne, nije i specijalni tužilac je optužnicu protiv njega i protiv Bulatovića i ostalih povukao kao deo političke nagodbe, političkog dila da ostane na tom mestu, a tužilac je iskoristio jedan element da u toj podignutoj optužnici protiv njih nekoliko tu ima, da tako kažem, najmanje materijala za nastavak sudskog gonjenja. I tu je, delimično ga razumem, i razlog što je to tako, što je dan nakon njihovog hapšenja praktično zaustavljena akcija Sablja. Akcija Sablja nije zaustavljena onog dana kad se akcija Sablja završila, nego onog dana, kad je Koštunica u nedelju 13. aprila održao taj svoj čuveni ratnički govor, a kada je u ponedeljak, 14. aprila na kolegijumu Vlade Srbije, svi bili manji od makovog zrna, otprilike - ono, jako, kao gde smo ušli u ovo, zašto to sad radimo, zašto to politika, nemoj to da radimo i od tog trenutka, od tog 14. aprila, možda je vanredno stanje trajalo ne znam još koliko, deset dana, mesec dana, ne znam, nije ni važno, praktično istrage više nije bilo. Sa tim ljudima niko nije razgovarao. Oni su dali svoje izjave, njih su pitali i rekli - ej, šta je bilo, oni rekli, prvo su nešto slagali kao što znate, oni su lagali da nisu, pa onda jesu, pa kao mi smo se videli ustvari poslovno, nismo se videli poslovno i dobro, šta imate da kažete - nemam da kažem ništa. I držani su u zatvoru narednih 15 dana i niko ih ništa nije pitao. Pa, i ove prethodne da niko ništa nije pitao i oni isto tako ne bi priznali. 

B92: Demokratska stranka Srbije vas je tada optuživala, odnosno Vladu Srbije za vreme vanrednog stanja da kršite ljudska prava i da ste uveli pritvor od 60 dana, ukinuli pravo na advokata i tako dalje. Mislim, logično, zašto ste to radili, zašto ste ukinuli pravo na advokata? 

Popović: Da vam kažem, vrlo malo se razumem u ljudska prava da bih to mogao da komentarišem, da bih o tome mogao da pričam. Niti sam ja uvodio taj zakon, niti sam uvodio te norme i ta pravila, znam ono što znam kao običan građanin koji prosuđuje i zaključuje na osnovu elemenata koje ima,a to je da su to uveli ljudi na osnovu nekog elementa zakona, a da su stranci koji su došli to videli i rekli - to je apsolutno sve u redu i primili su nas u Savet Evrope u sred vanrednog stanja. I verujem da je to što me vi pitate ili što drugi pokušavaju da podmetnu ili što, ne znam, Vučetić pokušava da kaže da to ustvari nije u redu, ja verujte mi, verujem više ljudima iz Saveta Evrope, ne zato što ne verujem našim ljudima, nego što kad su takve stvari u pitanju, ljudska prava ili tako, više verujem jednom predsedniku suda iz Strazbura nego jednom Miloševićevom sudiji, Slobi Vučetiću, koji danas izigrava nekog velikog demokratskog sudiju. 

B92: Mislite da je normalno da se ukine pravo na advokata, čak i u vanrednom stanju? 

Popović: Pa, rekao sam vam, nisam dobar sagovornik, ja o tome ne mislim, zato što stvarno ne znam, ali vam kažem... 

B92: Pa, kako to baš samo za to da ne znate ništa? 

Popović: Pa, ne, ne znam za ljudska prava, uglavnom sve znam, ali.. 

B92: Ljudska prava vas ne zanimaju? 

Popović: Pa, ne da me ne zanimaju, nego nisam stručan da mogu da komentarišem, pritom nije tačno da oni nisu imali advokate, imali su advokate samo su imali advokate po službenoj dužnosti. Znači, imali su advokate, nije da nisu imali advokate, a nisu mogli da imaju advokate plaćenike mafije, koji brane okrivljene ne zato što se razumeju u pravo, nego zato što imaju kontakte preko svojih ljudi u medijima, na ovoj televiziji, na onoj televiziji, jer će sutra da se pojavi na naslovnoj strani šta je rekao taj i taj advokat i neće biti - ubio Zorana Zvezdan Jovanović ili ovaj ili onaj, nego će biti na naslovnoj strani - šta mi se šetaju ispred puške. Eto, takvi su advokati ukinuti. Znači, nije tačno da nisu imali advokate, imali su advokate svi po službenoj dužnosti.

B92: Jedna od optužbi je bila i ubistvo Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, policija je saopštila da su oni ubijeni prilikom hapšenja zato što su pružali otpor. Demokratska stranka Srbije je tvrdila da su ubijeni da bi se prikrili dokazi i da ne bi oni progovorili. 

Popović: Da vam kažem, odgovoriću vam, ali šta je sve Demokratska stranka Srbije tvrdila i šta je sve ta stranka pričala u poslednjih deset godina i šta se posle toga stvarno desilo, potpuno je besmisleno da o tome komentarišem. 

B92: Zašto su ubijeni Dušan Spasojević i Mile Luković? 

Popović: Ubijeni su, isto znam koliko znate i vi. Znam eto samo jedan detalj više nego što znate vi, ali mislim da to većina građana uglavnom zna, da je prilikom napada na tu kuću u kojoj su se krili došlo do jedne greške i do procene da li je kuća A ili je kuća B i oni su napali kuću A i uleteli u kuću A i onako drali se, vrištali i tako dalje, međutim ispostavilo se da je to pogrešna kuća, komšijska kuća bila, mislim ta neka vikendica koja je bila prazna i da su onda u panici da su ovi to čuli i da su počeli da beže, krenuli i u toj brzini tu dvojicu našli tu negde u toj šumi ili voćnjaku ili gde je to bilo i pobili. Nikakva priča, nikakve gluposti da su negde na drugom mestu, bar ako su to rekli, ako je to neko radio onda je to vrhunski sakrio od nas, ali sam siguran da je to tako kao što je bilo. Prema tome, to je još jedna od podmetačina, pokušaja opstrukcije Sablje. Opstrukcija Sablje je bila da se dokaže, suština je da se dokaže da Zoran Đinđić nije ubijen kao predsednik Vlade, jer ako je Zoran Đinđić ubijen kao predsednik Vlade onda je to politički atentat, pokušaj puča, a iza pokušaja atentata i pokušaja puča ne može da stoji družina koja se bavi trgovinom droge, mora da stoje neke političke strukture. 

B92: Dobro, niste mi rekli koja je politička pozadina? 

Popović: Ubistva Zorana Đinđića? Ja nemam dilemu da su to ljudi koji su bliski Vojislavu Koštunici, nemam nikakvu dilemu da je Vojislav Koštunica bio politički kišobran te grupe. 

B92: To je opet ozbiljna optužba. 

Popović: Pa, jeste, pa ozbiljno je i ubistvo predsednika Vlade. Nemam nikakvu dilemu da su krugovi, delovi, fakcije, kako god da to nazovemo vojske, Akademije, tajkuna Miloševićevih, ratnih zločinaca, okruženje Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Lukića, ostalih koji se kriju tu po Srbiji ili po Republici Srpskoj, patriotskih snaga Republike Srpske i onih koji su zajedno sa njima ostvarili bogatstvo i žele to bogatstvo, da sačuvaju bili uključeni na ovaj ili onaj način. Da li su oni to finansirali, davali novac, znali sad tačno šta se radi, da li su znali da se te pare daju za zaštitu Karadžića, pa je zaštita Karadžića podrazumevala ubistvo Zorana Đinđića, to je pitanje koje je trebalo da bude predmet suda, a ne razgovora sa mnom ili jedne osobe koja to može da kaže. I isto tako nemam nikakvu dilemu, ali nikakvu da su celoj toj grupi i celoj toj organizaciji neku vrstu bilo podrške, bilo signala da će prećutno preko toga preći, davale i određene obaveštajne službe inostrane. 

B92: Koje? Mislim, sad opet tvrdite nešto. A kad kažete - nemam dilemu, je li to zaključujete na osnovu vaše analize ili imate nekakve konkretne dokaze? 

Popović: Pa, zaključujem i na osnovu svoje analize i na osnovu podataka i informacija koje sam imao. Reći ću vam samo jedan od podataka kakvih je bilo već ne znam koliko. Mene je septembra meseca 2002, znači to je 7-8 meseci pre ubistva Zorana Đinđića, pozvao na ručak ambasador jedne velike zapadnoevropske države i onda me pitao šta znam o tome da se priprema atentat na Zorana Đinđića. Ja sam rekao - ne znam ništa, koji atentat, mislim pošto su to informacije koje dobijamo dnevno, znači svakodnevno, bilo da dolaze zvanično kroz neke policijske informacije, bilo da dolaze ovako nezvanično, sa ulice. On je rekao - ne, ne, nešto kao da se priprema i da je u to umešana vojska, ne vojska da je umešana tako što je umešana zvanično, dao ministar vojske naredbu da se to radi, nego normalno određeni nezadovoljnici Miloševićeve takozvane patriote, frakcije, struje, kako se već to zove, kako to sve već u istoriji izgleda i tako dalje, kao i sve atentate u kojima su ranije učestvovale vojske, pa nije radila cela vojska, nego je radio pojedini puk, pojedine jedinice i tako dalje. Ja sam rekao - ne znam, nemamo nikakav poseban podatak o tome, on je rekao - mi, misleći ne na njega i njegovu državu, a on je inače ambasador obaveštajac, jedan od tih vrlo značajnih, rekao je - mi zapadne diplomate dobijamo neke informacije i to više nije samo ono šum, da Rusi i ruska obaveštajna služba, opet kad kažem ruska obaveštajna služba ne mislim na zvanično, nego neke delove ruske obaveštajne službe, sa njima oko toga vrlo aktivno učestvuju i rade. To je bilo 7-8 meseci pre ubistva Zorana Đinđića. Ja sam normalno o tom razgovoru obavestio i Zorana, ali i Službu državne bezbednosti. Međutim, u to vreme Službom je upravljao Andrija Savić i Bracanović i to je bila jedna od stotine informacija koja se završila.

B92: Jel' postoji negde ta vaša izjava? 

Popović: Pa, kako ne? Svakako da postoji, moram da vam kažem, postoji i taj ambasador i zna se ko je ambasador, ja nisam to rekao kao i vama, ja to ne govorim iz razloga poštovanja nekih pravila koji postoje u toj međusobnoj komunikaciji, ali se zna i ko je čovek i kada mi je to rekao i tako dalje, i tako dalje. Prema tome, rekao sam vam jedan od podataka kakve smo mi imali i nemoguće je bilo, ako je bilo nemoguće nama, kad kažem nama mislim na Vladu Zorana Đinđića i mislim na MUP da imamo te podatke, mi to nismo imali zato što nismo imali svoje ljude, zato što mi nismo imali svoju službu. Zoran Đinđić je predsednik Vlade koji nije imao svoju službu, Zoran Đinđić nije imao svoj MUP, nije ga imao ni Dušan Mihajlović. To je bilo više njihovo nego što je bilo naše i prirodno je da te podatke nismo imali. Nemam dilemu da je te podatke imala vojska. Znači, ja to ne mogu da dokažem, ali ja znam da su oni te podatke imali. 

B92: A kako znate? 

Popović: Pa, znam, kako da vam kažem, znam, bavili su se Zoranom Đinđićem. 

B92: Pa ne, ali vi sve kažete - znam, nemam dilemu da Vojislav Koštunica je bio politički kišobran. 

Popović: A ko je mogao da bude politički kišobran? 

B92: Pričate na osnovu nečeg konkretnog ili...? 

Popović: Pa, kako, šta treba da bude još konkretnije od toga da su Zorana Đinđića ubili ljudi koji su sa Koštuničinim savetnicima održavali kontakt, da su ga ubili ljudi koji su napravili pobunu godinu dana pre toga, koju je Koštunica podržao. Da su napravili pobunu ljudi koje je podržavao Zoran Šami i odlazio da se s njima viđa. 

B92: Dobro, ali i vi se bili u kontaktu sa ljudima, ne mislim vi lično, ali Vlada Srbije je održavala kontakt sa ljudima koji su ubili premijera. 

Popović: Kako smo održavali kontakte? 

B92: Pa, sa Legijom niste bili u kontaktu? 

Popović: Pa da, ali ne u vreme kad je Legija pripremao ubistvo Zorana Đinđića i ne na način na koji je to radio Koštunica. Mi smo s njim imali kontakt u jednom periodu kad je on bio službenik Vlade, ako to mogu tako da kažem, jer je bio službenik jednog dela kojim je upravljala Vlada. 

B92: Milorad Ulemek Legija penzionisan je u julu 2001. godine posle incidenta koji je napravio u klubu Stupica. Prema do sada raspoloživim informacijama, tada prestaju zvanični kontakti premijera Srbije sa Miloradom Ulemekom. Bivši komandant JSO-a danas je prvooptuženi za ubistvo Zorana Đinđića, a bivši načelnik DB-a Jovica Stanišić, u čije vreme je Legija doživeo svoju najveću promociju, uhapšen je odmah posle ubistva premijera Srbije. 

B92: Jovica Stanišić i Franko Simatović su uhapšeni dan posle ubistva Zorana Đinđića, ali nisu ispitani apsolutno o ubistvu Zorana Đinđića. Zašto? 

Popović: Nije tačno da s njima nisu obavljeni razgovori, obavljeni su razgovori i sa jednim i sa drugim. I on je dao izjavu na deset strana prilikom svog hapšenja, samo je u toj izjavi lupetao nešto, pričao je neke budalaštine, gluposti o meni, nemam pojma, o nekim pričama izmišljenim i tako dalje i tako dalje. Pravio se nevešt, da ne zna ništa o čemu se radi, da on ne zna ni Legiju, ni JSO, ni nikoga, ništa on ne zna, i on i Frenki i tako dalje. On je umirao jer se plašio da je to pitanje Haga, da je on uhapšen da bi bio isporučen Hagu, ali kasnije sam čuo kao i vi što ste čuli, da je neko rekao - pa, ko je smeo da ispita otprilike Jovicu, kao ko šta da pita Jovicu, on je bio autoritet za njih. Andrija Savić je njega zvao svaki dan ili svaki drugi dan da ga pita za neku akciju koju je trebao da radi, sigurno i Bracanović. Tako da to je sve što znam zašto nije.

B92: Kako sada o svemu ovome, akciji Sablja, vanrednom stanju ne znate ništa, odnosno znate samo ono što i mi znamo, a nije logično kada u obzir uzmemo činjenicu da ste bili to što ste bili za vreme Zorana Đinđića? Znači, bavili ste se nekim vrlo važnim poslovima, nemoguće da kada je ubijen vaš dobar prijatelj i premijer, da se vi malo više niste bavili nekim stvarima. 

Popović: Da vam kažem, vi mene pitajte za činjenice, za materijalne stvari, ja ću vam za svaku od njih odgovoriti. Ne mogu vam govoriti za neke spiritualne stvari, tipa zašto nije ispitan Jovica Stanišić.

B92: Da, ako je uhapšen dan posle ubistva Zorana Đinđića... 

Popović: To je pitanje za neposrednog rukovodioca grupe, ne znam kako se to zove u policiji. 

B92: Da li je tačno da niste znali šta ćete sa Stanišićem i Frenkijem, ne mislim vi lično, nego Vlada kao takva, i da ste onda vi pozvali Hag i insistirali da se malo ubrza to objavljivanje optužnice kako biste ih poslali u Hag? 

Popović: Mislite ja, Vladimir Popović? 

B92: Da, Vladimir Popović. 

Popović: Ne, nisam ja pozvao Hag i nisam imao kontakte sa Hagom. Povod o tome leži, čuo sam i pre nekoliko dana na državnoj televiziji promotera Jovice Stanišića, ovog jednog kojem je rat samo dobro u životu doneo, Brane Crnčevića, kako se Jovica Stanišić video sa ljudima iz Haškog tribunala na molbu Demokratske stranke i Zorana. A priča je potpuno, potpuno obrnuta. Jovica Stanišić je jednom prlikom zamolio Zorana, da li on može da razgovara sa Karlom del Ponte da je pita da li je tačno da je on na spisku, nije na spisku i tako dalje, i ako već jeste, da li bi on mogao s njom da se vidi i da tu probaju nešto da se dogovore. I bio sam prisutan kad je Zoran Đinđić razgovarao sa Karlom del Ponte u njegovom kabinetu posle zvaničnog sastanka, ostao je par minuta i rekao - da vam kažem, Jovica Stanišić čuli ste za njega - da, jesam, znate, eto, on tu kao nešto nama pomaže, da li bi vi mogli i tako dalje, i ona je rekla - da, što da ne, moji ljudi hoće da razgovaraju sa svima, oni razgovaraju, razgovaraće i sa njim. I nekoliko meseci kasnije kad je ta bila priča da je on odlazio u Crnu Goru i da je tražio novac za advokate i pomoć oko saradnje da se preda Hagu, i kad sam se ja par meseci posle afere Gavrilović prvi put posle toga video sa njim, video sam se iz razloga jer me je molio i tražio da mu organizujemo i da mu dovedemo islednike Haškog tribunala kod njega. 

B92: On je vas molio? 

Popović: Tačno. I ja sam pozvao Dejana Mihova i razgovarao sa Dejanom Mihovom i Dejan Mihov je razgovarao sa Karlom del Ponte i sa ljudima iz Haga i posle jedno 4-5 dana je došao odgovor da mogu da se vide i ja sam Dejana Mihova i još jednog islednika, ne znam kako se zove, neki poznat ali sam zaboravio i još jednog čoveka, mislim da je to bio prevodilac, odveo kod Jovice Stanišića u stan i bio prisutan na tom prvom sastanku kad su se oni videli, bio prisutan sve vreme tih sat vremena koliko je to trajalo. Posle toga je on nastavio da se viđa sa ljudima iz Haškog tribunala i da sa njima sarađuje i sa njima se viđa desetine i desetine puta. I ono što sam samo jednom prilikom čuo od Dejana Mihova, jer vrlo brzo posle toga se desila pobuna crvenih beretki i posle pobune crvenih beretki mi više nikad nismo reč progovorili sa Jovicom Stanišićem ni Zoran Đinđić ni ja. I čuo sam posle toga od Dejana Mihova da su snimili stotine i stotine sati materijala sa Jovicom Stanišićem, ali da ih uglavnom pravi lude, da nema pojma ni o čemu, da nije ni čuo za crvene beretke i tako dalje. To je sve što znam. 

B92: Rekli ste da vi niste imali nikakve veze sa odlaskom Jovice Stanišića i Franka Simatovića u Hag, da li možete da nam kažete da li je tačna ta priča da je neko iz Vlade Srbije putovao u Hag tajno u tom periodu pre odlaska Stanišića i Frenkija? 

Popović: Mogu da vam kažem, da, tačno je, putovali su Dušan Mihajlović i Goran Svilanović, jedne noći su otišli ne znam čijim avionom nešto kasno i vratili su se sutradan ili iste noći ili sutradan ujutru. Mislim, bilo je tajno za mene, bilo je tajno za javnost, pretpostavljam da nije bilo tajno za predsednika srpske Vlade ili predsednika savezne države ili već koga, čiji su oni službenici. Ja sam se video sa Dušanom Mihajlovićem dan posle toga i on mi je rekao da su bili u Hagu nešto, ali otprilike, ne znam, ne sećam se, Sreten Lukić, razgovori, to vrlo važno, osetljivo pitanje, ako bi sad dirali Lukića i tako dalje. Da li su tad, tom prilikom nešto razgovarali i o nečemu drugom, ja to ne znam. 

B92: Popović tvrdi da je većina informacija o njegovoj ulozi u akciji Sablja jedna ustvari potpuno izmišljena i podmetnuta priča. I za takvu tvrdnju Vladimir Popović ima objašnjenje. 

Popović: Na osnovu te priče i na osnovu toga što je u to vreme važilo da sam ja taj motor akcije Sablja, da sam ja taj koji ne da da se spava, da sam ja taj koji ne da da se stane i da se kod Zvezdana kaže - dobro, pa našli smo ubicu. Šta sad mi dalje da tražimo, evo imamo Zvezdana, evo, tu je sad sve u redu. Neki su čak bili spremni da tog dana postave novog komandanta crvenih beretki. 

B92: Ko? 

Popović: Članovi Vlade, ne sećam se ko, ne mogu da se setim ko, jer je to bila grupa od desetak - petnaest ljudi. Mi smo svi sedeli kod Zorana Živkovića u kabinetu, kancelariji posle pres konferencije na kojoj je on tada svečano objavio da je otkriven ubica Zorana Đinđića, zove se tako i tako, učestvovali su pripadnici JSO. I mnogi su bili spremni da posle te informacije da je jedinica JSO, vrh jedinice JSO učestvovao u ubistvu Zorana Đinđića, ako evo sad su našli nekoga novog, nekog novog Gumara. I onda je nas, sva sreća, tamo bilo nekoliko koje je reklo - aman, ljudi, jeste normalni, pa jeste vi ludi, pa šta da radimo, pa rasturajte to, rasturajte, jeste ludi. I onda takve moje akcije kao što je ta, ali se to prenosti, pošto ja to ne vodim računa gde kažem i kako kažem, tu je bilo 10-15-20 ljudi, vrh policije. Normalno da se to prenosi dalje, ma kao, ej, malo je falilo da ga postave nego tamo onaj idiot se pojavio pa mu se pridružio Korać, pa Čeda, pa ovi, pa kao, eto on nam je problem, on nam je smetnja. E, iz tih razloga i takvih stvari i takvih tih mojih radikalnih da tako kažem predloga ili poteza koji su bili sugestije ljudima koji odlučuju, znači ja nisam odlučivao, nisam ja donosio odluke. 

B92: Dobro, otkud vam onda ta moć da vi kažete - rasformirajte crvene beretke i svi klimnu glavom i kažu, važi. 

Popović: Čekajte, nisu oni rekli - e, dobro Bebo, hvala što si nam to rekao, sad ćemo to da uradimo, znači nije to pitanje moći, nego je to pitanje da li ste puki posmatrač toga ili ste neko ko je u stanju da kaže i predsedniku Vlade i ministru policije, ej, o čemu se radi, jesi ti lud, čoveče.

B92: Vladimir Popović tvrdi da je svaku informaciju koju je saopštio novinarima u vreme vanrednog stanja dobio iz MUP-a, BIA-e ili tužilaštva, te da ništa nije izmišljao i sam zaključivao. On poziva članove bivše Vlade i tadašnje predstavnike nadležnih institucija da javno kažu da li je bilo drugačije. Neka demantuju ako ne govorim istinu, ali dosta više sa manipulacijama. 

Popović: Setite se sami, ko je za te ljude rekao da će biti uhapšeni ako treba da budu uhapšeni, ko je rekao za Nebojšu Čovića da će biti uhapšen? On sam. Ko je rekao za Koštunicu? On sam. Ko je rekao za Velju Ilića? Velja Ilić. Ko je za sve te ljude, a zašto su oni to rekli, zašto nije Mile Isakov, evo on ne voli Vladu, on je protivnik, on je na istoj strani kao i Čović? Što nije on rekao da će biti uhapšen? Što nije rekao Dragan Veselinov, što nije rekao Mićunović, što neko od njih nije rekao nego su baš rekli Velja Ilić i Nebojša Čović? Pa, možda postoji nešto tu. 

B92: Šta postoji? 

Popović: U slučaju Velje Ilića i Čovića postoji znate i sami, čuveno pismo Legijino i čuveni razgovor Dušana Mihajlovića i Velje Ilića. Velja Ilić pozove Dušana Mihajlovića i nađe se s njim u Saveznoj skupštini i kaže mu u Saveznoj skupštini, znači to meni priča i još petorici ljudi Dušan Mihajlović, da mu Velja Ilić kaže - moram da ti kažem oko onog pisma, ja sam to pismo Legijino dobio, a onda sam, da se iskonsultujem sa nekim, jer ga je Dušan pitao pa što mi nisi rekao, što nisi rekao Zoranu Đinđiću. Ej, dobio si pismo u kome Legija kao nešto priprema, preti. Pa ne, kao pošto su on i Čović suvlasnici nekog košarkaškog kluba Čačak ili ne znam već šta nešto, kao ja sam to veče video Čovića i onda sam ja pitao Čovića i rekao mu - ej, vidi ovo, znaš za ovo pismo, vidi Legija, šta je, šta se ovo radi, a Čović mu je rekao - ne brini, to su moji momci. To je rekao Velja Ilić Dušanu Mihajloviću. Dušan Mihajlović dođe i ispriča to svima nama, to čuje Čović i nastane panika. E, zbog tog događanja Čović počinje u javnosti da se javlja kad Dušan Mihajlović gostuje preko telefona da mu se obraća ili ne znam šta već i da priča, neki hoće da me uhapse, neki hoće da me uhapse. To je sva priča. 

B92: Zašto ste na brifinzima optuživali razne novinare i medije da su na ovaj ili onaj način učestvovali u pripremi za ubistvo premijera Srbije? 

Popović: Nisam ih optuživao, nego sam iznosio podatke koje sam dobio od ljudi koji su se bavili istragom. Tu u medijima, u najvećem broju postoje plaćenici službe vojne i državne bezbednosti i to nije nikakva tajna i to je samo pitanje da li neko hoće da prizna ili neće da prizna. 

B92: Medijska dokumentacija Ebart utvrdila je na osnovu analize da pre ubistva Đinđića nije postojala organizovana hajka kao priprema za to ubistvo. Utvrđeno je, međutim, to da Zoran Đinđić nije imao podršku medija za ono što je radio i da je napisano mnogo više negativnih nego pozitivnih tekstova o njemu, ali da to ne znači da je u pitanju organizovana hajka. Iako je reč o novinarskoj profesiji, treba reći i to da su tabloidi poput lista Identitet, koji je u Sablji zabranjen, itekako pisali tekstove koji su najavljivali ubistvo premijera Srbije. Tokom vanrednog stanja, međutim, tema je postala zašto su zabranjeni neki dnevni listovi. Detaljnije o tome ko je s razlogom, a ko bez razloga optužen kada su u pitanju mediji i novinari, bavićemo se u nekoj od narednih emisija. 

Aleksandar Tijanić je u vreme akcije Sablja tvrdio da ste vi najavljivali njegovo hapšenje na brifinzima u Vladi Srbije. Šta ste tačno govorili protiv Aleksandra Tijanića? 

Popović: Nije tačno da sam najavljivao njegovo hapšenje. I on je jedan iz serije ovih koji su znali da im savest nije čista, pa umirući od straha su unapred počeli da vrište i da kukaju i zapomažu - kuku, biću uhapšen, biću uhapšen, to je politički, to je politički, spašavajte me, spašavajte me. Nikad ja to nisam rekao, ja sam na brifinzima rekao ono što sam dobio kao podatak iz organa koji su se bavili istragom, do kojih su oni došli i to sam rekao pred 50 ljudi. Kako je to interpretirano posle u medijima, nemam pojma, ali mogu sad da vam ponovim - da postoji grupa novinara koja ima zadatak da sačeka ukidanje vanrednog stanja, ali da to čekanje ukidanja vanrednog stanja provede tako što pišu tekstove i pripremaju se da dan kad se ukine vanredno stanje da mediji moraju da budu obasuti informacijama i tekstovima o Zoran Đinđić kriminalac, Čume asfaltiranje, nastavak priče koju su radili već dve i po godine. I da to ima veze sa određenim obaveštajnim strukturama, da ima veze sa određenim ljudima iz Republike Srpske i da je kolovođa te grupe Aleksandar Tijanić. 

B92: Zbog tog brifinga Aleksandar Tijanić tužio je Vladu Srbije i Vladimira Bebu Popovića. Prvi opštinski sud obavezao je Vladu Srbije da generalnom direktoru RTS-a, Aleksandru Tijaniću plati 120.000 dinara odštete. Međutim, njegov tužbeni zahtev u kome je tražio da mu bivši šef biroa Vladimir Popović plati milion dinara, sud je odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude sud je objasnio da je 120.000 dinara Tijaniću satisfakcija za pretrpljeni duševni bol zbog povrede časti i ugleda, ali da nema Popovićeve odgovornosti, jer je obaveštavao medije na osnovu informacija koje je dobijao od organa iz istrage.

Na mestu na kom ste bili, znači zvanično ta vaša funkcija, sekretar biroa za komunikacije sa medijima, je li ta komunikacija bila uspešna? 

Popović: Ja mislim da da. 

B92: Pa, kako da? 

Popović: Pa, tu moramo da razdvojimo dve stvari, jedna stvar je šta je služba za komunikaciju sa medijima. Služba za komunikaciju sa medijima je jedno tehničko odeljenje koje je imalo zadatak da posreduje u kontaktima između medija i Vlade. A to što sam ja bio napadan i što se od mene pravilo to što se pravilo, bilo je iz razloga ne toga što sam ja imao lošu komunikaciju s medijima, ne zbog toga što je neki urednik novina imao problem zbog mene. Niko nikada nije imao nijedan problem zbog mene. Probleme koje su ljudi imali sa mnom, oni su imali problem što sam ja takva priroda, takav karakter i što ja kažem šta mislim. 

B92: Da, ali vi ste tako iznosili optužbe i kad ste bili na funkciji šefa biroa za komunikacije. 

Popović: Kažite kada. 

B92: Evo, recimo vaš sukob sa Gordanom Suša. 

Popović: Moj sukob sa Gordanom Suša je bio privatan sukob. 

B92: Pa, dobro, da li vi mislite da je to normalno da vi sad kao državni funkcioner zovete... 

Popović: Dobro, vi ste novinar, koliko državnih funkcionera i političara zove novinare i razgovara sa njima i psuju ih i hvale ih i jedno i drugo. Evo, znate vi sami, stotine. Je li to svaki put pritisak na medije? Ja sam nju pozvao ne da bih njoj rekao - nemoj to da objavljuješ, objavljuj, pitaj ovo, pitaj ono. Nego sam je pozvao da je pitam, izvini što postavljaš pitanja koja znaš. Čemu to pitanje? Čemu taj nabac Nebojši Čoviću da bi se on tamo seirio u emisiji i objašnjavao ne zna on šta radi Vladimir Popović u Vladi, a da bi sve to bila podrška Vojislavu Koštunici koji je rekao - pa, on je nelegalno tu. 

B92: Otkud tolika netrpeljivost prema vama? Evo, sve što sam vas pitala ništa vi niste, sve su to priče, znači služba, vojska i tako dalje, ali netrpeljivost od strane više političkih različitih stranaka, različitih političara, novinara, medija, mislim zbog čega, kako to objašnjavate? 

Popović: Pa, imali ste prilike, ako niste do sada, imali ste prilike da tokom ovog razgovora vidite kakva sam ja osoba i da vidite kakav je moj temperament i da čujete, ako do sad niste čuli, kakav sam ja karakter i da sam ja čovek koji svima sve kaže u lice šta misli i nikad se zbog toga ne kajem i ne žalim. Ja znam da to nije dobro, da to nije pametno naročito ne za ljude koji se bave politikom, ali se ja zato u životu nisam opredelio da se bavim politikom. Ja sam se samo spletom životnih okolnosti našao u nekom političkom okruženju, ali nisam hteo zbog toga što u srpskoj politici, ili uopšte u politici važe drugi principi, da te principe menjam, nego sam takav kakav sam. I otud ta vrsta netrpeljivosti. 

B92: Jeste bili u sukobu sa Živkovićem dok ste bili u Vladi? 

Popović: Ne, nisam zato što sam vrlo brzo shvatio o čemu se tu radi. Mislim, u početku sam se malo nervirao možda, mislio da ne shvata sve stvari, da mu sve baš nije najjasnije, a onda kasnije kad sam shvatio o čemu se radi, onda sam samo digao ruke. Ja sam bio odlučio tada da u Vladi više neću ostati, ja sam to Zoranu Živkoviću rekao pre nego što je postao predsednik Vlade. 

B92: A zašto je on tražio vašu ostavku? 

Popović: Ne, on je moju ostavku tražio iz razloga da bi se dodvorio Montgomeriju iako je znao da ću ja iz Vlade da idem. Moj sukob sa urednicom VIN-a Gordanom Suša i sva priča koja je posle toga bila, ma to je bila samo kolateralna, usputna priča nastavka proskripcije koju je protiv mene započeo taj lobi i ti koji su stajali za ubistvo Zorana Đinđića, politički, ovako i onako. E, onda se tome priključio američki ambasador, i njemu je to bilo važno i bitno i on je imao potrebu da čisti Vladu i da iz Vlade izbaci nas četvoricu.

B92: Zašto je sad njemu bilo bitno da vas baš izbaci, mislim kako ste uopšte uspeli da uđete u sukob i sa američkim ambasadorom? 

Popović: Pa, to kad kažete - sa američkim ambasadorom, kao da je on sada ne znam, sa druge planete. 

B92: Pa, skoro i da jeste, što bi njega zanimalo sad da vas izbaci iz Vlade? 

Popović: Pa, nije, nije, zato što je on bio aktivni učesnik političke scene Srbije kao što znate. 

B92: Tvrdili ste da on ima uticaja na Živkovićevu Vladu. 

Popović: Ne samo da sam to tvrdio nego Vilijem Montgomeri, ambasador američki nije bio običan i klasičan ambasador kakvi su normalni ambasadori u svetu, nego je bio akivan politički učesnik događanja u Srbiji, aktivan i za vreme Zorana Đinđića, s tim što mu Zoran Đinđić nije dozvoljavao da radi to što je radio kasnije Zoranu Živkoviću. 

B92: Šta na primer? 

Popović: Da upravlja, odlučuje šta će se u Vladi dešavati. Njemu je trebala Vlada u kojoj se neće pojavljivati ljudi koji će postavljati pitanja i sukobljavati se. To je moje lično mišljenje da je to jedan od razloga i da je ta Živkovićeva Vlada bila jaka samo ako se iz te Vlade izbaci to takozvano radikalno i tvrdo jezgro. A to tvrdo i radikalno jezgro su činili ministar policije Dušan Mihajlović, ministar pravde Vladan Batić, podpredsednik Vlade Čedomir Jovanović i sekretar Biroa Vladimir Popović. Što mekšu Vladu da što pre padne, da njihovi puleni za koje je Montgomeri računao da će preuzeti vlast u Srbiji, a to je bila Otpor i G17 Plus, zato je i izgubio položaj između ostalog i smenjen je ranije, što je napravio potpuno pogrešnu procenu i pogrešno obavestio ljude u Vašingtonu da oni pobeđuju i da oni preuzimaju vlast. Da treba da se počisti ovo, Živković i ovako i onako, zadovoljiće se sa ovim mrvicama koje bude dobio dok bude bio predsednik Vlade, da se on namiri, da on bude zadovoljan pa posle toga ode. Preuzećemo Demokratsku stranku, sa tom Demokratskom strankom, G17 i Otporom mi uzimamo Vladu i on će biti apsolutni vladar Srbije. I zato su mu smetali ljudi koji takve stvari ne bi dozvoljavali.

B92: Stvarno kao teorija zavere. 

Popović: Ne, nije teorija zavere, ja sam vam rekao, nisam ja to rekao na osnovu mišljenja, na osnovu toga što mi je to rekao beli mag, nego na osnovu toga što mi je o priznao američki ambasador i na osnovu toga što su službenici ambasade išli po Beogradu i to pričali. Ili na osnovu toga što mi je Dušan Mihajlović pred deset ljudi rekao - ej, dva miliona ne znam čega, nečega je uloženo u rušenje nosača kovčega Zorana Đinđića, pre svega tebe i Čede, da su mu to rekli engleski obaveštajci ili ne znam ko.

B92: Izjavili ste jednom takođe da ste se vi pitali da bi vanredno stanje trajalo pet godina. Jeste to ozbiljno mislili? 

Popović: Pa da, ali to je bio odgovor na seriju napada koja je krenula kada je Vlada Vojislava Koštunice formirana, pa je onda u raznim besmislicama, optužbama protiv mene, postojala i ta da sam ja, u stvari, specijalnim izveštajem Biroa doneo odluku o ukidanju vanrednog stanja. Do te mere su se izgubili u tim glupostima, da me napadaju i da pošto-poto svaki dan novine nešto o meni pišu, ovaj, da su objavili to. I onda sam ja odgovorio i rekao: "Ej, dajte malo logike, kad me već napadate, u tome što pričate. Sad ste me optužili da sam ja ukinuo vanredno stanje, ja i Biro smo ukinuli vanredno stanje. Pa, svako ko me zna – zna da ne da ga ne bih ukinuo, nego bi mi trajalo 5 godina". Jer je toliko brloga u Srbiji u tih prethodnih 15-20 godina napravljeno, nešto od toga sam pokušao danas da vam objasnim, da bi 5 godina najmanje trebalo da se to počisti. Dešava se osveta Vojislava Koštunice, čoveka koji je 3 godine ubijao narod pričama da je on neko ko poštuje i voli institucije i je njemu jedino važna institucija. On se svim tim institucijama danas sveti, na taj način što postavlja ljude bez kvalifikacija, ili najgore moguće izabrane kandidate. Pogledajte koga je postavio na mesto direktora državne televizije. Problem je što ljudi u Srbiji brzo zaboravljaju, pa se ne zna šta je taj sve čovek napisao i rekao o Zoranu Đinđiću. Danas vidim da se hvali kako je on bio prijatelj sa njim i kako je aboliran od toga, da on nema veze sa tim, ali to je pitanje ovoga naroda i to je pitanje ove politike. Znate, kroz istoriju čovečanstva je postojala potreba da određeni diktatori prkose svom narodu time što su hteli da ga ponižavaju na način da postavljaju, kao Kaligula, konja za senatora, ili da nalaze ljude nedostojne mesta za neke funkcije. Pogledajte koga je postavio na mesto ministra policije, ili još gore, na mesto ministra pravde, ili šefa BIA-e. Imate nezabeležen slučaj u istoriji službe da je na čelo službe državne bezbednosti došao saradnik te iste službe, dugogodišnji. Ali, ne neki važan, nego, onako, 25. kategorije saradnika. Saradnik sve tri službe – i vojne i državne i službe SID. 

B92: Je l' ima neko ko nije saradnik vojne službe? 

Popović: Ima… 

B92: Sada pričate za Radeta Bulatovića da je on bio saradnik…

opović: Pa, da. Normalno da je bio, kažem vam. To je čovek koji ne da se ne razume u taj posao, nego jedino što je uradio i po čemu će ostati upamćen – to je po činu veleizdaje, koji je, takođe, još jedan od nezabeleženih slučajeva u istoriji službe: da je načelnik službe bezbednosti jedne države napravio kopiju arhive te službe, celokupnu, i odneo i predao drugoj državi, drugoj službi. To je uradio Rade Bulatović kada je odlazio u Ameriku. Tražio je od svojih da mu nasnime kompletnu arhivu državne bezbednosti, da on sa sobom ponese u CIA-u. Kad su ga ovi pitali, kao, "o čemu se radi?" – "ako mu nešto bude zatrebalo, ako ga ovi pitaju tamo, da on može to da skine sa diskova i da im kaže". 

B92: Kako "kompletnu arhivu", mislim, pa nije to… 

Popović: Kompletnu arhivu. Znači, kompeltnu arhivu državne bezbednosti nasnimio, poneo sa sobom i predao Amerikancima. 

B92: I za to imate svedoke? 

Popović: Pa, da, kako nemam. Pa znaju svi u državnoj bezbednosti za to. 

B92: I sad Vi sve to znate? 

Popović: Znam. 

B92: Jeste li Vi saradnik službe, kad sve znate? 

Popović: Ne, nisam saradnik službe. Nisam saradnik službe, ne morate da budete saradnik službe da biste to znali. Ne znam to samo ja, zna to mnogo ljudi. A vi znate da za mene važi da sam dobro obavešten, ne samo sada, nego sam bio i ranije. 

B92: Vlada Srbije najveću popularnost imala je u maju 2003. godine. Da li mislite da je greška što tada nisu raspisani vanredni parlamentarni izbori? 

Popović: Pa, ne da mislim da je greška, nego znam da je greška. Znao sam tad da je to greška, ako to ne budu uradili, ja sam bio jedan od onih pobornika koji su bili za to da se raspišu izbori. 

B92: Zašto nisu raspisani? 

Popović: Pa, nisu raspisani izbori zbog toga što je, na žalost, najmoćnijim ljudima tada u Vladi odgovaralo da se izbori ne raspišu. Imate političku situaciju gde, posle ubistva Zorana Đinđića, radikalna stranka ne postoji, jer njih niko više ne pominje i svi smo to preskočili. Oni, o njima se danas priča da su oni neki, kao, važan faktor stabilnosti, budućnost, "oni više nisu isti, oni su se promenili, oni su se pročistili, oni su divni, oni su krasni, oni su najmoćnija stranka u Srbiji, oni su…" Mislim, pitanje je dana kada ćemo svi da postanemo… Ej, pa Vojislav Šešelj je bio umešan u ubistvo Zorana Đinđića. Njegov bivši telohranitelj, Pana, nije izlazio iz Šilerove ulice danima pred ubistvo Zorana Đinđića. Vojislav Šešelj je najavljivao ubistvo Zorana Đinđića. I sad, kao, "nema veze, on je predsednik stranke", pa to više niko ne pominje. Ukinuta prijava, krivična, protiv njega, kao "nemoj, on je u Hagu, pusti sad to, šta ima to veze". Znači, radikalna stranka nije postojala, G17 – nisu postojali. Koštunica – nikad na manjoj popularnosti. Demokratska stranka – nikad moćnija. I onda Živković, zbog toga što samo on zna šta će biti i kako će biti, on odlučuje da ne raspisuje izbore, uz pomoć, naravno Čovića, Isakova i tog Koštuničinog krila – onih kojima nisu odgovarali u tom trenutku izbori. 

B92: I kad su raspisani izbori, taj gubitak na izborima – je l' ste to doživeli kao kaznu zato što niste radili dobro neke stvari, ili šta? 

Popović: Ne, ja to nisam doživeo kao kaznu, zato što tog trenutka to već više nije bila Demokratska stranka, ona s kojom sam ja bio 10-ak godina pre toga blizak. Ne član, ali jako blizak. Zato što je to već tada, znači govorim o periodu decembar, ja mislim da je bio decembar, ovaj, bilo je potpuno jasno da to više nema nikakve veze sa Demokratskom strankom Zorana Đinđića… 

B92: U kom smislu? Kako nema veze, mislim, zato što je Zoran Đinđić ubijen ili šta? 

Popović: Pa, ne, ne zbog toga što je Zoran Đinđić ubijen, nego zbog toga što je tada već bilo potpuno jasno da je Demokratsku stranku preuzela ona grupa protivnika Zorana Đinđića koju on, zbog svoje demokratičnosti, nije iz stranke izbacivao, nego ih je ostavljao da budu u stranci, ljudi koji su Zorana Đinđića su postali najmoćniji ljudi te stranke. To više, znači, nije imalo nikakve veze sa Demokratskom strankom. 

B92: Ali, u toj stranci je danas Ružica Đinđić? 

Popović: Pa, tačno, jeste, i ja mislim da je to jedna velika manipulacija nesreće, tragedije jedne porodice i jedne žene. Njena nesigurnost i strah od toga šta donosi dan, šta donosi noć, i u isto vreme, jedna velika manipulacija sa time šta treba da predstavlja bilo u ovom, bilo u kom drugom slučaju, supruga nečija. I sva ta manipulacija oko toga da, sada, "Ružica je naslednik i nosilac politike Zorana Đinđića" je manipulacija njenog imena. Ne mislim od nje, nego mislim od onih drugih koji to rade. Manipulacija njenog imena i manipulacija tragedijom jedne porodice kojoj je sigurno, od svih građana Srbije, najteže pao gubitak Zorana. Zoran Đinđić je ubijen zbog toga što je sprovodio jednu politiku, koja ovima nije odgovarala. Zbog toga što je bio reformator Srbije, zbog toga što je bio čovek koji je beskompromisno rešio da Srbiju iz dvovekovne učmalosti, pokuša da izvuče i ubaci u korak sa svetom.

B92: Da li, posle svega, iz ove današnje perspektive, mislite da je akcija "Sablja" bila propuštena šansa? 

Popović: Ne da je propuštena, nego je to verovatno bila poslednja šansa, nažalost bez Zorana Đinđića, ali znam šta bi radio Zoran Đinđić da je bio u situaciji da je moglo da mu se desi vanredno stanje. Da je on bio u situaciji da je njemu moglo da se desi da ima mogućnost da ima vanredno stanje i da ima takvu podršku javnosti kakvu smo imali mi – mi smo imali ogromnu podršku javnosti, ja ne znam nijednog normalnog čoveka, ne poznajem nijednog, kome je vanredno stanje smetalo i koji se tokom vanrednog stanja osećao ugroženo, ja znam samo ološ kome je to smetalo i koji je tu kukao – i da je Zoran Đinđić imao takvu priliku i da je imao takvu mogućnost, pa on ne bi stao godinu dana. I popularnost bi mu rasla i podrška javnosti bi bila samo veća, i uspeo bi, verovatno, ono što je bilo nezamislivo, a to je da možete 40 ili 50 godina stvaran talog i brlog, a pogotovo poslednjih 15 godina, da ikad očistite. Tako da znam kakva je to prilika, kakva je to šansa bila. To je bila prilika i šansa koju mi čak nismo imali ni 5. oktobra.