Zaostavština Haškog suda ili suočavanje s prošlošću: Milion dokumenata dokaznog materijala nema ko da čita

Kada je maja 1993. godine Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija osnovao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) - u regionu poznatiji kao Haški tribunal - među ciljevima se našao i doprinos pomirenju u regionu.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju Foto: ICTY staff/Wikipedia/CC BY 3.0

"Sud je pokazao da lica osumnjičena da snose najveću odgovornost za počinjena zverstva mogu biti pozvana na odgovornost, kao i da krivica treba da bude individualizovana, štiteći čitave zajednice od toga da budu prozvane ’kolektivno odgovornim’“, piše na sajtu Suda.

Haški tribunal je u svom radu podigao optužnice protiv 161 osobe zbog zločina počinjenih od 1991. do 2001. nad pripadnicima raznih etničkih grupa širom nekadašnje SFRJ.

Na listi optuženih su bili šefovi država, predsednici vlada, načelnici generalštabova, ministri unutrašnjih poslova i mnogi drugi politički, vojni i policijski rukovodioci visokog i srednjeg ranga na raznim stranama u jugoslovenskim sukobima.

Osuđeno je 93 ljudi, 18 je oslobođeno optužbi, protiv 37 su optužnice povučene ili su umrli, a za 13 su predmeti prosleđeni nacionalnim sudovima.

Hag ostavio milione dokumenata

Izvršna direktorka Helsinškog odbora za ljudska prava Izabela Kisić kaže da, na žalost, više od milion dokaza, odnosno dokaznog materijala Haškog tribunala, nikada neće doći do naših građana. Ta građa je, ocenjuje, dobra osnova za suočavanje s prošlošću, ali do tog procesa u Srbiji nikada nije došlo.

"Hag je nama ostavio jako puno, jako puno dokaza, našim istoričarima i političarima će biti mnogo lakše sa tom dokumentacijom da uđu u jedan proces suočavanja, ali ovde nema te želje. Danas je suočavanje s prošlošću svedeno na nekoliko nevladinih organizacija i pojedinaca“, navela je Kisić u emisiji "Priča o priči“ na Insajder televiziji.

Prema njenom mišljenju, sve haške presude su značajne.

"Za mene je suđenje 21. veka suđenje Slobodanu Miloševiću, Ratku Mladiću, Radovanu Karadžiću i još niz suđenja pred Haškim tribunalom, koja su nam ostavila jedno nasleđe vrlo važnih presuda i jako puno dokumentacije o zločinima i o ratu koji se desio. Pre svega, o tome da je postojao udruženi zločinački poduhvat, o odgovornosti srpskog rukovodstva… Danas se u Srbiji uopšte ne pominje presuda šestorici, to je presuda u kojoj je celokupno rukovodstvo Srbije osuđeno za zločine na Kosovu i verovatno bi u tu presudu bio uključen i Slobodan Milošević da nije preminuo tokom suđenja“, kaže Kisić.

Normalizovano nasilje

U tom procesu suočavanja sa prošlošću, smatra Izabela Kisić, sudska pravda nije dovoljna, ona je tek segment tog procesa neophodnog za svako društvo.

"Mi se svi nekako ugledamo na nirnberške procese, ali ni sa tim procesima nije rešen problem suočavanja Nemaca sa zločinima koji su se tokom Drugog svetskog rata desili. Znači, taj proces je i u Nemačkoj bio jako dug, a jedna od poslednjih debata je bila devedesetih, dakle jako daleko posle Drugog svetskog rata. Kod nas je problem da nikada - pa ni 5. oktobra 2000. godine – nije politički artikulisana alternativa srpskom nacionalizmu, koji je zapravo doveo do rata i koji je i alternativa jednom režimu koji je odgovaran za krvavi, ratni raspad Jugoslavije. Ako nemate taj politički kontekst, onda su svi drugi pokušaji bez efekta“, dodala je Kisić.

Ocenjuje da je u tom nesuočavanju danas "koren zla“ i da je veliki problem što se dozvolilo da nasilje postane nešto normalno.

"Sve napade koje danas imamo na novinare, medije, opozicionare, nevladine organizacije… zbog toga je što smo dopustili da nasilje, koje je postojalo devedesetih prema drugima, postane normalno. Zapravo je nasilje normalizovano. Moram reći da za to odgovornost snose i mediji. Ako neko danas ima medijsku moć mora imati otklon prema ljudima koji su nekada učestvovali u zločinima ili su bili propagandisti tih zločina. Ne možete normalizovati ratne zločince, a onda ne očekivati da će se to vratiti kao bumerang“, kazala je Kisić.

Ljudi sprečeni da znaju sve činjenice

Najvažniji predmet koji je imao Haški tribunal je, svakako, bilo suđenje bivšem predsedniku Slobodanu Miloševiću. On je Hagu isporučen 28. juna 2001, a prvo pojavljivanje pred Sudom bilo je 3. jula iste godine. To je bio istorijski trenutak - jedan bivši šef države izveden je pred međunarodni sud zbog njegove politike. Milošević na kraju nije osuđen, jer je umro u haškom pritvoru marta 2006. godine, tokom suđenja.

Suđenje Miloševiću, u Srbiji je prenosila Televizija B 92. Nekadašnji direktor te medijske kuće Saša Mirković kaže da to dosta toga govori.

"Mislim da je odnos prema Haškom tribunalu u priličnoj meri definisala i činjenica da ste prenose iz Haga imali na jednoj privatnoj televiziji koja u tom trenutku još nije pokrivala ni celokupnu teritoriju naše zemlje. Mislim da činjenica da to nije prenosila državna televizija već govori samo po sebi u kojoj meri nije postojala politička volja da se tako nešto emituje i da to vidi celokupna populacija“, rekao je Mirković na Insajder televiziji.

Kisić ukazuje na to da posle 5. oktobra 2000. dolazi do "užasne relativizacije zločina i relativizacije suđenja pred Haškim tribunalom“. Kaže i da su se u Srbiji neki mediji čak i ismevali svedocima, te da su ljudi i danas zapravo sprečeni da znaju sve činjenice.

"Imamo dve faze kada je reč o suočavanju sa zločinima i ratovima. Jedna faza je do 2012. godine, kada se zločini relativizuju i prećutkuju, a od 2012. imamo potpunu reviziju istorije, odnosno, kako bih ja to nazvala, falsifikovanje istorije. Zato ne treba kriviti mlade ljude koji crtaju grafite, odgovorni su oni koji su ih naučili da je Ratko Mladić heroj, a ne zločinac. Nama je potreban proces denacifikacije“, smatra Kisić.

Saša Mirković podseća i na jednu zaboravljenu epizodu koja je mogla da bude veoma značajna i za edukaciju i stvaranje celokupne atmosfere u odnosu na sve što se događalo devedesetih. Reč je o neuspešnom pokušaju formiranja Komisije za istinu i pomirenje.

"Imali smo konferenciju u Beogradu na koju su, između ostalih, došli gosti iz Južne Afrike i drugih zemalja koje su imale to bolno iskustvo suočavanja s prošlošću. Međutim, taj proces je u bukvalnom smislu te reči kidnapovan iz kabineta tadašnjeg predsednika Koštunice i načinjena je jedna komisija koja zapravo suštinski nikada nije radila svoj posao, vrlo brzo posle njenog formiranja su se desile i ostavke; pokojni profesor Vojin Dimitrijević je dao ostavku i, kao nesporni autoritet u toj oblasti, ukazao na to da su tu stvari postavljene na pogrešan način i da se zapravo pokušava sa relativizacijom koja bi učinila da se ta komisija suočava ne sa procesom iz devedesetih, nego ide duboko u prošlost i na taj način se relativizuje“, ispričao je Saša Mirković.

Masovne grobnice i hladnjače

Posle pada režima Slobodana Miloševića oktobra 2000. javnost je polako počela da saznaje o razmerama strašnih zločina koje je vlast činila tokom ratnih sukoba. Tako je isplivala i priča o masovnim grobnicama u Srbiji u kojima su 1999. godine, da bi se sakrili zločini počinjeni na Kosovu i Metohiji, tajno pokopana tela ubijenih kosovskih Albanaca. Tela su s Kosova i Metohije dovožena i do Beograda, pa je tako jedna od najvećih masovnih grobnica iz ratova devedesetih bila u Batajnici. Tu su tajno pokopana tela 700 pobijenih Albanaca, a među njima su bili i deca, žene, stari...

Takođe, iz Dunava je isplivala hladnjača u kojoj je bilo oko 80 albanskih leševa; u Hagu je, zbog prebacivanja leševa s Kosova i Metohije u centralnu Srbiju, osuđen nekadašnji načelnik Resora javne bezbednosti MUP-a Vlastimir Đorđević.

Beogradski reditelj Ognjen Glavonić je o toj temi snimio dokumentarni film „Dubina dva“ (2016), a kasnije i igrani „Teret“ (2018). Novinarka Zorana Šuvaković podseća da je on u Srbiji trpeo kritike.

"Kad je Ognjen Glavonić snimio film ’Teret’ o hladnjači koja je nađena na Tekiji, o prenosu albanskih leševa u Batajnicu, zakopavanju buldožerom, odnosno o vozaču koji se pita i počinje da sumnja o čemu se radi, pozvan je na Kanski festival. Svi komentari u našim medijima su bili da je Kan pozvao da se prikaže taj film zato što hoće da oslabe Srbiju u pregovorima sa Prištinom, da je to antisrpski film, da nam to namerno rade… Ne znam kako je moguće da se tako reaguje, kad je upravo suprotno. I Glavonić je objašnjavao, trudio se i pokazivao da je napravio film jer taj teret treba raspakovati da on ne bi ostao na plećima mlađe generacije, da mi nemamo pravo da im to ostavimo…“, ispričala je Zorana Šuvaković na Insajder televiziji.

Izvor: Insajder