Transkript prve epizode

Ubistvo premijera Srbije Zorana Đinđića nije do kraja rasvetljeno. Zbog pokušaja mnogih da zataškaju bitne događaje koji su do toga doveli, da javnosti bude prikazano da je ubijen zato što je bio kriminalac, ekipa Insajdera je u prethodnih nekoliko emisija istraživala šta se zapravo i kada događalo. Učesnici i svedoci dešavanja koja su obeležila period pre i posle ubistva pričali su svoju verziju događaja u serijalu "Rukopisi ne gore". Jedan od najvažnijih ljudi i svedok tog perioda bio je Vladimir Beba Popović, koji je posle nekoliko meseci odbijanja ipak pristao na razgovor za Insajder. 

U ovoj emisiji čućete mnoge do sada nepoznate i šokantne detalje koji su prethodili ubistvu premijera Srbije, a koji su sve do danas bili strogo čuvana tajna. 

B92: Šta ste vi ustvari bili, najbliži saradnik Zorana Đinđića, njegov prijatelj, čovek za specijalne operacije ili vladar iz senke? 

Popović: Ja sam bio Zoranov prijatelj poslednjih petnaestak godina, jedan od njemu najbližih. Sve ostalo što se dešavalo i uključenje moje u dešavanja prethodnih 10 godina, naročito ova koja su javnosti zanimljiva, to su petooktobarska i postpetooktobarska dešavanja, bile su posledica prijateljstva mog i Zorana Đinđića. 

B92: Pripadnici Zemunsko-surčinskog klana jesu učestvovali u tim promenama, pomogli? 

Popović: Pa, to niko od nas ne zna... 

B92: Zna bivši ministar policije Dušan Mihajlović. 

Popović: Pa, ne znam kako Dušan Mihajlović to zna. Ono što od tih ljudi mi jedino znamo, to je da se dan posle 5. oktobra pojavio s Dragoljubom Markovićem, da li u DOS-u ili u Skupštini grada više se ne sećam, Ljubiša Buha Čume. 

B92: Od kada njega znate? 

Popović: Ja sam ga video tada prvi put i najveći broj ljudi ga je tada video prvi put. Zoran Đinđić ga je video nekoliko puta ranije. 

B92: Pre 5. oktobra? 

Popović: Da, da, video ga je u periodu možda 1999. i 2000. tri ili četiri puta, jer je, kao što je mislim svima dobro poznato, Ljubiša Buha školski drug Dragoljuba Markovića, iz istog su sela ili varoši, šta god da je Surčin, zajedno su išli u školu i u mestu u kome ima nekoliko stotina stanovnika prirodno je da se dva neka školska druga druže celog života. I Zoran je u tim odlascima kod Dragoljuba, s kojim se privatno družio, imao priliku da upozna jednu kontraverznu ličnost neznajući tačno šta je njegova funkcija i šta on sve to radi, on je bio nekad službenik JAT-a, onda je kasnije prestao da se bavi time i postao je biznismen. Znam da mi je nekoliko puta rekao da Dragoljub ima nekog prijatelja koji se druži s Markom ili s nekim Markovim ljudima, povezan je i verovatno je tu nešto, policija, veze i da je s vremena na vreme se Zoran s njim viđao kad mu je bilo važno da dobije kvalitetne podatke o tome šta radi policija, da li ga prati, da li ga ne prati, da li mu se sprema atentat i tako dalje. Znate da je on živeo... 

B92: Kako Čume, Ljubiša Buha zna da li policija...? 

Popović: Tako što je tvrdio i imao je kontakte s ljudima iz policije i pretpostavljam da je nekoliko puta verovatno Zoranu dao neke podatke koji su bili tačni i onda je na osnovu toga shvatio da ta osoba ima podatke koji su tačni i koji dolaze iz krugova policije. 

B92: Tek danas, pet godina kasnije ispostavilo se da je Legija odmah posle rušenja Miloševićevog režima postavio svoje prve uslove liderima DOS-a 6. oktobra. Da li je tačno da je Legija tražio od Zorana Đinđića da njegov čovek dođe na čelo Državne bezbednosti? 

Popović: Ja ne znam da li je to bilo 6. ili 7. ne mogu da se setim, ali je bilo jednog od ta dva dana i bilo je u Skupštini grada. Bio sam prisutan ja i bio je prisutan Zoranov šef obezbeđenja, u jednoj maloj sobici u Skupštini grada u prizemlju bio je Legija i s njim je bio Bracanović, nisam znao tad ko je on, ali sam to kasnije shvatio. Legija je prvo pitao da li je Jovica prihvatio da bude šef Državne bezbednosti Zorana, Zoran je na to rekao - nemam pojma, nemam ja nikakvog kontakta s njim, što, jel' on kao otprilike hoće da bude ili treba da bude, o čemu se radi. Onda je on rekao - pa, ne, ne znam, ako on prihvati to je u redu, ali ako on ne bude imamo kandidata. On je predložio Zoranu da čovek, načelnik Državne bezbednosti, bude Bracanović. Karakteristično je i ostao nam je upamćen po tome što je to bio jedan veliki, onako debeo čovek sa ogromnom bradom, koji je jeo cigarete, jako nervozan i koji se strašno znojio. Onda je on njega predstavio kao najvećeg stručnjaka iz oblasti bezbednosti u našoj zemlji. Onda smo mi pitali - dobro, jel' ima veze, jel' se bavi ovim, onda je on rekao - kako ne, on je bio načelnik bezbednosti "crvenih beretki". Onda smo mi rekli - hej, čoveče, kako može taj čovek da bude, pa "crvene beretke" su crvena marama za sve građane Srbije i za ceo svet, simbol neke torture i zločina u poslednjih 10 godina i da sad njihov načelnik bude šef DB-a. Pa, ne, ne, on je dobar. Pa može da bude i Crvenkapa, ali ne dolazi u obzir da on bude to. On je rekao, dobro, dobro, ako ne on imam ja čoveka, on je Andrija Savić. Ko je taj, kao neki profesor tamo, on je super, on je stručnjak i tako dalje. Jedino nije uspeo tu gde mu je bilo najvažnije da postavi svog čoveka, ali je bio, da tako kažem, vrlo zaslužan za postavljenje Gurija. Isključivo on je odgovoran za postavljenje Boška Buhe i za verovatno neka mnoga druga mesta za koje mi i ne znamo, jer ovo su mesta za koja smo se pitali. Kad kažem - mi, mislim na Vladu, mislim na Zorana, mislim na DOS.

B92: Dobro, da li je Milorada Ulemeka Legiju štitila Vlada Srbije, bio je takav utisak u javnosti? I Srpski pokret obnove vas stalno optužuje. 

Popović: Pa, mogu da kažem i da i ne. Znači, on formalno nije imao nikakvu vrstu zaštite ili dozvole, ono što je postojalo za vreme Slobodana Miloševića, da ima ili prećutnu ili direktnu dozvolu za obavljanje kriminala. Nažalost, tu je zloupotrebljavao i tu Zoranovu brzopletost u javnom nastupu i zaštitu koju je Zoran davao Legiji, ne njemu lično nego njemu i jedinici kad je rekao - to su časni momci, oni su ovo ili ono, a oni koji su odgovarali za zločine, jer je on nekoliko puta razgovarao s Legijom, ja sam bio prisutan na nekim od tih sastanaka, kada ga je pitao i tražio - ej, jel' ima nešto da ste vi tu radili. Ima, hajde da se dogovorimo da ne ispadne da sam vas izdao posle ili bilo šta, bežite, idite negde, ratujte po svetu, sklanjajte se, nemate veze - ne, mi, nikako, mi, ma kakvi mi i tako dalje. I Zoran je u to verovao, a pri tom nije imao nikakve dokaze. I onda je par puta tako izašao u javnost brzopletije nego što je trebao i rekao, jer je odmah krenuo napad, oni će ići u Hag, Zoran će ih sve spakovati u Hag. On je rekao - ne, neću i tako dalje i tako dalje. Tu vrstu zaštite koju su oni imali manipulacijama i određenim izjavama političara dobili, oni jesu imali, ali ta zaštita nije značila - ej, možete da se bavite kriminalom, trgujte drogom, otimajte, ubijajte i biće to prećutno... Ali nažalost, tako se izgleda i dešavalo. Ne izgleda, nego danas znamo da jeste. 

Mi smo s njim imali kontakt u jednom periodu kad je on bio službenik Vlade, ako to mogu tako da kažem, jer je bio službenik jednog dela kojim je upravljala Vlada. 

B92: Kad to više nije bio, bio je penzionisan, zašto je imao državno obezbeđenje? Zašto mu je država dala obezbeđenje? 

Popović: To je odgovor koji ni pokojni Zoran Đinđić nije uspeo da sazna i to je odgovor koji treba da da ministar Dušan Mihajlović, jer je on bio taj koji je to obezbeđenje njemu dao. Odnosno, formalno obezbeđenje Miloradu Lukoviću je dao Sreten Lukić, a ja mislim da je Sreten Lukić to dao uz dogovor, sigurno nije dao bez dogovora s Dušanom Mihajlovićem. Kad kažem da taj odgovor nije dobio ni Zoran Đinđić, mislim na to da je u periodu jesen 2002, u vreme dok je Milorad Luković divljao Beogradom i dok je Zoran svakodnevno dobijao informacije da je to strašno u šta se Beograd pretvorio. Kolona njegovih džipova i džipova Dušana Spasojevića, odlasci u noćne klubove i lokale, maltretiranje da se ljube majice s Karadžićevim likom, postrojavanje upravnika i šefova sale, pevanje srpskih pesama i tako dalje i tako dalje. A da sve to radi, pa kad se pita Milan Obradović kao načelnik beogradske policije - što ti, načelniče, ne sprovodiš red i mir u Beogradu nego dozvoljavaš da se to radi, onda on kaže - zato što kad interventna brigada, ta njegova jedinica, kako se zove, pokuša da ih zaustavi negde u Beogradu, izađu ljudi s puškama i s legitimacijama JSO-a. Zato što kad mi Milana Jurišića Juru uhapsimo ili ga jurimo po Zemunu i pucamo u njega i ranimo ga, mene zove Bracanović na sastanak Milan Obradović, to sad priča Milan Obradović, zove na sastanak u BIA-u, da se kao nešto vidimo operativno oko rada na Makinoj grupi. A onda dok sedimo iz druge kancelarije, pošto ima dvoja vrata, ulazi Legija, koji je tada u to vreme penzioner, i onda Legija kaže Milanu Obradoviću - ej, rođače, nismo se tako dogovorili da ti pucaš u moje ljude. Kakve tvoje ljude, to je kriminalac. Ne, ne, ne, to je naš čovek. A onda Zoran poludi, pa sazove Savet za državnu bezbednost, pa na Savetu za državnu bezbednost pred 15 ljudi pita Mihajlovića - zašto on ima policijsko obezbeđenje. Mihajlović piše i gleda glavom u papir. Zoran mu kaže - ej, ja sam predsednik Vlade, pitam te, reci mi zašto ima Milorad Luković policijsko obezbeđenje. Dušan Mihajlović kaže - obrati mi se pismeno. Zoran mu kaže - smatraj da sam ti se obratio pismeno, ovaj nabije glavu i ćuti, i onda Zoran kao eto, vidi. Dvadeset ljudi je bilo prisutno, ali je zato u javnosti bila priča da obezbeđenje Legiji daje Zoran Đinđić jer mu je on prijatelj, da on to noću po Beogradu što radi, divlja, otima, maltretira radi uz njegovu ili Čedinu saglasnost. 

B92: Pa, dobro, ali Dušan Mihajlović je bio član Vlade tada, verovatno zbog toga. Mislim, kako je neko znao da li je Dušan Mihajlović ili je Vlada Zorana Đinđića. 

Popović: Ja sam vam evo sad rekao. Ali sam vam rekao da ne znam zašto je imao obezbeđenje, jer ne zna ni Zoran Đinđić, nikad na to Dušan Mihajlović nije dao odgovor. Pretpostavljam da su to neki dogovori koji su napravljeni između Legije i Dušana, ne znam, pre nego što je otišao da se penzioniše. Pa, Jovica Stanišić je imao obezbeđenje do hapšenja, obezbeđenje Državne bezbednosti. 

B92: Dobro, za to ste sigurno znali. 

Popović: Pa, znali smo, kako nismo. 

B92: I ništa niste mogli da uradite? 

Popović: Pa, ne da nismo, nego to je, uletite u neki rašomon zakona, nije, jeste, pravilo, bivši načelnik Službe, pa ono, osetljiva je tema, pa jure ga muslimani, pa ga jure Hrvati, pa to nije zgodno, pa šta ako ga neko ubije, pa to je bruka za državu. Otkud znam već kakvi su izgovori, kakve su priče.

B92: Zoran Đinđić se prvi put video s bivšim načelnikom DB-a Jovicom Stanišićem tri dana posle petooktobarskih promena 2000.

Popović: Zoran je otišao kod Jovice Stanišića, jer je Jovica Stanišić slao poruke, ne mogu da kažem insistirao, ali preko ogromnog broja ljudi, da bi bilo jako važno i bitno i dobro da se Zoran i Jovica vide. Ja sam bio sa Zoranom kad se taj sastanak desio. Te su poruke dolazile preko raznoraznih ljudi i sad, imate jednu rovitu situaciju u Beogradu, pobedili ste, ali nemate pojma šta se dešava, Milošević je tu, jeste, priznao je poraz, ali vam svakog trenutka dolaze informacije da u policiji ne dozvoljavaju da se to desi, da se sprema vojska. Svakog trenutka vam dolaze podaci biće krvoprolića, neće biti krvoprolića. Zoran kao odgovoran političar koji je praktično bio nosilac 5. oktobra i svih tih rušenja Miloševića, svakako nije bio Koštunica nego je bio Zoran, imao je obavezu da se sa svakim ko mu je tad, da tako kažem, tražio da se vidi ili nudio neki podatak, vidi. Otišao je i mi smo se videli kod Jovice Stanišića. Niti je on dao neki važan podatak, niti je bilo šta epohalno rekao, to su bili razgovori otprilike - čestitam, evo da ti kažem na koje ljude možeš da računaš, pa je te večeri predlagao Rodića, mislim da se tako zove taj, on je bio predsednik poslaničke grupe JUL-a u Saveznoj skupštini, i on ga je predlagao Zoranu, direktor "Srbijašuma", i on ga je predlagao Zoranu da ga uzme kao super čoveka, pouzdanog, ozbiljnog, ali Zoranovog obožavaoca i tako dalje. Tražio je za direktora "Grmeča" da ostane direkor "Grmeča", na tom mestu. Zoran ga u jednom trenutku pitao - otkud ta priča, Legija me pitao jesi ti tu nešto, on je rekao - ne, ne, nemam ja veze, kakvi, ja sam bolestan čovek, mene to ne interesuje, ali ako vas interesuje svakako ću vam pomoći oko kadrova i oko postavljenja i tako dalje i tako dalje. 

B92: Za to vreme načelnik DB-a ostaje Radomir Marković. To je bio čak tri meseca posle promena 5. oktobra 2000. Lideri DOS-a tvrdili su i tvrde da je za to odgovoran samo tadašnji predsednik Jugoslavije Vojislav Koštunica. 

Popović: Ključna događanja oko 5. oktobra su tajni sastanak za sve lidere DOS-a, sastanak Koštunice, Ivanova, Miloševića, Pavkovića, danas čujemo da je tu bio i Aca Tomić i jedan novinar Bete. I ono što je važno i što će verovatno potpuno jasnije objasniti građanima šta se dešavalo i zašto se dešavalo sve posle 5. oktobra, ne znam kad će se to desiti, je kada će biti objavljen razgovor tog sastanka kod Miloševića održanog 6. oktobra, jer je Nebojša Pavković, tajno, da ne zna Milošević, organizovao snimanje tog sastanka i taj sastanak je snimao, ne znam tačno da li pukovnik Svilar ili pukovnik Ivanović, jedan od njih dvojice, ali o snimanju tog sastanka su upoznati bili Milan Đaković i Aca Vasiljević. I postoje ljudi koji su čitali čak stenogram sa tog sastanka. 

B92: Jeste vi čitali? 

Popović: Ne, nisam ja to video. Dobiješ zbog čega se to krije. To je bila svađa Koštunice i Slobodana Miloševića. Milošević je njega napadao da je on njemu formirao stranku i da mu je pomagao, Koštunica je to negirao, ali mu je ovaj tvrdio da ga je puštao, da mu je davao medijsku promociju, da je dozvoljavao njegovim ljudima koji su ga finansirali da se bave određenim poslovima i da on to nije hteo nikad, on ne bi taj novac dobio koji je dobijao od tih sponzora, da ga je puštao da postane popularan time što je imao na državnoj televiziji mogućnost da svaki put kad da neko saopštenje izjavu vidi. Koštunica to u jednom trenutku priznaje, a Ivanov onda na neki način insistira kod Koštunice da je ipak njegov dužnik. Sva ta događanja oko 5. oktobra i šta se tu tačno dešavalo i kakva je uloga Rusije i šta je to što je napravljeno, zbog čega je Koštunica otišao tajno na taj sastanak, zbog čega nije obavestio lidere DOS-a... 

Mislim da je nepravedno da se u zaštiti političara posle dešavanja 5. oktobra pominje ime samo Radomira Markovića. Možda je on bio simbol i verovatno jeste simbol najrepresivnijeg oblika vladavine Slobodana Miloševića, ali nije Koštunica i grupa političara oko njega zaštitila samo Markovića. Ako hoćemo već da govorimo istinito, onda treba da kažemo da je posle 5. oktobra Koštunica zaštitio Miloševićev državni aparat kompletno, znači vojsku, Miloševićeve medije, Miloševićeve institucije, Miloševićeve članove porodice i sve ostalo. Sve je njih zaštitio Koštunica. 

B92: A DOS, lideri DOS-a? 

Popović: Kasnije, nažalost, ne samo Koštunica nego i neki drugi političari, takozvani demokratski. 

B92: Koji su to političari? 

Popović: Pa, kao Boris Tadić, on je zaštitio Krgu i štitio ga je do dan-danas, i štiti ga i dan-danas. Ja vam kažem, između Krge i Pavkovića ne postoji razlika. 

B92: Iako su lideri DOS-a tvrdili da je jedino Koštunica odgovoran za zaštitu mnogih, posle formiranja Vlade Srbije situacija je bila ista. DOS je imao vlast na republičkom nivou, a mnogi ljudi iz Miloševićevog perioda ostali su na istim funkcijama. 

Popović: Vi ste u policiji imali smenjenog ministra, imali ste smenjenog načelnika javne, ili ne znam već kako se to zvalo, a sve ostalo su bili ljudi koji su radili za vreme Miloševića. 

B92: Dobro, ali nije vas Koštunica sprečavao da menjate ljude u MUP-u. 

Popović: Jeste. 

B92: Pa, kako jeste? 

Popović: Ja sam bio prisutan, s Dušanom Mihajlovićem, kod Koštunice u kabinetu kad smo došli da se dogovorimo za postavljenje načelnika Državne i načelnika Javne bezbednosti, iako on tvrdi da on s tim nema veze i da to nisu njegove ingerencije i tako dalje i tako dalje, podrazumevalo se. Lideri DOS-a moraju da se dogovore, kadrovska komisija DOS-a, stotine tih nekih raznih oblika vladavine je trebalo da kaže - može, a onda na kraju, znalo se to treba ipak da bude dogovor Zorana i Voje i ako to Voja prihvati Zoranu, onda to može. Zoran je dogovorio na jednoj od sednica DOS-a da se formira jedna grupa lidera DOS-a koja će da pripremi u periodu od 15 dana ko će biti ljudi koje će DOS predložiti na ključna mesta. I onda kad se taj sastanak završio Zoran je, nas je nekoliko tu bilo, rekao - ovo je strašno, ovo je katastrofa, ovo je blam, ja treba da budem za nedelju dana predsednik Vlade. Prva stvar koju je on kao predsednik Vlade rekao da će uraditi, prvi akt, prvi čin, bila je smena Markovića i onda je od mene tražio, bio je tu još, ne znam ko je tu bio, da pod hitno kako znamo i umemo nađemo neke ljude koje on mora da postavi jer, ili mora da ostavi Radeta, što je strašno ili da ga smeni na toj sednici, ali da nema novog načelnika, da bude Državna bezbednost bez načelnika. I onda sam se ja našao u toj situaciji da sam u tom periodu od tih ne znam koliko je dana bilo preostalo, 5-6 dana, i s Mihajlovićem i s nekim drugim ljudima počeo da se interesujem za nešto što dotad nikad u životu nisam znao, ko su ljudi koji mogu da budu na tim mestima, da se raspitujem, da proveravam. Da tako kažem, moj zadatak je bio mnogo više da proverim predloge jer je rešenja bilo nebrojano. Da proverim da li su to ljudi koji mogu da budu na tim mestima, ti kriterijumi po kojima smo tražili su bili jednostavni, da li su to ljudi koji imaju novca, znači da li je to čovek koji ima kuću na Dedinju koja vredi 5 miliona, da li je to neko ko je učestvovao u ratnim zločinima Bosna, Hrvatska, ne znam već šta, Kosovo i tako dalje i da li je neko ko je učestvovao u Miloševićevim ubistvima koja su se dešavala po Beogradu. 

B92: Na vaš predlog Goran Petrović je imenovan. 

Popović: Ne, nije on imenovan na moj predlog, nego se on ispostavio kao jedina moguća zamena za postavljenje na mesto načelnika DB-a za tako kratak period. I ja sam o tome obavestio Zorana i rekli smo - imamo njega kao jedini predlog koji može i sad ti treba da ideš s Dušanom Mihajlovićem kod Koštunice da se oko toga dogovorite. I on je imao to veče, bili su tu u Beogradu jer je to već bio period kad su počeli da dolaze stranci i tako dalje, on je imao neki sastanak u Demokratskoj stranci i procenio je, rekao je, ma važnije mi je da se vidim s tim strancima nego da idem kod Voje, mogao je on taj sastanak s Vojom da pomeri za nešto kasnije, ali je rekao, ne mogu ja da idem, idi ti, molim te, umesto mene i okrenuo je i rekao neću doći ja nego će doći Beba i vi se dogovorite. I tako sam se ja tu našao i otišao s Dušanom Mihajlovićem, seli, rekli Goran Petrović, on je rekao da, Goran Petrović. Tako sam se ja u toj priči našao i nažalost, sebi stavio omču oko vrata kod Koštunice i njegovog kabineta, ne samo njegovog kabineta nego i mnogih drugih, članova Demokratske stranke, jer je dan posle toga se saznalo ko je načelnik DB-a i saznalo se da sam ja bio s Dušanom Mihajlovićem u kabinetu Vojislava Koštunice da se dogovaramo oko postavljenja, ali vam kažem to je bilo pitanje tehnike, ne pitanje neke moje potrebe da se tim stvarima bavim, ali je to u kabinetu Vojislava Koštunice bio signal da sam ja znači neki Zoranov čovek tu za neku bezbednost, nešto policija i tako dalje, i tako dalje. I to je i bio jedan od razloga zbog čega je taj kabinet po formiranju Vlade i po mom ulasku u Vladu se opsesivno bavio mnome. 

B92: Šta ste sve radili znači? Niste se bavili samo... niste bili samo šef Biroa za komunikacije nego ste bili zaduženi i za DB. 

Popović: Ne, nisam bio zadužen za DB. Priča oko mene i oko toga da sam ja imao veze s nekom kontrolom službe ili s tim nekim radom potiče, rekao sam, od ovoga što sam ja bio Zoranov predstavnik koji se viđao ne samo s Goranom Petrovićem, ja sam se video s 20 ljudi koji su bili potencijalni kandidati. Zorana to nije interesovalo, nije imao vremena i nije želeo to da radi.

B92: Ubistvo radnika DB-a Momira Gavrilovića dovelo je do potpunog razlaza Demokratske stranke i Demokratske stranke Srbije, ali i do prvi put javne rasprave u DOS-a o DB-u. Demokratska stranka Srbije tada je tvrdila da je Gavrilović ubijen baš zato što je došao u kabinet kod Koštunice da saopšti podatke o povezanosti mafije s Vladom Srbije. Činjenica je, međutim, da ni nekoliko godina kasnije, kada je na vlasti DSS i kada je direktor BIA-e Rade Bulatović formirao komisiju koja ispituje "slučaj Gavrilović", nije dokazano da je tadašnja Vlada Srbije i tadašnji DB imao bilo kakve veze sa ubistvom Momira Gavrilovića. 

Popović: Zoran je saznao, ne znajući ko je Gavrilović, da je Gavrilovićeva funkcija bila da s Koštunicom, s njegovom ženom, s njegovim članovima kabineta, njegovim najbližim saradnicima, pravi puzajući puč. 

B92: Pa, dobro, Koštunica je to demantovao. 

Popović: Nije demantovao. 

B92: Jeste, rekao je na konferenciji za novinare da Gavrilović nije dolazio da kadrovira u službi, nego da donese dokumentaciju, dokaze, nije rekao dokumentaciju nego... 

Popović: To nije tačno, šta znači Koštunica demantovao, to nije tačno, on je rekao, pa taj čovek laže. On laže, Vojislav Koštunica laže, šta god da je rekao on laže. Od toga da neće da sarađuje s Hagom, pa sarađuje s Hagom, od toga da poštuje institucije, pa na mesta upravitelja institucija postavlja ljude koji su izašli iz zatvora ili ljude koje u normalnim društvima ne bi postavili nigde gde ima kontakta s javnošću. Znači, kako sad Koštunica rekao? Nije tačno da je rekao da nije. Priznao je da mu se žena viđala. 

B92: Da, jednom se žena videla. 

Popović: Nije tačno da se videla jednom, videla se više puta. 

B92: On je rekao jednom. 

Popović: Pa, on je rekao jednom, pa šta ako je rekao jednom? Pa, i Zvezdan je rekao da nije ubio Zorana, pa i vojska je rekla da nije umešana ni u kakvo ubistvo vojnika, pa se ispostavilo da su učestvovali u ubistvu u Budvi. Šta znači to - on je rekao? 

B92: Pa, dobro, na osnovu čega vi sad tvrdite da... 

Popović: Na osnovu čega? Pa, na osnovu toga što je to policijska istraga pokazala, što Gavrilović to nije radio sam, Gavrilović je to radio s pet ljudi koji su priznali šta su radili. Da su nosili čaršave formata B1 na kojima je bilo nacrtano ministar policije, pa ispod toga sve funkcije u policiji. Gavrilović je ubijen u danu kad je imao avionsku kartu za Beč i nije odleteo u Beč, jer ga je veče pre toga pozvala Ljiljana Nedeljković i rekla mu - morate sutra da dođete kod Vojislava Koštunice u kabinet, treba vas nešto. Znači, nije Gavra prolazio slučajno, kako oni kažu, pa došao da se požali i da kaže, evo ima Šljuka pumpu na Zvezdari, a Knežević je kriminalac. Ne, nego je odložio put za Beč, poslovni, da bi došao kod Koštunice jer ga je tražila Ljiljana Nedeljković. 

B92: To znate iz policijske istrage? 

Popović: To znam iz policijske istrage, to je potvrdila i njegova žena u policiji u iskazu, a to su potvrdila i dva prijatelja Momira Gavrilovića. Jedan koji ga je tog dana vozio na sastanak i drugi koji s njim ima neki posao, ne znam kakav posao, neku trgovinu. Ne mogu da tvrdim, ali s velikom sigurnošću mogu da kažem da je Momir Gavrilović bio tehnički izaslanik Jovice Stanišića posle dva sastanka Stanišića i Koštunice, a kojima je jednom posredovao Dobrica Ćosić, a drugom sam zaboravio ko. I na tim sastancima je praktično dogovoreno da je zajednički stav da ovakva DB to nema smisla, to je stvarno, šta rade, to je skandal, hapse, rasturaju službu. 

B92: A otkud znate za te tajne sastanke? 

Popović: Za tajne sastanke Jovice Stanišića i Vojislava Koštunice? Pa, priznao mi je Jovica Stanišić, meni i Zoranu. Mi smo to u stvari čuli od Gorana Petrovića, nama je Goran Petrović to jednog trenutka rekao - ej, kao, o čemu se radi, što se Jovica viđa s Koštunicom. Mi nismo imali pojma i onda smo se jednom prilikom u jednoj situaciji videli Zoran i ja sa Stanišićem, pričali, pričali, pričali o svemu i svačemu, kao šta ima novo, nema ništa i ono na kraju, ja ga pitam - jesi se video s Koštunicom. On je, bilo mu je nelagodno, i on je rekao, pa jesam, zar ti to nisam rekao. Kažem, ne, nisi. Jesam, jesam, pa nešto je tu Dobrica zvao, zamolio, neki moj čuveni stari predlog objedinjavanja svih službi, pa sam ja otišao njemu da predam službeno, ma ništa. Ej, budale, glupaci, tako da kažem. Bio je i drugi sastanak, on je rekao, da, da, ali prvi put me zvao, pa sam drugi put otišao da mu predam taj predlog i tako dalje i tako dalje. To je bilo možda dva meseca pre nego što je bilo ubistvo Gavrilovića. Ali kad se desilo ubisvo Gavrilovića nama je bilo potpuno jasno o čemu se tu radi, da je to praktično bilo uz posredovanje tih starih Miloševićevih struktura, jedna priprema restauracije stare službe državne bezbednosti kojom bi upravljao iz senke Jovica Stanišić, a njegovi pioni bili na tom mestu i to bilo zadovoljavajuće i za Vojislava Koštunicu. 

B92: U čemu je onda razlika između toga što se Vojislav Koštunica viđao s Markovićem, a vi sa Stanišićem, otkud ta uopšte potreba da se viđate s njim i da vam on priča šta treba da se radi? 

Popović: Pa, kako da kažem, razlika je velika. Jovica Stanišić je prvo bio dve ili dve i po godine, koliko godina van toga, van operativne moći upravljačke, on je bio u to vreme kad smo se mi s njim viđali penzioner. Zašto je bio bitan razgovor s penzionerom koji mnogo zna? Pa, zato što ste dobili da upravljate državom za koju je potpuno jasno da je te političare, opozicione stranke, sve ono što se dešavalo u poslednjih 15 godina, praktično bilo rađeno po nalogu te iste službe. Sad jasno, imate prirodnu potrebu da saznate što više. Ono što niko od nas nije znao, to je da je nas posle 5. oktobra sačekala ostavinska rasprava DB-a, Miloševićevih političara, Miloševićevih tajkuna koji su prethodnih desetak godina pod mantilom rata i patriotizma na teritoriji SFRJ se bavili biznisom. Mislim, svi smo to manje-više znali, ali smo mislili da ti odnosi nisu baš toliki kakvi jesu. 

Mi smo tu upali i mi to nismo znali i nama je trebalo dosta vremena da shvatimoda se to dešava, da tako kažem, jasnije nam je bilo negde već mesec dana ili dva pošto je Zoran postao predsednik Vlade, kad je Jovica na jednom od tih sastanaka rekao Zoranu, ja sam bio prisutan, da bi Zoran morao nešto da uradi po pitanju oduzimanja novca od Milorada Vučelića, koji je nekih 40 miliona maraka pokrao od DB-a. Izvadio je iz svog novčanika, između fotografija, gde su mu fotografije dece, jedan karirani papir savijen na četvoro i na njemu je bilo napisano nekih 10 brojeva računa banaka i tačni iznosi koliko gde ima para i rekao je da je, praktično, da su to pare koje je DB dobio kroz razne poslove koje je organizovao ili kroz neke donacije od pojedinaca koji su u teškim tim godinama rata davali pare DB da kupi helikoptere, opremu itd. A Vučelić je bio neka vrsta veze DB-a i tih ljudi i onda je on po principu 'pola pije, pola Šarcu daje', uzimao pola, da bi na kraju uzimao sve, ovima nije davao ništa. I između njih je praktično bio jedan sukob i taj sukob je bio problematičan zato što je Zoran bio i s Miloradom Vučelićem neka vrsta prijatelja, poznanika, mislim u to vreme su da tako kažem ponovo bili bliski, pošto je to period kad je Vučelić ponovo bio na strani protiv Miloševića, a i Jovice Stanišića. I tad smo već shvatili da to što smo mislili da se dešava je mnogo gore nego što smo mislili. I u te sukobe je uvučena i ta Vlada, u te sukobe je uvučen i Zoran Đinđić i onda smo vrlo brzo, tako da kažem, morali da počnemo da se suprotstavljamo tome. Konkretno za taj slučaj, Zoran je odmah posle toga tražio da to na neki način bude razrešeno, tražio je da to na neki način bude razrešeno, i da otprilike kao zovu tamo ovi iz DB-a Petrović i Mijatović Vučelića da kažu, dođi ovamo, gde su te pare što si uzeo, vrati te pare DB-a, međutim... 

B92: Kako vrati pare, pa zar to nije za krivičnu prijavu? 

Popović: Dobro, vrati pare, uhapsite ga, tužite, skraćujem. 

B92: Pa ne, da li je to posledica tog prijateljstva znači s Vučelićem, sa Stanišićem, da li su ti ljudi bili zaštićeni stvarno? 

Popović: Zoran je vrlo brzo posle toga kad je to saznao prestao da ima bilo kakav kontakt s Vučelićem. Mislim, ne samo zbog toga, nego i zbog toga što je i on jedan od ljudi koji je zloupotrebljavao poznanstvo s Đinđićem, pa je u tom periodu prelazne vlade i formiranja svoje stranke i pokušaja da opstane na političkoj sceni, danas mi je jasno iz kog razloga. Ne iz razloga što mnogo voli politiku, nego iz razloga da bi mogao da sačuva kapital koji je stvorio u tom periodu i da bi mogao da ima neku vrstu zaštite. Mi smo tad počeli da saznajemo, da dobijamo dokaze za ono što smo svi znali i svi sumnjali, da taj DB ništa drugo nije radio sem što se bavio organizovanim kriminalom poslednjih 10 godina, što jeste tačno, štitio režim Slobodana Miloševića, učestvovao u tim ratnim zločinima tamo širom teritorije Jugoslavije. Politika tog rata... oni koji su učestvovali u tom ratu učestvovali su da bi vrh aparata DB-a i tog Miloševićevog aparata, znači Brana Crnčević, Kertes, Milorad Vučelić, Jovica Stanišić, bili ljudi koji su ovde javnosti predstavljeni kao patriote, po principu rat u Bosni, šleper na putu, jagnje na ražnju, pevaljka na stolu, a ja preko televizije patriota. 

I onda, kada smo videli da je to, Zoran je čovek koji ne voli da učestvuje u stvarima koje su prljave, koliko god da to zvučalo čudno. On je čovek koji te stvari ne voli, on je vrlo brzo počeo od toga da beži, ali da to ne bi bilo naglo, jer smo znali da su to sve ljudi koji su opasni, mislim na Jovicu Stanišića i te ljude u državnoj oko njega. Ipak je, da tako kažem, ta neka vrsta kontakata i dalje nešto malo trajala, trajala, dok nam nije bilo potpuno jasno kakva je on ličnost. 

B92: Šta vam je postalo jasno? 

Popović: Pa, postalo nam je jasno da je potreba njegovog viđenja, tih 10 kontakata koje sam pomenuo da su se desili između Zorana i Jovice Stanišića, svi su se desili na pozive Jovice Stanišića. Po tom principu tajanstvenosti, "ja sam taj koji vodi računa, ništa vi ne brinite, bavite se vi ekonomijom, radite vi", nikad to nije govorio, ali vam kažem kako je to izgledalo otprilike, kao "ti radi, bavi se time, a ja ću da vodim računa o bezbednosti, ja ću da vodim računa o ovim stvarima". Ili onda zove, pa daje tako neke podatke, neke kasete, meni je tako dao kasetu i rekao "nemojte, Miloševića ne treba da jurite ovako, Miloševića treba da jurite na pljačku, to je ono što narod voli, evo ti kaseta", i onda mi je dao kasetu koju je snimio DB u Saveznoj skupštini, ozvučili su i pokrili kamerama jednu salu gde su radikali na čelu sa onim Crnjaninom dolazili u tu sobu i dobijali, svako od njih, koverat sa po 50.000 maraka, 100.000 maraka, ne znam koliko su im davali, ne sećam se. To je trajalo jedno 60 minuta i onda kao, "evo vam ta kaseta, dajte tu kasetu, samo na osnovu kasete možete da ga uhapsite". Onda sam ja tu kasetu uzeo, dobio od njega, pa predao Petroviću i Mijatoviću. Oni su bili ljuti, mislim ne zato što su dobili kasetu, nego zbog toga što postoji i delovalo je da postoji praktično neka vrsta paralelnih kontakata, zašto to nije predao nama, nego je predao vama. Nažalost, ništa od te kasete nije bilo, niti je ikad objavljena, niti je ikad iko po tom pitanju reagovao. To je jedan od primera, ili recimo drugi primer koji je potpuno drugačiji od nečega što ima veze s policijom. Svakodnevno su demonstracije ispred zgrade Vlade Srbije, svakodnevno i onda on zove mene i kao onako, je li, kaže, šta, imate problem s tim sindikatima, jao, pa to sve Koštunica, pa sve to vojska, sve to radi vojska. Kažem, pa dobro, šta da radimo. Pa, hoćete da vam pomognem, kažem, kako da pomogneš, pa hoćeš da ti pomognem s tim Smiljanićem, pa on je naš. Ja kažem - čiji vaš, pa naš, bre, šta ti je, hoćeš da ga zovnem, on je meni razredni starešina bio u školi, meni i ne znam kome, Kertesu, hoćeš da ga zovem. Mislim, stalno su informacije i podaci bili tog tipa, svi ti kontakti, svi ti sastanci su bili uvek ili da se tako neka iskoristi prilika da Zoran Đinđić dođe do njega, da kaže neku glupost, ali šta onda on radi. Tu sedi ili Dobrica Ćosić slučajno, pa onda kao, pa, evo tu svratio Dobrica, evo Zoran premijer dolazi kod mene ili ispred zgrade čekaju prijem, u kolima neki bivši pripadnici DB.a ili ko zna ko, pa ih onda on zamoli da sačekaju hitno mu se najavio Zoran da će doći, pa sad kao, izvini, moraš da sačekaš. I onda je tako krenula ta priča, Zoran u stvari upravlja državom tako što državom upravlja Jovica Stanišić. To su bile gluposti i budalaštine. Ta njegova potreba da on bude najvažniji, da on bude čovek koji je, ne siva eminencija bezbednosti Srbije, nego je neko ko je eto, on i Dobrica su roditelji Srbije. Oni se brinu o Srbiji i kako će za Srbiju biti najbolje. Pitali ste me kakav je bio, evo, odgovorio sam vam kakav je bio i kakve je stvari radio, i onda nam je od trenutka kad se to desilo s Gavrilovićem i kad smo znali da iza toga stoji, kad smo čuli jasno nam je bilo da iza toga stoji on. 

B92: Od koga ste čuli i kako vam je bilo jasno? 

Popović: Pa, kako kako? Mislim, on je bio najbliži saradnik Jovice Stanišića. 

B92: Dobro, ali to sve liči na teoriju zavere. 

Popović: Kako teoriju zavere? 

B92: Pa sad, kao bio je blizak saradnik Jovice Stanišića, pa je zbog toga završio u kabinetu. 

Popović: Nije bio blizak, ne, on je bio najbliži i on je njegov bio čovek za te specijalne zadatke. Gavra je bio njegov čovek koji je odrađivao sve ono što se danas može da zaključi da je i u čemu učestvovao Jovica Stanišić. A to je ovo što sam vam malopre pomenuo i malopre rekao, osim kriminalizacije službe, zloupotreba službe za lično bogaćenje, jer to je jedan od najbogatijih ljudi koji danas žive u Beogradu. To je čovek koji ima dve kuće na Dedinju koje vrede svaka po 3 miliona ili 4 miliona evra. To je čovek koji ima dva stana, ima... 

B92: To je sve imao i dok ste bili u odličnim odnosima s njim. 

Popović: Ne, nismo mi znali za sve to, pošto sva ta imovina nije na njegovo ime. 

B92: Jovica Stanišić i Zoran Đinđić ulaze u sukob, prema tvrdnji Popovića, neposredno pre ubistva radnika DB-a Momira Gavrilovića. 

Popović: Konkretni, da tako kažem, povodi su bile dve stvari koje tačno znam. Jedna je bila penzionisanje Franka Simatovića i traženje Zorana Đinđića, jedan od razloga kad smo se videli bio je taj što je Zoran njemu rekao - molim te da penzionišeš danas Franka Simatovića. Recimo da nije imao uslove da ide u penziju ili tako nešto, pa da je to moralo da bude samo uz njegovu saglasnost, recimo da je bio takav zakon i da nije mogao Dušan Mihajlović da ga penzioniše ili da ga skloni, nego bi morao da ostane tu. I to je bio sastanak kad je on to rekao, on je rekao, pa zar mora, pa, normalno da mora, ej, nego šta nego mora. Ako će Franko da ostane, pa onda može da ostane i Marković, može da ostane svako. I to je bio prvi put kad je on video da tu sa Zoranom nije baš moguće praviti te neke "talove" iako su svi tvrdili za Zorana da nema problema, da je Zoran čovek koji s đavolom može da napravi pakt. Međutim, tad je on prepoznao tu Zoranovu doslednost i principijelnost, da to što je bio u opoziciji i to što je obećavao dok je bio u opoziciji, to će raditi dok bude bio na vlasti. Drugi, i mislim da je to bio ključan trenutak, i posle toga kreću njegovi sastanci i kontakti s Koštunicom, je poseta njemu posle izlaska iz bolnice koju je on molio da se desi i neki razgovor, neka priča opuštena i tako dalje, gde se otprilike došlo i do razgovora na temu Karadžić, pa šta misli Zoran šta bi moglo s Karadžićem, da li bi tu moglo nešto da se pregovara ili da se ne pregovara i tako dalje. I Zoran je njemu rekao, pa znaš šta, najbolje bi bilo da se on preda, to bi bilo najbolje, to bi bilo savršeno i za nas i za Vladu i za njega, i za Republiku Srpsku i za državu. I on je onako gledao, i onako klimao i ćutao, ali je gutao knedle, bilo mu je onako, kao, aha, a da se preda neko drugi kao možda, a da on ne, i onda je tad pomenuo da on na neki način kontroliše Martića i da on zna gde je Martić i da ga on kao na neki način čuva, ali da bi možda mogao da ubedi Martića da Martić ide u Hag, ali da se ne dira Karadžić i tako dalje. Međutim, onda je Zoran, kakav je već bio, jao, ne, najbolje da se predaju obojica i Martić i Karadžić, i to ha-ha-ha, hi-hi-hi, tu se to završilo. E, čim se taj sastanak završio, čim smo mi otišli, on je pozvao svoje najbliže saradnike. Spakovali su se i otišli u jednu kuću van Beograda, tu je bio Brana Crnčević, bio je neki Ilija Kojić, bio je Mića Stanišić, bivši ministar policije, bili su još neki, i proveli su celu noć komentarišući kakva je strategija njihova, kakva im je strategija, strategija im je ovi se puštaju niz vodu, to smo ovi mi, okrećemo se Koštunici, kontakti ko koga ima, da vidimo ko je koga u međuvremenu, ko s kim, ko zna itd. To je razgovor koji je trajao celu noć, to je, tu su se oni međusobno svađali itd. 

B92: A otkud znate to? 

Popović: Znam od jednog od učesnika tog sastanka, pričao mi je jedan od učesnika tog sastanka, ne tada nego par meseci kasnije, ispričao je meni i Zoranu čovek koji je bio tu prisutan. E, i tad počinju ti njegovi kontakti, pri čemu je naravno on ostavio da glumi da je on s nama prijatelj i da je s nama u dobrim odnosima. I u to vreme počinju i Gavrilovićevi kontakti i priprema za rušenje i za sklanjanje Gorana Petrovića i Zorana Mijatovića i početak saznanja je ubistvo Gavrilovića i naš prestanak kontakata s njim. 

Ali nemam dilemu da su ga ubili isti oni koji su ubili Zorana Đinđića, tu nemam nikakvu dilemu. Da li je izvršilac isti, Zvezdan ili neki drugi, da li je izvršilac iz Kobri ili iz JSO-a ili neki treći uličar, to isto ne znam, nadam se da će da se otkrije, skoro sam siguran da će se otkriti. To vam je isto kao paljenje Vuksanovićevog automobila ili bacanje bombe u Demokratsku stranku Srbije. Ko je to uradio? Uradila je jedna kriminalna grupa, Zemunski klan. Pa, nisu to oni uradili samostalno, oni su to uradili iz razloga, imate izjavu policije, Vuksanovićev auto je upaljen da bi mu skočila popularnost u javnosti. Pa, ko je to rekao Dušanu Spasojeviću iz Medveđe i Miletu Lukoviću? Ko je to njima rekao? Šta, oni sede, prodaju drogu i onda kao, ovaj dođe i kaže - ej, hajde da zapalimo Vuksi, treba Vuksi da skoči rejting. Što je to njima važno? Nije mu važno, nego dođe neko, pa mu to kaže. Što, hajde da bacimo bombu na Demokratsku stranku Srbije da bi... A šta se desilo kad su se te dve stvari pojavile? Setite se. Vuksanovićev zapaljen auto bio je neki vikend, subota ili nedelja. Tadašnji savetnik predsednika Jugoslavije je u isto vreme bio direktor televizije BK, to je bio hed tog dana, tih 24 sata koji je trajao pet minuta, kako je Vuksanoviću zapaljen auto zato što se Vuksanoviću usudio da kaže da je Vlada korumpirana. To je najbolji dokaz da je sprega vlasti i mafije i kriminala. Isto je bilo za bombu u Demokratskoj stranci Srbije.

B92: Tri meseca posle ubistva Gavrilovića dolazi do pobune JSO i taj čuveni kompromis koji je Zoran Đinđić napravio s "crvenim beretkama". Koliko je to bila pogrešna procena? 

Popović: Pa, ona je bila jako pogrešna, ali i on nije tog trenutka imao drugu. Ja se tad s tom odlukom nisam slagao, ja sam bio tad protiv te odluke, ali sam se povukao zato što, ako ste protiv nečega, morate da imate predlog šta drugo. Ja predlog nisam imao, kao što niko drugi nije imao predlog. Ja mislim da greška nije, Zoranu je to tad bio iznuđen potez, ali je problem što je on tada na osnovu tog iznuđenog poteza nastavio da igra partiju. 

B92: Šta vam sad to znači? 

Popović: Pa, to mi znači da je, bez obzira na to što je tog trenutka on bio prinuđen da postavi Bracanovića i Savića, morao da ne dozvoli da Bracanović i Savić ostanu na tom mestu još godinu i po dana. 

B92: Pa, zašto su ostali toliko dugo? 

Popović: Ovi su dovedeni krajem 2001. Vi imate početkom 2002. par otmica koje se dešavaju, vrlo osetljivih, u Srbiji i sad kao tu treba da ih smenjujete, a tek ste ih postavili. Imate kabinet Koštunice koji podržava Savića i Bracanovića i taman se ta situacija malo smirila i taman je javnost malo odahnula od toga kao stalnog sukoba, nije narod pravio razliku ko taj sukob pravi. Da li taj sukob pravi Koštunica ili ga pravi Zoran, štaviše, uz pomoć njihovih ljudi, novca, onim što su oni raspolagali, kad kažem oni, novca i to, mislim prvenstveno na vojsku i na vojnu službu bezbednosti, jer oni su glavni stožer te grupe koja je bila protiv Zorana Đinđića. Koji se sad kao nakače, akademici, crkva i ostali, oni su uspevali da taj kao sukob pretvore u sukob napada Zorana na kabinet Koštunice, jer zaboga on onako tunjav i šonjav i ono, pa gde on može da nekog napadne, a Zoran, bezobrazan, drčan, pokvaren, ja pored njega takav, ovi pored njega takvi, sve su uspeli da naprave. Mi smo ti, Biro služi za blaćenje Vojislava Koštunice, tog divnog i časnog čoveka i tako dalje. I vi sad, taman su oni rekli, e dobro sad, evo Andrija Savić i Bracanović, oni su divni mladići. Rade Bulatović je napisao znate čuveno pismo, pobeda patriotizma i tako dalje, i sad vi treba da ih smenite. Šta bi bilo u javnosti? Odmah bi bilo, pa normalno da ih smenjuje, hoće da vrati kriminalce da bi švercovao, da bi... Znači, hajde da sačekamo još malo. Treba vam jedna kolektivna podrška javnosti i političara koju nemate. Većina članica DOS-a u to vreme su više na strani Koštunice nego na strani Zorana Đinđića, većina. Uz stranu Zorana Đinđića je mali broj onih koji su u Vladi, uključujući neke lidere DOS-a koji su u Vladi, ali su protiv Zorana Đinđića, tipa Mileta Isakova i Nebojše Čovića. Sad vi treba da vodite rat protiv svih njih i time što treba da smenjujete jednog od tih loših ljudi. To su razlozi što se to kasnije desilo, a između ostalog i zbog toga što Zorana, nažalost, to nije toliko interesovalo. Nije ga toliko interesovalo, on se tih stvari gadio, on je smatrao da je to jedan onako od najružnijih delova u Srbiji, kod građana, u narodu, u svemu, ta služba bezbednosti, taj mentalitet i karakter naroda, i onda je bežao odatle, išao je u ekonomiju, išao u pozitivne stvari. Smatrao je da je narod zatrovan tim lošim pričama, ubistva, Gavrilović, afere i tako dalje i stalno je pokušavao da se iz toga izvuče i da on bude neko ko će ovom narodu da daje optimizam, jer je znao da je ovom narodu potreban optimizam da bi prošao tako te teške godine. 

B92: Završava se ta pobuna i Đinđić najavljuje da će 2002. biti godina borbe protiv organizovanog kriminala. Kako se priprema ta borba? 

Popović: Pa, tačno. Mi smo posle pobune "crvenih beretki", gde nam je bilo potpuno jasno, i Zoranu je tad bilo potpuno jasno, mada mu je bilo jasnije relativno i ranije, ali mu je bilo potpuno jasno ko je JSO i ko je Legija. I onda smo sedeli nekoliko dana i dogovarali se oko toga šta su to potezi koji moraju da se urade da bi se policija očistila jer meni je bilo potpuno jasno posle te pobune i tad smo saznali i o pravoj ulozi Dušana Spasojevića i ko je to Dušan Spasojević, ko je Mile Luković...

B92: Kako do tad niste znali? 

Popović: Pa, kažem vam da nismo znali. Prvi put smo čuli nekoliko meseci pre toga, u maju, jednostavno nismo znali zato što nas niko o tome nije obavestio. 

B92: Pa, bili ste u kontaktu s Čumetom? 

Popović: Pa, da, ali Čume je bio blizak s njima, ne mislite da će Čume doći da kaže, ej, da vam kažem, oni moji prijatelji su ubice. Taj kontakt koji smo mi s njim imali je bio kontakt sličan kao kontakt Jovice i sličan kao kontakt ovih mnogih, on je stalno dolazio da nam neki podatak ili neku informaciju saopšti i kaže. Mi, da se ne bi kajali što se nismo s njim videli, a možda bi to bilo važno, smo prihvatali da se s njim viđamo, ja najčešće, ne Zoran. 

B92: A zašto? 

Popović: Pa, da se ne bi viđao predsednik Vlade. 

B92: A vi kao šef Biroa za komunikacije se viđate s Ljubišom Buhom Čumetom? 

Popović: Pa, da, ali Ljubiša Buha Čume je slobodan građanin. Ljubiša Buha Čume je čovek koji je kontraverzan, za koga, kako da vam kažem, nemam nikakav problem da se s njim vidim i da dođe policija da ga uhapsi. Nikakav problem nemam. 

B92: A je li to bilo u opisu vašeg posla? 

Popović: Ne. Jeste, da, bilo je u opisu mog posla, kao treća crtica je bila da se viđam s vođom Surčinskog klana. Pa, naravno da nije, ali kažem vam, imate situaciju da Zoranov prijatelj ili nije važno čiji prijatelj, predsednika Vlade u zemlji, mi nismo bili normalna zemlja, viđali su se svi političari sa svima iz tog razloga da bi dobili informacije, da bismo videli informacije, mi smo se branili, nismo znali u šta smo ušli. 

B92: Dobro, i koliko puta ste se vi videli s Ljubišom Buhom Čumetom? 

Popović: Pa, recimo 10-15 puta. 

B92: A gde ste se viđali? 

Popović: Viđao sam se u periodu prelazne vlade, viđao sam se uglavnom u DOS-u, a kasnije kad sam ušao u Vladu skoro svi susreti su bili u mojoj agenciji. 

B92: Ekipa Insajdera došla je do podatka koji smo objavili u jednoj od prethodnih emisija da su Legija i Spasojević pokušali da ubiju Ljubišu Buhu Čumeta čim su saznali da je stupio u kontakt s državom. 

Popović: Na sam dan atentata on me je zvao, to jutro u pola osam ili već koliko je bilo, znam da je bilo jako rano kad se to dešavalo, i vrištao je preko telefona otprilike, evo, jel' čuješ pucnje, čuješ pucnje, hitno, hitno, policiju obavesti, obavesti policiju, policiju, policiju, i ja sam dobio, pošto je to bila subota i bilo jako rano, niko se nije javljao na telefon sem Sreten Lukić. Rekao sam Sretenu šta se dešava, da neko pokušava da ubije Čumeta. Sreten je blokirao taj deo, dao naredbu i tako dalje i tako dalje. I ja sam tog dana nešto kasnije, sat ili dva posle toga, dobio poziv od Nenada Milića, jer su obavešteni ministar Mihajlović, njegov zamenik Milić, Milan Obradović, i molio me da se vidimo i rekao mi je, sad je idealna prilika, pokušaj da odeš do njega kad te već zvao, znači da dovoljno ima poverenja u tebe, ako te je već pozvao i da pođeš da pokušaš da od Čumeta izvučeš te podatke. 

B92: Ali zašto on ima poverenja u vas kao državnog službenika u tom trenutku? Uopšte, zašto traju ti kontakti, zašto Čume zove vas i traži zaštitu policije? 

Popović: Poveenje je imao u mene, ja mislim, ako se to naziva poverenjem, samo iz dva razloga. Znao je da sam ja ogorčeni protivnik kriminala. 

B92: A šta je on nego kriminalac? 

Popović: Ljubiša Buha? Pa, da, ali ja vam kažem, nisam ja s Ljubišom Buhom bio drug, niti su naši kontakti bili takvi što smo se mi družili. Ja nikad s njm u životu nisam bio u kafani, ja nikad s njim u životu nisam nigde van poslovnih sastanaka bio. Priroda mog posla i priroda tih kontakata je bila da se viđam s čovekom koji je bio i s one strane zakona. Ja sam stalno vršio pritisak na njega da on prizna, da kaže, stalno sam ga ispitivao, pa ko je ovo, Čume, ko je to mogao da uradi, pa ko stoji iza ovoga. Ja sam to ispitivao i Bracanovića kad je bila otmica Milije Babovića, jednom prilikom bio je u zgradi Vlade i sedeli smo u mojoj kancelariji, čekali su prijem kod Zorana. Sedeli smo u mojoj kancelariji Nenad Milić, Milan Obradović i Bracanović i ja. I onda se on onako znojio, znojio i objašnjavao, kao neka kaseta je stigla, oni tu nešto rade, onda sam ga ja pitao, pa ko stoji iza ove otmice. On kaže, to je jedna jaka ekipa. Kažem, pa koja ekipa, ti si kao šef, upravljaš, ko je to. Ne znam, ali znam jedino da su mnogo jaki. Mi smo se smejali, mislim svima nama je to bilo onako otprilike već tad jasno, to je faza već je jasno da to ne može da uradi niko drugi osim što mogu da urade Spasojević i ti ljudi koji su s njim povezani. Tako isto i s Čumetom, međutim on je čak i tada, znači u to vreme kad se plašio da neko pokušava da ga ubije, stalno tvrdio da Spasojević, Legija, to nema nikakve veze, to su časni i tako dalje, i tako dalje, ljudi. Ja sam se tog dana s njim video nekoliko sati posle toga atentata i razgovarao s njim i rekao mu - ej, sad je zgodna prilika. Međutim, on ne, on je to vešto izbegavao i rekao, ma ne, ma kakvi, ma otkud znam ko je, ma vojska. Bilo nam je jasno da Čume ne želi da razgovara i tri dana posle toga on me je sam zvao da se vidimo, tačno tri dana posle toga on me sam zvao da se vidimo. U međuvremenu je imao kontakt i s gradskim SUP-om i tako dalje i ja sam se s njim video i onda je on meni rekao - ja sam spreman da govorim, ali kad ti budem ispričao šta ti budem ispričao da budeš svestan da više ništa neće biti kao što je bilo i da je tvoj život potpuno drugačiji od ovoga što je danas. Ja sam rekao - dobro, hajde da razmislim, da se konsultujem pa ću ti se javiti. Rekao sam to Zoranu, rekao sam to Nenadu Miliću, rekao sam Milanu Obradoviću, rekao sam Mihajloviću. Čume je tada otišao negde, pobegao iz Beograda, sklonio se, nije ga bilo, ostalo je to tako da lebdi. Procena je bila ko će šta tu da uradi i nekoliko dana posle toga me je zvao Zoran da dođem kod njega u kabinet. Tu je sedeo Dušan Mihajlović i rekao mi, evo, hoće Duško nešto da ti kaže, i onda je Dušan rekao - znaš šta, mi smo sve uradili, pripremili, evo zakon, dogovorili smo se sada, ja ću to da uradim, otići ću da razgovaram s Koštunicom, sve, donosimo zakon o zaštićenom svedoku. I ne znam, desetak dana pošto se to desilo, taj atentat s njim, ja sam se s njim video, našli smo se u mojoj kancelariji, ne u Vladi nego u agenciji, i ja sam njega četiri sata slušao i on je meni četiri sata ispričao otprilike ono što se danas manje-više zna. Od Stambolića, do droge, do ubistava, do ovoga, do onoga i tako dalje i tako dalje. Ja sam sve to manje-više zapamtio ili sam zapisivao i otišao posle toga, ispričao Zoranu, ispričao Dušanu, Nenadu Miliću, Milanu Obradoviću i onda smo se dogovorili da počnemo tu akciju koja je danas manje-više već poznata, to je akcija Svedok.

Organizovao sam dva sastanka njega i ljudi iz policije, ja sam bio posrednik. I jedan od tih je bio to njegovo prvo svedočenje koje se dešavalo negde u oktobru 2001, kraj septembra, početak oktobra 2002, kada smo se on i ja nešto našli, on je bio tad u Bosni, krio se po Bosni, Hrvatskoj i ne znam već gde, i onda smo se našli negde na auto-putu i ja sam ga svojim automobilom odvezao do UBPOK-a i predao ga tamo načelniku Karleuši. I bio je dogovor da on tad treba da preda sva ta neka dokumenta, mislim sve te dokaze kako bi protiv ovih bio pokrenut proces. Tamo je i spavao, međutim, dva dana posle toga su me zvali da ponovo odem gore jer je ispao problem, hoće da ode. On je tu bio na dobrovoljnoj bazi, znači nije postojao nikakav zakonski osnov da biste njega mogli tamo da držite, i on je rekao - neće više da sedi, hoće da ode, hoće da ode, hoće da ode. I onda su me zvali da ja odem tamo da probam da vidim o čemu se radi. Ja sam došao, on je bio besan jer ga je Karleuša tajno snimao nekom kamerom ispod stola dok je tu on nešto pričao. On je to video, poludeo, onda je rekao više neće da razgovara, onda su ovi bili besni jer ništa nije rekao. Uglavnom, to je neuspešno završeno i on se spakovao i otišao za Bugarsku ili Kosovo, ne znam gde već. Nismo se čuli skoro sve do incidenta nekog koji je bio u januaru i dešavao se u Turskoj, dok je on bio u Turskoj. 

B92: A taj incident je bio upad u ambasadu? 

Popović: Da, jeste, to je bio njegov upad u našu ambasadu u Ankari, jer su ljudi Dušana Spasojevića, plaćenici, neki muslimani, zaboravio sam im imena kako se već zovu, ga pronašli, on se krio u Istambulu. I onda su ga oni našli negde u nekoj kući gde je on bio, i on je skočio ne znam sa nekog sprata, već ne znam sa kog je sprata skočio, ušao u kola i vozio je kolima bez prekida od Istambula do Ankare, ne znam koliko je to hiljada kilometara. I onda je uleteo u ambasadu, to je bilo par dana pred dolazak ministra Svilanovića u posetu Turskoj, i ambasador jadan nije znao šta da radi i onda je zvao predsednika Vlade Zorana Đinđića da pita o čemu se radi. I onda sam ja s njim tad telefonom razgovarao i on je tražio obećanje i garanciju da ćemo mi nešto s njim da uradimo, da ćemo da ga zaštitimo i onda sam ja tad iskoristio tu priliku koju mi je stalno i ministar Mihajlović i drugi nudili da mu kažem - ej, dobićeš zaštitu, dobićeš sve, ali jesi li spreman da daš dokaze za njih. Onda sam rekao, ej, uradićemo sve što možemo, ali moraš razumeti, mi ne možemo ako nemamo dovoljno dokaza, i on je rekao, ne, ne, evo sad ću sigurno. Je li donet zakon, mislim da je donet zakon tada već bio ili je bilo pitanje dana kada će biti donet, i onda je rekao hoću i tad sam se čuo telefonom s njim. 

B92: To se dešava znači neposredno pre ubistva? 

Popović: To se dešava dva meseca pre ubistva Zorana Đinđića. 

B92: Ti pregoviri s Čumetom su trajali dosta dugo, vi ste malopre rekli da je odbijao da bude svedok i da ispriča sve. Zašto on nije uhapšen tada? 

Popović: Iz kog razloga? 

B92: Pa, recimo, objavljena je bela knjiga u kojoj je on naveden kao vođa, šef Surčinskog klana. 

Popović: Da vam kažem, u beloj knjizi je objavljeno negde oko 2.000 imena i vi ne možete da hapsite i privodite ljude zbog toga što je neko negde napisao da su neki ljudi kriminalci. Kao što znate, hapšenje se dešava na osnovu nekih dokaza. 

B92: Pa, dobro, mogli ste da nađete neke dokaze, ako je čovek bio šef Surčinskog klana... 

Popović: Da vam kažem, imali biste razloga da mi postavljate ta pitanja da su uhapšeni neki drugi ljudi iz te bele knjige, pa da onda ispadne da nije uhapšen Ljubiša Buha jer je, eto, bio naš prijatelj. Nije uhapšen niko iz bele knjige, ne Ljubiša Buha, nego niko ni iz jednog grada. 

B92: Dobro, ali ta bela knjiga je poslužila kasnije u akciji Sablja. 

Popović: Nije tačno. Bela knjiga je bila jedan apsolutni promašaj Ministarstva policije u to vreme. Ako se sećate, Zoran je na skupu DOS-a u Jagodini ustao i otprilike na neki način napao ministra Mihajlovića i policiju upravo zbog bele knjige, zato što je rekao - to je potpuno besmisleno da postoji, da policija izda knjigu u kojoj piše da su ti i ti ljudi kriminalci, da se bave kriminalom, a da su oni svi na slobodi. Vi ste imali s jedne strane to kao papir, a onda kad pitate ministra ili te ljude, pa, čekaj, što ti ljudi nisu u zatvoru, kao ovo što vi pitate mene, oni vam kažu - pa, mi nemamo dokaza.To je samo rekla-kazala. Zna se da je Čume prodavao drogu ili trgovinu automobila, zna se, a jel' imaš neki dokaz za to, nemam, na osnovu čega si to napisao, pa naši operativci na terenu su saznali. Znači, nije uhapšen on niti bilo ko drugi, ne iz razloga što je neko nekoga štitio... 

B92: Da li je Ljubiša Buha Čume bio zaštićen? 

Popović: Nije bio zaštićen. 

B92: Da li je Vlada Zorana Đinđića ponudila u jednom trenutku njemu da legalizuje svoj novac i bavi se državnim poslom, asfaltiranja puteva? 

Popović: Pa, nije ponudila ni njemu, ni bilo kom drugom, niti je to mogla da uradi, niti za to postoji potreba. 

B92: Kako ne postoji potreba? To je jedan veliki državni posao. 

Popović: Šta je državni posao? 

B92: Asfaltiranje puteva. I da li neko ko se u beloj knjizi vodi kao šef Surčinskog klana može da se bavi tako velikim biznisom bez prećutnog odobrenja ili bilo kakvog odobrenja Vlade Srbije? 

Popović: Evo, sad ću vam reći. Ljubiša Buha je čovek koji je kupio neke mašine za asfaltiranje. 

B92: Nisu neke... 

Popović: Sačekajte da završim. Nije kupio od Zorana Đinđića, niti je za kupovinu tih mašina bilo potrebno da dozvolu da Vlada Zorana Đinđića. Otišao je u Nemačku i kupio ih je u Nemačkoj. Da li mislite da mu je na osnovu zakona ove države bilo potrebno da pita Vladu da li može da kupi te mašine? Nije. Da li mislite da mu je trebala dozvola Zorana Đinđića da kupi te mašine? Nije. 

B92: Pa, ne da kupi mašine, ali da asfaltira puteve u zemlji Srbiji sigurno je da je morala da bude potrebna nekakva dozvola. 

Popović: Ako me već pitate da li je Ljubiša Buha imao neku vezu u dobijanju poslova, ja ću vam reći - da, imao je vezu, ali ta veza nije bio niko iz Vlade, nego je bio Milutin Mrkonjić, koji je bio u njegovoj firmi godinu dana. Čovek koji je prethodno 5 godina ili ne znam koliko godina se bavio asfaltiranjima poslova u Srbiji. Koga je Zoran Đinđić znao iz asfaltiranja poslova u Srbiji? Ili bilo ko od nas od lidera iz DOS-a? Niko, i to je priča koja postoji, Zoran je rekao - dobro, taj kapital koji ste zaradili baveći se kriminalom, u redu, nema problema s tim kapitalom, samo sad više nemojte da se bavite kriminalom, a ja ću vam dati dozvolu da taj kapital možete da ubacite u legalne poslove. Pa, zašto bi vi pitali predsednika Vlade? Ko je pitao ikoga, jel' vi mislite da je Ljubiša Buha jedini koji je za vreme Miloševića u prethodnih 10 godina zaradio milione na crno? Kriminalom, švercom, otmicama, ne znam čime. Pa, pogledajte Dedinje, na Dedinju imate 500 kuća, svaka vredi 4-5 miliona evra. Za koliko vi znate ljudi da su sumnjivog kapitala došli tamo? Za Kariće i za koga još? Ni za koga više. Pa, čijih je to 400 kuća? Ko su ti ljudi? Jesu to ljudi koji su imali pod Miloševićem 5.000 evra, maraka mesečno platu, pa su to zaradili? Ne, to su ljudi koji su takođe taj novac zaradili na sumnjiv način. Niko o njima ne priča, niti je iko za njih trebao dozvolu od Zorana Đinđića da bi kupio bilo koji posao.

B92: Dobro, vi sad pričate stvarno kao da ste iz Švedske, najmanje. Znači, žive u zemlji Srbiji, došlo je do promene vlasti. Ispričali ste sve, od kog trenutka Zoran Đinđić poznaje Čumeta, on je šef Surčinskog klana ili bar čovek iz podzemlja, zbog toga održavate konakte s njim sve vreme i sad taj neko uzme da se bavi asfaltiranjem puteva u Srbiji. Znači, možda mu nije potrebna pismena dozvola Vlade Srbije, ali mora da to bude odlučeno na nivou države. 

Popović: Nije tačno, ja lepo kažem to uopšte nije tačno. Kakva, na kom nivou države da se odluči? Znači, Zoran Đinđić je čuo da Čume ima mašine i da se bavi asfaltiranjem kad se to pojavilo u javnosti. Tad je to čuo prvi put. Jer, kažem vam, čovek je, odakle Čumetu novac, čiji je to novac, kako je on te mašine kupio, gde ih je kupio, zašto, kako ih je uvezao, da li ih je uvezao, na koji se konkurs javio, nije se javio. 

B92: Pa, što niste ispitali to? 

Popović: Ko da ispita? 

B92: Pa, Vlada Srbije. 

Popović: Pa, ne, ali postoje, kako da vam kažem, pa postoje insititucije koje se time bave. Ako me pitate da li bi sa nekog etičkog gledišta razmišljao o tome da ali je to Čume trebao da radi ili nije trebao da radi, verovatno nije trebao da radi to Čume, to je verovatno trebao da radi neki lekar koji je nastradao u10 godina Miloševićeve vladavine i umesto da je postao jako bogat, on je bio jako siromašan, i trebalo je dati njemu malo da on podigne mašine na lizing i njemu omogućiti da dotera mašinu koja košta.... 

B92: Ali ko mu je dao pravo? 

Popović: Niko mu nije dao pravo. To je jedna od podmetačina, da Zoran ima veze s tim, kao što ću vam reći jedan primer koji sad možete da vidite, da ustanovite da je to klasična podmetačina i da to rade upravo oni koji su imali nameru da dokažu da je Zoran Đinđić kriminalac. Setite se imena Predraga Rankovića Peconija, vezivan je za Zorana Đinđića, vezivan je da je deo Surčinskog klana, vezivan je da je prijatelj Zorana Đinđića, koga Zoran Đinđić nikad u životu video nije, nikad, ni ja, mislim da niko iz Vlade njega nikad u životu nije video, niti iko od nas iz Zoranovog okruženja. Ali je zbog toga što je on valjda iz Surčina, pričalo se za njega da je on deo, da trpi zaštitu Vlade. I tokom akcije Sablja, prva stvar koju je DSS i Vojislav Koštunica postavili pitanje da li su uhapšeni Peconi i Limun, da li su uhapšeni, da li su uhapšeni. I onda su oni bili uhapšeni u sklopu te akcije, upravo zbog ove priče, bela knjiga kriminala, oni se tu pominju i tako dalje. I onda su posle ne znam koliko vremena, 15 dana ili tako nešto, pušteni jer nije bilo nikakvih dokaza. Nemate dokaza, nemaju veze sa ubistvom Zoranovim, nemate dokaze..., nije platio porez, jeste platio porez i pušteni su. Bakarec, Maršićanin, svaki dan pisma javnosti srpskoj, zašto je Peconi pušten iz zatvora, ko štiti Peconija, ko su ti interesi i tako dalje, i tako dalje i to se završilo. Evo, pogledajte šta se danas dešava. Ta ista osoba, Peconi podiže fabriku u Inđiji koja ima 5 miliona kvadratnih metara, na 300 hektara, zapošljava 50 ljudi, proizvodi cigarete. Prilog na dnevniku državne televizije traje 10 minuta, o istom tom čoveku. I sad ja postavljam pitanje, o čemu se tu radi? Jel' Peconi kriminalac? Pa je nekad bio s nama, pa je sad s Koštuničinom vladom, oni ga šite ili Peconi, bio je kriminalac kad je bio s nama, a sad je uspešan biznismen kad je Koštunica na vlasti. Ili nije bio ni tada, ali je bilo zgodno da se kaže da jeste, jer je to Koštuničina omiljena, ima nadimak, ima priču, Surčin i tako dalje. To je ista priča i s Čumetom i njegovim mašinama i sa asfaltiranjem puteva, to je podmetačina vojne službe bezbednosti. 

B92: Popović kaže da je Ljubiša Buha Čume bio jedina karika za koju je Vlada Srbije mogla da se uhvati kako bi se uspešno obračunala s kriminalom i kako bi Srbiju izvukla iz blata. Zbog Ljubiše Buhe su nas optužili da sarađujemo s kriminalcima, a on je bio jedini način da se s njima obračunamo. Danas, kada se ispostavilo da je svedok-saradnik koji je otkrio bitne informacije, jasno je svakom normalnom čoveku zbog čega je i šta je sve morala da radi Vlada Zorana Đinđića, kaže jedan od njegovih najbližih saradnika, Vladimir Popović.

Popović: Kad sam ja rekao - Zorane, time što si se bavio samo ekonomijom i što si samo hteo pozitivne teme, Pariski klub, Londonski klub, dobili kredit, nismo dobili kredit, Đelić, Pitić i tako dalje, to je super i divno, ali ti od toga nikakve koristi nemaš, nikakve, tu korist imaju oni. Oni su popularni, to su ministri Vlade koji su popularni, guverner je popularan, G17 je popularan, a ti si nepopularan - zašto, zato što tebe vezuju za kriminal, a ti se kriminalom ne baviš. I on je meni tada rekao, pa, kao možda si u pravu, možda sam ja pogrešio, možda je bio izbor da je bolje da sam se godinu dana bavio tim, kao to rešenje, Milošević, policija i tako dalje, nego baviću se time u 2002. I tad smo i doneli odluku da, kao šta da uradimo, šta da uradimo i rekli, hajde da postavimo, hajde da prvo ti imaš svog čoveka. Nije normalno, ti si predsednik Vlade, ti si najodgovorniji za sve, a ti u policiji nemaš nikoga. Zoran Đinđić u policiji do novembra ili do decembra 2001. nije imao nijednu jedinu osobu, ne svoju da je postavio, nego da je imao s njom bilo kakav kontakt, nikoga. I onda smo rekli, kao to nije normalno, nije normalno da nam beogradski SUP i beogradsku policiju mi nemamo nekog čoveka za koga možemo da garantujemo da je to čovek koji će da se suprotstavi kriminalu, pošto je kriminal u Srbiji, kriminal u Beogradu. I tad smo doneli odluke da se postave Milić i Obradović i tad je krenula, ako se sećate, od Koštunice, od države priča - na šta to liči, zloupotreba policije, kako to može, da se postavlja šef kabineta, pri čemu je Nenad Milić bio policajac. Ako se sećate, to je tad tako izgledalo. A pogledajte kako danas izgleda kada je Koštunica premijer. 

Ono što je zanimljivo za slučaj Bagzi to je da sam ja jedan od svedoka zašto je protiv Bagzija podneta samo krivična prijava za neovlašćeno, ne znam šta, nešto neovlašćeno, saobraćajna dozvola i tako dalje, a ne atentat, a svedok sam tako što sam posle toga, neposredno pošto smo saznali za slučaj Bagzija, Zoran, Janjušević i ja otišli do Dušana Mihajlovića u kabinet i bili kod njega u kabinetu, tu je onda posle toga došao Nenad Milić, stigli su i ostali ljudi iz policije i pojavio se i republički tužilac Siniša Simić, kojem smo mi naredna tri sata pokušavali da objasnimo i kažemo da treba da se podnese krivična prijava protiv Dejana Milenkovića za pokušaj ubistva Zorana Đinđića, jer smo mi znali šta oni rade. Mislim, akcija pripremanja hapšenja Zemunskog klana traje par meseci duže, i mi i oni znamo da se priprema dan konačnog obračuna. 

I u tih nekoliko sati rasprave sa Simićem, gde je on onako otprilike, pa ne znam, šta će reći javnost, čekaj da vidim, pa čekajte, već znate ono, Vida, Škero, Lepa, oni kao pravosuđe nezavisno, nemojte kao tako, i tako dalje. U međuvremenu se tu dešavao još jedan tehnički problem što obezbeđenje Zorana Đinđića, jedan deo obezbeđenja je otišao sa Zoranom Đinđićem u Banjaluku, drugi deo obezbeđenja nije došao u policiju da da izjave, a bez izjava ne možete da imate povod da biste mogli da okarakterišete to kao pokušaj ubistva jer mora da se dokaže da je on to radio s namerom, da hoće da ubije premijera. Jednom je stizao nameštaj, vozaču je stizao nameštaj, pa nije mogao da dođe, morao je da istovaruje nameštaj, jedan drugi nije smeo dok ne dođe Veruović, pošto je Veruović bio tamo njima šef i tako dalje, i tako dalje. I onda se dešava nesrećni jedan peh, da Zorana Đinđića neko u Banjaluci pita kao šta može da kaže oko toga, a on, pošto je već stvorena u javnosti atmosfera da otprilike - pa što se Zoran Đinđić plaši da neko hoće da ga ubije, što se ne plaši Koštunica, pa, čekaj, hoće da ga ubije zato što je kriminalac, kao kako Koštunicu niko ne ubije. Onako kao, što njega neko hoće da ubije, i sad da ne bi bila ta priča oko atentata, jer je to stalno bilo, sećate se, stalno su s vremena na vreme puštane te, to upravo rade isti, vojna služba bezbednosti i ti krugovi, samo se pusti trač po gradu - jao, Zoran ranjen, da li je Zoran ubijen, jao, stiglo iz italijanske ambasade da li je Zoran ubijen ili nije. To se desilo 20 puta otkad je Zoran postao predsednik Vlade, to sve rade isti ljudi, da bi se stvarala ta atmosfera. Onda u novinama imate tekstove - Zoran kriminalac, čega se toliko plaši, što ima toliko telohranitelja, što toliko automobila i tako dalje. I onda, Zoran, jadan, u tome kao da ne bude sad opet priča hoće neko da ga ubije, on kaže onu njegovu čuvenu rečenicu - ma, kakvi, ko da me ubije, neko je hteo da me vozi. Kako su to čuli, od Siniše Simića do svih, pa čak i Mihajlović, pa, dobro sad, ako premijer kaže da je to tako, nemoj sad mi da tu kao nešto insistiramo na tome. Mada je tad, tog trenutka bilo potpuno jasno o čemu se radi, jer je samo na osnovu listinga telefona koji smo tog trenutka imali, jer tog trenutka je bilo listinga telefona, nije bilo razgovora tih koje je Bagzi obavljao, bilo je jasno da u trenutku kad je Zoran Đinđić krenuo od kuće poslat je SMS Bagziju, onda je Bagzi poslao sledeći SMS, a onda su vrlo brzo ljudi koji su radili u gradskom centru na tehnici ustanovili da je Zoran Đinđić praćen, da je koncentracija bila kod hale Limes itd. Međutim, to vam je najbolji primer i najbolji dokaz kako je i pod kojim teretom je predsednik Vlade Zoran Đinđić živeo. Da čak u vreme kad ste potpuno sigurni da je nad njim bio atentat, vi to ne smete da iznosite u javnost, kad je javnost i javno mnjenje bilo potpuno poprimila tu priču koju je vojna služba bezbednosti, određene retrogradne snage iz Miloševićevog režima, tih prethodnih tri godine pričala o Zoranu Đinđiću, da je Zoran Đinđić i njegovo okruženje kriminalci. 

B92: Premijer Srbije Zoran Đinđić ubijen je 12. marta 2003. U sledećoj emisiji Insajder Vladimir Popović otkriva mnoge nepoznate detalje o akciji Sablja, vanrednom stanju, ulozi Službe državne bezbednosti, vojne službe i stranih obaveštajnih službi. Čućete i objašnjenje zašto nije ispitana politička pozadina ubistva premijera Srbije.